Čije dijete je bolje!?

Znala sam da će jednom i do toga doći. Znate već, vi iskusne majke, uvijek se nađe neko čije je dijete bolje, naprednije, inteligentnije od vašeg. Ali, nisam znala da će me to toliko izbacivati iz takta, ti pokušaji da se dokaže ko je uspješniji. Zar je to uopšte mjerilo uspjeha?

Pustimo djecu da rastu i razvijaju se onako kako mogu. Pomozimo im ako je pomoć potrebna ali nemojmo im stajati na put ni ako mogu više nego vršnjaci. Svi smo različiti, pa tako i djeca. I sve je dobro dok se pravilno razvijaju, nije važno da li prohodati koji mjesec ranije ili kasnije, važno je da prohoda, zar ne!?

slika preuzeta sa portala smashmagazin.com

slika preuzeta sa portala smashmagazin.com

Sretnem ja tako koleginicu sa posla koju površno poznajem a koja je rodila 10 dana nakon mene. Razmjena iskustava je neizbježna ali ja na to gledam baš tako, kao na razmjenu iskustava. Međutim, ova priča je imala drugačiji ishod. Takav da sam došla kući zabrinuta i uplašena, tražila odgovore na pitanja po internetu i, tek na kraju, porazgovarala sa nekim trezvenijim od mene ko me je dozvao pameti. Ispade da moje dijete ne napreduje dovoljno, ima 5 mjeseci a još se nije sama okrenula sa stomaka na leđa ni obrnuto (Zaboga, učini nešto po tom pitanju!), kosa kao da joj nije rasla otkako se rodila, ima previše kila za svoj uzrast (iako je samo dojim), razmazila sam je, previše je radoznala, glasna je kad nešto ugleda i želi to da dohvati, ne smijem joj previše dopuštati… i tako u nedogled, da ne spominjem šta sve može njena beba a moja ne može.

Da mi nije bilo drugarice koja ima samo tri mjeseca duži majčinski staž, vjerovatno bih šiznula. I tek kad sam se smirila, shvatila sam da „savjeti i zamjerke“ nisu ništa lično. Jednostavno, postoje osobe koje svoje komplekse liječe na taj način i nisam jedina žrtva takvih nebuloza. Žao mi je djece takvih roditelja jer će mama i tata svakom njihovom drugaru naći zamjerku i potencirati koliko je njihovo dijete bolje, naprednije, pametnije a svi znamo da djeca takve izbjegavaju.

Zato, drage mame, ako se nađete u situaciji kao ja, kulturno se zahvalite na savjetima i objasnite sagovorniku da je sve to lijepo ali da, srećom, vrijeme kada je beba počela da sjedi ili hoda ne utiče na to kakav će čovjek biti kad odraste (žao mi je što ja ovo nisam rekla, to je ono kad se sjetiš kad već bude kasno). A ako ste, kojim slučajem, jedna od onih kojima je važno da njihovo dijete bude u svemu prvo, zastanite i budite sretne što imate zdravo dijete jer mnogi bi samo to željeli.

 

Ja – kuharica!? Hm…

Već dugo želim da „uvedem“ još jednu kategoriju. Bila bi vezana za kuhanje. Pa se premišljam, nisam ja nikakva kuharica, tek obični početnik za šporetom, nekad željna da ga i ne vidim a nekad, bogami, željna i novih iskustava u kuhinji. Danas odlučih, ma zašto da ne!? Pa niko i ne kaže da bih zbog toga bila neki vrhunski majstor.

Počela sam se interesovati za kuhanje tek kad sam se trebala udati. Nije da me mama nije nagovarala a nekad i tjerala da učim. Jeste ali ja nisam bila za to. I nije mi žao. Nekoliko dana pred vjenčanje sam se rasplakala pred svojim dragim toliko da se prepao da je nešto ozbiljno u pitanju. Kad sam mu, kroz suze, rekla da se bojim da neću znati da budem domaćica, smijao se i obećao da ćemo sve zajedno učiti (i ispunio obećanje).

I evo me, danas, pravim projice i sataraš. Jednostavna, vrlo jednostavna priprema ali nekad mi je to izgledalo kao Špansko selo.

Pa, ako je neka od vas u sličnim „problemima“, ovdje ću objavljivati recepte za početnike a vi, iskusne žene, nemojte se smijati kad napišem recept za palačinke 🙂

 

Projice

2 šolje kukuruznog brašna

1 šolja pšeničnog brašna

1 kašičica praška za pecivo

1-2 kašičice soli

1/2 šolje ulja

1 i 1/2 šolje kisele vode

50 gr rastopljenog margarina

 

Prosijati kukuruzno brašno i dodati mu (prosijano) pšenično brašno u koje je umješan prašak za pecivo. Dodavati so, ulje, margarin i kiselu vodu i sve dobro izmješati da se sjedini. Peći u kalupima za projice na 200 stepeni oko pola sata.

Napomena:

-pod šoljom se podrazumjeva šolja od 2 dcl

-meni je ova smjesa dovoljna za kalup od 12 projica

-po originalnom receptu se dodaje i sjeckana pečena paprika, tikvica ili luk, zavisi šta želite. I to sam probala, nije loše

-takođe, umjesto kukuruznog brašna može se koristiti palenta ali to nisam probala pa ne znam kakvo je.

DSCN3957[1]

Ovako je ispalo, početnički pokušaj (kad uslikam i sam proces pravljenja, i to ću dodati)

Eto, probila sam led. Moram priznati da sam sad dobila još malo volje za kuhanje 🙂

Čudo

Čudo, čudo… Koliko puta maštamo da se desi neko čudo? O svjetskim čudima da i ne pričam! Pa kad je neko posebno nadaren, kažemo da je on čudo prirode. Koliko samo puta upotrebimo ovaj izraz u svakodnevnom govoru.

A ja sam shvatila da smo čudo mi sami. Od nemoćne bebe, preko sposobnog čovjeka do nemoćnog starca. Zar to nije čudo!?

Tek sada, kad pored sebe imam malo biće koje iz dana u dan raste, shvata, razumije, mjenja se i postaje drugačija, razmišljam koliko je priroda moćna, kako je sve udesila da ide po nekom redoslijedu koji nama izgleda tako obično i normalno. Rodiš se i ne znaš za svijet oko sebe, mama te hrani, presvlači, kupa. Spavaš i jedeš. Kako rasteš, upoznaješ nove vještine, prepoznaješ lica iz svog okruženja, počinješ da im se raduješ ili da se plašiš novih, više ne ležiš mirno dok te mama presvlači, sam biraš šta ćeš da jedeš, da obučeš. Pa kreneš u školu, upoznaješ nove drugare, završiš školu, zaposliš se, osnuješ porodicu… I kad dobiješ svoje dijete, pokušavaš da zamisliš da si nekad i ti bio beba a vidi šta si postao.

I dojenje! To me još više fascinira. Dok ne rodiš, grudi su samo estetski doživljaj. Kasnije shvatiš da je njihova funckija daleko značajnija i diviš se prirodi koja je udesila da mlijeko nadolazi baš onda kad treba.

I na kraju, dođeš do zaključka do kojeg sam i sama došla, čudo je u nama samima…

Opipljive uspomene

Izrađujete li slike? Onako kako smo to nekad radili. Ili ih, u skladu sa vremenom, čuvate u brižljivo sortiranim ili, pak, nabacanim folderima. Otkako su se pojavili digitalni fotoaparati, rijetke su situacije da sam otišla kod nekoga a on mi pokazao album sa slikama svoje novorođene bebe ili sa ovogodišnjeg ljetovanja, proslave Nove godine… Ako sam i vidjela slike, to su bile one na računaru, možeš lijepo da ih uvećaš pa da vidiš čak i nepravilnosti na licu. A možeš iste te nepravilnosti i da ispraviš pa da budeš onakav kakav želiš. Ali, da li je u tome čar?

Lijepo ih je vidjeti, zar ne!?
Lijepo ih je vidjeti, zar ne!?

Meni nije. Sa svakog ljetovanja donesem po hiljadu slika. Hiljadu škljocanja fotoaparatom. Ako mi se ne sviđa slika, lako je ponovim, vidim šta ne valja. Biram osvjetljenje, pozadinu, popravljam osmjeh, nečije zatvorene oči i sve slično o čemu smo nekad mogli samo da sanjamo. I ima to svoje prednosti, priznajem.  Ipak, od hiljadu slika, trudim se da izradim bar trideset. Da sačuvam uspomene u kutiji jer takve su mi draže nego na ekranu.

Znam, slike se ne izrađuju same. Koštaju. Kad sam počela da radim, odlučila sam da napravim kolekciju svojih uspomena i danas, kad ih gledam, shvatam da su vrijedile svake pare.

Posebno su mi značajne sad kad imam dijete, želim da joj ostavim ono što su moji roditelji ostavili meni. Ne pretjerujem, ne izrađujem svaku i trudim se da izaberem one koje imaju neko značenje (prvo hvatanje igračke, prvi snijeg, prva šetnja, prvi odlazak kod bake i slično) kao i one sa prijateljima i rodbinom. Isto tako, znajući koliko im to znači, svakog mjeseca obradujem i obe bake a osmjeh na njihovom licu je nenaplativ. Posebno kad mi jedna nedavno reče: „Nisam je vidjela juče. Ali, nema veze, gledala sam slike“.

Kad sve saberem, mjesečno na slike potrošim oko 10 eura. Nekome je i to mnogo, znam i razumijem. Ali, ne mora biti ni toliko. Da izradite po deset slika mjesečno (ako imate djecu) ili deset sa nekog važnog događaja, to bi bilo 2 eura. A deset po deset, dovoljno za album. Ni ja nemam više iz svog djetinjstva ali to što imam, vrijedi mnogo.

 

„Srijeda zovem se…“

Pjevušim ovu pjesmu cijelo jutro i pronalazim se ali u drugačijem kontekstu. Naime, jesam mama i volim svoje zlato više od života (kao i svaka mama) ali, prilično često, dolazim do zaključka da i ja imam dušu. A istoj je potreban odmor. Ne odmor od Nje (koja se upravo budi i prekida tek započetu kafu) već odmor od razmišljanja, od svakodnevnih obaveza, prekratkog dana i negativnih misli (o, da, i takvih ima). Prije dvije sedmice, kad je moj muž izjavio da mora ići na rekreaciju četvrtkom jer mu je potrebno da izbaci negativnu energiju iz sebe, ja sam pukla. Gdje odlazi moja energija!? Odjednom mi je postalo jasno zašto sam se od umiljate djevojčice pretvorila u čangrizavu ženu, onu koju sam prezirala.

Jedan dan u sedmici biće samo moj. On se složio i vrlo rado prihvatio, valjda i njemu nedostajem ona stara ja. Odlučim da to bude srijeda, sredina sedmice, između dva vikenda.  Prošle sam izvisila. Došli gosti (do sad su, kao po dogovoru birali četvrtak, sad će početi i srijedu). Ove neću. Od jutros sam samo ručak napravila i željno iščekujem njegov dolazak sa posla i moj odlazak u grad. Danas će to biti grad, neke druge gledanje filma, opuštanje u kadi punoj vode bez prekidanja i žurbe, pisanje bez ometanja, kafenisanje… ma sve što mi u tom trenutku bude godilo.

Znam da će moj „odmor“ imati višestruke koristi. Biću raspoloženija (već jesam), imaću manje povoda za prigovaranje, On će više nego do sad da se druži sa našom princezom, Ona će se malo odmoriti od mene pa me se i poželjeti (pssst, ljubomorna sam kad se drugima raduje a meni ne).

I sunce je danas na mojoj strani, obasjava sobu i zove me van. Idemo nas dvije u šetnju dok tata (spasilac) ne dođe kući a ja nastavim sa pjesmom…

„…jer srijedom se, zar ne, najbolje slažemo.“

Mogu bar da maštam...

Mogu bar da maštam…

Plutanje misli

Teško se budim. Jedna sam od onih kojima je potreban odmor poslije spavanja i tad mi je san najslađi. Na alarmu mi piše: „Umij se hladnom vodom“. Jutros sam upravo to i uradila. Oči se sklapaju, voda ne pomaže ali ustati se mora. Napravim sebi kafu, raširim veš i razmišljam o moru. Da, da, o moru, onom velikom, plavom o kome se, obično, ljeti razmišlja.

Miris tek opranog veša pomješan sa mirisom kafe vrati mi sjećanja i nešto mi toplo oko srca. Razbudih se u trenu. Još kao dijete, dok je ljetovanje na Jadranu bilo dostupno svima, uživala sam u njegovim čarima i mirisu borova svake godine. Imala sam ujaka u jednom primorskom gradu i skoro cijelo ljeto smo provodili kod njega. Rat je učinio što je učinio i sve se promjenilo. Moru sam se radovala tek na ekskurziji a o odlasku na ljetovanje o trošku roditelja, nisam mogla ni da sanjam. Tek sa prvim zaposlenjem, prioritet mi je bio odlazak na more. I opet, iz finansijskih ali i nekih praktičnih razloga, izabrala sam septembar. Sestra i ja, nevjerovatan osjećaj kad vam se odjednom pred očima pojavi to plavo prostranstvo, srce se popne u grlo… čini mi se da je taj momenat najljepši dio odlaska na more.

Od tada pa do prošle godine, sve sam mogla da propustim ali taj osjećaj – ne. Cijele godine odvajam od plate samo za taj jedinstveni doživljaj i nikada mi nije žao. Ove godine, spriječilo me nešto mnogo važnije ali već iduće, svi zajedno ćemo uživati u mirisu borova, zvuku talasa i pogledu koji odmara dušu i oči.

Odlutah na momenat a vrati me glas moje dušice. I lijepo mi je počelo jutro.

Dobro jutro.

Svekrva

Upoznala sam je sasvim slučajno, susret pri šetnji i prvi utisak je bio: „Prijatna žena“. Na vjenčanju mi je rekla: „Voljela bih da mi budeš ćerka a ne snaha“. Kad se beba rodila, pravila mi je ručak, peglala veš, čistila kuću.

I mogu li ja, poslije svega reći nešto loše o njoj. A zašto sve ovo i pišem!?Imam kolegicu koja ne vjeruje da postoje dobre svekrve. Ja vjerujem da postoje dobre žene, bile one svekrve ili ne. I uporno vodim „borbu“ sa tom kolegicom, tvrdim da griješi, ona to isto tvrdi za mene i tako u krug. A u čemu je, zapravo, kvaka!?

U toleranciji, prihvatanju razlika i poštovanju istih. Naravno, uz preduslov da je riječ o normalnoj osobi sa svim manama i vrlinama i naročito, lišenu zlobe jer, priznajem, i takve postoje.

Uzmimo za primjer jednu ženu dobrih namjera, principa nekom prihvatljivih, nekom ne, staromodnih i modernih stavova, ona sa kojom se u nekim stvarima slažete, u nekim ne. Žena od krvi i mesa. I ako je tako i posmatrate, reći ćete: „Dobra je“. Ako ste žena njenog sina, vjerovatno ćete reći: „Hm…“. Moja je takva. Ni predobra a ni loša. Ima svoje mane, ima i vrline.

Bila je tu kad mi je bila potrebna. Bila je i kad mi je trebalo da budem sama ali ona to nije znala a ja sam ćutala i nervirala se. Davala je savjete i kad ih tražim i kad ih ne tražim. Dolazila bi da pije kafu sa mnom a ja volim sama piti kafu. Stalno mi donosi novine sa receptima iako zna da im se ne radujem. Daje i savjete u vezi sa djetetom iako većinu ne primjenim. Komentariše nešto što bih mogla protumačiti da se odnosi na mene i radi mnoge druge stvari koje me nerviraju ali ne mogu zbog toga reći da imam groznu svekrvu i da su sve loše.

Nerviram se, često. Ali, sjetim se svih onih dobrih stvari koje je uradila i radi za mene, svih sitnica koje mi kupi bez povoda ili sa povodom, razgovora u kojima savjetuje da sama sebi moram biti na prvom mjestu (iako je moj muž njen sin), suza u očima kad priča o neostvarenoj želji da ima ćerku, poštovanja moje porodice i mene kao majke njenog unučeta i supruge njenog sina… tada mi lakše padne neka sitnica koja mi smeta a koja prođe već idući dan.

Kad se sve sabere i kad me neko pita kakva mi je svekrva, ja kažem: „Dobra“ a moja kolegica ne vjeruje. A ima istu takvu, bar po njenoj priči. I već tu dolazim do zaključka da i naša tolerancija prema njima mnogo znači u ocjeni. Ono što meni ne smeta ili nekako prećutim zbog onih dobrih stvari, mojoj kolegici je nedopustivo i onda je logično da će ona reći: „Loša je“.

Još jednom ponavljam, vjerujem da ima i loših ali to je zato što su loše kao osobe a ne zato što su svekrve. Jednom davno sam pročitala i zapamtila izjavu jedne snahe: „Moj odnos sa svekrvom je postao bolji kad sam shvatila da jedino njoj zamjeram ono što kod drugih normalno prihvatam“. I tačno je tako. Sve ovo što sam navela, ono što mi kod nje smeta, isto to radi i moja mama. Vjerovatno i sve mame ali njima, nekako, ne uzimamo za zlo.

I pored toga što nekad nemam živaca da slušam njene beskrajne priče o kućnim poslovima i što me izbije iz takta kad pita jesam li namazala bebi lice, mogu reći da mi je draga. Možda ću je nekad i zavoljeti, još je rano ali moja sverkva je dobra žena i još bolja baka mojoj curici. A ja želim da ona nosi lijepe uspomene iz svog djetinjstva, slike gdje se mama i baka smiju a ne probadaju pogledom jedna drugu.