Noć pred polazak u vrtić. Mamine nedoumice

Kažu da je teže nama nego njima. Taj polazak u vrtić. I nadam se da je tako. Želim da je tako. Sutra je taj dan. Sjedim i grickam nokte, zamišljam kako ćemo ući kroz veliku kapiju, na ulazu će ugledati sliku Maše radovaće se. Tražiće da joj obujem nove papuče, one sa macom za koje se suzama izborila (Ako mi ne kupiš, plakaću). Ne padam na suze ali papuče su nam svakako trebale a ja sam tog trenutka željela sve da joj pružim samo da prihvati taj trenutak razdvajanja. Kad obujemo papuče, potražićemo našu tetu. Onu koja nam je dala igračku i obećala još jednu kad ponovo dođemo. Onu koju smo gledali na slikama da bismo je zapamtili. I radovaće joj se, pružiće joj ruke da je uzme. Mamu će poljubiti, malo i kratko plakati kad zatvori vrata i sama zaplače sa druge strane. Ona će brzo prestati ali mama neće. Drugu djecu će gledati sa rezervom, držaće se za tetinu suknju dok ih ne upozna. Onda će se opustiti i neće htjeti da ide kući kad mama dođe po nju.

Ali…

Šta ako se sutra probudi neispavana? Šta ako mi kaže: „Pusti me da spavam, neću u vrtić. Sutra ću“? Pa je mimo njene volje obučem, umijem, napravim joj kike i stavim torbicu na leđa. Plakaće dok sve to budem radila i govoriće da neće da idem na posao. Proći ćemo kroz onu veliku kapiju a ona će se otimati i vrištati, ni Maša ni nove papuče neće biti dovoljan adut da svojevoljno uđe. A „naša“ teta, igrom slučaja, ne bude tu? Šta ćemo onda?

slika-preuzeta-sa-interneta3

Možda samo pravim preveliku dramu od svega toga. Plakaće, u to sam sigurna ali ne bih podnijela da znam da cijeli dan sjedi potištena u uglu sobe, okružena djecom i igračkama, brišući suze i tražeći mamu. Neka plače ali neka te suze budu iste kao one dok je bila sa bakom a mama joj šalje pusu jer mora na posao. To su one koje prođu, kao kad padneš i ustaneš, poslije i zaboraviš da si plakao.

Neću spavati noćas. Čini mi se da ja krećem u vrtić a ne ona. A voljela bih stajati sa strane i posmatrati je u igri sa vršnjacima, znati da li se osjeća odbačenom ili prihvaćenom. Voljela bih znati kome će se obratiti kad je neko gurne, kad joj otme igračku. Voljela bih joj reći da se mora boriti za sebe a ne plakati i tražiti pomoć. Lijepo mi je bilo kad sam je danas čula kako kumiću govori: „Molim te pomjeri se, hoću i ja da gledam“ ali kad on nije odreagovao, ona je zaplakala. I zaboljelo me je to jer će njeno molim te još bezbroj puta ostati nečujno, neprimjetno a suze joj neće pomoći.

Zato od sutra neka se bori za svoje mjesto pod suncem bez mame i tate iza leđa. Kad shvati da neka kome dotrčati, možda će dotrčati sama sebi i postati jača.

 

 

 

 

 

Advertisements

„Kako ga ne znaš? On je faca!!!“

Grozim se ljudi koji misle da su iznad drugih, ne znam po kojim mjerilima. Ne volim kad sjedim u kafiću ili prolazim ulicom a neko iz mog društva kaže: „Jao, eno ga. On je … taj i taj“.  Ili ignorišem takve komentare ili namjerno kažem da prvi put čujem za njega pa nerviram sagovornika, kako ne znam ko je to. Briga me ko je. Ne zna ni on ko sam ja.

Ne volim da se hvalim svojim uspjesima a još manje volim kada se drugi hvale. Ako sam uspjela, uspjela sam zato da bih sebi osigurala bolju budućnost i hvala Bogu na tome. Zato se naježim kad mi neko priča kako je završio kojekakve (uglavnom privatne) škole i postao magistar, doktor (!?). Pa, dobro. Zašto to meni pričaš? Neću ja uživati u plodovima tvoga rada pa ne moram ni znati cijelu istoriju tvoje karijere prije nego što znam i kako se prezivaš.

Ne volim ni kada ljudi cijene druge ljude po poklonima kojima daruju ili kada moraju dokazati svoju vrijednost skupocjenim poklonima. Ako si ti meni kupio dar u visini polovine moje plate, ne znači da moram i ja da se „revanširam“. Bar ja to tako ne gledam. Smatram da ljudi poklanjaju u granicama svojih mogućnosti i tako i ja činim. Nema to veze sa tim koliko te cijenim i poštujem. Neki pokloni koji nisu koštali ništa više od truda da se naprave, vrijedniji su mi od onih bezličnih koji, samo što ne vrište koliko su plaćeni.
Mrzim ona foliranja „dušo“, „srećice“, „ljubavi“. To mi ni mama ne govori. Posebno to mrzim od potpuno nepoznatih ljudi, često ih srećem na poslu pa mi prosto bude neprijatno kad čujem: „Jao, hvala ti dušice, ti si najbolja osoba koju sam upoznala“. Hm, zar smo se upoznale!? 

Trudim se da izbjegavam takvo okruženje ali nemoguće je. Zato koristim svaku priliku da ih spustim, bar one kojima mogu odgovoriti bez posljedica. Jer, do prije nekog vremena, bila sam običan učenik, običan student iz obične porodice srednjeg staleža koja nikada nije imala previše niti poznavala bitne ljude. A sada, kad imam dobar posao koji sam dobila zahvaljujući svom učenju i trudu, odjednom, mnoštvo ljudi (koji do juče hoće ili neće pozdraviti u prolazu) oko mene, kao „ti si baš super“. E pa nisam. Super sam onima kojima sam bila super i ranije.

Zato, kad sam u prilici da nekome pomognem, savjetom, upućivanjem ili skraćivanjem (dužeg) puta, radije ću pomoći onome ko dođe izgubljen, neuk i prost nego onom u odijelu koji mi laska da bi se domogao neke koristi. Ovaj drugi će se ionako snaći.

Imala bih još puno toga reći ali dovoljno mi je i ovo malo negativne energije što sam izbacila iz sebe, a koja se nakupila zbog neizbježnog i prekomjernog vremena provedenog u društvu gore navedenih.

 

 

P.S. Pisala sam ovaj tekst 2011. godine ali ništa se nije promjenilo osim moje sklonosti ka nerviranju. Kao što reče jedna moja koleginica: „Vidiš onaj prozor? Neka kroz njega sve izađe, ti idi svojoj kući nasmijana“