Mojoj Tačkici

Ponekad ne znam ni kako je ta mala glavica došla do mog ramena, prebacila moju ruku oko svog struka i privila se nježno kao da je to najsigurnije mjesto na svijetu. Hiljadu emocija u tom trenutku buđenja, toliko jakih da ne mogu zaustaviti suze. A smijem se jer zapravo sam sretna. Nisam uvijek ni svjesna koliko.

I dok tako plačem i ne želim da je odvojim od sebe, jutro me opominje da je vrijeme za ustajanje, spremanje za još jedan radni dan. Polako izvlačim svoju ruku, ona se meškolji i okreće na drugu stranu i nastavlja svoje nevine snove. A onda, jedan od onih trenutaka koji svaki roditelj pamti i prepričava i kad oni odrastu. Još uvijek zatvorenih očiju, onako mila i nježna, Ona pjeva: „Laku noć, sanjaj san, ništa ne brini ti, mama čuva tvoj san snagom svoje ljubavi“. Iako već spremna za polazak, vraćam se i spuštam poljubac na te tople obraze a ona otvara oči, grli me svojim ručicama i pita gdje idem.

 

preuzeto sa interneta22

Tih osam sati nikako da prođe, čini mi se da su danas najduže trajali. A na svaku misao o njoj mi se ponovo plače jer onaj njen tužni pogled pri rastanku mi slama srce. Nedostaje mi svakog trenutka. Toliko zajedničkog vremena izgubimo i toliko pjesmica ne ispjevamo dok sam na poslu. Ponekad znam biti i gruba, nervozna i osjetim koliko joj nedostajem kad sam takva. Ne mogu sebi oprostiti takve trenutke, kad svoje frustracije prenesem na onu koja mi najviše na svijetu znači. Kad plačem, ostavlja i najdražu igru i prilazi mi da me poljubi a tek kad se nasmijem, smije se i ona.

Ne postoji ništa važnije od nje i njene sreće. Svoje želje uvijek stavljam poslije njenih a to sasvim prirodno dolazi, bez napora i kajanja. Lako mi je da se odreknem onog što želim ja zarad onog što želi ona. Jer ona je, ipak, najvažnija. Moja Tačkica.