Ukrasti trenutak za sebe

Kad je Ona bila beba, imala sam više i vremena i inspiracije da pišem o našoj svakodnevici. Svakodnevica sa Njim nije ništa manje zanimljiva nego sa Njom ali sam više usmjerena na druge stvari osim pisanja.

On ima već osam mjeseci i potpuno je drugačija beba od sestre. Do šestog mjeseca je ležao i igrao se sam, volio da se vozi kolicima, sa šest počeo da puza, sa sedam da stoji, sa osam hoda uz nameštaj i zahtjeva da se neko igra sa njim, traži društvo i poznatih i nepoznatih… apsolutna suprotnost Njoj. Cijela kuća a naročito dnevni boravak prilagođeni su Njemu i to mi uopšte ne smeta, vrlo brzo će odrasti.

Već neko vrijeme ne smijem da ga ostavim van vidokruga jer za nekoliko seknudi prelazi sve prepreke koje postavim i nađe se na drugoj strani dozvoljene granice. Naročito voli sestrine sitne igračke, taman su za grickanje. Tako, kad moram da obavim nešto neodložno, moram i da ga „zarobim“ u putnom krevetu koji nam služi za odlaganje igračaka jer On u njemu neće da bude. A pošto neće, ja moram da se snalazim kako da ga što duže zadržim unutra.

Nekad davno, koristila sam svoje veliko ogledalo da bih se spremala za izlazak, zatim da bih Njoj kišno vrijeme učinila kraćim a sada služi i Njemu. Još je mali da bi crtao po ogledalu pa čak ga i dodirivao ali snašla sam se.

I uspjela sam da napravim čak i ručak dok je on „pričao“ sam sa sobom.

Advertisements

Naša mala privatna izložba fotografija

Već sam pisala da volim da izrađujem fotografije. To mi je najvjerodostojniji i najdugotrajniji oblik uspomena. Kad prelistavam stare albume, kao da putujem kroz vrijeme i ponovo proživljavam te dane.

Isto to vrijeme odvuklo me na svoju stranu i desilo se da dugo nisam ni razvrstala a kamoli izradila te moje uspomene. Onda sam svaki dan odvajala pola sata, uz kafu, da ih razvrstam. Ako vas zanima kako sam to uradila, možete vidjeti u prethodnom postu. Kad sam ih konačno razvrstala, izdvojila sam najzanimljivije i najdraže i odnijela da se izrade. Donesem ih kući, Ona naravno želi da ih gleda i prije nego što sam ih stavila u albume. Pa čak i tad ih stalno traži. Na moju opasku da ih ne može svaki čas uzimati, postavila mi je jedno sasvim razumno pitanje: „A zašto si ih izradila kad ne daš da gledam“. Zaista sam ostala bez riječi i sama sebe upitala, zašto da ih izrađujem ako će biti u ladici.

Na zidu iznad ugaone imamo prazan prostor koji već nekoliko godina čeka neku dobru sliku da ga upotpuni. Ove godine sam, na Njen rođendan , na tom zidu razvukla konac tako da pravi polukrug i na njega smo kačili ukrase. Mama je bila malo lijena i nemarna pa je konac ostao i nakon nekoliko mjeseci, zajedno sa ukrasima i njenim crtežima.

A onda mi, naravno, pada na pamet da „izložim“ naše drage fotografije, ne u ramovima jer za njih nemam mjesta na polici i ne na zidove jer ne mogu da ih bušim već upravo na tom koncu na zidu koji čeka da bude upotpunjen.

Kupila sam male štipaljke u boji i Njoj dala zadatak da izabere desetak slika koje ćemo okačiti. Sad ih gledamo svaki dan i mjenjamo nakon nekog vremena pa na taj način dobijamo i novi ambijent u svom malom kutku i nove slike koje ćemo gledati i prisjećati se nekih trenutaka.

Razvrstavanje fotografija na računaru

Mislim da su fotografije najbolji pokazatelj kako nam vrijeme izmiče iz ruku. Kako prebrzo rastemo, ostavljamo draga mjesta, mjenjamo okruženje, stvaramo uspomene. I ostanu sve te uspomene u našim srcima, to je istina ali mnogo toga i zaboravimo. A da se podsjetimo, pomažu nam upravo fotografije.

Koliko puta sam od drugarica čula rečenice „Otkad slikam telefonom, kod mene je sve to nabacano/ Mnogo slika sam morala brisati zbog memorije/ Nemam pojma gdje su mi te slike“. Lično, mnogo značaja dajem fotografijama pa ih nikada nisam brisala zbog memorije već sam ih prebacivala na računar ali kako se vremenom nagomilalo mnogo foldera pod nazivom Slike-telefon, ja više nisam znala odakle da počnem kad sam htjela da ih izradim pa sam to stalno odlagala.

Slika preuzeta sa sajta pcchip.hr

Onda sam sjela i uhvatila se u koštac sa mnoštvom predivnih slika i nepotrebnih fajlova sa telefona. Prvo sam napravila foldere godina, od 2010. do 2018. jer sam imala nesvrstanih slika još od tada. Unutar svakog sam napravila foldere mjeseci, od januara do decembra. Onda sam polako, jedan po jedan folder slika i ostalog sa telefona premještala po datumima u odgovarajući folder godine a zatim i mjeseca. Nepotrebno sam brisala ili svrstavala u druge foldere i trajalo je to nekoliko dana ali kad sam konačno završila, imala sam jasan pregled odrastanja djece oko sebe (jer po njima se najbolje vidi kako vrijeme prolazi) i promjena na sebi i drugima i oko nas.

Kasnije sam od svih izabrala neke da izradim i da ih „izložim“ ali o tome u idućem postu. A ako sam podstakla i nekog od vas da sredi svoje fotke, onda sam postigla i svoj cilj ovim tekstom.

Spisak obaveza mog predškolca

Četiri sedmice „godišnjeg odmora“ za Nju i tatu i isto toliko zaboravljenih navika natjeralo me je da dobro razmislim kako da je vratim na „pravi put“ nakon završetka uživanja kod kuće. Ustajala je kad je htjela, jedan dan u 7, drugi u 10 sati, bez ikakvih pravila i reda. Doručkovala uz crtiće, oblačila se nakon doručka, podnevni odmor preskalala, igrala se čega i do kada je htjela, čak i na spavanje išla po sopstvenim željama. Iz njenog ugla, čista uživancija a iz mog igranje po živcima. Znam, reći ćete da sam sama kriva ali, znajući da neće uvijek tako biti, pustila sam je da uživa. Ruku na srce, i meni je bilo lakše tako nego da po stotinu puta izgovaram iste naredbe.

Zato sam se unaprijed pripremala za povratak u stvarnost i razmišljala kako da i nju vratim starim navikama. Kako sama volim da se organizujem tako da zapisujem obaveze, došla sam na ideju da ih zapišem i njoj ali činjenica da još ne zna da čita, pokolebala me je. Zato sam odlučila da joj nacrtam spisak obaveza i objasnim joj značenje svake.

Pošto sam totalni antitalenat za crtanje, neke sličice joj nisu bile baš jasne pa je tražila da ih popravim a za bojenje se sama pobrinula.

Plan je uspio. Prvih nekoliko jutara budila se prva i sva uzbuđena tražila da vidi šta je prva obaveza. Čak je i zube redovno prala, što joj inače nije omiljeni ritual.

Kasnije je oduševljenje splasnulo ali bar nismo imali problema sa vraćanjem starim navikama.

A ipak, moram priznati, napravila sam i jednu ogromnu grešku. Nakon što joj se nije dalo da kupi igračke dvije večeri za redom, kad sam je upitala kada misli početi kupiti svoje igračke, diplomatski mi je odgovorila: „Ali mama, kupljenje igračaka nije na spisku i ne moram da ih kupim „

Jedna ljubavna priča

Ona je voljela da piše. Tada još uvijek nije znala šta on voli da radi ali često se pitala kakav je, da li će ispuniti njena očekivanja i da li će je znati voljeti onako kako ona želi njega da voli. A željela je nekog ko joj neće skidati zvijezde sa neba već će je držati za ruku dok stoje na čvrstom tlu izgrađenom od ljubavi, povjerenja i sigurnosti. Čak mu je i pjesmu posvetila i, kao i pored svake, zabilježila datum ne sluteći simboliku koja će je sve vrijeme pratiti.

Neko vrijeme unazad, doživjela je razočarenje u samu sebe jer je shvatila da je, ma koliko bila razumna, podlegla naivnosti i zaljubila se u iluziju za koju je od samog početka znala da je upravo to – iluzija. Tada je mislila da više nikada neće popustiti kočnice koje su se aktivirale kad god bi neko pokušao da joj se približi. Nije čak ni pokušavala da popusti, nerado je prihvatala nova poznanstva. Mjesecima unazad, radna koleginica joj je pričala o nekom njemu, igraju odbojku zajedno, slobodan je i baš joj se nekako čini da bi bili dobar par. Isto to je njemu pričala o njoj a oboje su se smijali njenoj ideji da ih upozna jer, zaboga, valjda mogu sami sebi naći partnere. Međutim, koleginica nije odustajala pa se on, nakon nekoliko mjeseci i njene prozivke u društvu na račun muškosti, ipak odlučio da je pozove i da tako prekine dosađivanja zajedničke koleginice.

Njegov poziv prihvatila je iz istog razloga iz kojeg je on pozvao – tek da bi dokazali da ona nije u pravu.

Stajala je na raskrsnici i čekala iako nije znala koga čeka. Iza leđa je čula korake i ugledala muškarca koji joj je na prvi pogled ulijevao povjerenje. Pružio joj je ruku kao da je bio siguran da je to ona. Sjeli su u obližnji kafić i odmah su naglasili jedno drugom da žure, imaju tek pola sata vremena. Ipak, nakon četiri sata neprestane priče i preskakanja sa teme na temu, naročito onih o kojima se ne priča na prvim sastancima, zaključili su da imaju toliko toga zajedničkog.

Narednih dana su šetali i nisu se držali za ruke iako su svakim danom oboje to potajno priželjkivali. 14. jula te 2010.godine kupio im je cedevitu i sendviče i odveo je do rijeke. Bio je to najbolji izlazak koji je doživjela. I ne samo zato što ju je konačno poljubio i potvrdio ono što je slutila već zato što je shvatila da sa njim nije ni pokušala da koči već je svaki korak bio spontan i prirodan.

 

I trajala je njihova ljubavna priča uprkos početnom odbijanju da se uopšte i upoznaju. A svaka ljubav ima svoje faze koje su i oni uspješno savladavali. Nije im trebalo mnogo vremena da shvate da žele da ostare jedno pored drugog. I naumili su da prvi korak ka tome ostvare što prije. U šali je rekao da bi najbolje bilo da to bude prvog 14.jula koji bude padao u subotu. A padao je već iduće godine.

Tako su, nakon tačno dvije godine zabavljanja, krunisali svoju ljubav a kako je koleginica koja ih je spojila bila matičarka, izabrali su baš nju da pred njom izgovore svoje DA.

Nakon godinu dana, 16.jula rodila im se prva radost a ove godine i druga. I dalje je to ljubav kakvu je priželjkivala, ona koja čvrsto stoji na tlu iako im se ponekad zavrti u glavi. Ona na koju uvijek može da se osloni a istovremeno joj izaziva leptiriće u stomaku. Ona u koju ima povjerenje, baš ono što je prvo vidjela u njemu a prvi utisak o nekome je nikad nije prevario.

I tako danas, nakon osam godina, dok se prisjeća svih dobrih i loših dana koje su prošli zajedno čvrsto se držeći za ruke, prelistava stare uspomene i sa osmjehom i nevjericom čita stihove koje je posvetila nekom njemu, koji će tek doći. A naročito joj za oko pada datum pisanja, 14. juli 2008.godine…

 

PRAVI PUT

 

Koliko dana još treba da prođe,

koliko rana srce da preboli

da konačno sve na svoje dođe

i da nije uzalud da voli

 

Gdje je taj trenutak kad sve ostalo blijedi

kad bitnim stvarima prvo mjesto daš,

onaj trenutak kad shvatiš šta zaista vrijedi

i samo tome želiš da se daš

 

Kako ćeš znati da to je ono pravo

kad uvijek nešto važno nedostaje,

kako ćeš krenuti pravom stranom

kad ti se čini da baš ona iza tebe ostaje.

 

Snježana G.

14.07.2008. godine

Kako smo napravile novu igračku od stare kante

Otkad sam otkrila Pinterest nastala je masa novih ideja u mojoj glavi ali uz posao, obaveze u kući i vrijeme za porodicu rijetko sam imala priliku da se posvetim ostvarenju istih. Sad već imam dovoljno vremena da, pored onog što moram, radim i ono što volim i to me čini zadovoljnom.

Pisala sam kako smo organizovali igračke i kako imamo jednu kantu koja čeka novu namjenu.

Plan je bio da u njoj držimo sudiće, hranu i ostale kuhinjske potrepštine jer nam za tu svrhu najviše odgovara po veličini ali pošto je to obična bijela kanta, ne uklapa nam se u kutak za igranje.

Zato smo se dali u sređivanje i uz mjesto za odlaganje igračaka dobili i novu igračku – šporet. Koristile smo markere u bojama koje smo već imali u kući a za izgled, bojenje i detalje bila je zadužena Ona. Mama je samo napravila krugove za ringle i rernu i to po Njenim uputama tako da, iako nije kao iz prodavnice, mi smo na kraju dobili unikatan detalj u našem šarenom svijetu.

Kako smo uveli red u kutak za igranje

Sigurna sam da nismo jedini koji se borimo sa hrpom igračaka od kojih se djeca aktivno igraju samo sa nekoliko. Naravno da sam bezbroj puta kupila ostale i skrivala ih po kutijama u kući ali Ona ih nekim čudom uvijek nađe i treba joj samo jedna lutka a uz tu jednu izvuče i gomilu drugih kojima se nikada ne igra.

20180616_1601311673392702.jpg

U cijelom tom šarenilu, nijedna barbika nema cipelice, lutki nedostaje odjeća, voziću nedostaje mašinovođa, ne može naći Elzin plašt i sve je to razlog za nezadovoljstvo u toku igranja. Da ne pričam o mukama spremanja te hrpe razbacanih i nabacanih igračaka koje uglavnom, na kraju, kupe mama i tata jer je Ona baš tada shvatila da je mnogo pospana i da mora u krevet.

Mene, već umornu od nespavanja, još više je umarao taj stalni nered i osjećaj da ne znam gdje se šta nalazi, makar bile u pitanju igračke. Nakon mnogo razmišljanja i pokušaja da nekako sve to dovedem u red, shvatila sam da ne mogu sama već da moram uključiti i Nju, naučiti je kako da bez muke vodi računa o svojim stvarima.

Kako sam primjetila da jedino Lego kockice čuvamo u jednoj posebnoj kutiji i da samo njih bez podsjećanja kupi nakon igranja, i to iz straha da ih, onako sitne ne bi izgubila, tako mi je došla na pamet ideja sortiranja i ostalih igračaka.

Ima dana kad se igra samo sitnim igračkama kao i onima iz kinder jaja tako da smo (naravno, zajedno) na jednu stranu odvojile njih i našle im kutiju u kojoj će „spavati“ kad se ne igra sa njima. U drugoj kutiji su doktorski setovi, u trećoj plastične životinjice i druge igračke približne veličine i slične namjene kako bi se smisleno mogla igrati sa svima njima. Zatim imamo kutiju, tj.kantu sa kuhinjskim setovima, voćem, povrćem i svim ostalim potrepštinama za kuhinju (uključujući i neke šarene spužve koje sam kupila a koje su se njoj svidjele pa ih je prisvojila za igru). To je jedna obična kanta kojoj nedostaje malo uređivanja da bi postala šporet, po ugledu na ideju sa Pinterest-a.

screenshot_20180613-18462226539906.png

Lutke, barbike i prateća oprema našli su svoje mjesto u ladici ugaone garniture, baš kao što su plišanci našli svoje mjesto u drugoj, malo većoj ladici. Slagalice, društvene igre i slično već odavno čuvamo u ostavi na polici i s vremena na vrijeme ih uzimamo i vraćamo na svoje mjesto nakon igranja, takođe iz straha od gubljenja sitnih dijelova. Imamo i kutiju u kojoj stoji nakit za vile i princeze, zatim kanticu za olovke i bojice, policu za knjige, bojanke, slikovnice. Na kraju smo ostale sa nekoliko „nesvrstanih“ i većih igračaka koje nisu pripadale nijednoj grupi, poput mikrofona, telefona, lopte, konopca za preskakanje… njih smo stavili u kutije koje će svakodnevno biti u Njenom ćošku za igranje. Sve ostale kutije smo ukrasili i smjestili na vidno mjesto u ostavi tako da su uvijek na dohvat ruke.

 

Kad Ona želi da se igra kuhinje, svi sudići i hrana su na jednom mjestu tako da nema preturanja i razbacivanja ostalih igračaka da bi našla npr.rozi tanjir. Nakon igranja sve se vraća na isto mjesto i mnogo je lakše pokupiti ono čime se igrala nego još i ono što je usput bespotrebno razbacala. Naravno da još uvijek moram opominjati da je zaboravila da sredi svoj nered ali i to je dobro. Kako je sad u fazi učenja brojeva, zabavno joj je brojati koliko igračaka je pokupila pa nekako i spremanje ide lakše.

Ista situacija je i sa ostalim igračkama, juče smo se igrale doktora i iznenadila sam se kad mi je, nakon toga, sama dala kutiju i rekla da je ostavim jer se neće više igrati. Sad na stolu ima više prostora za crtanje, više volje da se igra kad su sve igračke na jednom mjestu i više volje da ih vrati na mjesto jer ih je manje.

20180616_1604331199987827.jpg

Mi smo koristile kutije od cipela i neke druge ambalaže odgovarajuće veličine a ukrašavale smo ih ukrasnim papirnim vrećicama. U prodavnicama se mogu pronaći i razne kutije za odlaganje igračaka ali ovaj put smo se odlučili za recikliranje ali i jeftiniju varijantu.