Nova godina

Evo je tu. I šta sad? Dočekala sam je sa novim rokovnikom za bolju organizaciju a bez ijednog plana za nju jer ona je već nešto isplanirala za mene, u to sam sigurna.

Već mi je pripremila dječije boljke na koje nisam računala i ohladila kafu koju je dobri muž skuhao prije dva sata. Ali, evo, pustila me je i da predahnem a ja ću nju pustiti da ide svojim tokom i da se ne obazire na moje neispisane ciljeve i potajne želje. Ionako ih uvijek ostavljam za onu sledeću.

Samo ću joj poželjeti dobrodošlicu i biću dobra prema njoj a sve što joj želim jeste da i ona bude dobra prema nama.

Sretna vam Nova godina.

Advertisements

Spavaj kad beba spava!

Spavaj kad beba spava!

– Kako kad moram….?

– Lako! Jednostavno spavaj!

Najbolji savjet koji sam ikad dobila. Znam, i vama, kao i meni tada, zvuči neostvarivo. Kako da spavam, ko će napraviti ručak, uključiti mašinu, usisati… uraditi masu stvari koje moraju biti završene?

Naspram svih čari roditeljstva, nedostatak sna sam najteže podnijela. Nenaspavana ne funkcionišem a ponekad imam osjećaj da se nikada ne bih ni naspavala, i da imam priliku. Kad se Ona rodila, bila sam u mnogo većem haosu nego sa Njim. Nisam imala mnogo iskustva u kuhinji, nisam znala da se sve to može pojednostaviti, da su neki poslovi važniji od drugih i da nije bitno šta će ko reći kad nenajavljeno upadne u kuću. I nisam spavala kad i Ona. Pravila sam ručak, prala prozore, čistila, ponekad ukrala i koji minut za sebe ali kad bih odlučila da i ja malo odmorim, ona bi se već probudila.

Sa Njim sam (iskusnija) pametnija. On najčešće spava dva puta u toku dana, prvi put pola sata a drugi put sat i nešto više. Šta ću kuhati za ručak, već znam jer unaprijed za par dana osmislim jelovnik pa već imam sve namirnice spremne. Čim zaspi prvi put, počnem sa pravljenjem ručka i ako mogu, i završim tako da sam ostatak dana mirna. I naravno da pravim samo jednostavna jela, ponekad i za dva dana, ponekad zaledim ostatak i uvijek mi dobro dođe za dane kad mi se ništa ne da.

Kad dođe vrijeme za drugo spavanje, uspavam ga i legnem i ja, ma kakvo da je stanje u kući, ma koliko veša da me čeka i ma koliko da nisam umorna. Da, ležim i kad mi se ne spava jer me na kraju dana uvijek stigne nemoć. Natjeram sebe sa ležim minimalno pola sata i da ne razmišljam baš o ničemu. Nekad slatko zaspim, nekad jedva čekam da ustanem ali svaki put skupim novu energiju za ostatak dana. I mnogo sam produktivnija, vjerujte mi.

Pozdrav od mame koja je upravo odspavala svojih pola sata.

Neplanirano savršen dan

Bila je ovo jedna od onih lijepih i lijenih nedjelja koje dugo planiram a nikad ih ne ostvarim. Zapravo, ostvarim ih kad prestanem planirati.

Prvo je noć prošla neočekivano, uz samo jedno buđenje, za razliku od ostalih koje provodim više budna nego spavajući. Vjerovatno sam zato i ustala raspoložena i nije mi bilo potrebno da ćutim uz kafu i čekam da mi se mozak probudi i počne reagovati. Ona je tražila da se igramo i ja sam se zaista igrala, srcem unijeta u ulogu koju mi je namijenila. I On je dopustio da mama bude posvećena i sestri, ne samo njemu pa se zabavljao ne remeteći našu igru.

Kad je već došlo (i prošlo) vrijeme za doručak, prekinule smo sa igranjem a njih dvoje nastavili uz neizbježno vrištanje koje mi ovaj put, onako naspavanoj, nije smetalo. Otišli smo u šetnju, udovoljila sam i Njenoj želji za slatkišima pa sam morala i sebe da počastim uživanjem, i to bez grižnje savjesti.

Kad smo vratili, oboje su zaspali, kuća je bila uredna, bez razbacanih igračaka i odjeće bačene gdje se stigne. Naravno da sam iskoristila to vrijeme da popijem kafu, pojedem čokoladu i pročitam nešto dok mi je Muž grijao stopala i ćutke sa mnom dijelio taj sat tišine i spokoja.

Po buđenju je preuzeo brigu o Njemu pa sam bez ikakve žurbe pravila ručak dok je Ona pripremala teren za jedvačekajuću jelku. Čak smo i ručali svi zajedno, i to za stolom namjenjenim za tu svrhu, što se ne dešava baš često.

A onda, kićenje jelke. Ritual koji volim i koji ću voljeti dok ima života u meni. Nakit više ne kupujemo, koristimo stari ali više volimo ono što napravimo sami jer nam je to razlog više za druženje.

Onda je došlo vrijeme za spremanje za laku noć. Dok sam nju tuširala, odnosno, nadgledala dok se sama tušira (i naravno, usput ribala lavabo) tata je Njega već uspavao. Znala sam da, i pored toga što je On rano zaspao, neću imati baš puno vremena za sebe jer sam Njoj obećala dvije priče i grljenje dok ne zaspi. I ispunila sam obećanje ali nisam ni pomislila da će i Ona zaspati tako brzo. Do deset sati sam uspjela da sredim i ostatak suđa i igračaka iza njih, da sebe spremim za spavanje i da pišem ovo što čitate.

Iznenađena i obradovana ishodom ovog dana, shvatam da se najbolje stvari dešavaju kad ih najmanje očekujemo. Kad planiram da ih oboje uspavam rano, oni kao da se dogovore pa bude jedno drugo naizmjenično. Kad zbog ručka/usisavanja/sličnih poslova odbijem Njenu molbu da se igramo, obavezno se On unervozi i onda niti radim niti njoj udovoljim. Kad nam isplaniram porodično druženje koje uključuje zajednički ručak, odmor, uživanje, ljenčarenje, redovno nam dođu gosti ili se nametnu neke druge obaveze koje nas odvuku. Prema tome, ja više ništa neću planirati već ću uživati kad god uhvatim priliku. Baš kao i sad, duša mi spava ali ja od miline ne mogu u krevet…

Ukrasti trenutak za sebe

Kad je Ona bila beba, imala sam više i vremena i inspiracije da pišem o našoj svakodnevici. Svakodnevica sa Njim nije ništa manje zanimljiva nego sa Njom ali sam više usmjerena na druge stvari osim pisanja.

On ima već osam mjeseci i potpuno je drugačija beba od sestre. Do šestog mjeseca je ležao i igrao se sam, volio da se vozi kolicima, sa šest počeo da puza, sa sedam da stoji, sa osam hoda uz nameštaj i zahtjeva da se neko igra sa njim, traži društvo i poznatih i nepoznatih… apsolutna suprotnost Njoj. Cijela kuća a naročito dnevni boravak prilagođeni su Njemu i to mi uopšte ne smeta, vrlo brzo će odrasti.

Već neko vrijeme ne smijem da ga ostavim van vidokruga jer za nekoliko seknudi prelazi sve prepreke koje postavim i nađe se na drugoj strani dozvoljene granice. Naročito voli sestrine sitne igračke, taman su za grickanje. Tako, kad moram da obavim nešto neodložno, moram i da ga „zarobim“ u putnom krevetu koji nam služi za odlaganje igračaka jer On u njemu neće da bude. A pošto neće, ja moram da se snalazim kako da ga što duže zadržim unutra.

Nekad davno, koristila sam svoje veliko ogledalo da bih se spremala za izlazak, zatim da bih Njoj kišno vrijeme učinila kraćim a sada služi i Njemu. Još je mali da bi crtao po ogledalu pa čak ga i dodirivao ali snašla sam se.

I uspjela sam da napravim čak i ručak dok je on „pričao“ sam sa sobom.

Naša mala privatna izložba fotografija

Već sam pisala da volim da izrađujem fotografije. To mi je najvjerodostojniji i najdugotrajniji oblik uspomena. Kad prelistavam stare albume, kao da putujem kroz vrijeme i ponovo proživljavam te dane.

Isto to vrijeme odvuklo me na svoju stranu i desilo se da dugo nisam ni razvrstala a kamoli izradila te moje uspomene. Onda sam svaki dan odvajala pola sata, uz kafu, da ih razvrstam. Ako vas zanima kako sam to uradila, možete vidjeti u prethodnom postu. Kad sam ih konačno razvrstala, izdvojila sam najzanimljivije i najdraže i odnijela da se izrade. Donesem ih kući, Ona naravno želi da ih gleda i prije nego što sam ih stavila u albume. Pa čak i tad ih stalno traži. Na moju opasku da ih ne može svaki čas uzimati, postavila mi je jedno sasvim razumno pitanje: „A zašto si ih izradila kad ne daš da gledam“. Zaista sam ostala bez riječi i sama sebe upitala, zašto da ih izrađujem ako će biti u ladici.

Na zidu iznad ugaone imamo prazan prostor koji već nekoliko godina čeka neku dobru sliku da ga upotpuni. Ove godine sam, na Njen rođendan , na tom zidu razvukla konac tako da pravi polukrug i na njega smo kačili ukrase. Mama je bila malo lijena i nemarna pa je konac ostao i nakon nekoliko mjeseci, zajedno sa ukrasima i njenim crtežima.

A onda mi, naravno, pada na pamet da „izložim“ naše drage fotografije, ne u ramovima jer za njih nemam mjesta na polici i ne na zidove jer ne mogu da ih bušim već upravo na tom koncu na zidu koji čeka da bude upotpunjen.

Kupila sam male štipaljke u boji i Njoj dala zadatak da izabere desetak slika koje ćemo okačiti. Sad ih gledamo svaki dan i mjenjamo nakon nekog vremena pa na taj način dobijamo i novi ambijent u svom malom kutku i nove slike koje ćemo gledati i prisjećati se nekih trenutaka.

Razvrstavanje fotografija na računaru

Mislim da su fotografije najbolji pokazatelj kako nam vrijeme izmiče iz ruku. Kako prebrzo rastemo, ostavljamo draga mjesta, mjenjamo okruženje, stvaramo uspomene. I ostanu sve te uspomene u našim srcima, to je istina ali mnogo toga i zaboravimo. A da se podsjetimo, pomažu nam upravo fotografije.

Koliko puta sam od drugarica čula rečenice „Otkad slikam telefonom, kod mene je sve to nabacano/ Mnogo slika sam morala brisati zbog memorije/ Nemam pojma gdje su mi te slike“. Lično, mnogo značaja dajem fotografijama pa ih nikada nisam brisala zbog memorije već sam ih prebacivala na računar ali kako se vremenom nagomilalo mnogo foldera pod nazivom Slike-telefon, ja više nisam znala odakle da počnem kad sam htjela da ih izradim pa sam to stalno odlagala.

Slika preuzeta sa sajta pcchip.hr

Onda sam sjela i uhvatila se u koštac sa mnoštvom predivnih slika i nepotrebnih fajlova sa telefona. Prvo sam napravila foldere godina, od 2010. do 2018. jer sam imala nesvrstanih slika još od tada. Unutar svakog sam napravila foldere mjeseci, od januara do decembra. Onda sam polako, jedan po jedan folder slika i ostalog sa telefona premještala po datumima u odgovarajući folder godine a zatim i mjeseca. Nepotrebno sam brisala ili svrstavala u druge foldere i trajalo je to nekoliko dana ali kad sam konačno završila, imala sam jasan pregled odrastanja djece oko sebe (jer po njima se najbolje vidi kako vrijeme prolazi) i promjena na sebi i drugima i oko nas.

Kasnije sam od svih izabrala neke da izradim i da ih „izložim“ ali o tome u idućem postu. A ako sam podstakla i nekog od vas da sredi svoje fotke, onda sam postigla i svoj cilj ovim tekstom.

Spisak obaveza mog predškolca

Četiri sedmice „godišnjeg odmora“ za Nju i tatu i isto toliko zaboravljenih navika natjeralo me je da dobro razmislim kako da je vratim na „pravi put“ nakon završetka uživanja kod kuće. Ustajala je kad je htjela, jedan dan u 7, drugi u 10 sati, bez ikakvih pravila i reda. Doručkovala uz crtiće, oblačila se nakon doručka, podnevni odmor preskalala, igrala se čega i do kada je htjela, čak i na spavanje išla po sopstvenim željama. Iz njenog ugla, čista uživancija a iz mog igranje po živcima. Znam, reći ćete da sam sama kriva ali, znajući da neće uvijek tako biti, pustila sam je da uživa. Ruku na srce, i meni je bilo lakše tako nego da po stotinu puta izgovaram iste naredbe.

Zato sam se unaprijed pripremala za povratak u stvarnost i razmišljala kako da i nju vratim starim navikama. Kako sama volim da se organizujem tako da zapisujem obaveze, došla sam na ideju da ih zapišem i njoj ali činjenica da još ne zna da čita, pokolebala me je. Zato sam odlučila da joj nacrtam spisak obaveza i objasnim joj značenje svake.

Pošto sam totalni antitalenat za crtanje, neke sličice joj nisu bile baš jasne pa je tražila da ih popravim a za bojenje se sama pobrinula.

Plan je uspio. Prvih nekoliko jutara budila se prva i sva uzbuđena tražila da vidi šta je prva obaveza. Čak je i zube redovno prala, što joj inače nije omiljeni ritual.

Kasnije je oduševljenje splasnulo ali bar nismo imali problema sa vraćanjem starim navikama.

A ipak, moram priznati, napravila sam i jednu ogromnu grešku. Nakon što joj se nije dalo da kupi igračke dvije večeri za redom, kad sam je upitala kada misli početi kupiti svoje igračke, diplomatski mi je odgovorila: „Ali mama, kupljenje igračaka nije na spisku i ne moram da ih kupim „