Jedna ljubavna priča

Ona je voljela da piše. Tada još uvijek nije znala šta on voli da radi ali često se pitala kakav je, da li će ispuniti njena očekivanja i da li će je znati voljeti onako kako ona želi njega da voli. A željela je nekog ko joj neće skidati zvijezde sa neba već će je držati za ruku dok stoje na čvrstom tlu izgrađenom od ljubavi, povjerenja i sigurnosti. Čak mu je i pjesmu posvetila i, kao i pored svake, zabilježila datum ne sluteći simboliku koja će je sve vrijeme pratiti.

Neko vrijeme unazad, doživjela je razočarenje u samu sebe jer je shvatila da je, ma koliko bila razumna, podlegla naivnosti i zaljubila se u iluziju za koju je od samog početka znala da je upravo to – iluzija. Tada je mislila da više nikada neće popustiti kočnice koje su se aktivirale kad god bi neko pokušao da joj se približi. Nije čak ni pokušavala da popusti, nerado je prihvatala nova poznanstva. Mjesecima unazad, radna koleginica joj je pričala o nekom njemu, igraju odbojku zajedno, slobodan je i baš joj se nekako čini da bi bili dobar par. Isto to je njemu pričala o njoj a oboje su se smijali njenoj ideji da ih upozna jer, zaboga, valjda mogu sami sebi naći partnere. Međutim, koleginica nije odustajala pa se on, nakon nekoliko mjeseci i njene prozivke u društvu na račun muškosti, ipak odlučio da je pozove i da tako prekine dosađivanja zajedničke koleginice.

Njegov poziv prihvatila je iz istog razloga iz kojeg je on pozvao – tek da bi dokazali da ona nije u pravu.

Stajala je na raskrsnici i čekala iako nije znala koga čeka. Iza leđa je čula korake i ugledala muškarca koji joj je na prvi pogled ulijevao povjerenje. Pružio joj je ruku kao da je bio siguran da je to ona. Sjeli su u obližnji kafić i odmah su naglasili jedno drugom da žure, imaju tek pola sata vremena. Ipak, nakon četiri sata neprestane priče i preskakanja sa teme na temu, naročito onih o kojima se ne priča na prvim sastancima, zaključili su da imaju toliko toga zajedničkog.

Narednih dana su šetali i nisu se držali za ruke iako su svakim danom oboje to potajno priželjkivali. 14. jula te 2010.godine kupio im je cedevitu i sendviče i odveo je do rijeke. Bio je to najbolji izlazak koji je doživjela. I ne samo zato što ju je konačno poljubio i potvrdio ono što je slutila već zato što je shvatila da sa njim nije ni pokušala da koči već je svaki korak bio spontan i prirodan.

 

I trajala je njihova ljubavna priča uprkos početnom odbijanju da se uopšte i upoznaju. A svaka ljubav ima svoje faze koje su i oni uspješno savladavali. Nije im trebalo mnogo vremena da shvate da žele da ostare jedno pored drugog. I naumili su da prvi korak ka tome ostvare što prije. U šali je rekao da bi najbolje bilo da to bude prvog 14.jula koji bude padao u subotu. A padao je već iduće godine.

Tako su, nakon tačno dvije godine zabavljanja, krunisali svoju ljubav a kako je koleginica koja ih je spojila bila matičarka, izabrali su baš nju da pred njom izgovore svoje DA.

Nakon godinu dana, 16.jula rodila im se prva radost a ove godine i druga. I dalje je to ljubav kakvu je priželjkivala, ona koja čvrsto stoji na tlu iako im se ponekad zavrti u glavi. Ona na koju uvijek može da se osloni a istovremeno joj izaziva leptiriće u stomaku. Ona u koju ima povjerenje, baš ono što je prvo vidjela u njemu a prvi utisak o nekome je nikad nije prevario.

I tako danas, nakon osam godina, dok se prisjeća svih dobrih i loših dana koje su prošli zajedno čvrsto se držeći za ruke, prelistava stare uspomene i sa osmjehom i nevjericom čita stihove koje je posvetila nekom njemu, koji će tek doći. A naročito joj za oko pada datum pisanja, 14. juli 2008.godine…

 

PRAVI PUT

 

Koliko dana još treba da prođe,

koliko rana srce da preboli

da konačno sve na svoje dođe

i da nije uzalud da voli

 

Gdje je taj trenutak kad sve ostalo blijedi

kad bitnim stvarima prvo mjesto daš,

onaj trenutak kad shvatiš šta zaista vrijedi

i samo tome želiš da se daš

 

Kako ćeš znati da to je ono pravo

kad uvijek nešto važno nedostaje,

kako ćeš krenuti pravom stranom

kad ti se čini da baš ona iza tebe ostaje.

 

Snježana G.

14.07.2008. godine

Advertisements

Kako smo napravile novu igračku od stare kante

Otkad sam otkrila Pinterest nastala je masa novih ideja u mojoj glavi ali uz posao, obaveze u kući i vrijeme za porodicu rijetko sam imala priliku da se posvetim ostvarenju istih. Sad već imam dovoljno vremena da, pored onog što moram, radim i ono što volim i to me čini zadovoljnom.

Pisala sam kako smo organizovali igračke i kako imamo jednu kantu koja čeka novu namjenu.

Plan je bio da u njoj držimo sudiće, hranu i ostale kuhinjske potrepštine jer nam za tu svrhu najviše odgovara po veličini ali pošto je to obična bijela kanta, ne uklapa nam se u kutak za igranje.

Zato smo se dali u sređivanje i uz mjesto za odlaganje igračaka dobili i novu igračku – šporet. Koristile smo markere u bojama koje smo već imali u kući a za izgled, bojenje i detalje bila je zadužena Ona. Mama je samo napravila krugove za ringle i rernu i to po Njenim uputama tako da, iako nije kao iz prodavnice, mi smo na kraju dobili unikatan detalj u našem šarenom svijetu.

Kako smo uveli red u kutak za igranje

Sigurna sam da nismo jedini koji se borimo sa hrpom igračaka od kojih se djeca aktivno igraju samo sa nekoliko. Naravno da sam bezbroj puta kupila ostale i skrivala ih po kutijama u kući ali Ona ih nekim čudom uvijek nađe i treba joj samo jedna lutka a uz tu jednu izvuče i gomilu drugih kojima se nikada ne igra.

20180616_1601311673392702.jpg

U cijelom tom šarenilu, nijedna barbika nema cipelice, lutki nedostaje odjeća, voziću nedostaje mašinovođa, ne može naći Elzin plašt i sve je to razlog za nezadovoljstvo u toku igranja. Da ne pričam o mukama spremanja te hrpe razbacanih i nabacanih igračaka koje uglavnom, na kraju, kupe mama i tata jer je Ona baš tada shvatila da je mnogo pospana i da mora u krevet.

Mene, već umornu od nespavanja, još više je umarao taj stalni nered i osjećaj da ne znam gdje se šta nalazi, makar bile u pitanju igračke. Nakon mnogo razmišljanja i pokušaja da nekako sve to dovedem u red, shvatila sam da ne mogu sama već da moram uključiti i Nju, naučiti je kako da bez muke vodi računa o svojim stvarima.

Kako sam primjetila da jedino Lego kockice čuvamo u jednoj posebnoj kutiji i da samo njih bez podsjećanja kupi nakon igranja, i to iz straha da ih, onako sitne ne bi izgubila, tako mi je došla na pamet ideja sortiranja i ostalih igračaka.

Ima dana kad se igra samo sitnim igračkama kao i onima iz kinder jaja tako da smo (naravno, zajedno) na jednu stranu odvojile njih i našle im kutiju u kojoj će „spavati“ kad se ne igra sa njima. U drugoj kutiji su doktorski setovi, u trećoj plastične životinjice i druge igračke približne veličine i slične namjene kako bi se smisleno mogla igrati sa svima njima. Zatim imamo kutiju, tj.kantu sa kuhinjskim setovima, voćem, povrćem i svim ostalim potrepštinama za kuhinju (uključujući i neke šarene spužve koje sam kupila a koje su se njoj svidjele pa ih je prisvojila za igru). To je jedna obična kanta kojoj nedostaje malo uređivanja da bi postala šporet, po ugledu na ideju sa Pinterest-a.

screenshot_20180613-18462226539906.png

Lutke, barbike i prateća oprema našli su svoje mjesto u ladici ugaone garniture, baš kao što su plišanci našli svoje mjesto u drugoj, malo većoj ladici. Slagalice, društvene igre i slično već odavno čuvamo u ostavi na polici i s vremena na vrijeme ih uzimamo i vraćamo na svoje mjesto nakon igranja, takođe iz straha od gubljenja sitnih dijelova. Imamo i kutiju u kojoj stoji nakit za vile i princeze, zatim kanticu za olovke i bojice, policu za knjige, bojanke, slikovnice. Na kraju smo ostale sa nekoliko „nesvrstanih“ i većih igračaka koje nisu pripadale nijednoj grupi, poput mikrofona, telefona, lopte, konopca za preskakanje… njih smo stavili u kutije koje će svakodnevno biti u Njenom ćošku za igranje. Sve ostale kutije smo ukrasili i smjestili na vidno mjesto u ostavi tako da su uvijek na dohvat ruke.

 

Kad Ona želi da se igra kuhinje, svi sudići i hrana su na jednom mjestu tako da nema preturanja i razbacivanja ostalih igračaka da bi našla npr.rozi tanjir. Nakon igranja sve se vraća na isto mjesto i mnogo je lakše pokupiti ono čime se igrala nego još i ono što je usput bespotrebno razbacala. Naravno da još uvijek moram opominjati da je zaboravila da sredi svoj nered ali i to je dobro. Kako je sad u fazi učenja brojeva, zabavno joj je brojati koliko igračaka je pokupila pa nekako i spremanje ide lakše.

Ista situacija je i sa ostalim igračkama, juče smo se igrale doktora i iznenadila sam se kad mi je, nakon toga, sama dala kutiju i rekla da je ostavim jer se neće više igrati. Sad na stolu ima više prostora za crtanje, više volje da se igra kad su sve igračke na jednom mjestu i više volje da ih vrati na mjesto jer ih je manje.

20180616_1604331199987827.jpg

Mi smo koristile kutije od cipela i neke druge ambalaže odgovarajuće veličine a ukrašavale smo ih ukrasnim papirnim vrećicama. U prodavnicama se mogu pronaći i razne kutije za odlaganje igračaka ali ovaj put smo se odlučili za recikliranje ali i jeftiniju varijantu.

 

„Kad bi moja mama znala kako volim njenu šminku…“

Ona spava u mom krilu nesvjesna svijeta oko sebe. Ona je dijete a žuri joj se da odraste, da obuje štikle i bude odrasla.

Krišom uzima moju šminku i bojažljivo me pita da li se lijepo našminkala, samo je željela da joj oči blistaju. Dok suzbijam ljutnju, pokušavam da joj objasnim da joj oči blistaju dok je nasmijana. I krijem da sam ljuta, ne kažnjavam je tim osjećanjem krivice jer povjerenje koje mi je poklonila pokazujući mi ono za šta je sigurna da ne odobravam, za mene je sveto i želim da ga sačuvam za buduće dane.
I ne samo dane već i godine.

One godine kad nam se mišljenja počnu razilaziti, kad mi bude potrebno mnogo više vremena i strpljenja da objasnim zbog čega oči blistaju, kad ne bude htjela ni slušati moja objašnjenja. Želim da sačuvam nas, ovakve kakve smo sada. Da i u tim budućim godinama mogu reći „Ljutim se ali i dalje te volim“ a da me njena radost i osjećaj olakšanja u tom trenutku liše svake ljutnje a i dalje da joj to ne pokazujem. Ali da joj pokažem da sam tu i kad shvati da je pogriješila, da joj dam do znanja da i ja griješim i da je to u redu.

Želim da joj baš ja budem oslonac i podrška kad padne, čak i onda kad se žestoko budem protivila njenim izborima. Čak i kad se njeni a ne moji izbori pokažu kao pravi za nju. Ne želim da krije od mene svoje želje samo da bi mi udovoljila ili da bi bila dobra kćerka a iza mojih leđa radila ono što voli ili želi. Još manje želim da sve to radi iz straha od moje reakcije. Zato suzdržavam ljutnju svaki put kad je izazove a, priznajem, izaziva je često. Ne želim da me doživljava kao sudiju koji će ocjenjivati njene postupke već kao prijatelja koji će joj ukazati na dobre i loše strane onog što čini i pustiti je da sama izabere kojim putem će krenuti. Jer ako me posluša zato što me se boji, strah će vremenom postati jedino osjećanje koje će prema meni imati a jednog dana će odrasti i prestaće se bojati. A ljubav i bliskost se neće vratiti.

Zato sam danas onim bojažljivim očima objašnjavala zašto je šminka štetna za djecu umjesto da je istog trenutka umijem i „adekvatno“ kaznim. Možda objašnjenje nije doprlo do njenog mozga jer njoj je jedino bilo važno da joj oči zablistaju ali sam sigurna da je u njoj stvorilo osjećaj da mama razumije njene želje čak i kad ih ne ispunjava.

Tekst iz naslova je početak jedne od najsimpatičnijih dječijih pjesama koje sam čula u posljednje vrijeme (Dječiji hor Vrapčići, Dama kao mama)

Mamino (čarobno) jutro

Život je lijep i uglavnom ga tako doživljavam ali postoje i oni dani kad bih samo ćutala u samoći. Dani koje bih prespavala bez nekog posebnog razloga.

Otkad sam postala majka, teško sebi mogu priuštiti takve trenutke. Tada na scenu stupa ON koji tačno zna kada treba da me pusti. I strpljivo čeka da i ja naučim kada da pustim njega.

Jednog takvog dana nastali su i ovi stihovi za sva moja prećutana „hvala“…

Da li je zaista lakše sa dvoje djece?

Na ovo pitanje ne postoji tačan odgovor jer svi smo različiti, imamo drugačije stavove, očekivanja ali i način života. Da li je lakše, potpuno je individualno ali da je ljepše, ljepše je. Moj odgovor je da jeste lakše a evo i zašto:

 

  • Već sam iskusna mama. Znam skoro sve o bebama i nema nepoznatih situacija
  • Nema smaranja od strane okoline (nemoj ovako, uradi onako), vjerovatno baš zato što sam iskusna pa vjeruju da znam šta radim
  • Nemam nerealna očekivanja. Sa njom sam svaki put čekala da prespava noć pa da se i ja naspavam, naivno vjerujući onim savršenim mamama da će to biti već sa mjesec dana. Sad znam da neće ni za godinu i spremna sam na manjak sna i sve što nosi majčinstvo
  • Malo toga se promjenilo u mom životu. Kad je Ona došla na svijet, moj svijet je postao potpuno drugačiji. Do tada sam vrijeme trošila na sebe, svoje želje, hirove, obaveze a onda odjednom nisam imala vremena ni da se umijem. Naravno da mi je to teško palo i mnogo mi je vremena trebalo da se naviknem na taj ritam. Sada samo nastavljam istim putem, svjesna da svoje želje moram ispunjavati negdje između njihovih
  • Nije bilo stresa oko nabavljanja dječije opreme. Veći dio toga sam već imala a i ono što nisam, nisam pravila frku, znala sam da neće svijet stati ako nešto i zaboravim
  • Ne bojim se dječijeg plača. Kad se samo sjetim šta sam sa Njom prolazila. Čim se javi, uzimam je, nosim je i neću da je spustim u krevetac jer mislim da će plakati i tako prođe i po pola dana. Možda ne bi ni plakala ali eto, neiskustvo čini svoje. Njega puštam da galami sve dok stvarno ne zaplače. I manje voli da je na rukama nego Ona
  • Mnogo vremena provodimo u šetnji. Doduše, ovo nema veze sa tim koje je dijete po redu već zavisi od samog djeteta. Sa Njom su kolica bila propala investicija a sa njim pun pogodak. Pređemo i po nekoliko kilometara u komadu a On spava ili uživa u razgledanju. Buni se samo kad ogladni
  • Bolje sam organizovana. Znala sam šta me čeka pa sam se na vrijeme pripremila, psihički i fizički. Kad se Ona rodila, bila sam u haosu. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da sve posložim, i u svojoj glavi i u kući
  • Spremnija sam za goste. Mnogo smo se opterećivali kad su počeli da pristižu prvi gosti našoj prvoj sreći. Trudili smo se da ih što bolje ugostimo tako da bih ja taj dan po cijeli dan kupovala i spremala nešto a kako sam rijetko uspijevala sama (jer je muž na poslu), zvala bih u pomoć mamu i svekrvu tako da smo običnu posjetu od troje ljudi dizali na nivo trideset. Sada to ne radim. Ne spremam ništa osim meze a uglavnom naručimo nešto i svi sretni. Manje posla i manje frke
  • Ne opterećujem se da nešto moram. Sa Njom kao da nisam bila svjesna da imam bebu i mnoštvo obaveza oko nje  pa sam jurila na sve strane da uradim i ono što se mora i što se ne mora tako da najčešće nisam uradila ništa kvalitetno. Sad znam šta moram, postavila sam prioritete i njih prve rješavam, sve ostalo ako stignem, uradiću
  • Uživam u odmoru. Da, ja ovo smatram odmorom jer kad ću imati priliku da odsustvujem sa posla godinu dana a da pritom imam i primanja. To prvi put nisam znala da iskoristim
  • Imam Njenu pomoć koliko kod zvučalo smiješno i nemoguće ali pomoć je i kad Ona zabavlja Njega dok ja uradim nešto što uz njega nikako ne bih mogla. Kad je Ona bila beba, nije imao ko da je zabavlja
  • Ne čekam da odraste već uživam u svakom sadašnjem trenutku, svjesna da svaki dio odrastanja ima svoje čari

20180509_1212182142133869.jpg

Sve u svemu, ja bih prije rekla da je lakše sa drugim djetetom nego to da je lakše sa dvoje. Jer, dok sam ja kući sa Njim, Ona je u vrtiću tako da nemam obaveza oko spremanja doručka, ručka, užine. Ne vuče me za rukav jer joj je dosadno, nema s kim da se igra, želi da se mazi dok ja moram da se bavim Njenim bratom. Da je i Ona kući cijeli dan i da moram istovremeno sama da vodim računa o njih dvoje, sumnjam da bih rekla da je lakše.

Prilagođavanje obaveza

Ko o čemu, ja o kućnim poslovima. Ne, ne uživam u obavljanju istih, naprotiv. Ja samo tražim način da sa što manje uloženog vremena naš dom održim urednim i ugodnim mjestom za život. Volim da je čisto i sređeno ali ne volim da čistim i sređujem. A kad već radim ono što ne volim onda me posebno pogodi što moj trud (kao ni bilo čiji ove vrste), ne samo da niko ne vidi već ga i uništi samo jednim ulaskom u kuću (igračke, odjeća, torbe… za tren oka su na sve strane).

Jedno vrijeme sam imala uspješan plan organizacije ali kako sam sebi nametnula više obaveza nego što sam mogla ispuniti, umjesto da ih smanjim, ja sam pustila da sve ide svojim tokom (čitaj, da se nagomilaju pa da ih onda kampanjski rješavam). To mi je itekako smetalo i činilo me nervoznom i ljutom što sam prenosila na svoju porodicu čak i kad sam uživala sa njima.

U toku trudnoće, koliko nisam smjela toliko nisam ni imala volje da budem super organizovana i uredna. Kad je došla beba, znala sam da mi nikakva volja neće pomoći da sve bude ušuškano i super uredno i nekako sam se pomirila sa tim. Čak mislim da je najmanji problem u tome što nije uredno. Problem je u meni što mi to smeta, što ne znam da uživam gledajući film na TV-u ako u vidokrugu imam gomilu razbacanih igračaka i hrpu veša na dasci za peglanje. Odgledam ja taj film ali nije to taj osjećaj opuštenosti. Čak sam i blog zapostavila zato što nisam oprala suđe/usisala kuću/pokupila veš/oprala prozore pa samim tim nisam mogla ni da uživam u pisanju.

Sada, kad je najveći dio mog vremena usmjeren na Njega, dvomjesečnu bebu za koju sam se pitala da li ću znati da ga volim (a o tome drugom prilikom), pomirila sam se sa tim da kuća nikada neće biti savršeno uredna. Ali, nikada. Čak i da živim potpuno sama ne bih mogla održati savršen red. I ne trebam. Kao što je jedna poznanica nedavno rekla, kakav je to dom u kojem ljudi žive a u kojem je sve kao u apoteci složeno.

S obzirom da volim da se organizujem tako da znam kad šta radim i vodim evidencije o svemu i svačemu (pravi birokrata), tako sam sada morala da se prilagodim situaciji i uvedem nova „pravila“. Takođe, baš zbog novonastale situacije, nemam mnogo vremena pa sam kućne poslove razvrstala na ono što se mora i ne mora. Moramo biti siti i čisti, sve ostalo je gratis od ukradenog vremena.

20180502_0021011383121692.jpg

Ponedeljkom i utorkom se bavim vešom. Pošto su to najmanje tri ture veša, ta dva dana mi je kuća zatrpana ali znajući da su to samo dva dana, lakše ih podnosim. Osim toga, pošto On ne čeka da mama završi sa širenjem ili peglanjem istog, već je gladan/umoran/željan pažnje/mokar kad mu dođe vrijeme za to, tako se zna desiti da korpa puna mokrog veša stoji ispred kuće i po dva sata iako se za to vrijeme mogao i osušiti. Ili npr.peglu uključim i isključim i po deset puta u toku dana. Ali, ponavljam, i to lakše podnosim zato što su to samo dva dana u sedmici.

Srijedom odmaram. Mislim na psihički odmor. Gledam tv bez griže savjesti. Pravim sebi nešto slatko što volim. Čitam knjigu. Ležim. Sve to naravno kad mi On dozvoli. I apsolutno me ne zanima što znam da bih trebala da sklonim ono sa stola, da obrišem prašinu, da zategnem krevet. Ako mi se da to i uradim. Ako mi se ne da, baš me briga. I sve to mogu zato što…

…četvrtkom brišem onu prašinu koja me juče nije zanimala i sređujem nered kojeg uvijek ima. Kupim igračke jer nisam bila dovoljno dosljedna da je natjeram da ih sama pokupi. Kupim prljav veš iz apsolutno svake prostorije u kući (ne znam samo kako to uspijemo). Sklanjam ključeve, kreme, makaze, šnale za kosu, naočale i milion drugih sitnica kojima tu nije mjesto. I trudim se da do sutra sve ostane lijepo i uredno jer…

…petkom usisavam i brišem podove i detaljno ribam kupatilo. Samo to jer i to traje po cijeli dan. Tako petkom uveče uživam jer je sve čisto, uredno, oprano i ispeglano.

Subotom i nedeljom nemam zapisane obaveze. Jedan od ta dva dana provodimo porodično, idemo na izlet ili običnu šetnju, tek toliko da provedemo neko vrijeme zajedno jer u toku sedmice ne uspijevamo i Ona nas je željna.

Ako ostane vremena i ako imam volje naravno da ću uraditi nešto i mimo plana. Plan je samo osnova, ono što se mora.

Ovo su dnevne obaveze a imam i sedmične. To su one koje ne moram raditi svaki dan ali da bi kuća bila uredna moraju se odraditi povremeno. Tako zabilježim da u toku određene sedmice moram npr. presložiti odjeću u ormaru, srediti ljetnu/zimsku obuću, detaljno očistiti kuhinju, oprati prozore i slično. To su poslovi koje takođe, silom prilika, radim „u ratama“. Počnem npr. sa slaganjem odjeće u ponedeljak a završim u četvrtak. Radim ih kad uhvatim priliku. Ako sam u sobi a On je trenutno miran u krevetiću, počeću sa jednom policom pa drugu nastaviti opet drugom prilikom. Tako i druge poslove. Naročito se trudim da ne nametnem sebi više posla nego što zaista mogu uraditi jer me naročito frustrira kad nešto naumim a ne uradim. Onda izgubim volju da radim bilo šta.

20180502_001950292745052.jpg

Ručak pravim svaki ili svaki drugi dan, zavisno od jela, količine, mogućnosti da se jede i sledeći dan i sl. Naravno da imam i sedmični plan obroka koji obično smišljam uz jutarnju kafu. I ne razbijam glavu šta ćemo sutra jesti i da li imam sve namirnice jer upravo prema namirnicama i pravim plan ili ih kupujem prema planu.

20180502_002130526056459.jpg

Za sada tako funkcionišem. I sviđa mi se zato što sam naučila da se ne nerviram zbog toga što u svakom trenutku nije sve na svom mjestu. A da sam zaista naučila, jesam jer dok pišem ovaj post, jednim okom vidim i igračke razbacane po podu, novčanik, kremu, punjač za telefon, čašu za vodu na komodi, čarape na podu… a i dalje pišem i to sa zadovoljstvom.

A najvažnije od svega, stižem da se posvetim i Njoj i Njemu, svakodnevno šetamo i osjećam zadovoljstvo umjesto nekadašnjeg nemira kad se uveče, dok svi spavaju ispružim i gledam neku komičnu seriju jer mi je potreban smijeh a ne savršeno složena odjeća u zatvorenim ormarima.