Kućne pomoćnice i pomoćnici :)

„Rad je stvorio čovjeka“. Donekle ću se složiti jer dok radim osjećam se korisnom, zdravom, vedrom. Čim se malo ulijenim, ne mogu da se pokrenem ni za najmanju sitnicu, ne da mi se ni čučnuti da dohvatim papirić sa poda. Ipak, kad pogledam generacije unazad, ne bih voljela živjeti u tom vremenu. Svaka čast toj snazi i strpljenju ali nekako više volim odvojiti vrijeme za sebe, ma kako bi u njihovim očima to izgledalo sebično. Moja svekrva još uvijek veš pere na ruke. Ne sav veš ali mnogo toga, nešto da se ne ošteti, nešto da čuva mašinu, nešto jer joj je dosadno. A mnogima je mašina za pranje veša bila pravo otkriće i radost. Ne kažem da njoj nije ali ostalo je to nešto, od onih vremena kad je prala napolju, na izvoru hladne vode.

Kad sam bila mala, nisam voljela ništa u kući da radim. Kad su me pitali šta ću kad se udam, ponosno sam odgovorila da ću imati kućnu pomoćnicu. I imam je. Više njih. Mašina za veš, mašina za suđe, pekač za hljeb, no frost frižider, internet sa svim mogućim uputstvima za lakšu organizaciju. Vjerovatno nismo ni svjesni koliko smo sretni sa svim tim aparatima. Godinu dana smo skupljali novac za mašinu za sušenje veša. I konačno je i ona tu. Ono sa čim se borim zimi, veš kome treba tri dana da se osuši a onda peglanje i već stiže nova tura. Ti problemi su prošli. Nedelja je a moja korpa je prazna, sve suvo i ispeglano, spremno za novu radnu sedmicu. Olakašavam sebi koliko god mogu i ne želim da mislim da sam zbog toga lijena ili loša domaćica. Dobro sam onoliko koliko je to mojoj porodici potrebno.

Mislim da čovjek/žena treba da radi ali ne i da bude rob. Želim da uživam u ovoj prelijepoj jeseni, da šetam, da hodam po suhom lišću i smijem se kao malo dijete jer i moja djevojčica uživa. Ne želim da joj komšinica bude draža od mene jer ona uvijek nađe vremena da se poigra sa njom. Želim da budem prva kojoj će prići kad nešto želi. I jesam to. Danas me zove da plešemo, kažem joj da ću doći čim napravim ručak. Na njeno: „Dodji, moji te“ sve sam ostavila. Pa to „moji te“ me je oborilo s nogu snažnije nego one lude tinejdžerske ljubavi.

Ručak za koji minut, suđe u mašinu i šetnja jer imamo sat više za sebe. I to je taman onaj jedan sat koji mi nedostaje svakog dana.

Lijep vikend i poremećeni planovi

Nikako da naučim da život nije list papira na kome ispišeš kako ćeš da živiš i praviš korak po korak. Nikako da naučim da se nosim sa promjenama planova, da upadima i ispadima koji cijepaju taj list po kome sam ispisala sve svoje planove.

Juče sam ostvarila sve što sam željela. Dan prelijep, šetnja uz brdo i današnja upala mišića, svjež vazduh. Čak i kućni poslovi obavljeni na vrijeme, po planu. Danas – slobodna, samo ručak kao obaveza. Dan ponovo lijep. U planu pravljenje ručka i beskrajna igra vani sa najdražim malim bićem. A Ona, kao meni u inat, neće da izađe. Postavim joj ultimatum, ili vani ili na spavanje. U momentu zatvara oči i pravi se da spava. Izađemo, ona se vraća. „Kano mi“. Hladno joj.

I ručak se odužio. I neplanirani gosti došli. Meni se oči zatvaraju od umora i ljutim se na sebe zašto danas nisam odmorila ni deset minuta kad sam zaista mogla naći vrijeme za to. Šporet, sudoper, Ona. To sam samo radila cijeli dan i vrti mi se u glavi. Ljutim se jer nisam odvojila vrijeme za sebe, nisam pisala ništa, nisam čitala. Nisam bila sama sa sobom. Plan mi se izjalovio  i odmah sam ljuta. A zapravo, nemam razlog da budem ljuta. Nije onako kako sam mislila da će biti, pa šta!? Evo, našla sam pola sata vremena da ipak uradim ono što sam danas htjela i čemu ta ljutnja u meni.

„Život je ono što se dešava dok mi pravimo planove za život“ – tačno je tako.

Negativni ljudi oko nas

Sposobnost je znati stati kad treba. Veliko umjeće izbjeći bespotrebne sukobe sa ljudima koji vam nisu bitni, koji su tu jer moraju biti tu gdje ste i vi. Sposobnost je ne dozvoliti da vas dotiču takve stvari, riječi bačene u vjetar, spletke i intrige kojih želite da se klonite, po principu – ne diraj me, ne diram te.

Trudim se izbjegavati takve osobe. Negativne ljude koji se ne raduju tuđoj sreći i raduju tuđoj nesreći. Oni se hrane našim nerviranjem. Svaka riječ koja bi ih ušutkala je zapravo baš ono što žele – svađa. I kako naučiti da te ne dotiču takve stvari? Lako! Pomislite na ono što najviše volite, ono zbog čega vam nije žao da date svoj život. Može li se uporediti briga za to najdraže sa nekim sasvim nebitnim likom kome je jedini cilj da vas iznervira? Naravno da ne može.

Juče sam pročitala nešto što je zaista istinito i to mi je dalo podstrek da još čvršće zatvorim vrata negativnim ljudima a širom da ih otvorim pozitivnim.