Moja Baba Mrazica

Ovo je moj Deda Mraz. Cijeli život mi pakuje poklone i nevidljivom rukom me čuva da ne padnem.

Prethodnih dana smo bili u izolaciji. Već nervozni, iscrpljeni od iščekivanja, željni dragih ljudi, nismo ni slutili da će neko doći da nam izmami osmjeh na lice.

Moja lična Baba Mrazica.

Djeca su je odmah prepoznala, iz daljine, dok je hodala prema našoj kući.

On, sa nepune tri godine, prepoznao je po hodu.

“ Nije to Deda Maz, to je baba Dena“

Ona je došla ne plašeći se ničega.

Ali njoj niko ništa i ne može. Rodila nas je troje, baba je osam puta, prababa tri puta. Toliko je jaka.

Sa nepunih 70, umjesto da mi čuvamo nju, ona i dalje čuva nas.

I sretna sam što je tako.

I sretna sam što si baš ti moja mama, mama.

Jutra poput ovog…

Ovo je jedno od onih jutara koje dugo čekam. Kući sam. Pada kiša. Djeca spavaju.

Kafa u tišini, blog. Podsjeća me ovo jutro na jutra prije nekoliko godina, kad sam redovno pisala ovaj blog, kad me ispunjavala radošću svaka riječ koju napišem. Ispunjava me i sada ali često počnem da pišem pa uhvatim sebe kako krojim svaku rečenicu a kad to radim, nema mi smisla. Ipak je ovo lični blog.

Dani nam lete, ne prolaze, bar meni. Posao, škola, vrtić i vrlo malo zajedničkog vremena. To nije ono o čemu sam maštala kao djevojčica. Nije ono što me ispunjava. Jedan dio mene želi da nema radno vrijeme već da bude kući sa svojom porodicom. Drugi dio, kad je kući nekoliko dana, jedva čeka da ode na posao i odmori od vriske, galame, dječijih svađa, nepregledne hrpe suđa i veša…

Ali, valjda je to normalno. Svaki dan ne može i ne treba biti isti. Bilo bi dosadno. Zato ovih dana grabim trenutke sa djecom, pravimo garažu za autiće, kuću za lutke…

Završavam kafu uz blog koji volim i već čujem dozivanje iz sobe… „Mama, jel to pada kiša“. Pada. Hoćemo, skakaćemo po baricama, djeco…

Snježana M.

Otići ili ostati…

Ima tako nekih dana kad prosto nisi tu gdje jesi. Kad si i tamo i ovamo, i siguran si i nisi siguran. Ovo su ti dani. Dani kad stavljaš na vagu velike odluke, kad ti od sadašnjeg trenutka zavisi budući a teško ti je zbog prošlog. I kad razmišljaš o djeci i donosiš te odluke isključivo zbog njih a ne znaš da li ćeš pogriješiti.

Dugo razmišljamo o odlasku iz ove zemlje. Naše zemlje. I sve je bilo imaginarno do prilike koja se pojavila i koja je sve izvjesnija. Prilike koja se ne bi trebala propustiti.

A oni? Njih dvoje pilića koji tek puštaju svoje korjene i grade prijateljstva u zemlji koja ih već sada primorava da budu pokorni članovi društva u kojem ne važe ista pravila za sve? Kako njoj objasniti da će sklapati nova prijateljstva na nekom drugom jeziku koji i ne poznaje? Kako je ubjediti da bi novo mjesto stanovanja moglo biti naš novi dom kad u ovom, u kojem se rodila, ne da da se pravi razmještaj jer, jednostavno, ne voli promjene?

Sa druge strane, kako dopustiti da se školuju u zemlji u kojoj škola ne znači ništa? Ne znači ni članstvo u partiji, kako mnogi misle. Nije dovoljno biti član na papiru već moraš biti tamo gdje ne želiš, sa ljudima koje prezireš, tapštati na riječi sa kojima se ne slažeš i slušati naređenja onih koji su jedva završili osnovnu školu. I sve to, samo da se zaposliš u „dobroj“ firmi da bi sa platom mogao podmiriti račune i osnovne životne potrebe bez da se zadužuješ. To im ne želim.

Naša odluka, stoga, nije zbog finansijske situacije. Nije ni tamo negdje sjajno ali je sjajnije nego ovdje. Nas dvoje imamo solidna primanja, svoju stambenu jedinicu, manju ratu za kredit. A ipak želimo ići. I dok važemo, samo pomislimo da se imamo gdje vratiti. Ako i odlučimo, ne rušimo mostove za sobom. Imamo pravo da pokušamo. Zbog njih kojima želimo perspektivniju budućnost. Zbog njih istovremeno i važemo i danas plačem jer znam da će i ona plakati. On je dovoljno mali da ne shvata.

 

 

 

Kako se zabavljamo u vrijeme izolacije

Zdravo drugari. Dugo se nismo javljali, ali nismo napustili svoj blog. U skladu sa trenutnom epidemiološkom situacijom, želimo nešto da vam kažemo.

Mi smo izolaciju shvatili ozbiljno.

Moja djeca izlaze vani ali u naše dvorište i ne odgovaraju na pozive drugara da se zajedno igraju. Naravno da negoduju zbog te odluke i naravno da mi se srce cijepalo juče dok je Katarina uplakana gledala kroz prozor kako se njih troje igraju a ona ne može. Ali bolje da plače ona za djecom nego mi za njom ili za svojim roditeljima.

Pišem ovo zbog komentara jedne osobe, da su oni samo djeca. U tom trenutku ostala sam bez riječi ali nadam da će ih ona sad pročitati jer nismo toliko bliske da bih je zvala pa joj rekla ono što sam trebala tad.

Mi odrasli, ako smo dovoljno pametni, održavamo higijenu i mimo epidemije. Ne stavljamo ruke u usta, ne diramo lice, ne kašljemo u dlanove a naročito poslije toga ne diramo bicikle i trotinete pa ih posuđujemo drugarima, ne igramo se loptom. Ne razmjenjujemo sličice, ne igramo društvene igre rukama koje smo oprali prije dva sata i kojima smo dodirnuli stotinu predmeta.

Djeca sve to rade. Nesvjesno, istina,  ali rade i zbog toga ne možemo pravdati svoju i njihovu nervozu zbog izolacije riječima da su oni samo djeca. Još manje ih smijemo puštati na igrališta, čak i kad nema druge djece. Jer svaka površina  (ljuljaške, klackalice, penjalice…) je potencijalni izvor zaraze.

Kad već imamo sreću da nadležni organi pravovremeno reaguju da zaštite NAS I NAŠU DJECU I RODITELJE,  zašto ih sami dovodimo u opasnost!?

Djelić onog što smo radili, kako bismo skratili vrijeme ali i družili se, pokazaćemo vam kroz slike

Kutije od cipela i mlijeka kao kućice za igračke

Zarobili smo igračke ljepljivom trakom

Zatim su se igračke klackale tako što smo stavili dugački jastuk ispod tacne

Pa su se spuštale niz tobogan

Pogađali smo i gdje treba staviti koji papirić i iznenadili mamu svojim sposobnostima

A radili ono što mnogo volimo a mama ne dopušta. Ipak je našla način

Jesenji dan u dvorištu naše škole

Volim jesen. Tople a opet ne vruće dane i prohladna ali ne i hladna predvečerja. Volim što ne moramo birati kada da izađemo, što je svako doba dana savršeno za šetnju, za prirodu. Što nam lišće šušti pod nogama i što dišemo punim plućima.

Volimo vikendom doći ovdje. U dvorište, nekada moje, a sada Njene škole. Debeli hlad nas skriva od jesenjeg sunca a prostora za istraživanje sasvim dovoljno.

Sjedim na klupi i posmatram ih, koliko su bezbrižni, nevini, kako znaju da iskoriste ono najbolje od dana a koliko im puta to uskratimo. „Ne mogu sad, žurimo, drugi put ćemo, ostavi to…“ Tako u nedogled. Toliko malih želja ne ispunimo da bismo ostvarili neke „velike“ ciljeve.

Ali danas gledam te male želje i ispunjavam ih. Kupim žireve, skupljam opalo lišće, mirim nepomirena htijenja, puštam da se umrljaju, penju na ogradu, dosegnu nebo…

Puštam djetinjstvo da bude ono što jeste dok se ja vraćam u svoje…

Polazak u školu

Prekjuče je ugledala svijet a ja sam se još juče brinula kako će se snaći u vrtiću. Nisam se pošteno ni navikla na ovo danas a Ona već sutra kreće u školu.

Ovaj put se neću brinuti kako će se uklopiti u društvo i neću dozvoliti da me muče pitanja da li će se osjećati odbačenom, izopštenom, manje vrijednom. Neću se brinuti da li će je pogoditi neka neprimjerena opaska učiteljice ili će je povrijediti neki gest njene najbolje prijateljice.

Ona nije ja. To nikako da naučim. Nju neće mučiti ista pitanja kao mene. Možda i hoće ali sigurno će naći drugačije odgovore na njih. Možda će je mučiti ono što je meni bilo bezazleno a biće joj bezazleno ono što je mene mučilo. Ali ja to neću znati. Biće to njena unutrašnja previranja koja će morati sama da prevaziđe jer meni će najlakše biti da kažem: „ne brini se“ ali samo ona može naučiti da se ne brine.

I to je normalno. Jedan dio života i odrastanja koji ugrađujemo u ono što ćemo biti sutra. Samo iz tog razloga bih voljela da mogu da upravljam njenim mislima i izgradim joj samopouzdanje koje ja sama u tom periodu nisam imala.

Ipak, kako Ona nije ja, na to ne mogu uticati ali mogu da joj pružim bezrezervnu podršku i da joj čuvam leđa ali tako da ona to ne vidi.

Od sutra ulazimo u novu životnu fazu i radujemo joj se.

Blog o organizovanju, iz mog ugla

Jednu od navika koju sam usvojila u djetinjstvu, tačnije u školskim danima, primjenjujem i danas. Zapisivanje obaveza, planiranje, organizovanje. Još u školi, imala sam plan školskih obaveza i zadataka, i sa zadovoljstvom bih precrtavala svaku završenu.

Danas su to kućne i lične obaveze, naizgled tako bezazlene a zapravo, vrlo kompleksne. Bez plana se osjećam da gubim vrijeme a ništa korisno ne radim. A kad napravim plan i precrtam tako obične, svakodnevne stvari koje radim, kao što su usisavanje, pranje veša, peglanje, kuhanje ručka, brisanje prašine, budem ponosna na sebe jer sam za vrlo kratko vrijeme uradila mnogo stvari (s obzirom na moje radno vrijeme i želju da se što više posvetim djeci, vremena nemam mnogo).

Svoju ljubav prema pisanju bloga i potrebi da se organizujem na što bolji način, spojila sam u novom blogu koji vodim a čija je tema upravo organizacija (što prostora, što vremena).

Pa eto, pozivam vas da zavirite i tamo, adresa je, simbolično, kakodaseorganizujem.wordpress.com

Kampovanje u sred srijede

Kao zaljubljenici u prirodu, šator za kampovanje smo kupili prije nekoliko godina. Razne okolnosti su učinile da ga nikad nismo iskoristili. Poslovne obaveze, nemarnost (zaboravnost), vremenske prilike i drugi izgovori…

Trudimo se da bar jedan dan u sedmici provedemo u zajedničkim aktivnostimo i obično to bude vikendom ali eto, omakla nam se ta srijeda, kad je temperatura pokazivala 35 stepeni i očekivali smo toplu noć. Kako imamo dvorište, za naše potrebe dovoljno veliko, sasvim spontano smo odlučili da te večeri razvučemo šator i da kampujemo.

Bila je to divna zamisao, jača polovina je čak zamjesila tijesto za picu dok sam ja došla sa posla a postavljanje šatora je išlo po planu iako smo jedva disali čak i u osam sati uveče.

Isplanirali gledanje filma za djecu, pica i sokići u paketu (nekom sok, nekom pivo), noć pod zvjezdama, kad djeca od umora i miline zaspu, onda bismo nastavili sa romantikom… Bila je to lijepa zamisao.

Ona je donijela hrpu igračaka, slagala ih a On je iste te igračke izbacivao vani pa je Ona izbacila njega iz šatora. Dok sam ga tješila i pokušavala da mu nađem drugu zanimaciju, Ona je (ne pitajte kako) upetljala kosu u rajsferšlus od „vrata“ šatora i naravno vrištala. Nas dvoje (odraslih) smo se trudili da se pravimo da kampovanje ide po planu. Od pice smo odustali zbog prevelike vrućine (još nam je samo rerna trebala u tom trenutku) ali i zbog iscrpljenosti.

Kad je došlo vrijeme za spavanje, tu su tek nastale muke. Ona hoće da svi uđemo u šator, nas dvoje se preznojavamo, On razbacuje igračke, pere ruke u soku, nervoza na visokom nivou. Njegov ritual smo ispoštovali, dali mu flašicu sa mlijekom i zatvorili ga u trampolinu nadajući se da će zaspati, što je konačno i uradio, nakon sat vremena mučenja (i sebe i nas). Ona nije odustajala od ideje da uđemo sa njom u šator i svi zajedno spavamo pa sam ušla samo ja, da joj ugodim. Zaspala je u roku od 3 minute.

Sjela sam, ne vjerujući u šta se kampovanje pretvorilo. A trebali smo da gledamo film za djecu, jedemo picu i uživamo. Tijesto smo sutradan bacili, laptop nismo ni uključili.

A ipak, nakon tri dana vidim da je uživanje bila i ova, realna, verzija našeg druženja. Ništa ne bude onako kako zamislimo, kao i inače u životu. Ali ono što bude, ako to prihvatimo i naučimo da se sa istim uhvatimo u koštac, možemo sami pretvoriti u lijepo.

Blog kao dnevnik

Dnevnik pišem ( odnosno, pisala sam) od djetinjstva. Danas, kad otvorim stranice bilo kojeg rokovnika kojeg sam koristila za pisanje, sjetim se događaja i ljudi na koje bih inače zaboravila.

Zato mi je teško palo kad su mi obaveze na poslu a kasnije i porodične obaveze, oduzele toliko vremena da je dnevnik dobio potpuno drugačiji oblik. Pisala bih samo kad sam bila ljuta i razočarana pa kad bi neko slučajno zavirio na te stranice, pomislio bi da je moj život užasan.

Na pomisao da će sve te pisanije jednog dana, kad mene ne bude, doći u ruke moje djece ili čak njihove djece, shvatila sam da mnogo griješim. Griješim što bilježim samo ona ružna osjećanja, što izostavljam divne trenutke koje provodimo zajedno, bliskost i snagu naše porodice jer se držimo jedni drugih, i u dobru i zlu. Čak i kad se ljutimo.

 

Sa druge strane, za blog već dugo nemam inspiraciju, čini mi se da sam sve teme iscrpila i da sam se zasitila. A onda čitam stare tekstove i shvatim da ću svojoj djeci ipak ostaviti pisani trag i o lijepim trenucima koje imamo a kojih je, svakako više od onih drugih. Shvatim da ja ustvari pišem dnevnik, samo na jedan potpuno drugačiji način od onog na koji sam navikla.

Danas smo spontano odlučili da napravimo izlet u dvorištu i da konačno iskoristimo šator kupljen prije nekoliko godina, tako da će se izlet pretvoriti u kampovanje ako noć bude dovoljno topla. Već se radujem, dok čekam da jača polovina obavi teži dio posla.

Tako sam došla na ideju da se ubuduće malo više bavim blogom i to temom zajedničkih trenutaka, bilo to kampovanje ili obična šetnja do kraja ulice. Tako ću njima ostaviti uspomene kojih bi se inače sjećali kroz maglu a sebi ću ugoditi jer ću se posvetiti pisanju bloga. Jer, priznala ja to ili ne, samim tim što pišem javno, znači mi kad vidim da me pratite i podržavate.

 

Kad mi se ne da, ja i ne moram

Dugo nisam pisala. Nije da nisam imala šta da kažem, nije da nisam imala vremena. Jednostavno mi se nije dalo. I pustila sam. Kao i masu drugih stvari. Shvatila sam i, što je još važnije, prihvatila da ništa ne moram ako mi se ne da.

Isti princip primjenila sam i na kuću. U februaru sam počela ponovo da radim. I ponovo sam se vratila na početak organizovanja i balansiranja između svih obaveza i porodice. Vjerujem da znate šta je prevagnulo. Porodica, druženje, to nam je na prvom mjestu.

Napisala sam mnogo tekstova na temu organizacije i čitala ih iznova, proučavala, prilagođavala, pisala planove… a onda bih sa prvim zrakom sunca sve to pustila i odvela djecu na piknik. Nisu se bunili zato što su prozori musavi. Nisu čak ni tražili ispeglanu majicu niti im je smetalo što smo u brzini razbacali stvari svuda po kući. Ali su se radovali i prepričavali gdje su bili, čega su se igrali, šta su vidjeli.

Oni su SADA mali a mi smo SADA sposobni da im priuštimo ono što žele. Za nekoliko godina, koje će doći brže nego što planiramo i želimo, naše društvo će zamjeniti društvo vršnjaka i izleti će biti organizovani mimo nas. Zatim će osnovati svoje porodice i mi ćemo im biti na drugom mjestu. Tad ću imati sasvim dovoljno vremena da perem prozore.