Jesen na našem prozoru

Volim jesen. Nekako mi s jeseni mirišu bezbrižne školske uspomene, kišni dani u toploj sobi dok pijuckam kakao i čitam knjigu, šušti mi lišće pod nogama dok se opirem želji da potrčim i zapjevam glasno jer baš volim ove jesenje dane. Često me tuga spopadne kad sam takvim  danima zarobljena u zagušljivoj, sivoj kancelariji dok se vani vodi čarobna borba u kojoj pobjeđuje najljepši jesenji list.

DSC_0034

Ove jeseni imam priliku da je iskoristim na najbolji mogući način. Da osjetim sve njene čari i ljepotu koju propuštam iz godine u godinu. Da uživam sa svojim najdražim bićem onako kako rijetko imam priliku.

DSC_0003

Tako smo odlučile da unesemo jesen i u kuću, da čuvamo ove lijepe dane kao uspomene i da se radujemo svakom trenutku koji provedemo zajedno…

DSC_0039

A ideju za dekoraciju na prozoru našli smo na sveznajućem internetu. Sve što nam je bilo potrebno jeste folija, obična, koju koristimo u kuhinji, nekoliko opalih ili ubranih listova u različitim tonovima jeseni i male ručice spremne da mami naprave novu zavjesu…

 

DSC_0020

DSC_0006

 

 

DSC_0012

Advertisements

Njen (ne)savršeni dom

Inspiraciju za ovaj tekst sam dobila skidajući kamenac sa lavaboa u kupatilu i dok sam teškom mukom ribala i pri tom lomila nokte, sjetila sam se svoje, sada već prijateljice i njenog, u početku, savršeno blistavog kupatila.

U vrijeme početka našeg prijateljstva, rijetko smo se družile u kućnoj atmosferi. Samo posebnim povodima, dolazile smo jedna kod druge. Njen stan je bio malen ali udoban, savršeno skockan i uvijek uredan. Kupatilo posebno. Moje nikada nije tako mirisalo. Svaki put kad bih vidjela njenu slavinu i bijeli lavabo bez ijedne packice, moje bi mi izgledalo još prljavije iako sam baš njemu posvećivala najviše svog vremena. To me je valjda natjeralo da, kad očekujem njen dolazak, obavezno zavrćem rukave i počnem da ribam iznova i iznova.

Godinama smo se družile van kuće, sve dok nisu došla djeca i udobnije i praktičnije nam je bilo da razbacaju igračke nego da ih po svakakvom vremenu vučemo po gradu. Vremenom je njeno kupatilo dobijalo po koju tačkicu na pločicama, ogledalo je sve češće bilo isprskano, kamenac je izvirivao iz uglova lavaboa a meni je lagano padalo kamenje sa srca.

Kasnije sam se navikla na njeno prisustvo u svojoj kući, kao i ona na moje. Nismo se više danima unaprijed najavljivale jedna drugoj već bi poslale poruku „Stavljaj vodu, eto nas“ i čas posla, pijemo kafu.

Kad smo od poznanica preko drugarica postale prijateljice, kroz smijeh sam joj ispričala koliko mi je u početku nabijala komplekse kad god bih otišla kod nje, toliko da sam upadala u monotoniju svog stana koji mi je, u poređenju sa njenim, uvijek čistim i urednim, bio mrzak. Na sve to, i ona se počela smijati i prebacivati da sam isto to i ja radila njoj.

Slika preuzeta sa interneta

Šta se, zapravo, desilo. Obe smo održavale svoj životni prostor urednim i čistim onoliko koliko smo smatrale da treba. Prvi put kad me pozvala da dođem kod nje, naravno da se potrudila da to „koliko treba“ postane savršeno. Isto tako i ja. I naravno da je bilo lako savršeno urediti kuću za gošću koja ti dolazi najviše tri puta godišnje. Kad ta gošća često dolazi kod tebe i postane ti drag gost, nekako u drugi plan staviš prostor oko vas a u prvi vrijeme i trud koji posvetiš upravo njoj. Tako je bilo i sa nama.Više nam nije bilo bitno da li kupatilo savršeno blista jer smo očekivale da se ispričamo jedna sa drugom i znale smo da ona druga neće ni primjetiti punu korpu veša niti joj je uopšte bilo važno da li su tuđi prozori svježe oprani ili ne. 

Zato, ne padajte u depresiju zbog tuđeg savršenog izgleda. Ne znate šta stoji iza toga. Napravite svoje savršenstvo koje ne mora niko da vidi ali kome ćete se vi diviti. Zagledajte se u oči jer oči su ogledalo duše.

 

 

Prinudni odmor i uživanje u sitnicama

Iz jednog lijepog razloga kome ne želim unaprijed da se radujem, primorana sam da narednih nekoliko mjeseci provedem kod kuće. I teško mi je palo, uprkos potrebi da se malo odmorim, želji da radim stvari za koje nikada nemam vremena jer uvijek postoji nešto važnije. Opirala sam se, tvrdeći da nisam seka-persa koja se samo žali na nešto pa sam ćutala i kad mi se plakalo ali bilo je dovoljno jedno upozorenje pa da prihvatim svoja četiri zida. Prvih dana sam, kako sam i morala, samo ležala i gledala beskrajne reprize tv-serija i filmova, u jednom danu pročitala knjigu koja mi je bila dosadna. I onda mi je sve to dosadilo, mogla sam malo i da ustanem pa sam se u očaju upitala šta sad da radim a neki unutrašnji glas je govorio UŽIVAJ…

I uživaću. Pročitaću gomilu knjiga. Napraviću red u onoj ladici punoj papira. Konaćno ću prepisati sve one citate koji su mi se svidjeli a koje sam, shodno modernoj tehnologiji, slikala telefonom (da, slikala). Crtaću sa svojom djevojčicom, napravićemo kuhinju od kartona i lijepićemo sličice na vrata. Pisaću pjesme. Završiću priču. Uz topli čaj i pucketanje vatre kišu ću posmatrati iz topline svog doma. Pustiću mašti na volju i osloboditi svoju kreativnost. Vratiću se sama sebi. Složiću slike. Izraditi nove. Praviću ona komplikovana jela za koja mi treba više od sat vremena spremanja jer ću konačno imati vremena za to.

 

kreativnost-335x310

Sličicu sam posudila sa portala http://wannabemagazine.com

I vraćaću se ovim redovima kad god poželim da se vratim na posao, kad mi počnu nedostajati gomile papira i razočarane stranke.

Važno je ono što čekam, što nas troje zajedno čekamo. I dočekaćemo odmorni i sretni… 🙂

Kako ( i da li) sve stižem?

Često od svojih drugarica i poznanica, novopečenih mama (ili mama sa stažom koje tek trebaju početi raditi), čujem retoričko pitanje: „Kako sve stižeš“, misleći na osmočasovno radno vrijeme i još sat izgubljen u odlasku na i dolasku sa posla, obaveze koje svaka žena neminovno ima u kući, vrijeme provedeno sa djetetom i vrijeme posvećeno sebi ( i partneru).

Kada bih bila potpuno iskrena, očajno bih odgovorila pitanjem: „Otkud ti to da sve stignem!?“. Ali, neću  da budem iskrena jer zašto plašiti ženu koja je već i sama dovoljno uplašena. A i, realno, ko nam je nametnuo da moramo sve stići?

Draga mama koja si tek dobila ili očekuješ dijete, mama koja imaš malu ili odraslu djecu pa se pitaš kako ćeš obaveze prema poslodavcu uskladiti sa obavezama koje imaš prema porodici, kući, sebi i svima oko sebe, iskrena da budem, ne možeš sve stići. Ali, i ne moraš. 

Stigneš ono što ti je važno i ono što moraš. Ponekad ne stigneš ništa. Ponekad nakon napornog dana na poslu, samo želiš da se zatvoriš u sobu, pokriješ po glavi i plačeš. Jer sve se skupi, neispeglani veš se gomila, djeca te stalno vuku za rukav, prijatelji ti zamjeraju jer za njih nikad nemaš vremena, ne pamtiš kad si poslednji put posvetila sebi pola sata. A ipak, ne možeš sebi priuštiti ni da se pošteno isplačeš jer moraš pripremiti ručak za sutra, najavili su se iznenadni gosti a kuća je u blagom haosu (ili dopuni bilo šta drugo). Možda ćeš se često pitati šta ti je to trebalo, bilo ti je sasvim dobro i kući po cijeli dan provodeći vrijeme sa svojom djecom. A kad bi prestala raditi, ponovo bi se pitala šta ti je to trebalo, zar nije bolje da malo izađeš iz kuće, razgovaraš sa odraslim ljudima, isključiš se iz svakodnevnice (ovo je iz ličnog iskustva).

Isto ovo pitanje postavljali su mi i u vrijeme kad nisam imala porodicu ali sam studirala i istovremeno radila. Čudili su se oni koji su znali da nakon osmočasovnog radnog dana odlazim u gradsku čitaonicu da učim još četiri sata pa usput navratim u biblioteku da pročitam i neku knjigu. Kako još imam snage da čitam knjige!? A mene je zapravo to opuštalo. I bolje sam se organizovala i više učila nego u vrijeme kad nisam radila. Znala sam da imam samo ta četiri sata na raspolaganju i da sam ih morala iskoristiti da učim ako želim da završim to što sam započela. Ranije, dok sam imala cijeli dan na raspolaganju, znala sam odlagati zavaravajući se da imam vremena, kasnije ću, moram sad odmoriti, pogledati seriju, vidjeti se sa prijateljima…

Tako je i sada. Radnim danima mnogo bolje funkcionišem nego vikendom. Znam da nemam mnogo vremena da operem suđe, ispeglam veš, sredim sobe pa onda malo ubrzam te svakodnevne aktivnosti. Isto tako, znam da je druženje sa Njom važnije od toga da li sam ispeglala veš danas ili ću to uraditi sutra ili prekosutra pa na taj način slažem prioritete. Kad vidim da se zaigrala sama, da joj ne trebam, požurim da uradim ono što inače uvijek odlažem. Ručak moram napraviti i, kako uvijek radim prvu smjenu, pripremam ga uveče, nekad za dva dana, nekad zaledim, nekad nešto brzinsko spremim poslije posla ali nikada ne ručamo prije šest sati. I trebalo mi je vremena da to prihvatim kao činjenicu i neminovnost jer nemoguće je prestići sam sebe.

Bila sam organizovana jedno vrijeme ali poslije sam ispala iz te rutine i nisam joj se ni vraćala. Svašta sam pokušavala da bi sve bilo savršeno dok nisam shvatila da je savršeno nemoguće ( a i dosadno ). Da je savršeno zapravo puštati zmaja, trčati, igrati se u pjesku, oblačiti lutkice, lijepiti kolaž na vrata i sve ono u čemu uživamo zajedno sa svojim djetetom.

Nekako sve može sačekati. Ne smeta mi dušek koji stoji na sred dnevnog boravka jer su bebe u bolnici i Ona mora da se brine o njima. Preskočim ga svaki put sa osmjehom. Kad poželim red, napravim ga u svojoj glavi. I ne, ništa nije prljavo, nismo neuredni samo smo posložili šta se mora i šta nas čini sretnima. Spremićemo ručak na vrijeme, opraćemo veš, posteljinu, ispeglaćemo isti dan ili po potrebi, usisaćemo, obrisati prašinu, uredno održavati higijenu ali nećemo robovati igrački ili šerpi koju nismo odmah vratili na svoje mjesto. Nećemo prati prozore svakih sedam dana niti praviti scene zato što je jedna mrvica pala minut nakon usisavanja. Pa i kad nešto od onog što se mora ne možemo stići, nije kraj svijeta.

Čak i za sebe nađem vremena u cijelom tom haosu. Nađem jer moram, to mi je izduvni ventil jer ako nemam vremena za sebe kako će Ona, kad odraste, znati da sebi mora biti važna. Time što joj pokazujem da je važna meni ne pokazujem joj kako treba biti važna i sebi. To može naučiti samo iz mog primjera.

Jer mama koja želi da radi ili, bolje da se izrazim, ide na posao za koji je plaćena novcem, to treba i da uradi. Za kuću će se naći vremena. Neće pobjeći nijedna obaveza, sve će nas čekati ali ćemo znati kako prema njima da se postavimo i koju da stavimo na prvo a koju na poslednje mjesto. Poneku i da izbacimo ili čak dodamo. 

Jer, ovo je važnije od svega…

DSC_0049.JPG

 

Mojih osam sati

Silom (dobrih) prilika sam kod kuće već mjesec dana. Ne radim, imam cijelih osam sati samoće i slobode da radim sve ono što volim i što nikada nemam vremena jer uvijek postoji nešto važnije i preče što mora da se završi.

Tako mi svako jutro počinje uz kafu sa mlijekom i rješavanje ukrštenica što, priznajem, dugo nisam radila. Onda sebi odredim prioritete za taj dan, šta se mora a šta može i šta bilo najbolje da uradim. Odradim sve zacrtano, bar od onog što se mora. Posvetim se i svojim ličnim zadovoljstvima mada, u mnogo manjoj mjeri, valjda nisam navikla. 

U početku sam uživala jer mi je bio potreban odmor i od mene same. I zaista sam odmorila. Vremenom, počela je da mi nedostaje ona gužva na poslu, zahtjevi koje nije moguće ispuniti, čak i one stranke sa kojima nikada ne možeš izaći na kraj. Počela mi je nedostajati jutarnja užurbanost dok svo troje pokušavamo da nađemo ono što tražimo, da se spremimo i u rekordnom roku krenemo u nove pobjede. Otvorim ormar pa pomislim da baš ovaj sako moram obući jer mi se sviđa a sad nemam priliku da ga nosim.

I taj cjelodnevni boravak kod kuće doveo je do toga da sve stižem (kako i ne bih), sve je pod kontrolom i nema nagomilanog veša i mrskih obaveza. Ali, od svega me najviše raduje činjenica da sad imam sasvim dovoljno vremena da se posvetim igri sa Njom. I uživamo kao nikada prije. Jer mama je već spremila i ručak i završila sve ostale obaveze pa sad ima vremena samo za Nju.

„Mama, igraj se sa mnom…“

Dok kuham prvu jutarnju kafu, tema o kojoj sam htjela da pišem ovog toplog petka, dobija svoj definitivan oblik. Riječi se slažu same od sebe, treba ih samo prenijeti u pisanom obliku. Njoj mlijeko i kakao, meni kafa i sve bi bilo potaman. Meni, ne i Njoj.

Zove me da se igramo. Slaže figurice, postavlja doručak igračkicama i moli me da joj se pridružim. Priznajem, nevoljno to radim, pristajem da je ne bih odbila a sve gledam na sat i pitam mogu li ići. Naravno da ne mogu. Uzimam kafu, pijuckam je uz igru i prepuštam se. Ja sam Elza, ona je Ana. Pravimo doručak, oblačimo se, zovemo prijatelje u goste, zalijevamo cvijeće… i u potpunosti zaboravljam šta sam ono htjela da radim uz kafu. Posebno kad mi, onako umilno, kaže: „Baš je lijepo kad se zajedno igramo“.

DSCN8505

U tom trenutku nije važno šta sam htjela da radim već ono što radim zajedno sa Njom. Sve moje potrebe i htjenja nisu vrijedni propuštanja tog izraza sreće i zadovoljstva kad istog trenutka ostavim sve i dođem da se mazim sa Njom jer baš to traži. I ove redove pišem u prekidima jer uvijek ima nešto važno da mi pokaže, želi da mi pročita priču o Anđelini balerini a ja njoj o Maloj sireni.

Ne mislim da ću je razmaziti. To osluškivanje i udovoljavanje Njenim potrebama do sad me dovelo samo do toga da sam više puta od Nje čula: „Mama, ja tebe slušam jer i ti slušaš mene“, „Hvala ti što mi sve dopustiš“, „Ti si najbolja mama na svijetu“…

Znam taj osjećaj kad je baš tvoja mama najbolja mama na svijetu i ne želim da propustim priliku da budem tako velika u Njenim očima kao što je meni moja mama u mojim očima…

Jedno mamino poslijepodne

Da mi je malo da se odmorim. Dok sam na poslu, i zaboravim šta me sve čeka kod kuće pa samo maštam kako ću prileći pa nastaviti laganim tempom. A onda dođem kući, dijete već na putu od vrtića prema kući plače zato što joj ništa nismo kupili, pa je gladna i nije gladna, hoće babi a babe nema kući pa opet u plač. Hoće da se igra ali nema s kim. I opet plače, ni sama ne zna zašto. A ja ne znam gdje bih prije, da li da se presvučem, osvježim, podgrijem ručak (ako ga, eto sreće, imam od juče), zategnem krevet ili pokupim sa poda sve ono što smo u trku jutros pobacali. I kad postavim sto, već pregladnila, Ona neće da jede, naravno da opet nije gladna. Ustvari, gladna je ali ne toga već čokolade koju mama ne da. Ni muž-puž nije gladan, kaže, bolje da nam skuham jednu kaficu da se malo opustimo. Opet Ona vrišti, hoće i ona kafu. Stavljam vodu i mlijeko, trčim u kupatilo, dok sam se vratila, sve iskipilo. I sve ispočetka.

Konačno smo vani, ručak se ohladio, pijemo kafu, sunce zalazi i na trenutak pomislim da sam u raju. Samo na trenutak. Dok Ona ne prospe mlijeko i kakao i ne zna da li više plače zbog majice sa likom Else i Ane ili zbog toga što će se mama ljutiti. Mama ustaje i naravno, pravi novu „kafu“ pored koje, ovaj put stoji. Sva je srećna jer će konačno sjesti i nastaviti sa odmorom ali Njoj se više ne pije kafa. Gladna je. I to makarona. Dobiće i makarone samo da bi mama dobila minut vremena. Dok su gotovi, mamina kafa se već ohladila, tata je svoju popio, ide malo leći, umoran je, zaboga.

Podgrijani ručak se vraća u frižider. Ponovo. Korpa puna veša a onaj od juče se još nije ni osušio. A tako mi treba da se malo posvetim sebi, da napišem nešto na ovom svom blogu koji me je i zaboravio. Tako mi treba da je sve čisto i uredno pa da krenem ispočetka. Da se resetujem. Ali, već je devet sati, borba sa tuširanjem, nipošto se ne smije prati kosa. Ali mora se brčkati i kupati bebe. Krevet je još pun onog veša od prekjuče, neispeglanog pa neka opet spava sa nama. Ionako nam u toku noći sama dođe.

Pidžama, priča i slatki snovi. Tako joj zavidim. Najviše je muči da li će sutra obući suknjicu ili helanke. Da li će se teti svidjeti njena nova barbika. I da li će mama ostati pored nje dok ne zaspi. Naravno da hoće.

A mama se budi, misli kako će na brzinu ispeglati veš i pokupiti igračke, spremiti se za spavanje i leći. Pogleda na sat, ne bi trebalo biti više od jedanaest, ali se šokira jer su tačno tri sata. Čemu sad da se sprema kad uskoro mora ustajati.

I tako vrijeme prolazi. Koliko sam samo puta poželjela da ne radim, da budem kod kuće sa svojim djetetom. I drži me to sve dok ne pričam sa mamama koje su kod kuće. Mamama koje su željne razgovora sa odraslima a koji se ne dotiču pelena, uspavljivanja, ručka i večere. Ni njima nije lako. Na istoj smo medalji samo sa dvije strane. Kad bismo kako mogle jedan mjesec da radimo pa mjesec da budemo kod kuće. Bile bismo idealne, i sebi i djeci…