Mamino (čarobno) jutro

Život je lijep i uglavnom ga tako doživljavam ali postoje i oni dani kad bih samo ćutala u samoći. Dani koje bih prespavala bez nekog posebnog razloga.

Otkad sam postala majka, teško sebi mogu priuštiti takve trenutke. Tada na scenu stupa ON koji tačno zna kada treba da me pusti. I strpljivo čeka da i ja naučim kada da pustim njega.

Jednog takvog dana nastali su i ovi stihovi za sva moja prećutana „hvala“…

Advertisements

Prilagođavanje obaveza

Ko o čemu, ja o kućnim poslovima. Ne, ne uživam u obavljanju istih, naprotiv. Ja samo tražim način da sa što manje uloženog vremena naš dom održim urednim i ugodnim mjestom za život. Volim da je čisto i sređeno ali ne volim da čistim i sređujem. A kad već radim ono što ne volim onda me posebno pogodi što moj trud (kao ni bilo čiji ove vrste), ne samo da niko ne vidi već ga i uništi samo jednim ulaskom u kuću (igračke, odjeća, torbe… za tren oka su na sve strane).

Jedno vrijeme sam imala uspješan plan organizacije ali kako sam sebi nametnula više obaveza nego što sam mogla ispuniti, umjesto da ih smanjim, ja sam pustila da sve ide svojim tokom (čitaj, da se nagomilaju pa da ih onda kampanjski rješavam). To mi je itekako smetalo i činilo me nervoznom i ljutom što sam prenosila na svoju porodicu čak i kad sam uživala sa njima.

U toku trudnoće, koliko nisam smjela toliko nisam ni imala volje da budem super organizovana i uredna. Kad je došla beba, znala sam da mi nikakva volja neće pomoći da sve bude ušuškano i super uredno i nekako sam se pomirila sa tim. Čak mislim da je najmanji problem u tome što nije uredno. Problem je u meni što mi to smeta, što ne znam da uživam gledajući film na TV-u ako u vidokrugu imam gomilu razbacanih igračaka i hrpu veša na dasci za peglanje. Odgledam ja taj film ali nije to taj osjećaj opuštenosti. Čak sam i blog zapostavila zato što nisam oprala suđe/usisala kuću/pokupila veš/oprala prozore pa samim tim nisam mogla ni da uživam u pisanju.

Sada, kad je najveći dio mog vremena usmjeren na Njega, dvomjesečnu bebu za koju sam se pitala da li ću znati da ga volim (a o tome drugom prilikom), pomirila sam se sa tim da kuća nikada neće biti savršeno uredna. Ali, nikada. Čak i da živim potpuno sama ne bih mogla održati savršen red. I ne trebam. Kao što je jedna poznanica nedavno rekla, kakav je to dom u kojem ljudi žive a u kojem je sve kao u apoteci složeno.

S obzirom da volim da se organizujem tako da znam kad šta radim i vodim evidencije o svemu i svačemu (pravi birokrata), tako sam sada morala da se prilagodim situaciji i uvedem nova „pravila“. Takođe, baš zbog novonastale situacije, nemam mnogo vremena pa sam kućne poslove razvrstala na ono što se mora i ne mora. Moramo biti siti i čisti, sve ostalo je gratis od ukradenog vremena.

20180502_0021011383121692.jpg

Ponedeljkom i utorkom se bavim vešom. Pošto su to najmanje tri ture veša, ta dva dana mi je kuća zatrpana ali znajući da su to samo dva dana, lakše ih podnosim. Osim toga, pošto On ne čeka da mama završi sa širenjem ili peglanjem istog, već je gladan/umoran/željan pažnje/mokar kad mu dođe vrijeme za to, tako se zna desiti da korpa puna mokrog veša stoji ispred kuće i po dva sata iako se za to vrijeme mogao i osušiti. Ili npr.peglu uključim i isključim i po deset puta u toku dana. Ali, ponavljam, i to lakše podnosim zato što su to samo dva dana u sedmici.

Srijedom odmaram. Mislim na psihički odmor. Gledam tv bez griže savjesti. Pravim sebi nešto slatko što volim. Čitam knjigu. Ležim. Sve to naravno kad mi On dozvoli. I apsolutno me ne zanima što znam da bih trebala da sklonim ono sa stola, da obrišem prašinu, da zategnem krevet. Ako mi se da to i uradim. Ako mi se ne da, baš me briga. I sve to mogu zato što…

…četvrtkom brišem onu prašinu koja me juče nije zanimala i sređujem nered kojeg uvijek ima. Kupim igračke jer nisam bila dovoljno dosljedna da je natjeram da ih sama pokupi. Kupim prljav veš iz apsolutno svake prostorije u kući (ne znam samo kako to uspijemo). Sklanjam ključeve, kreme, makaze, šnale za kosu, naočale i milion drugih sitnica kojima tu nije mjesto. I trudim se da do sutra sve ostane lijepo i uredno jer…

…petkom usisavam i brišem podove i detaljno ribam kupatilo. Samo to jer i to traje po cijeli dan. Tako petkom uveče uživam jer je sve čisto, uredno, oprano i ispeglano.

Subotom i nedeljom nemam zapisane obaveze. Jedan od ta dva dana provodimo porodično, idemo na izlet ili običnu šetnju, tek toliko da provedemo neko vrijeme zajedno jer u toku sedmice ne uspijevamo i Ona nas je željna.

Ako ostane vremena i ako imam volje naravno da ću uraditi nešto i mimo plana. Plan je samo osnova, ono što se mora.

Ovo su dnevne obaveze a imam i sedmične. To su one koje ne moram raditi svaki dan ali da bi kuća bila uredna moraju se odraditi povremeno. Tako zabilježim da u toku određene sedmice moram npr. presložiti odjeću u ormaru, srediti ljetnu/zimsku obuću, detaljno očistiti kuhinju, oprati prozore i slično. To su poslovi koje takođe, silom prilika, radim „u ratama“. Počnem npr. sa slaganjem odjeće u ponedeljak a završim u četvrtak. Radim ih kad uhvatim priliku. Ako sam u sobi a On je trenutno miran u krevetiću, počeću sa jednom policom pa drugu nastaviti opet drugom prilikom. Tako i druge poslove. Naročito se trudim da ne nametnem sebi više posla nego što zaista mogu uraditi jer me naročito frustrira kad nešto naumim a ne uradim. Onda izgubim volju da radim bilo šta.

20180502_001950292745052.jpg

Ručak pravim svaki ili svaki drugi dan, zavisno od jela, količine, mogućnosti da se jede i sledeći dan i sl. Naravno da imam i sedmični plan obroka koji obično smišljam uz jutarnju kafu. I ne razbijam glavu šta ćemo sutra jesti i da li imam sve namirnice jer upravo prema namirnicama i pravim plan ili ih kupujem prema planu.

20180502_002130526056459.jpg

Za sada tako funkcionišem. I sviđa mi se zato što sam naučila da se ne nerviram zbog toga što u svakom trenutku nije sve na svom mjestu. A da sam zaista naučila, jesam jer dok pišem ovaj post, jednim okom vidim i igračke razbacane po podu, novčanik, kremu, punjač za telefon, čašu za vodu na komodi, čarape na podu… a i dalje pišem i to sa zadovoljstvom.

A najvažnije od svega, stižem da se posvetim i Njoj i Njemu, svakodnevno šetamo i osjećam zadovoljstvo umjesto nekadašnjeg nemira kad se uveče, dok svi spavaju ispružim i gledam neku komičnu seriju jer mi je potreban smijeh a ne savršeno složena odjeća u zatvorenim ormarima.

Jesen na našem prozoru

Volim jesen. Nekako mi s jeseni mirišu bezbrižne školske uspomene, kišni dani u toploj sobi dok pijuckam kakao i čitam knjigu, šušti mi lišće pod nogama dok se opirem želji da potrčim i zapjevam glasno jer baš volim ove jesenje dane. Često me tuga spopadne kad sam takvim  danima zarobljena u zagušljivoj, sivoj kancelariji dok se vani vodi čarobna borba u kojoj pobjeđuje najljepši jesenji list.

DSC_0034

Ove jeseni imam priliku da je iskoristim na najbolji mogući način. Da osjetim sve njene čari i ljepotu koju propuštam iz godine u godinu. Da uživam sa svojim najdražim bićem onako kako rijetko imam priliku.

DSC_0003

Tako smo odlučile da unesemo jesen i u kuću, da čuvamo ove lijepe dane kao uspomene i da se radujemo svakom trenutku koji provedemo zajedno…

DSC_0039

A ideju za dekoraciju na prozoru našli smo na sveznajućem internetu. Sve što nam je bilo potrebno jeste folija, obična, koju koristimo u kuhinji, nekoliko opalih ili ubranih listova u različitim tonovima jeseni i male ručice spremne da mami naprave novu zavjesu…

 

DSC_0020

DSC_0006

 

 

DSC_0012

Njen (ne)savršeni dom

Inspiraciju za ovaj tekst sam dobila skidajući kamenac sa lavaboa u kupatilu i dok sam teškom mukom ribala i pri tom lomila nokte, sjetila sam se svoje, sada već prijateljice i njenog, u početku, savršeno blistavog kupatila.

U vrijeme početka našeg prijateljstva, rijetko smo se družile u kućnoj atmosferi. Samo posebnim povodima, dolazile smo jedna kod druge. Njen stan je bio malen ali udoban, savršeno skockan i uvijek uredan. Kupatilo posebno. Moje nikada nije tako mirisalo. Svaki put kad bih vidjela njenu slavinu i bijeli lavabo bez ijedne packice, moje bi mi izgledalo još prljavije iako sam baš njemu posvećivala najviše svog vremena. To me je valjda natjeralo da, kad očekujem njen dolazak, obavezno zavrćem rukave i počnem da ribam iznova i iznova.

Godinama smo se družile van kuće, sve dok nisu došla djeca i udobnije i praktičnije nam je bilo da razbacaju igračke nego da ih po svakakvom vremenu vučemo po gradu. Vremenom je njeno kupatilo dobijalo po koju tačkicu na pločicama, ogledalo je sve češće bilo isprskano, kamenac je izvirivao iz uglova lavaboa a meni je lagano padalo kamenje sa srca.

Kasnije sam se navikla na njeno prisustvo u svojoj kući, kao i ona na moje. Nismo se više danima unaprijed najavljivale jedna drugoj već bi poslale poruku „Stavljaj vodu, eto nas“ i čas posla, pijemo kafu.

Kad smo od poznanica preko drugarica postale prijateljice, kroz smijeh sam joj ispričala koliko mi je u početku nabijala komplekse kad god bih otišla kod nje, toliko da sam upadala u monotoniju svog stana koji mi je, u poređenju sa njenim, uvijek čistim i urednim, bio mrzak. Na sve to, i ona se počela smijati i prebacivati da sam isto to i ja radila njoj.

Slika preuzeta sa interneta

Šta se, zapravo, desilo. Obe smo održavale svoj životni prostor urednim i čistim onoliko koliko smo smatrale da treba. Prvi put kad me pozvala da dođem kod nje, naravno da se potrudila da to „koliko treba“ postane savršeno. Isto tako i ja. I naravno da je bilo lako savršeno urediti kuću za gošću koja ti dolazi najviše tri puta godišnje. Kad ta gošća često dolazi kod tebe i postane ti drag gost, nekako u drugi plan staviš prostor oko vas a u prvi vrijeme i trud koji posvetiš upravo njoj. Tako je bilo i sa nama.Više nam nije bilo bitno da li kupatilo savršeno blista jer smo očekivale da se ispričamo jedna sa drugom i znale smo da ona druga neće ni primjetiti punu korpu veša niti joj je uopšte bilo važno da li su tuđi prozori svježe oprani ili ne. 

Zato, ne padajte u depresiju zbog tuđeg savršenog izgleda. Ne znate šta stoji iza toga. Napravite svoje savršenstvo koje ne mora niko da vidi ali kome ćete se vi diviti. Zagledajte se u oči jer oči su ogledalo duše.

 

 

Prinudni odmor i uživanje u sitnicama

Iz jednog lijepog razloga kome ne želim unaprijed da se radujem, primorana sam da narednih nekoliko mjeseci provedem kod kuće. I teško mi je palo, uprkos potrebi da se malo odmorim, želji da radim stvari za koje nikada nemam vremena jer uvijek postoji nešto važnije. Opirala sam se, tvrdeći da nisam seka-persa koja se samo žali na nešto pa sam ćutala i kad mi se plakalo ali bilo je dovoljno jedno upozorenje pa da prihvatim svoja četiri zida. Prvih dana sam, kako sam i morala, samo ležala i gledala beskrajne reprize tv-serija i filmova, u jednom danu pročitala knjigu koja mi je bila dosadna. I onda mi je sve to dosadilo, mogla sam malo i da ustanem pa sam se u očaju upitala šta sad da radim a neki unutrašnji glas je govorio UŽIVAJ…

I uživaću. Pročitaću gomilu knjiga. Napraviću red u onoj ladici punoj papira. Konaćno ću prepisati sve one citate koji su mi se svidjeli a koje sam, shodno modernoj tehnologiji, slikala telefonom (da, slikala). Crtaću sa svojom djevojčicom, napravićemo kuhinju od kartona i lijepićemo sličice na vrata. Pisaću pjesme. Završiću priču. Uz topli čaj i pucketanje vatre kišu ću posmatrati iz topline svog doma. Pustiću mašti na volju i osloboditi svoju kreativnost. Vratiću se sama sebi. Složiću slike. Izraditi nove. Praviću ona komplikovana jela za koja mi treba više od sat vremena spremanja jer ću konačno imati vremena za to.

 

kreativnost-335x310

Sličicu sam posudila sa portala http://wannabemagazine.com

I vraćaću se ovim redovima kad god poželim da se vratim na posao, kad mi počnu nedostajati gomile papira i razočarane stranke.

Važno je ono što čekam, što nas troje zajedno čekamo. I dočekaćemo odmorni i sretni… 🙂

Kako ( i da li) sve stižem?

Često od svojih drugarica i poznanica, novopečenih mama (ili mama sa stažom koje tek trebaju početi raditi), čujem retoričko pitanje: „Kako sve stižeš“, misleći na osmočasovno radno vrijeme i još sat izgubljen u odlasku na i dolasku sa posla, obaveze koje svaka žena neminovno ima u kući, vrijeme provedeno sa djetetom i vrijeme posvećeno sebi ( i partneru).

Kada bih bila potpuno iskrena, očajno bih odgovorila pitanjem: „Otkud ti to da sve stignem!?“. Ali, neću  da budem iskrena jer zašto plašiti ženu koja je već i sama dovoljno uplašena. A i, realno, ko nam je nametnuo da moramo sve stići?

Draga mama koja si tek dobila ili očekuješ dijete, mama koja imaš malu ili odraslu djecu pa se pitaš kako ćeš obaveze prema poslodavcu uskladiti sa obavezama koje imaš prema porodici, kući, sebi i svima oko sebe, iskrena da budem, ne možeš sve stići. Ali, i ne moraš. 

Stigneš ono što ti je važno i ono što moraš. Ponekad ne stigneš ništa. Ponekad nakon napornog dana na poslu, samo želiš da se zatvoriš u sobu, pokriješ po glavi i plačeš. Jer sve se skupi, neispeglani veš se gomila, djeca te stalno vuku za rukav, prijatelji ti zamjeraju jer za njih nikad nemaš vremena, ne pamtiš kad si poslednji put posvetila sebi pola sata. A ipak, ne možeš sebi priuštiti ni da se pošteno isplačeš jer moraš pripremiti ručak za sutra, najavili su se iznenadni gosti a kuća je u blagom haosu (ili dopuni bilo šta drugo). Možda ćeš se često pitati šta ti je to trebalo, bilo ti je sasvim dobro i kući po cijeli dan provodeći vrijeme sa svojom djecom. A kad bi prestala raditi, ponovo bi se pitala šta ti je to trebalo, zar nije bolje da malo izađeš iz kuće, razgovaraš sa odraslim ljudima, isključiš se iz svakodnevnice (ovo je iz ličnog iskustva).

Isto ovo pitanje postavljali su mi i u vrijeme kad nisam imala porodicu ali sam studirala i istovremeno radila. Čudili su se oni koji su znali da nakon osmočasovnog radnog dana odlazim u gradsku čitaonicu da učim još četiri sata pa usput navratim u biblioteku da pročitam i neku knjigu. Kako još imam snage da čitam knjige!? A mene je zapravo to opuštalo. I bolje sam se organizovala i više učila nego u vrijeme kad nisam radila. Znala sam da imam samo ta četiri sata na raspolaganju i da sam ih morala iskoristiti da učim ako želim da završim to što sam započela. Ranije, dok sam imala cijeli dan na raspolaganju, znala sam odlagati zavaravajući se da imam vremena, kasnije ću, moram sad odmoriti, pogledati seriju, vidjeti se sa prijateljima…

Tako je i sada. Radnim danima mnogo bolje funkcionišem nego vikendom. Znam da nemam mnogo vremena da operem suđe, ispeglam veš, sredim sobe pa onda malo ubrzam te svakodnevne aktivnosti. Isto tako, znam da je druženje sa Njom važnije od toga da li sam ispeglala veš danas ili ću to uraditi sutra ili prekosutra pa na taj način slažem prioritete. Kad vidim da se zaigrala sama, da joj ne trebam, požurim da uradim ono što inače uvijek odlažem. Ručak moram napraviti i, kako uvijek radim prvu smjenu, pripremam ga uveče, nekad za dva dana, nekad zaledim, nekad nešto brzinsko spremim poslije posla ali nikada ne ručamo prije šest sati. I trebalo mi je vremena da to prihvatim kao činjenicu i neminovnost jer nemoguće je prestići sam sebe.

Bila sam organizovana jedno vrijeme ali poslije sam ispala iz te rutine i nisam joj se ni vraćala. Svašta sam pokušavala da bi sve bilo savršeno dok nisam shvatila da je savršeno nemoguće ( a i dosadno ). Da je savršeno zapravo puštati zmaja, trčati, igrati se u pjesku, oblačiti lutkice, lijepiti kolaž na vrata i sve ono u čemu uživamo zajedno sa svojim djetetom.

Nekako sve može sačekati. Ne smeta mi dušek koji stoji na sred dnevnog boravka jer su bebe u bolnici i Ona mora da se brine o njima. Preskočim ga svaki put sa osmjehom. Kad poželim red, napravim ga u svojoj glavi. I ne, ništa nije prljavo, nismo neuredni samo smo posložili šta se mora i šta nas čini sretnima. Spremićemo ručak na vrijeme, opraćemo veš, posteljinu, ispeglaćemo isti dan ili po potrebi, usisaćemo, obrisati prašinu, uredno održavati higijenu ali nećemo robovati igrački ili šerpi koju nismo odmah vratili na svoje mjesto. Nećemo prati prozore svakih sedam dana niti praviti scene zato što je jedna mrvica pala minut nakon usisavanja. Pa i kad nešto od onog što se mora ne možemo stići, nije kraj svijeta.

Čak i za sebe nađem vremena u cijelom tom haosu. Nađem jer moram, to mi je izduvni ventil jer ako nemam vremena za sebe kako će Ona, kad odraste, znati da sebi mora biti važna. Time što joj pokazujem da je važna meni ne pokazujem joj kako treba biti važna i sebi. To može naučiti samo iz mog primjera.

Jer mama koja želi da radi ili, bolje da se izrazim, ide na posao za koji je plaćena novcem, to treba i da uradi. Za kuću će se naći vremena. Neće pobjeći nijedna obaveza, sve će nas čekati ali ćemo znati kako prema njima da se postavimo i koju da stavimo na prvo a koju na poslednje mjesto. Poneku i da izbacimo ili čak dodamo. 

Jer, ovo je važnije od svega…

DSC_0049.JPG

 

Mojih osam sati

Silom (dobrih) prilika sam kod kuće već mjesec dana. Ne radim, imam cijelih osam sati samoće i slobode da radim sve ono što volim i što nikada nemam vremena jer uvijek postoji nešto važnije i preče što mora da se završi.

Tako mi svako jutro počinje uz kafu sa mlijekom i rješavanje ukrštenica što, priznajem, dugo nisam radila. Onda sebi odredim prioritete za taj dan, šta se mora a šta može i šta bilo najbolje da uradim. Odradim sve zacrtano, bar od onog što se mora. Posvetim se i svojim ličnim zadovoljstvima mada, u mnogo manjoj mjeri, valjda nisam navikla. 

U početku sam uživala jer mi je bio potreban odmor i od mene same. I zaista sam odmorila. Vremenom, počela je da mi nedostaje ona gužva na poslu, zahtjevi koje nije moguće ispuniti, čak i one stranke sa kojima nikada ne možeš izaći na kraj. Počela mi je nedostajati jutarnja užurbanost dok svo troje pokušavamo da nađemo ono što tražimo, da se spremimo i u rekordnom roku krenemo u nove pobjede. Otvorim ormar pa pomislim da baš ovaj sako moram obući jer mi se sviđa a sad nemam priliku da ga nosim.

I taj cjelodnevni boravak kod kuće doveo je do toga da sve stižem (kako i ne bih), sve je pod kontrolom i nema nagomilanog veša i mrskih obaveza. Ali, od svega me najviše raduje činjenica da sad imam sasvim dovoljno vremena da se posvetim igri sa Njom. I uživamo kao nikada prije. Jer mama je već spremila i ručak i završila sve ostale obaveze pa sad ima vremena samo za Nju.