Ja – mama!

Cijeli mjesec i još dva dana su prošla od trenutka kad je za mene počeo novi život. Nešto sasvim drugačije od svega što je do sad bilo, neprocjenjive vrijednosti i neopisivog osjećaja za one koji to još nisu doživjeli. I meni su pričali kako je, odobravala sam svaki komentar i pokušavala da se uživim u priču ali priča je jedno a sopstveno iskustvo nešto drugo.

U mjesecu iza mene sve se promjenilo. Neprospavane noći, cimanje na svaka dva sata, doručak ostavljen na pola, svakodnevne suze iz znanih i neznanih razloga, raščupana kosa i nedostatak vremena za sebe, kuća u haosu… Kako je vrijeme prolazilo, navikavala sam se na novonastalu “situaciju”, polako učila kako da se organizujem i svakim danom bilo je sve bolje i lakše. Već sad redovno doručkujem, ručam, večeram, mogu da se sredim tako da bar ličim na žensko, nekad i odspavam, hormoni su valjda došli na svoje pa više i ne plačem.

Sve se vraća u normalu i život mi sve više liči na onaj koji sam imala prije tog magičnog trenutka u kome su spojeni najveći bol i najveća radost jedne žene. Ovaj novi život ipak ima nešto zbog čega ne žalim neprospavane noći pa da traju i zauvijek. Pored mene je malo, bespomoćno biće koje zahtjeva potpunu pažnju i posvećenost, bezuslovnu ljubav i mnogo nježnosti.

Cijeli jedan mjesec i dva dana podsjećam sebe da sam ja mama, da je u mom naručju moja kćerka i da je sve ovo stvarnost a ne samo lijep san. Ja, zapravo, živim svoj san ali čini mi se da toga još uvijek nisam dovoljno svjesna.