Spremanje za izlazak sa bebom i šta bih sada drugačije uradila

Kad je moja, sada četvorogodišnja, djevojčica bila beba pa čak i do njene treće godine, izlasci iz kuće na dalje od 1 km bili su nam ravni pakovanju za sedmodnevno putovanje. Nema šta nisam stavljala u torbu, za svaki slučaj. Šta ako povrati tri puta u toku ta dva sata? Šta ako napuni šest pelena? Šta ako padne pet puta? Šta ako padne snijeg usred avgusta? Mama mora biti spremna na sve. Nije ni čudo što su mi  duge šetnje bile mrske.

Jedna olakšavajuća ali isto tako otežavajuća okolnost bila je ta da smo često, za dalje destinacije, koristile auto umjesto autobusa tako da sam imala cijeli gepek i tri sjedišta na raspolaganju. Super, jer ima prostora. Loše, jer ima previše prostora a ja ne znam za granice.

Jednog februara, imala je tada samo sedam mjeseci, vani je bilo prilično hladno a Ona, mada dobro obučena, od stvari je imala samo ono na sebi, jedna pelena i jedna dekica u autu i sokić u torbi. Taj „propust“ mi se desio zato što sam silom prilika bila primorana da se ranije pojavim na datom događaju pa sam prepustila tati da spremi Nju, ne sluteći da nema sposobnosti pakovanja kao mama. Nakon obavljenog, odlučismo da se počastimo i da odemo na jedno, nama posebno mjesto a nije nam bilo usput da idemo kući po još opreme pa odlučismo da idemo takvi kakvi smo. I na moje iznenađenje, ništa nam osim one jedne pelene i dekice nije ni bilo potrebno.

A kad pogledam spremanje svoje malenkosti za duži boravak van kuće, kad sam smatrala da trebam malo da se upristojim, to je tek bio horor. Svu garderobu izvučem iz ormara ali i dalje nemam šta da obučem jer sam se, naravno, udebljala. I ono što sam mogla, u toj gomili nisam mogla da nađem pa sam uglavnom oblačila prvo što mogu da navučem i stalno kritikovala sebe kako ne ličim na žensko (naravno da sam opet zaboravila da se počešljam). O ličnim stvarima bolje da ne pišem. Nosila sam sve osim onog što mi je stvarno trebalo.

Sad sam malo (malo više) pametnija. Organizovanija. Sad bih radila drugačije i voljela bih da sam imala nekoga da me tada posavjetuje šta je zaista neophodno u šetnji.

DSCN4855

Da sam sada mama male bebe, nosila bih (zapravo uvijek imala spremno kad odlučimo ići vani), osim onog što ima na sebi:

  • jednu, eventualno dvije pelene
  • jedne čarape, bodi, majicu i hlačice (ja sam nosila i po troje od svega)
  • jednu dekicu, ako je hladno, koja bi svakako bila u kolicima (ja sam uvijek imala i rezervnu)
  • flašicu vode
  • vlažne i suve maramice
  • nešto za jelo, u zavisnosti od uzrasta (kašicu, keksić, grožđice, kifle ili slično)
  • samo jednu igračkicu u slučaju dosade 

A sebe bih takođe unaprijed pripremila za svaki izlazak, onako kako tada nisam znala, tako što bih imala pravila:

  • šminka koju koristim na jednom mjestu, uvijek dostupna
  • ako vežem kosu, sve neophodno na jednom mjestu, po mogućnosti, odmah uz šminku
  • dvije ili tri odjevne kombinacije za koje sigurno znam da mi dobro stoje, ne mora biti na jednom mjestu ali da znam da je to-to u slučaju kad mi zatreba, da ne razmišljam
  • u torbi za sebe: novčanik, naočale, ključevi, labelo/sjaj za usne, krema za ruke

Kad je Ona bila beba, bila sam potpuno neorganizovana i zbrkana. Nisam znala ni gdje se ja nalazim a kamoli moje stvari, moja torba, šminka, odjeća.  A moglo je drugačije, samo da sam malo sjela i porazgovarala sama sa sobom. Ništa od svih silnih stvari koje sam vukla sa sobom, nisam koristila, osim ovog, gore navedenog što bih nosila sada.

Sad Ona ima 4 godine. Ponekad, za svaki slučaj, ponesem za nju duplu majicu. Ako idemo kod nekog, onda i čarape sa podebljanim đonom umjesto papuča. A u svoju torbu, pored svojih stvari, ubacim joj vodu, Njen omiljeni keks i vlažne i suve maramice. I puno sam lakša i rasterećenija. Uživamo u šetnjama jer nema tereta u rukama. 

Ako imate neki dobar savjet za još bolju organizaciju,  slobodno pišite. Uskoro će mi trebati… 

Advertisements

Mama vidi kroz zid (mamine male laži)

Opšte je poznato da su djeca male pametnice i da nas brzo razotkriju kad pokušamo da im podvalimo neku sitnu, nevinu laž. A zašto ih uopšte lažemo? Za njihovo dobro, naravno. Ponekad i da bismo izbjegli rasprave i objašnjavanja, nekad za sopstveni mir ali uglavnom za njihovo dobro. Tako uhvatim sebe kako joj govorim da me boli stomak i da mora sama sebi donijeti vodu. Ja ne moram ustajati a Ona se uči samostalnosti. Ako bude jela voće neće se razboljeti. Apsolutna laž ali bar jede zdravo.

Međutim, svaka laž kad-tad bude otkrivena. Nedavno smo kupovali poklon za novorođenu bebu i na tatinu opasku da mu se sviđa plava banjica za kupanje oštro sam reagovala. Ne može plavo za djevojčicu. A Ona u čudu. „Ali, mama, rekla si da i djevojčice mogu nositi plavu boju“. Ostala sam bez riječi. Toliko puta sam se sa Njom ubjeđivala da može obući plave helanke jer nije plava boja samo za dječake i taman kad je pristala da ne mora sve biti roze ili crvene boje, mama napravi kiks. Srećom, prešla je preko toga, nastavila sa oblačenjem garderobe raznih boja pa nismo ušli u novi krug rasprave.

A ono čemu često pribjegavam i u što Ona iskreno vjeruje, jeste da sve mame pa i njena imaju neke posebne moći. Među njima je i moć gledanja kroz zid i oči na leđima. Ne vjerujem da postoji mama koja bar jednom nije izgovorila ovu laž. Na Njeno pitanje zašto i Ona ne vidi kroz zid, odgovaram da će vidjeti kad bude mama. Što je na neki način i istina, zar ne!? Dok se brčka u kadi punoj vode, tačno znam kad je ustala (i kad postoji mogućnost da se oklizne). Dok je u sobi, čujem otvaranje ladica i odmah je opominjem. Po zvuku tačno znam šta radi. I duboko je uvjerena da mame zaista vide kroz zidove. Tako me je nedavno zvala iz sobe i pitala da li je dobro obukla majicu. Ja joj kažem da ne znam jer je ne vidim a Ona će: „Kako ne vidiš kad ti vidiš kroz zid“.

eyes-1

slika preuzeta sa https://www.juliehewett.net/

Mama uhvaćena u laži opet se nekako izvukla. Nekad me peče savjest što uopšte moram da se služim tim metodama iako se stvarno trudim da se naš odnos zasniva na iskrenosti. Ako joj kažem da će poslije ručka ići u park, onda stvarno i idemo u park. Ako mi traži nešto što ne mogu ispuniti, ne obećavam pa i po cijenu plača. Zato nikad nemamo problema kad treba uraditi nešto što je mrsko, ako joj obećam nagradu uradiće to jer zna da će nagrade biti. A sa druge strane, kad joj neko treći nešto obećava, tipa vodiću te u park ako mi otpjevaš pjesmicu, Ona neće zaboraviti i tražiće park. Isto tako, ako joj zabranim da nešto radi i kažem da ću joj, ako ne prestane, npr. oduzeti voljenu igračku, zna da će tako i biti , onda i posluša.

Sitne laži, izgovorene za njihovo dobro su neophodne, mislim da ih ne možemo i ne trebamo izbjeći ali isto tako, kad je riječ o bitnim stvarima, o obećanjima, tu ne smijemo kiksati. Onoliko koliko mi ispunjavamo svoju riječ, ispuniće i oni. A ono da mame vide kroz zid, zaista i vide. Na neki svoj, i njima nedokučiv, način. Vidite li i vi šta vaši klinci i klinceze rade dok niste tu?

 

Jesen na našem prozoru

Volim jesen. Nekako mi s jeseni mirišu bezbrižne školske uspomene, kišni dani u toploj sobi dok pijuckam kakao i čitam knjigu, šušti mi lišće pod nogama dok se opirem želji da potrčim i zapjevam glasno jer baš volim ove jesenje dane. Često me tuga spopadne kad sam takvim  danima zarobljena u zagušljivoj, sivoj kancelariji dok se vani vodi čarobna borba u kojoj pobjeđuje najljepši jesenji list.

DSC_0034

Ove jeseni imam priliku da je iskoristim na najbolji mogući način. Da osjetim sve njene čari i ljepotu koju propuštam iz godine u godinu. Da uživam sa svojim najdražim bićem onako kako rijetko imam priliku.

DSC_0003

Tako smo odlučile da unesemo jesen i u kuću, da čuvamo ove lijepe dane kao uspomene i da se radujemo svakom trenutku koji provedemo zajedno…

DSC_0039

A ideju za dekoraciju na prozoru našli smo na sveznajućem internetu. Sve što nam je bilo potrebno jeste folija, obična, koju koristimo u kuhinji, nekoliko opalih ili ubranih listova u različitim tonovima jeseni i male ručice spremne da mami naprave novu zavjesu…

 

DSC_0020

DSC_0006

 

 

DSC_0012

Njen (ne)savršeni dom

Inspiraciju za ovaj tekst sam dobila skidajući kamenac sa lavaboa u kupatilu i dok sam teškom mukom ribala i pri tom lomila nokte, sjetila sam se svoje, sada već prijateljice i njenog, u početku, savršeno blistavog kupatila.

U vrijeme početka našeg prijateljstva, rijetko smo se družile u kućnoj atmosferi. Samo posebnim povodima, dolazile smo jedna kod druge. Njen stan je bio malen ali udoban, savršeno skockan i uvijek uredan. Kupatilo posebno. Moje nikada nije tako mirisalo. Svaki put kad bih vidjela njenu slavinu i bijeli lavabo bez ijedne packice, moje bi mi izgledalo još prljavije iako sam baš njemu posvećivala najviše svog vremena. To me je valjda natjeralo da, kad očekujem njen dolazak, obavezno zavrćem rukave i počnem da ribam iznova i iznova.

Godinama smo se družile van kuće, sve dok nisu došla djeca i udobnije i praktičnije nam je bilo da razbacaju igračke nego da ih po svakakvom vremenu vučemo po gradu. Vremenom je njeno kupatilo dobijalo po koju tačkicu na pločicama, ogledalo je sve češće bilo isprskano, kamenac je izvirivao iz uglova lavaboa a meni je lagano padalo kamenje sa srca.

Kasnije sam se navikla na njeno prisustvo u svojoj kući, kao i ona na moje. Nismo se više danima unaprijed najavljivale jedna drugoj već bi poslale poruku „Stavljaj vodu, eto nas“ i čas posla, pijemo kafu.

Kad smo od poznanica preko drugarica postale prijateljice, kroz smijeh sam joj ispričala koliko mi je u početku nabijala komplekse kad god bih otišla kod nje, toliko da sam upadala u monotoniju svog stana koji mi je, u poređenju sa njenim, uvijek čistim i urednim, bio mrzak. Na sve to, i ona se počela smijati i prebacivati da sam isto to i ja radila njoj.

Slika preuzeta sa interneta

Šta se, zapravo, desilo. Obe smo održavale svoj životni prostor urednim i čistim onoliko koliko smo smatrale da treba. Prvi put kad me pozvala da dođem kod nje, naravno da se potrudila da to „koliko treba“ postane savršeno. Isto tako i ja. I naravno da je bilo lako savršeno urediti kuću za gošću koja ti dolazi najviše tri puta godišnje. Kad ta gošća često dolazi kod tebe i postane ti drag gost, nekako u drugi plan staviš prostor oko vas a u prvi vrijeme i trud koji posvetiš upravo njoj. Tako je bilo i sa nama.Više nam nije bilo bitno da li kupatilo savršeno blista jer smo očekivale da se ispričamo jedna sa drugom i znale smo da ona druga neće ni primjetiti punu korpu veša niti joj je uopšte bilo važno da li su tuđi prozori svježe oprani ili ne. 

Zato, ne padajte u depresiju zbog tuđeg savršenog izgleda. Ne znate šta stoji iza toga. Napravite svoje savršenstvo koje ne mora niko da vidi ali kome ćete se vi diviti. Zagledajte se u oči jer oči su ogledalo duše.