Nedeljom…

Nerijetko mi dosadi ona hrpa nereda koji raste od samog jutra do kasnih večernjih sati, ponekad je i ostavim pa sledećeg dana raste još više. I onda se nerviram jer gledam slike nekih savršenih soba, nonšalantno spuštena knjiga na satenskoj posteljini ogromnog kreveta. Ja ću to moći za 20 godina, možda ni tada. Sada moram ustati dovoljno rano da bih na vrijeme spremila doručak, užinu, ručak, da bih izašla vani i pustila male ruke da se isprljaju u blatu, da bih sortirala malu garderobu i spakovala je u kutije za koje više i nemam mjesta. Da bih napravila prostor za krevet jer već smo veliki, krevetac izlazi iz sobe. Nemam ja vremena za te savršene slike. Ionako traju koliko i jedan „škljoc“.

Danas je ipak nedelja. Zato sam uživala u svom savršenom neredu, u eksploziji boja. Izgubila sam se u tom šarenilu, poželjela da što duže traje, da uživam u svakom danu i sitnici baš kao što uživaju i oni. Jer znaju kako se to radi…

 

dsc_0033dsc_0029

Advertisements

Kako se organizujem

Već dugo pokušavam da izbalansiram između obaveza, kvalitetnog vremena provedenog sa djetetom i vremena posvećenog samoj sebi. Bilo je dana kad sam na svim poljima pucala, kuća u haosu, dijete nezadovoljno, ja ne znam kud udaram. Pokušala sam svašta, da radnim danima obavljam sve poslove a vikende ostavim za nas, da rasporedim dane u sedmici kad šta radim, da sve radim vikendom a radnim danima odmaramo. Nijedna kombinacija nije bila dovoljno uspješna. Negdje sam gubila. Najviše mi je bilo žao kad sam gubila povjerenje svog djeteta, kad se okretala drugima umjesto meni jer zna, mama mora samo nešto da završi pa će doći.

Već neko vrijeme uspješno obavljam sve poslove u kući, igram se sa njom i ukradem malo vremena za sebe. Kako!? Ne odgađam ništa. Ispunjavam zadato čak i kad mi duša spava. Nadoknadim san drugog dana i kradem, bukvalno kradem vrijeme. Zato sam odlučila da podijelim sa vama svoju „tajnu“, možda nekome nešto i pomogne jer i sama sam uzimala ideje od svakoga pomalo i krojila neki svoj plan. Svi smo različiti.

Vrati stvari na svoje mjesto. Ovo bi trebalo biti normalno ali kod mene nije. Ni kod mog muža. Na taj način se veoma brzo stvara nered. Jedna sitnica povlači drugu i kad na stolu vidite kutiju kojoj tu nije mjesto, to nije ništa strašno. Ali kad se toj kutiji pridruži kremica za ruke, daljinski, igračka, novčanik, ključevi… e to već liči na haos. Ko nema tu naviku, zna kako je „teško“ sve vraćati na svoje mjesto ali kad shvatite koliko prednosti to donosi, sve će biti lakše.

Korpa/kutija svaštara u svakoj prostoriji.  Najčešći razlog zašto ne vraćamo stvari na svoje mjesto jeste ljenost odlaska u drugu prostoriju i smišljanja gdje šta ostaviti. Zato u svakoj sobi u kući imamo kutiju, korpu ili ladicu u koju ostavljamo sve ono što trenutno ne znamo gdje ćemo sa tim ili nam se ne da ići „tamo negdje“. Nije ni to neki red ali bar je sve na jednom mjestu i daje drugačiji izgled.

Zapisivanje obaveza. Pranje veša, usisavanje, sređivanje suđa, ručak za sutra, kupovina poklona, vježbe, odlazak u park, peglanje… samo su neke od stavki koje možete pronaći u mom notesu. Reći ćete, može se to i zapamtiti. Može ali kad se stavi na papir djeluje jednostavnije i kao da se obim obaveza smanji kad znaš šta tačno trebaš da uradiš.

Planiranje ručka nekoliko dana unaprijed. Ranije sam zapisivala i meni za ručak sedam dana unaprijed. Sad mi je teško ispratiti taj tempo pa planiram po tri dana ranije. Uvijek imam sve namirnice i ne razbijam glavu šta ćemo danas jesti.

Kuhanje nekoliko porcija i zaleđavanje istih.  Ovo je vrlo praktično mada znam žene koje nisu pristalice smrznute hrane. Sve što mogu, kuham u duploj količini i jednu porciju, tj. onoliko koliko treba za nas troje, zaledim. Tako u toku sedmice imam bar dva ručka. Takođe, ono što mi danas ostane od ručka a može se jesti i sutra ali nema dovoljno za sve, ja spakujem i ponesem za doručak na poslu (ako ne moram grijati i sl.)

Uključivanje djeteta u određene aktivnosti. Naravno, sve zavisi od uzrasta djeteta. Moje ima dvije godine i mnogo toga mogu da odradim sa njom. Istovremeno se zabavljamo zajedno, ja završim ono što moram (iako traje duže nego obično) a njoj stvaram radne navike. Npr. kad slažem veš, i ona slaže sa mnom. Traje to prilično dugo jer joj je posebno zanimljivo razbacivati okolo ali imam strpljenja pa stavim u ormar ono što uspijem a oko ostatka se zabavljamo.

Dan posvećen isključivo Njoj. Jedan dan u sedmici praktikujem da sve ostavim i radim samo ono što Ona od mene zahtjeva. Često uključimo dječije pjesmice i pravimo „žurku“, kuhamo ručak u pijesku, pravimo šator, čitamo priče… I uvijek osjetim koliko joj znači to vrijeme, koliko je sretnija kad se 100% posvetim samo njoj i ničemu drugom. Tako i ona meni stvara prostor da neki drugi dan mogu raditi nešto drugo bez grižnje savjesti.

Priprema garderobe za posao uveče. Kad mi dan počne naglavačke, a počeo je čim ne znam šta da obučem za posao pa to bude ono čega se prvo dohvatim, takav i nastavi da bude. I dan i sedmica pa se razvuče na cijeli mjesec. Naporno je svake večeri smišljati šta sutra obući, zato već u toku dana u glavi otprilike smislim moguću kombinaciju i uveče sve složim na jedno mjesto. Čak i prateći nakit.

Veliki“ poslovi se obavljaju petkom i subotom.  Pod velikim poslovima smatram usisavanje, brisanje prašine, pajanje zidova, brisanje podova, pranje i peglanje veša i slično. Ranije sam to radila radnim danima, tako da svaki dan odradim nešto ali to nešto mi oduzme previše vremena i energije a opet mi ostane posla za vikend i onda nikad nemam slobodno vrijeme.

Jedan vikend u mjesecu je rezervisan za „malu generalku“. Pranje prozora, kuhinje, sređivanje ormara, svaštara, čišćenje tepiha i ostale velike-male poslove radim prvog vikenda u mjesecu. Tad zadužim tatu ili babu da čuva dijete i bacim se na posao.

Ništa ne odlažem. Ranije je moj najveći neprijatelj bilo odlaganje. Sutra ću, kasnije ću, nekad ću. Sad sve radim odmah, čim se sjetim. Da sam kao nekada, onda bih potpeticu čizama odnijela na popravak krajem zime. A odnijela sam ih juče, spakovala istog trenutka kad sam vidjela da je pukla. I bolje se osjećam.

Jedan dan u sedmici je moj. To zapravo nije dan. To su dva tri sata, koliko mogu da odvojim poslije posla. Ali znače mi. Tada se isključim iz uloge supruge i majke, ostajem samo ja. Nije važno da li ću ići šetati, pisati, čitati, izaći sa drugaricama, kupati se bez ometanja, to je moje vrijeme i sama činjenica da postoji, čini me sretnijom. A i mog muža 🙂

 

Sigurno se pitate gdje je moj muž u svemu tome, zašto on ne bude sa djetetom pa bih mogla sve stići!? Zašto ne iskoristim te, toliko puta spomenute, babe? Sa mužem se najčešće mimoilazim u smjenama, vidimo se kad je vrijeme za spavanje i jedva nekako ukrademo svojih nekoliko trenutaka i na njega ne mogu računati kad je dijete u pitanju. Ne zbog njega već zbog posla. A babe ne želim da koristim ako ne moram. Vrlo rijetko, kad baš drugačije ne mogu, ostavim je zbog kafe sa drugaricama, i to možda jednom mjesečno. Ostavljam je zbog posla, to moram. Sve ostalo, snalazimo se sami.

 

Radim od 8 do 16h, nedeljom slobodna, svaka druga subota slobodna, dijete od dvije godine, muž koji stalno radi, babe koje ne želim mnogo da opterećujem, mnogo želje za pisanjem, za slobodnim vremenom i nekako uspijevam. Ne kao nekada ali guram. Ako nekome pomognem bar jednom stavkom, biće mi drago.

Šta se to promjenilo otkad sam mama!?

Sve. I ništa. Zavisi iz kog ugla gledate. Postala sam „mekša“ i plačljivija a istovremeno jača od hiljadu stjena. To je ono nevjerovatno u vezi majčinstva.

Neki pogledi na svijet, direktno vezani za ulogu roditelja, ostali su mi isti a mislila sam da neće biti. Moje dijete jeste moj smisao života ali i dalje mislim da je pogrešno shvatanje da je život ljudi koji ne žele ili ne mogu imati djecu, besmislen. Uvijek sam to tvrdila, tvrdim i dalje. Svi imamo svoju ulogu na ovom svijetu, neko je zaista glumi a neko i živi svim srcem. Nije nam Bog svima dao ono što želimo. Ali, oni kojima je dao, imaju pravo u tome da uživaju pa bio to idiličan porodični život ili karijera u usponu.

Brzina reagovanja. Nekada bih, pri pomisli da bi, npr. voda mogla da iskipi, ipak sačekala koju minutu pa tek onda provjerila. Sada, pri pomisli da bi Ona mogla dopuzati do zabranjene zone (ako sam je na minut ispustila iz vidokruga), za sekund sam pored nje. Nema onih utješnih misli „možda ipak neće“. Ili kad legnem spavati, utonem u san, onaj najslađi i čujem je kako se okreće. Pomislim, možda se otkrila, možda joj je hladno. Da je bilo šta drugo u pitanju, pa čak i dvoumljenje da li sam zaključala ulazna vrata, teško da bih ustala. Ali, misao o tome da njoj nije ugodno, začas me diže na noge.

Više vodim računa o sebi. Ranije sam se redovno vezala u autu, sve dok nisam ostala trudna i to mi stvaralo neugodnosti. Kad sam rodila (navika je čudo) i dalje mi je bilo neugodno pa sam nastavila sa praksom nesavjesnog vozača. Ali, kad je ona u autu, vežem se. Ne da zaštitim sebe već da, za ne-daj-Bože slučaj, zaštitim nju. Ako meni nešto bude, ko će nju spasiti!?

Tolerantnija sam. Prema dobrim ali napornim ljudima koje ranije nisam mogla slušati. Sad mi ih je žao. Ali, prema lošima uopšte nisam tolerantna. Nesavjesni vozači koji se parkiraju na trotoarima i primoravaju te da hodaš ulicom i ne zaslužuju toleranciju. Ljudi koji nemaju poštovanja prema majci i djetetu, još manje. Ali, priča o takvima je posebna tema.

I dalje volim svu djecu. To je ostalo isto. Imam poznanike, drugare, prijatelje koji jednostavno ne podnose tuđu djecu, smetaju im, motaju se oko nogu, razbacuju igračke i slično. A kad dobiju svoju, tu tuđu još više ne podnose ali njihova su zlatna. To me je uvijek nerviralo. Imam drugaricu koju zaista cijenim i poštujem ali zasmetao mi je njen komentar da joj (na izletu na koji smo se spremali) ne trebaju djeca da kvare dan i da je sreća što su XY ostavili svoje kod babe i dede. Nakon par godina, dobila je i ona dijete i naravno da ga vodi na zajednička druženja u prirodi ali sam 100% sigurna da bi se smrtno uvrjedila kad bi neko za nju rekao ono što je ona tada. Svako voli svoje dijete najviše na svijetu ali i ostala zaslužuju bar poštovanje ako ne ljubav.

slika preuzeta sa portala profil.hr

Ne smetaju mi razbacane igračke, pocijepane novine, šerpe, kašike i zdjele. Prije Nje, sve ovo sam mislila da nikada neću dopustiti. A dopuštam. Ne zato što sam slaba na nju niti zato da bi bila mirna već zato što je radost na njenom licu neuporediva sa časopisima koje redovno kupujem i čuvam. Zato što je važno da upozna što više predmeta, materijala, zvukova, oblika. Zato što ne želim da sputavam njenu radoznalost samo zato što „to nije igračka“. Igračka joj je sve što nije opasno.

Volim njenog tatu. Pričali su mi kako, kad dođe dijete, brak prestaje. Niste više muž i žena već otac i majka. I nisu bili u pravu. Sad smo i jedno i drugo. I grlimo se pred njom, nikad nije rano da joj pokažemo da ljubav ne treba kriti. Naši su roditelji odrasli u takvom vremenu gdje je bilo sramota pokazati nježnost, posebno pred djecom. A meni bi srce bilo puno kad bih, kad oni misle da ih ne vidim, vidjela kako tata drži mamu za ruku. Zašto bih svom djetetu uskraćivala osjećaj da se mama i tata vole. Vjerujem u onu izreku da djeca dobar brak čine još boljim a loš još gorim.

 

Raditi onako kako želiš a ne kako ti društvo nameće

Nemila dešavanja koja su pogodila cijelu naciju, podstakla su me da razmislim o svom životu. O životu uopšte. Koliko sebe dajemo i u koje svrhe i koliko zaista živimo!?

Danas imaš sve ali ne znaš kakvo će biti sledeće jutro. Nije ovo pesimistički stav, naprotiv. Baš zato što ne znamo šta se krije iza sutra, zašto da ne uživamo danas i svaki dan.

Stalno se vraćam na kućne poslove, valjda zbog nekih ljudi iz okoline koji me bombarduju informacijama koliko su posla odradili, kako su se umorili, nemaju vremena za sebe. To me toliko izluđuje da mi često dođe da kažem: „NE ZANIMA ME!!!“ ali kultura mi ne dozvoljava.

Ja nisam tip koji odmah iz kreveta ide u kuhinju. Zapravo, idem ali da napravim kafu. Onda, uz lagano, pijuckanje, nešto pročitam, napravim plan rada i kuhanja za taj dan i tek onda sam za društvo (inače, prvu kafu najviše volim piti sama). Plan rada se sastoji od onog što se mora i onog što se voli. Ako je dan lijep i raspoložena sam za šetnju ili odlazak u grad ili goste, onda ništa neću da radim. I ne grize me savjest zbog toga.

Ne grize me savjest ni kada imam gomilu veša za peglanje i imam vremena ali nemam volje i odustanem. Prozori su taman za pranje ali zbog kiše koja padne baš svaki dan bar po pet minuta, nema smisla da ih perem.  Ne opterećujem se ni travom oko cvjeća koju treba počupati, niti vešom koji od juče čeka da ga pokupim. Suđe mogu oprati i večeras, ne moram odmah. Nikad se nisam ni opterećivala ovim stvarima a ne živim u prljavoj kući i biću dobar primjer svojoj djeci, to sam sigurna.

Važno je biti uredan ali ne toliko da uveče padaš od umora da bi sutradan sve ispočetka. Žena uvijek ima šta da radi i ako se vodimo tom definicijom, nikada nećemo stati. Ali, žena ima pravo i da radi i ono što voli. Ako su to kućni poslovi, čišćenje, sređivanje, kuhanje… i to je OK ali sve dok ne smatra da sve žene moraju biti kao ona. I dok ne smara druge svojim poslovima.

Poslije ovih nemilih događaja, još više sam sigurna da radim pravu stvar. Živim svoj život onako kako ja želim. Igram se sa djetetom umjesto da operem suđe. Bože svašta…

Moj momenat

Jelena je pisala da joj fali momenat. A ja ga upravo našla pa se prisjetih njene priče. Kafu volim da pijem sama, uz računar. Čitam, pišem, pijuckam. I mogla bih tako cijeli dan da imam vremena.

Jutro je počelo osmjehom, kao i svakog vikenda. Ova mala postaje sve svjesnija i zanimljivija pa je, jutrom, dok smo još u krevetu i ne mili nam se ustati, prebacimo kod sebe a ona vrišti, hvata nas za rukave pa ne zna gdje bi prije gledala, u mamu ili tatu. Tu radost treba doživjeti.

beba

I jedva se nekako natjeramo da ustanemo iz tople postelje u hladne prostorije pa skuhamo kafu koju ćemo piti, svako za sebe. On vani, uz cigaru; ja u kući, uz računar (ako Ona dopusti). Sinoć sam prekršila svoj princip da nema spavanja dok se kuća ne dovede u red jer smo pali s nogu oboje pa se nasmijano jutro nastavilo sredjivanjem krša i haosa dok je vesela djevojčica sve posmatrala iz svoje nove stolice za hranjenje (koja je, već mi se čini, pun pogodak). Kafu još nismo popili, čeka.

Utom, dolazi baba, cura vrišti (zna da će je ova uzeti), baba još srećnija, hoće da je vodi kod sebe (kuća do kuće). Spremam je i mislim kako ću taman imati dovoljno vremena da sve sredim. ALI… Onda, kao da me nešto lupi po glavi. Muž sipa kafu i odlazi ispred kuće a ja se mislim, koja sam budala. Kafa se već ohladila ali baš me briga, pijem je ja i hladnu.

Sjedam za računar, imam želju da pišem pa se riječi slažu same od sebe. One će pobjeći a nered neće.

I tako, kuckajući, dolazim do još jednog zaključka, opet da sam budala. Da može, svekrva bi Nju preselila kod sebe, ja bih morala samo da je hranim. Ja se, naravno, bunim. A bunim se i kad ona želi da je odvede na sat, dva ali ne zato što im ne dam da se „druže“ već zato što je meni neprijatno. Osjećam se kao da je iskorištavam, da joj „uvaljujem“ dijete i uvijek sam se protivila tome da je, kad idemo negdje, ostavljamo a muž je uvijek bio za to, bar dok je mala. A kad pogledam, koliko žena bi bilo srećno da ima svekrvu kao što je moja i koliko bi njih bez razmišljanja iskoristilo trenutke koje ja imam svakog dana.

Zato sam sad sve ostavila, bez grižnje savjesti pijem kafu a i muž me obradovao… Upravo čujem usisivač 🙂

Čudnih li dana…

Ima dana kad imam toliko volje i elana da ne znam šta bih prije radila i sve pjevam kako je život lijep. Sama sebi se divim šta sam sve uradila, kako sam to dobro smislila, pa sjednem i gledam u plodove svog rada i ne mogu da se načudim zašto to raduje samo mene. Pod se blista pa blistam i ja. Bar u sebi. Zapravo, samo u sebi jer, kad prođem pored ogledala, shvatim da i nije sve tako sjajno i lijepo. Ali, Bože moj, kako kažu, ne može i jare i pare. Dok ja kuću sredim, malo čedo traži svoje pa mi sređivanje same sebe nije ni na pameti.

A opet, ima dana kad je kuća u haosu a meni se ne da ni iz kreveta ustati a kamoli baciti onaj papirić od čokolade tamo gdje mu je mjesto. I tako se nagomilava jedan, drugi, treći… a ja radim samo ono što moram. Jedem, hranim i presvlačim svoje čedo. Pa šta ako je malo razbacano!? „Doći će ti neko iznenada“ – kaže neko a ja klimnem glavom, prećutim ono što mislim. Ako njega nije sramota da dođe nenajavljen, nije ni mene da ne spremam kuću za njega (ili nju). I baš me briga, imam malu bebu koja tek počinje da ispušta prve glasove i njeno gugu, aaaaa, eeee i slično će brzo zamjeniti prave riječi a nereda po stolu će uvijek biti.

Zato, kakav god dan da dođe, prilagodim se. Sama sebi i svom djetetu. Za mišljenje nekih ne brinem. Neka ni oni ne brinu za moje.