Jedno mamino poslijepodne

Da mi je malo da se odmorim. Dok sam na poslu, i zaboravim šta me sve čeka kod kuće pa samo maštam kako ću prileći pa nastaviti laganim tempom. A onda dođem kući, dijete već na putu od vrtića prema kući plače zato što joj ništa nismo kupili, pa je gladna i nije gladna, hoće babi a babe nema kući pa opet u plač. Hoće da se igra ali nema s kim. I opet plače, ni sama ne zna zašto. A ja ne znam gdje bih prije, da li da se presvučem, osvježim, podgrijem ručak (ako ga, eto sreće, imam od juče), zategnem krevet ili pokupim sa poda sve ono što smo u trku jutros pobacali. I kad postavim sto, već pregladnila, Ona neće da jede, naravno da opet nije gladna. Ustvari, gladna je ali ne toga već čokolade koju mama ne da. Ni muž-puž nije gladan, kaže, bolje da nam skuham jednu kaficu da se malo opustimo. Opet Ona vrišti, hoće i ona kafu. Stavljam vodu i mlijeko, trčim u kupatilo, dok sam se vratila, sve iskipilo. I sve ispočetka.

Konačno smo vani, ručak se ohladio, pijemo kafu, sunce zalazi i na trenutak pomislim da sam u raju. Samo na trenutak. Dok Ona ne prospe mlijeko i kakao i ne zna da li više plače zbog majice sa likom Else i Ane ili zbog toga što će se mama ljutiti. Mama ustaje i naravno, pravi novu „kafu“ pored koje, ovaj put stoji. Sva je srećna jer će konačno sjesti i nastaviti sa odmorom ali Njoj se više ne pije kafa. Gladna je. I to makarona. Dobiće i makarone samo da bi mama dobila minut vremena. Dok su gotovi, mamina kafa se već ohladila, tata je svoju popio, ide malo leći, umoran je, zaboga.

Podgrijani ručak se vraća u frižider. Ponovo. Korpa puna veša a onaj od juče se još nije ni osušio. A tako mi treba da se malo posvetim sebi, da napišem nešto na ovom svom blogu koji me je i zaboravio. Tako mi treba da je sve čisto i uredno pa da krenem ispočetka. Da se resetujem. Ali, već je devet sati, borba sa tuširanjem, nipošto se ne smije prati kosa. Ali mora se brčkati i kupati bebe. Krevet je još pun onog veša od prekjuče, neispeglanog pa neka opet spava sa nama. Ionako nam u toku noći sama dođe.

Pidžama, priča i slatki snovi. Tako joj zavidim. Najviše je muči da li će sutra obući suknjicu ili helanke. Da li će se teti svidjeti njena nova barbika. I da li će mama ostati pored nje dok ne zaspi. Naravno da hoće.

A mama se budi, misli kako će na brzinu ispeglati veš i pokupiti igračke, spremiti se za spavanje i leći. Pogleda na sat, ne bi trebalo biti više od jedanaest, ali se šokira jer su tačno tri sata. Čemu sad da se sprema kad uskoro mora ustajati.

I tako vrijeme prolazi. Koliko sam samo puta poželjela da ne radim, da budem kod kuće sa svojim djetetom. I drži me to sve dok ne pričam sa mamama koje su kod kuće. Mamama koje su željne razgovora sa odraslima a koji se ne dotiču pelena, uspavljivanja, ručka i večere. Ni njima nije lako. Na istoj smo medalji samo sa dvije strane. Kad bismo kako mogle jedan mjesec da radimo pa mjesec da budemo kod kuće. Bile bismo idealne, i sebi i djeci…

Versatile Blogger Award i nešto o meni

Nepravedno sam zapustila ovaj blog, njegujući onu stranu sebe koja je zapravo prava Ja. Jer tamo ogolim dušu bez opreza a opet se ne vidi tek tako. Ovdje tako rijetko navratim a kad navratim, čitam ispočetka i žalim za vremenom koje uzalud potrošim na društvenim mrežama umjesto da svu tu energiju potrošim na ove pisane riječi. Riječi koje će nekome ostaviti neki trag, značenje kojeg vjerovatno neću biti ni svjesna. Pomislim čak, niko i ne čita. A onda me za blog igricu Versatile Blogger Award označi Mama Wal E čije tekstove baš volim da čitam i ugodno me iznenadi. A i prodrma iz neke blog-uspavanosti. Hvala ti na tome.

Sad bih trebala navesti sedam činjenica o sebi.

  • Volim cvijeće a ne znam da se brinem o njemu
  • Ne postoji baš nijedna od mojih odluka koje se 100% pridržavam
  • Svaku knjigu koju pročitam, zapišem naslov i autora. Kad se vratim na spisak, iznenadim se. Na neke bih zaboravila da nisam napisala
  • Pišem stihove. Tvrdim da bih voljela izdati zbirku pjesama. A istina je da želim da moji stihovi ožive u ritmu neke dobre muzike
  • Nedostaje mi balkon
  • Kad mi se da, mogu sve. Kuća blista, pravilno se hranim, štedim, družim se, provodim vrijeme sa porodicom… Kad ne mogu, ništa ne mogu. I sve biva suprotno prethodno navedenom
  • Vjerujem da se dobro dobrim vraća

 

A sad bih voljela da pročitam nešto i o vama. Neki su već učestvovali u ovoj igrici ali ne zamjerite ako to nisam upratila pa vas i ja označim.

 

Vila bez krila 

Zivot van grada

Krvavi leptir

Evo bloga moga

Marin Svijet

Pixel

A pravila su sljedeća:

  1. Treba da se zahvalite osobi koja vas je nominovala.
  2. Treba da nominujete do 15 bloger/ki sa wordpress platforme i obavjestite ih o nominaciji.
  3. Treba da napišete 7 činjenica o sebi, kako bi vas ostali blogeri/ke upoznali.

 

 

Nedeljom…

Nerijetko mi dosadi ona hrpa nereda koji raste od samog jutra do kasnih večernjih sati, ponekad je i ostavim pa sledećeg dana raste još više. I onda se nerviram jer gledam slike nekih savršenih soba, nonšalantno spuštena knjiga na satenskoj posteljini ogromnog kreveta. Ja ću to moći za 20 godina, možda ni tada. Sada moram ustati dovoljno rano da bih na vrijeme spremila doručak, užinu, ručak, da bih izašla vani i pustila male ruke da se isprljaju u blatu, da bih sortirala malu garderobu i spakovala je u kutije za koje više i nemam mjesta. Da bih napravila prostor za krevet jer već smo veliki, krevetac izlazi iz sobe. Nemam ja vremena za te savršene slike. Ionako traju koliko i jedan „škljoc“.

Danas je ipak nedelja. Zato sam uživala u svom savršenom neredu, u eksploziji boja. Izgubila sam se u tom šarenilu, poželjela da što duže traje, da uživam u svakom danu i sitnici baš kao što uživaju i oni. Jer znaju kako se to radi…

 

dsc_0033dsc_0029

Šta će mama raditi? Gledati u telefon!

Nisam ovisnica o društvenim mrežama. Bar sam mislila da nisam. Svakodnevno „virnem“ da vidim šta se dešava u virtuelnom svijetu, pročitam neku vijest, neki kraći motivacioni tekst ili nešto da me nasmije ili rasplače. Ali, nije da moram to da radim. Uz jutarnju kafu, otvorim FB, na desetine linkova ka, čini se, dobrim tekstovima koje obećavam sebi da ću kasnije otvoriti i pročitati jer sad nemam dovoljno vremena. I listam, listam, listam dok ne dođem do onog što sam vidjela i prethodni put. Ali i dalje listam. Zašto? Ne znam. Isti ritual primjenjujem i dok Nju ljuljuškam da zaspi pa kad se okrene prema meni, ja krijem telefon jer i ona mora da vidi šta je to. Uveče, kad uključim TV da potražim neki dobar film a obično ga ne pronađem, ja ponovo otvorim FB da vidim šta su zanimljivo označili moji fb prijatelji. Onda ponešto i pročitam, nešto bih i prokomentarisala ali na telefonu mi to ide presporo pa samo preskočim. Iz istog razloga sa telefona ne čitam ni blogove koje pratim a kad ih i pročitam bude mi krivo jer samo zatvorim stranicu a imala sam baš dobar komentar da ostavim.

Ponekad, u pozadini, čujem Nju kako me zove da se igramo zajedno. Nakon nekoliko mojih „Evo me, samo minut“, ostavim sve te važne informacije iz male spravice i igram se sa svojim djetetom. I osjećam se sjajno.

image-0-02-05-9ac94cfd0d86770ad7fd0a730aa3efe3bf655bd340f603bcd4af48385e07b557-v

Nedavno sam kupila ukrštenicu. Tako, nekoliko sedmica unazad, desilo se da Ona doručkuje a ja pored nje pijem kafu i ispunjavam ukrštenicu. I svidio mi se taj naš mali ritual za koji imamo priliku samo vikendom pa sam odlučila da nastavimo tako svaki vikend jer znam da će pamtiti sitnice koje zajedno radimo. Htjela sam da se, kad odraste, sjeti kako je sa svojom mamom vikendom obavezno sjedila za istim stolom dok je doručkovala a mama pila kafu i nešto pisala. Kao što ja imam lijepe uspomene iz djetinjstva, kad mama sjedi i plete a ja se igram bebica pored njenih nogu. To je sitnica ali meni posebna sitnica.

A onda mi je jednom rečenicom Ona probudila savjest i kao da me ošamarila mojim nesvjesnim postupcima. Jednog takvog vikenda, napravim joj doručak, sebi i njemu kafu, uzmem ukrštenicu i sve tako stoji na stolu. Upitam je, sva radosna, šta ćemo sad raditi. Kaže: „Jesti“, pitam je šta će mama raditi, „Piti kafu i gledati u telefon“. Ošamarila me činjenica da će me moje dijete takvu pamtiti kad odraste. I sve mojom krivicom.

Nisam ovisnik o društvenim mrežama niti o internet svijetu generalno. Mogu bez svega toga. Ali, kad mi je telefon pri ruci, nekako prsti sami lete, otključavaju ga, loguju se… Možda i jesam ovisnik. Šta god da je u pitanju, zašto sam dopustila da me Ona vidi kao mamu koja gleda u telefon!? Ne kao mamu koja kuha ručak, koja sprema kuću, koja piše, igra sa njom, šeta…

dscn7400

A možda mi je baš ovaj udarac trebao da shvatim da bespotrebno trošim vrijeme dok „pogledam samo još ovo“ umjesto da, kad stvarno želim nešto kvalitetno da pročitam ili pogledam, odvojim vrijeme i uradim baš to a vrijeme potrošeno na ono usputno „virkanje“ iskoristim da budem sa onom najdražom kojoj prečesto govorim „Sačekaj!“

Gdje je nestala moja kreativnost!?

Šta se desilo sa mojoj kreativnošću – ne znam. Ili možda znam ali to nije dovoljno dobar razlog. Da mi neko drugi kaže da zbog jurnjave posao-vrtić-kuća nema nekoliko sati sedmično ili bar mjesečno da se posveti svom hobiju, ne bih mu vjerovala. Nije do vremena, više je do ljenosti i uljuljkanosti u svakodnevnicu života. Često uhvatim sebe kako, dok sam kući, čekam da krenem na posao i dok sam na poslu, čekam da krenem kući. Maštam kako ću  sutra sa  Njom lijepiti nove sličice, kako ćemo crtati i izmišljati nove igre. Maštam kako ću sutra na poslu bolje rasporediti obaveze, kako ću uraditi više i bolje nego danas. Maštam kako ću pitati svoju mamu gdje da idemo ovaj vikend samo da bih provela vrijeme sa njom. Maštam o svemu. A sjedim i čekam to neko sutra.

018_primary

slika preuzeta sa interneta

Prekorjevam se što je tako, ne prvi put. Toliko puta do sada sam pisala i pričala o tome. Ali čini mi se da nema efekta dok ne napišem. Valjda me bude stid same sebe što se ne znam organizovati. Što, ako mi jedna stvar krene kako ne treba, ne ispravljam ni druge već puštam da sve pada u vodu. A ne treba tako znam. Samo mi treba podrška same sebe, dogovor sa samom sobom da tako više ne ide i ne može.

I malo, samo malo više vremena za sve što bih htjela 😉

 

Nova godina za dobar početak

Dobro je počela. Ova 2017. godina koja nije obećavala ništa i od koje nisam očekivala ništa. Izgleda da se najbolje stvari dešavaju baš tada, kad digneš ruke od svega, uživaš u onom što imaš i puštaš da stvari idu svojim tokom.

Od 01.01.2017. rješenje za posao u struci. Toliko dugo čekano i željeno, i zbog plate i zbog lične satisfakcije. Zbog osjećaja da nije uzalud sav trud i učenje, napori da dokažem da znam, da mogu, da zaslužujem.

Objavljen tekst u Lolinom konkursu „Ljudi s olovkama“. Napisan u dahu, nastao u toku vožnje biciklom, prijavljen bez ikakvih očekivanja a ipak objavljen. I donio osmjeh, radost i još jedan razlog za sretan početak ove godine.

Ona raste, uči, postaje „prava cura“ kako voli da kaže. Iz vrtića donosi nova znanja, nove vještine pa me nasmije kad kaže: „Mama, znaš li da krtica kopa zemlju“ a i iznenadi sa masom novim pitanja: „Zašto mi nisi rodila brata ili djevojčicu da žive u našoj kući? A kad ćeš? A kako će doći u stomak? A kako je Aleksa dobio sestru a ja nisam?“.

Ja sam postala mirnija i spokojnija. Nekako se sve odvija tokom koji priželjkujem. Ne tražim mnogo i imam dovoljno. Dovoljno ljubavi, sreće i zdravlja za svoje najdraže. Isto želim i vama…

Jedanaesti dan (neću da budem savršena) 

Ne znam zašto mi je tako teško ispuniti sebi data obećanja. Zašto je tako teško održati ritam koji omogućuje dobru organizaciju i mnogo više vremena?  Nekad izgubim volju, nekad nešto poremeti planove pa mi je teško vratiti se na kolosijek svakodnevnice. Deset dana sve ide svojim tokom i kuća je čista,  veš ispeglan, ručak spreman, dijete sretno, ne jedem slatko, imam energiju za sve, vježbam, družim se… Jedanaestog dana zastanem i već nema ručka, otvaram novu čokoladu dok puštam dijete da gleda crtani iako je kasno. Sve to da bih malo odmorila, samo jedan dan. I već sledećeg ispadam iz rutine i gubim volju da budem super organizovana i savršena u svemu. 

I baš tog jedanaestog dana se zapitam u čemu je smisao te sjajne organizacije kad u kući nema tragova da tu žive obični ljudi kojima se uglavnom ne da ustati pa ostave čašu na stolu preko noći, ne pokupe suđe odmah poslije ručka, ne vraćaju jakne u ormar, ne uče dijete da se igračke po svaku cijenu moraju pokupiti prije spavanja. 

Nema smisla u tome. Red u kući i dobra organizacija mogu biti samo podloga duševnom miru a pravi smisao života je voljeti svoj život. Uživati u njemu i živjeti punim plućima. Pisati. Čitati. Puštati zmaja. Dotaći oblake. 

Možda će izbjegavanje slatkog učiniti da imam više energije i možda će mi svakodnevno čista kuća donijeti spokoj ali čokolada i razbacane igračke će mi izmamiti osmijeh i upotpuniti sliku savršenstva onakvog kakvim ga ja vidim. Jer moj život je moj, jedan i jedini i želim da ga živim i da mu se radujem dok  malene ručice gase usisivač i odvlače me da „vidim nešto“