Jedno mamino poslijepodne

Da mi je malo da se odmorim. Dok sam na poslu, i zaboravim šta me sve čeka kod kuće pa samo maštam kako ću prileći pa nastaviti laganim tempom. A onda dođem kući, dijete već na putu od vrtića prema kući plače zato što joj ništa nismo kupili, pa je gladna i nije gladna, hoće babi a babe nema kući pa opet u plač. Hoće da se igra ali nema s kim. I opet plače, ni sama ne zna zašto. A ja ne znam gdje bih prije, da li da se presvučem, osvježim, podgrijem ručak (ako ga, eto sreće, imam od juče), zategnem krevet ili pokupim sa poda sve ono što smo u trku jutros pobacali. I kad postavim sto, već pregladnila, Ona neće da jede, naravno da opet nije gladna. Ustvari, gladna je ali ne toga već čokolade koju mama ne da. Ni muž-puž nije gladan, kaže, bolje da nam skuham jednu kaficu da se malo opustimo. Opet Ona vrišti, hoće i ona kafu. Stavljam vodu i mlijeko, trčim u kupatilo, dok sam se vratila, sve iskipilo. I sve ispočetka.

Konačno smo vani, ručak se ohladio, pijemo kafu, sunce zalazi i na trenutak pomislim da sam u raju. Samo na trenutak. Dok Ona ne prospe mlijeko i kakao i ne zna da li više plače zbog majice sa likom Else i Ane ili zbog toga što će se mama ljutiti. Mama ustaje i naravno, pravi novu „kafu“ pored koje, ovaj put stoji. Sva je srećna jer će konačno sjesti i nastaviti sa odmorom ali Njoj se više ne pije kafa. Gladna je. I to makarona. Dobiće i makarone samo da bi mama dobila minut vremena. Dok su gotovi, mamina kafa se već ohladila, tata je svoju popio, ide malo leći, umoran je, zaboga.

Podgrijani ručak se vraća u frižider. Ponovo. Korpa puna veša a onaj od juče se još nije ni osušio. A tako mi treba da se malo posvetim sebi, da napišem nešto na ovom svom blogu koji me je i zaboravio. Tako mi treba da je sve čisto i uredno pa da krenem ispočetka. Da se resetujem. Ali, već je devet sati, borba sa tuširanjem, nipošto se ne smije prati kosa. Ali mora se brčkati i kupati bebe. Krevet je još pun onog veša od prekjuče, neispeglanog pa neka opet spava sa nama. Ionako nam u toku noći sama dođe.

Pidžama, priča i slatki snovi. Tako joj zavidim. Najviše je muči da li će sutra obući suknjicu ili helanke. Da li će se teti svidjeti njena nova barbika. I da li će mama ostati pored nje dok ne zaspi. Naravno da hoće.

A mama se budi, misli kako će na brzinu ispeglati veš i pokupiti igračke, spremiti se za spavanje i leći. Pogleda na sat, ne bi trebalo biti više od jedanaest, ali se šokira jer su tačno tri sata. Čemu sad da se sprema kad uskoro mora ustajati.

I tako vrijeme prolazi. Koliko sam samo puta poželjela da ne radim, da budem kod kuće sa svojim djetetom. I drži me to sve dok ne pričam sa mamama koje su kod kuće. Mamama koje su željne razgovora sa odraslima a koji se ne dotiču pelena, uspavljivanja, ručka i večere. Ni njima nije lako. Na istoj smo medalji samo sa dvije strane. Kad bismo kako mogle jedan mjesec da radimo pa mjesec da budemo kod kuće. Bile bismo idealne, i sebi i djeci…

Dvije najdraže žene

Volim ljeto. One vrele dane koji pozivaju u prirodu, pored rijeke. I one tople noći kad ti se ne spava, sjediš u dvorištu, gledaš u nebo i uživaš. A otkad sam postala majka, čini mi se da sam zaboravila da uživam, bar u čarima ljeta. Uvijek negdje bespotrebno žurim. Više neću.

Ovu godinu i ovo ljeto želim da iskoristim kao da sam svaki dan na godišnjem odmoru. Ne treba mi mnogo vremena da uradim ono što volim. Ne mora sve biti savršeno. Ne želim više da budem robot.

Dio ove nedelje sam provela sa dvije najvažnije žene u svom životu. I da me pitate koja je važnija, ne bih mogla odgovoriti. Jedna me je rodila. Drugu sam rodila ja. I sa njima želim da provedem što više vremena, onog vremena kad ništa ne radimo a zapravo radimo najkorisniju stvar u našim životima. Družimo se.

 

IMG_20160605_105854

 

Onako kako je mene vaspitala i učila moja mama, želim i ja svoju ćerku da učim. Želim joj da bude čvrsta i onda kad plače bez razloga. Da se ne boji neuspjeha ali da ga prihvati kao nešto prirodno. Da ne odustaje. Da vjeruje u sebe. Da vjeruje ljudima. Da pomaže drugima. Da se ne žali za svaku neugodnost. Da bude sretna sa onim što ima čak i dok teži višim ciljevima. Da se i sa 64 godine bez problema penje u visine i trči za unučićima baš kao što radi njena baka a moja mama. Da uvijek zrači energijom i živi život punim plućima.

 

 

 

Njeno vrijeme

Ovo su oni dani kad samo želiš da se ušuškaš pod toplu deku, piješ čaj i čitaš neku opuštajuću knjigu ili gledaš dobru komediju. Kad je vani hladno dovoljno za prvu vatru i nekako si raspoložen samo za ljenčarenje jer, konačno, ne radiš za vikend.  Takvo je moje raspoloženje trenutno. I imam cijeli jedan sat da iskoristim samo za sebe jer Ona spava. Kad se probudi, mogu zaboraviti i na deku i na čaj, trčaću za njom ili ćemo se igrati zajedno, ležati sigurno neću.

Shvatam da je prošlo vrijeme djetinjstva. I mislim da ne prolazi sa godinama već sa dolaskom djeteta. Ne zato što prestajemo biti djeca, što smo kao ozbiljniji i zreliji već zato što tek tada počinju one odgovornosti za čije izbjegavanje nema opravdanja. Mogla sam ja ranije sve da ostavim i da radim ono što želim. Sada mogu da ostavim sve da bih se Njoj posvetila, Ona ne čeka, ne pita, ne moli. Ona zahtjeva a ja sa radošću odgovaram. Jer, sada je moje vrijeme njeno i tu nema pregovora.

 

Kao što je moja mama uvijek bila pored mene, pokrivala me kad zaspim, dočekivala me toplim doručkom, oslobađala me mnogih tereta zbog kojih danas osjećam sigurnost, tako i ja Njoj želim biti podrška. Biti Mama kao što je moja Mama meni.

A ušuškivanje pod toplom dekom neka sačeka još nekoliko godina.

Šta se to promjenilo otkad sam mama!?

Sve. I ništa. Zavisi iz kog ugla gledate. Postala sam „mekša“ i plačljivija a istovremeno jača od hiljadu stjena. To je ono nevjerovatno u vezi majčinstva.

Neki pogledi na svijet, direktno vezani za ulogu roditelja, ostali su mi isti a mislila sam da neće biti. Moje dijete jeste moj smisao života ali i dalje mislim da je pogrešno shvatanje da je život ljudi koji ne žele ili ne mogu imati djecu, besmislen. Uvijek sam to tvrdila, tvrdim i dalje. Svi imamo svoju ulogu na ovom svijetu, neko je zaista glumi a neko i živi svim srcem. Nije nam Bog svima dao ono što želimo. Ali, oni kojima je dao, imaju pravo u tome da uživaju pa bio to idiličan porodični život ili karijera u usponu.

Brzina reagovanja. Nekada bih, pri pomisli da bi, npr. voda mogla da iskipi, ipak sačekala koju minutu pa tek onda provjerila. Sada, pri pomisli da bi Ona mogla dopuzati do zabranjene zone (ako sam je na minut ispustila iz vidokruga), za sekund sam pored nje. Nema onih utješnih misli „možda ipak neće“. Ili kad legnem spavati, utonem u san, onaj najslađi i čujem je kako se okreće. Pomislim, možda se otkrila, možda joj je hladno. Da je bilo šta drugo u pitanju, pa čak i dvoumljenje da li sam zaključala ulazna vrata, teško da bih ustala. Ali, misao o tome da njoj nije ugodno, začas me diže na noge.

Više vodim računa o sebi. Ranije sam se redovno vezala u autu, sve dok nisam ostala trudna i to mi stvaralo neugodnosti. Kad sam rodila (navika je čudo) i dalje mi je bilo neugodno pa sam nastavila sa praksom nesavjesnog vozača. Ali, kad je ona u autu, vežem se. Ne da zaštitim sebe već da, za ne-daj-Bože slučaj, zaštitim nju. Ako meni nešto bude, ko će nju spasiti!?

Tolerantnija sam. Prema dobrim ali napornim ljudima koje ranije nisam mogla slušati. Sad mi ih je žao. Ali, prema lošima uopšte nisam tolerantna. Nesavjesni vozači koji se parkiraju na trotoarima i primoravaju te da hodaš ulicom i ne zaslužuju toleranciju. Ljudi koji nemaju poštovanja prema majci i djetetu, još manje. Ali, priča o takvima je posebna tema.

I dalje volim svu djecu. To je ostalo isto. Imam poznanike, drugare, prijatelje koji jednostavno ne podnose tuđu djecu, smetaju im, motaju se oko nogu, razbacuju igračke i slično. A kad dobiju svoju, tu tuđu još više ne podnose ali njihova su zlatna. To me je uvijek nerviralo. Imam drugaricu koju zaista cijenim i poštujem ali zasmetao mi je njen komentar da joj (na izletu na koji smo se spremali) ne trebaju djeca da kvare dan i da je sreća što su XY ostavili svoje kod babe i dede. Nakon par godina, dobila je i ona dijete i naravno da ga vodi na zajednička druženja u prirodi ali sam 100% sigurna da bi se smrtno uvrjedila kad bi neko za nju rekao ono što je ona tada. Svako voli svoje dijete najviše na svijetu ali i ostala zaslužuju bar poštovanje ako ne ljubav.

slika preuzeta sa portala profil.hr

Ne smetaju mi razbacane igračke, pocijepane novine, šerpe, kašike i zdjele. Prije Nje, sve ovo sam mislila da nikada neću dopustiti. A dopuštam. Ne zato što sam slaba na nju niti zato da bi bila mirna već zato što je radost na njenom licu neuporediva sa časopisima koje redovno kupujem i čuvam. Zato što je važno da upozna što više predmeta, materijala, zvukova, oblika. Zato što ne želim da sputavam njenu radoznalost samo zato što „to nije igračka“. Igračka joj je sve što nije opasno.

Volim njenog tatu. Pričali su mi kako, kad dođe dijete, brak prestaje. Niste više muž i žena već otac i majka. I nisu bili u pravu. Sad smo i jedno i drugo. I grlimo se pred njom, nikad nije rano da joj pokažemo da ljubav ne treba kriti. Naši su roditelji odrasli u takvom vremenu gdje je bilo sramota pokazati nježnost, posebno pred djecom. A meni bi srce bilo puno kad bih, kad oni misle da ih ne vidim, vidjela kako tata drži mamu za ruku. Zašto bih svom djetetu uskraćivala osjećaj da se mama i tata vole. Vjerujem u onu izreku da djeca dobar brak čine još boljim a loš još gorim.

 

Ljuljanje pred spavanje – teško ali drago…

Uvijek je lako osuđivati i misliti da bismo mi drugačije uradili. I sama sam takva. Mnogo puta mi se desilo da pomislim (ali nikada ne bih rekla) kako ću ja drugačije postupati, konkretno, sa djecom. I isto toliko puta sam uradila baš suprotno.

Otkad se rodila, nismo imale velikih problema sa spavanjem. Prvih 40 dana je samo spavala i jela, toliko da mi je nedostajala. Kasnije, kad je već toliko ojačala da se više niko ne boji da je uzme, nastao je problem. Ljulja jedna baba, pa druga, pa deda, striko, tetka, ujko… mami i tati ostadoše pune ruke posla kad ostanu sami. Žalila sam se, navikli su je na uspavljivanje, nije više mogla ili htjela sama da spusti glavicu i zaspi već je zahtjevala čak i pjevanje.

Ljutila sam se, govorili su da sam u pravu ali i dalje je sve bilo isto. Pokušavala sam da je odviknem ali duša bi me boljela kad je čujem kako tužno plače. Za par sekundi, uzimala bih je u naručje. Mama mi je govorila da izdržim, proći će i to, i ona je sa mnom kroz isto prošla (još se sjećam kako me drži u rukama dok pravi ručak pa me stavi na radni sto da sjedim i gledam – toliko sam bila velika da pamtim). Dobro, mama ali ja neću tako – uvijek sam imala isti odgovor.

Do nedavno. Zapravo, do onog trenutka kad sam shvatila da ona više neće da se nosa (a dobijala sam upalu mišića od nosanja) već bi da hoda. Sad me bole leđa jer sam non-stop savijena i rado bih je nosila. Tada sam i shvatila kako sve brzo prođe, kako mi sad nedostaje da legnem pored nje a ona u istom položaju uživa dok je mazim. Sad se izvija i bježi, više je ne mogu ni presvući. Za nekoliko mjeseci će mi nedostajati i da je držim za rukice dok otkriva svijet, sama će ići gdje zamisli.

beba

Isto tako, nedostajaće mi i da je uspavljujem na rukama jednog dana kad obriše moj poljubac sa obraza jer će biti previše velika za to, vidjeće je drugari. Nedostajaće mi jutra kad se budi pored mene u krevetu pa me grebe po obrazima, vuče za nos, smije se najljepšim osmjehom…

Zato, baš me briga što je sada teško. Sve će to proći. Ali osjećaj kad mi se nasloni na grudi ostaće zauvijek. Ostaće i u njoj osjećaj sigurnosti, saznanje da je mama uvijek tu, imaće više samopouzdanja i srećnija će koračati kroz život. Znam to, jer i sama sam spavala u maminom krevetu, nosala me uvijek kad su me noge boljele, puštala me je da budem dijete u pravom smislu te riječi i oduvijek sam bila sretna. Čak i onda kad je bilo mnogo razloga za tugu.

Želim da jednog dana i moja djevojčica doživi isto. Zato je ne ispuštam iz naručja ni onda kad je već vrijeme.

 

 

Šta to smeta roditeljima u vezi bebe?

Dok nemamo svoju djecu, ne razmišljamo mnogo o sitnicama koje život znače. Nekako mislimo, sve će to ići spontano (i hoće!), znaću ja šta treba i ne treba. I kad vidimo prijatelje sa djecom, prilazimo im i ne pitajući da li ćemo ga možda razbuditi, da li će plakati. Nerijetki su i oni koji tako prilaze nepoznatim ljudima i obraćaju se bebi. Dok je granica samo obraćanje, dobro je. A evo zašto ovo pišem.

Prije dva, tri mjeseca Ona je imala osip za koji smo prvo mislili da je od hrane, da bi nam pedijatrica postavila dijagnozu atopijski dermatitis. Za one koji ne znaju, koža bebe je isuviše suva i podložna je iritaciju pa zahtjeva posebnu njegu. Između ostalog, da je niko ne ljubi i ne dira po licu. Od tada ja, kao sumanuta, samo sklanjam ruke drugih ljudi sa njenog lica, glave i po ko zna koji put objašnjavam da nisam nikakva pomodarka niti cjepidlaka već da je dijete jednostavno osjetljivo i da je ne smiju dirati.

Pa zar ja uopšte moram ikome da objašnjavam zašto ne dozvoljavam nešto u vezi svog djeteta? Nema još ni devet mjeseci a u sedam dana sam dva puta dobila krem bananu za nju od dvije različite osobe i, na moju konstataciju da joj to još ne dajem, dobila sam isti odgovor: „Davala, ne davala, ješće ona to sama. Joj, kakve ste vi, mlade mame, kako su naša djeca odrasla na slatkom pa im ništa nije bilo.“ Pa, kad sama bude znala da traži, dozvoliću joj. Zašto bih sada zasipala dijete nezdravom hranom kad ne moram!?

Kad me pitaju kakva je, da li je naporno, ja odgovaram da nije ali nije ni lako jer u ovom periodu zahtjeva apsolutnu pažnju i posvećenost, ne sviđa joj se više da sjedi, ne želi da puza već bi gospođica odmah da hoda. I čim je spustim da sjedne, hoće da ustane i svom snagom vuče moju majicu i ne da mi da je ostavim. Kad sve to ispričam, kažu mi da je stavim u hodaljku. Ja kažem da neću i dobijem drski odgovor: „Pa onda se pati i nemoj da se žališ“. Nemam ja ništa protiv hodaljke niti roditelja koji su za nju ali ja neću i kraj priče.

 

Mogla bih danima pisati ali nemam vremena pa u nekoliko crtica želim da se podsjetim šta sigurno neću raditi (a neke nikad i nisam) kad su druga djeca u pitanju (a što meni redovno rade):

– ljubiti ih, čak ni u glavu

– razbuđivati ih dok ih roditelji uspavljuju

– objašnjavati mami djeteta koje plače, šta treba da uradi

– pitati mamu „da nije beba gladna/žedna?“

– dirati ih po ručicama jer ih svaka beba stavlja u usta pa vam to dođe kao da ste svoje ruke (koje su svašta dirale) stavili u ta mala usta

– kritikovati roditelje zato što se ophode prema bebi onako kako ja ne bih

– sa čuđenjem postavljati pitanja kao što su „zar još ne priča?“ „a gdje joj je kosa?“ „zašto je tako mršava/debela?“

– prilaziti nepoznatim ljudima i unositi se bebi u facu sa onim izrazom „bući, bući“

– smijati se bebećem plaču zbog prethodne stavke i govoriti kako je to slatko (a otići i ostaviti mamu da se bori sa prestrašenom bebom)

– i mnogo drugih stvari kojih ne mogu da se sjetim…

Čije dijete je bolje!?

Znala sam da će jednom i do toga doći. Znate već, vi iskusne majke, uvijek se nađe neko čije je dijete bolje, naprednije, inteligentnije od vašeg. Ali, nisam znala da će me to toliko izbacivati iz takta, ti pokušaji da se dokaže ko je uspješniji. Zar je to uopšte mjerilo uspjeha?

Pustimo djecu da rastu i razvijaju se onako kako mogu. Pomozimo im ako je pomoć potrebna ali nemojmo im stajati na put ni ako mogu više nego vršnjaci. Svi smo različiti, pa tako i djeca. I sve je dobro dok se pravilno razvijaju, nije važno da li prohodati koji mjesec ranije ili kasnije, važno je da prohoda, zar ne!?

slika preuzeta sa portala smashmagazin.com

slika preuzeta sa portala smashmagazin.com

Sretnem ja tako koleginicu sa posla koju površno poznajem a koja je rodila 10 dana nakon mene. Razmjena iskustava je neizbježna ali ja na to gledam baš tako, kao na razmjenu iskustava. Međutim, ova priča je imala drugačiji ishod. Takav da sam došla kući zabrinuta i uplašena, tražila odgovore na pitanja po internetu i, tek na kraju, porazgovarala sa nekim trezvenijim od mene ko me je dozvao pameti. Ispade da moje dijete ne napreduje dovoljno, ima 5 mjeseci a još se nije sama okrenula sa stomaka na leđa ni obrnuto (Zaboga, učini nešto po tom pitanju!), kosa kao da joj nije rasla otkako se rodila, ima previše kila za svoj uzrast (iako je samo dojim), razmazila sam je, previše je radoznala, glasna je kad nešto ugleda i želi to da dohvati, ne smijem joj previše dopuštati… i tako u nedogled, da ne spominjem šta sve može njena beba a moja ne može.

Da mi nije bilo drugarice koja ima samo tri mjeseca duži majčinski staž, vjerovatno bih šiznula. I tek kad sam se smirila, shvatila sam da „savjeti i zamjerke“ nisu ništa lično. Jednostavno, postoje osobe koje svoje komplekse liječe na taj način i nisam jedina žrtva takvih nebuloza. Žao mi je djece takvih roditelja jer će mama i tata svakom njihovom drugaru naći zamjerku i potencirati koliko je njihovo dijete bolje, naprednije, pametnije a svi znamo da djeca takve izbjegavaju.

Zato, drage mame, ako se nađete u situaciji kao ja, kulturno se zahvalite na savjetima i objasnite sagovorniku da je sve to lijepo ali da, srećom, vrijeme kada je beba počela da sjedi ili hoda ne utiče na to kakav će čovjek biti kad odraste (žao mi je što ja ovo nisam rekla, to je ono kad se sjetiš kad već bude kasno). A ako ste, kojim slučajem, jedna od onih kojima je važno da njihovo dijete bude u svemu prvo, zastanite i budite sretne što imate zdravo dijete jer mnogi bi samo to željeli.