„Kad bi moja mama znala kako volim njenu šminku…“

Ona spava u mom krilu nesvjesna svijeta oko sebe. Ona je dijete a žuri joj se da odraste, da obuje štikle i bude odrasla.

Krišom uzima moju šminku i bojažljivo me pita da li se lijepo našminkala, samo je željela da joj oči blistaju. Dok suzbijam ljutnju, pokušavam da joj objasnim da joj oči blistaju dok je nasmijana. I krijem da sam ljuta, ne kažnjavam je tim osjećanjem krivice jer povjerenje koje mi je poklonila pokazujući mi ono za šta je sigurna da ne odobravam, za mene je sveto i želim da ga sačuvam za buduće dane.
I ne samo dane već i godine.

One godine kad nam se mišljenja počnu razilaziti, kad mi bude potrebno mnogo više vremena i strpljenja da objasnim zbog čega oči blistaju, kad ne bude htjela ni slušati moja objašnjenja. Želim da sačuvam nas, ovakve kakve smo sada. Da i u tim budućim godinama mogu reći „Ljutim se ali i dalje te volim“ a da me njena radost i osjećaj olakšanja u tom trenutku liše svake ljutnje a i dalje da joj to ne pokazujem. Ali da joj pokažem da sam tu i kad shvati da je pogriješila, da joj dam do znanja da i ja griješim i da je to u redu.

Želim da joj baš ja budem oslonac i podrška kad padne, čak i onda kad se žestoko budem protivila njenim izborima. Čak i kad se njeni a ne moji izbori pokažu kao pravi za nju. Ne želim da krije od mene svoje želje samo da bi mi udovoljila ili da bi bila dobra kćerka a iza mojih leđa radila ono što voli ili želi. Još manje želim da sve to radi iz straha od moje reakcije. Zato suzdržavam ljutnju svaki put kad je izazove a, priznajem, izaziva je često. Ne želim da me doživljava kao sudiju koji će ocjenjivati njene postupke već kao prijatelja koji će joj ukazati na dobre i loše strane onog što čini i pustiti je da sama izabere kojim putem će krenuti. Jer ako me posluša zato što me se boji, strah će vremenom postati jedino osjećanje koje će prema meni imati a jednog dana će odrasti i prestaće se bojati. A ljubav i bliskost se neće vratiti.

Zato sam danas onim bojažljivim očima objašnjavala zašto je šminka štetna za djecu umjesto da je istog trenutka umijem i „adekvatno“ kaznim. Možda objašnjenje nije doprlo do njenog mozga jer njoj je jedino bilo važno da joj oči zablistaju ali sam sigurna da je u njoj stvorilo osjećaj da mama razumije njene želje čak i kad ih ne ispunjava.

Tekst iz naslova je početak jedne od najsimpatičnijih dječijih pjesama koje sam čula u posljednje vrijeme (Dječiji hor Vrapčići, Dama kao mama)

Advertisements

„Mama, igraj se sa mnom…“

Dok kuham prvu jutarnju kafu, tema o kojoj sam htjela da pišem ovog toplog petka, dobija svoj definitivan oblik. Riječi se slažu same od sebe, treba ih samo prenijeti u pisanom obliku. Njoj mlijeko i kakao, meni kafa i sve bi bilo potaman. Meni, ne i Njoj.

Zove me da se igramo. Slaže figurice, postavlja doručak igračkicama i moli me da joj se pridružim. Priznajem, nevoljno to radim, pristajem da je ne bih odbila a sve gledam na sat i pitam mogu li ići. Naravno da ne mogu. Uzimam kafu, pijuckam je uz igru i prepuštam se. Ja sam Elza, ona je Ana. Pravimo doručak, oblačimo se, zovemo prijatelje u goste, zalijevamo cvijeće… i u potpunosti zaboravljam šta sam ono htjela da radim uz kafu. Posebno kad mi, onako umilno, kaže: „Baš je lijepo kad se zajedno igramo“.

DSCN8505

U tom trenutku nije važno šta sam htjela da radim već ono što radim zajedno sa Njom. Sve moje potrebe i htjenja nisu vrijedni propuštanja tog izraza sreće i zadovoljstva kad istog trenutka ostavim sve i dođem da se mazim sa Njom jer baš to traži. I ove redove pišem u prekidima jer uvijek ima nešto važno da mi pokaže, želi da mi pročita priču o Anđelini balerini a ja njoj o Maloj sireni.

Ne mislim da ću je razmaziti. To osluškivanje i udovoljavanje Njenim potrebama do sad me dovelo samo do toga da sam više puta od Nje čula: „Mama, ja tebe slušam jer i ti slušaš mene“, „Hvala ti što mi sve dopustiš“, „Ti si najbolja mama na svijetu“…

Znam taj osjećaj kad je baš tvoja mama najbolja mama na svijetu i ne želim da propustim priliku da budem tako velika u Njenim očima kao što je meni moja mama u mojim očima…

Jedno mamino poslijepodne

Da mi je malo da se odmorim. Dok sam na poslu, i zaboravim šta me sve čeka kod kuće pa samo maštam kako ću prileći pa nastaviti laganim tempom. A onda dođem kući, dijete već na putu od vrtića prema kući plače zato što joj ništa nismo kupili, pa je gladna i nije gladna, hoće babi a babe nema kući pa opet u plač. Hoće da se igra ali nema s kim. I opet plače, ni sama ne zna zašto. A ja ne znam gdje bih prije, da li da se presvučem, osvježim, podgrijem ručak (ako ga, eto sreće, imam od juče), zategnem krevet ili pokupim sa poda sve ono što smo u trku jutros pobacali. I kad postavim sto, već pregladnila, Ona neće da jede, naravno da opet nije gladna. Ustvari, gladna je ali ne toga već čokolade koju mama ne da. Ni muž-puž nije gladan, kaže, bolje da nam skuham jednu kaficu da se malo opustimo. Opet Ona vrišti, hoće i ona kafu. Stavljam vodu i mlijeko, trčim u kupatilo, dok sam se vratila, sve iskipilo. I sve ispočetka.

Konačno smo vani, ručak se ohladio, pijemo kafu, sunce zalazi i na trenutak pomislim da sam u raju. Samo na trenutak. Dok Ona ne prospe mlijeko i kakao i ne zna da li više plače zbog majice sa likom Else i Ane ili zbog toga što će se mama ljutiti. Mama ustaje i naravno, pravi novu „kafu“ pored koje, ovaj put stoji. Sva je srećna jer će konačno sjesti i nastaviti sa odmorom ali Njoj se više ne pije kafa. Gladna je. I to makarona. Dobiće i makarone samo da bi mama dobila minut vremena. Dok su gotovi, mamina kafa se već ohladila, tata je svoju popio, ide malo leći, umoran je, zaboga.

Podgrijani ručak se vraća u frižider. Ponovo. Korpa puna veša a onaj od juče se još nije ni osušio. A tako mi treba da se malo posvetim sebi, da napišem nešto na ovom svom blogu koji me je i zaboravio. Tako mi treba da je sve čisto i uredno pa da krenem ispočetka. Da se resetujem. Ali, već je devet sati, borba sa tuširanjem, nipošto se ne smije prati kosa. Ali mora se brčkati i kupati bebe. Krevet je još pun onog veša od prekjuče, neispeglanog pa neka opet spava sa nama. Ionako nam u toku noći sama dođe.

Pidžama, priča i slatki snovi. Tako joj zavidim. Najviše je muči da li će sutra obući suknjicu ili helanke. Da li će se teti svidjeti njena nova barbika. I da li će mama ostati pored nje dok ne zaspi. Naravno da hoće.

A mama se budi, misli kako će na brzinu ispeglati veš i pokupiti igračke, spremiti se za spavanje i leći. Pogleda na sat, ne bi trebalo biti više od jedanaest, ali se šokira jer su tačno tri sata. Čemu sad da se sprema kad uskoro mora ustajati.

I tako vrijeme prolazi. Koliko sam samo puta poželjela da ne radim, da budem kod kuće sa svojim djetetom. I drži me to sve dok ne pričam sa mamama koje su kod kuće. Mamama koje su željne razgovora sa odraslima a koji se ne dotiču pelena, uspavljivanja, ručka i večere. Ni njima nije lako. Na istoj smo medalji samo sa dvije strane. Kad bismo kako mogle jedan mjesec da radimo pa mjesec da budemo kod kuće. Bile bismo idealne, i sebi i djeci…

Dvije najdraže žene

Volim ljeto. One vrele dane koji pozivaju u prirodu, pored rijeke. I one tople noći kad ti se ne spava, sjediš u dvorištu, gledaš u nebo i uživaš. A otkad sam postala majka, čini mi se da sam zaboravila da uživam, bar u čarima ljeta. Uvijek negdje bespotrebno žurim. Više neću.

Ovu godinu i ovo ljeto želim da iskoristim kao da sam svaki dan na godišnjem odmoru. Ne treba mi mnogo vremena da uradim ono što volim. Ne mora sve biti savršeno. Ne želim više da budem robot.

Dio ove nedelje sam provela sa dvije najvažnije žene u svom životu. I da me pitate koja je važnija, ne bih mogla odgovoriti. Jedna me je rodila. Drugu sam rodila ja. I sa njima želim da provedem što više vremena, onog vremena kad ništa ne radimo a zapravo radimo najkorisniju stvar u našim životima. Družimo se.

 

IMG_20160605_105854

 

Onako kako je mene vaspitala i učila moja mama, želim i ja svoju ćerku da učim. Želim joj da bude čvrsta i onda kad plače bez razloga. Da se ne boji neuspjeha ali da ga prihvati kao nešto prirodno. Da ne odustaje. Da vjeruje u sebe. Da vjeruje ljudima. Da pomaže drugima. Da se ne žali za svaku neugodnost. Da bude sretna sa onim što ima čak i dok teži višim ciljevima. Da se i sa 64 godine bez problema penje u visine i trči za unučićima baš kao što radi njena baka a moja mama. Da uvijek zrači energijom i živi život punim plućima.

 

 

 

Njeno vrijeme

Ovo su oni dani kad samo želiš da se ušuškaš pod toplu deku, piješ čaj i čitaš neku opuštajuću knjigu ili gledaš dobru komediju. Kad je vani hladno dovoljno za prvu vatru i nekako si raspoložen samo za ljenčarenje jer, konačno, ne radiš za vikend.  Takvo je moje raspoloženje trenutno. I imam cijeli jedan sat da iskoristim samo za sebe jer Ona spava. Kad se probudi, mogu zaboraviti i na deku i na čaj, trčaću za njom ili ćemo se igrati zajedno, ležati sigurno neću.

Shvatam da je prošlo vrijeme djetinjstva. I mislim da ne prolazi sa godinama već sa dolaskom djeteta. Ne zato što prestajemo biti djeca, što smo kao ozbiljniji i zreliji već zato što tek tada počinju one odgovornosti za čije izbjegavanje nema opravdanja. Mogla sam ja ranije sve da ostavim i da radim ono što želim. Sada mogu da ostavim sve da bih se Njoj posvetila, Ona ne čeka, ne pita, ne moli. Ona zahtjeva a ja sa radošću odgovaram. Jer, sada je moje vrijeme njeno i tu nema pregovora.

 

Kao što je moja mama uvijek bila pored mene, pokrivala me kad zaspim, dočekivala me toplim doručkom, oslobađala me mnogih tereta zbog kojih danas osjećam sigurnost, tako i ja Njoj želim biti podrška. Biti Mama kao što je moja Mama meni.

A ušuškivanje pod toplom dekom neka sačeka još nekoliko godina.

Šta se to promjenilo otkad sam mama!?

Sve. I ništa. Zavisi iz kog ugla gledate. Postala sam „mekša“ i plačljivija a istovremeno jača od hiljadu stjena. To je ono nevjerovatno u vezi majčinstva.

Neki pogledi na svijet, direktno vezani za ulogu roditelja, ostali su mi isti a mislila sam da neće biti. Moje dijete jeste moj smisao života ali i dalje mislim da je pogrešno shvatanje da je život ljudi koji ne žele ili ne mogu imati djecu, besmislen. Uvijek sam to tvrdila, tvrdim i dalje. Svi imamo svoju ulogu na ovom svijetu, neko je zaista glumi a neko i živi svim srcem. Nije nam Bog svima dao ono što želimo. Ali, oni kojima je dao, imaju pravo u tome da uživaju pa bio to idiličan porodični život ili karijera u usponu.

Brzina reagovanja. Nekada bih, pri pomisli da bi, npr. voda mogla da iskipi, ipak sačekala koju minutu pa tek onda provjerila. Sada, pri pomisli da bi Ona mogla dopuzati do zabranjene zone (ako sam je na minut ispustila iz vidokruga), za sekund sam pored nje. Nema onih utješnih misli „možda ipak neće“. Ili kad legnem spavati, utonem u san, onaj najslađi i čujem je kako se okreće. Pomislim, možda se otkrila, možda joj je hladno. Da je bilo šta drugo u pitanju, pa čak i dvoumljenje da li sam zaključala ulazna vrata, teško da bih ustala. Ali, misao o tome da njoj nije ugodno, začas me diže na noge.

Više vodim računa o sebi. Ranije sam se redovno vezala u autu, sve dok nisam ostala trudna i to mi stvaralo neugodnosti. Kad sam rodila (navika je čudo) i dalje mi je bilo neugodno pa sam nastavila sa praksom nesavjesnog vozača. Ali, kad je ona u autu, vežem se. Ne da zaštitim sebe već da, za ne-daj-Bože slučaj, zaštitim nju. Ako meni nešto bude, ko će nju spasiti!?

Tolerantnija sam. Prema dobrim ali napornim ljudima koje ranije nisam mogla slušati. Sad mi ih je žao. Ali, prema lošima uopšte nisam tolerantna. Nesavjesni vozači koji se parkiraju na trotoarima i primoravaju te da hodaš ulicom i ne zaslužuju toleranciju. Ljudi koji nemaju poštovanja prema majci i djetetu, još manje. Ali, priča o takvima je posebna tema.

I dalje volim svu djecu. To je ostalo isto. Imam poznanike, drugare, prijatelje koji jednostavno ne podnose tuđu djecu, smetaju im, motaju se oko nogu, razbacuju igračke i slično. A kad dobiju svoju, tu tuđu još više ne podnose ali njihova su zlatna. To me je uvijek nerviralo. Imam drugaricu koju zaista cijenim i poštujem ali zasmetao mi je njen komentar da joj (na izletu na koji smo se spremali) ne trebaju djeca da kvare dan i da je sreća što su XY ostavili svoje kod babe i dede. Nakon par godina, dobila je i ona dijete i naravno da ga vodi na zajednička druženja u prirodi ali sam 100% sigurna da bi se smrtno uvrjedila kad bi neko za nju rekao ono što je ona tada. Svako voli svoje dijete najviše na svijetu ali i ostala zaslužuju bar poštovanje ako ne ljubav.

slika preuzeta sa portala profil.hr

Ne smetaju mi razbacane igračke, pocijepane novine, šerpe, kašike i zdjele. Prije Nje, sve ovo sam mislila da nikada neću dopustiti. A dopuštam. Ne zato što sam slaba na nju niti zato da bi bila mirna već zato što je radost na njenom licu neuporediva sa časopisima koje redovno kupujem i čuvam. Zato što je važno da upozna što više predmeta, materijala, zvukova, oblika. Zato što ne želim da sputavam njenu radoznalost samo zato što „to nije igračka“. Igračka joj je sve što nije opasno.

Volim njenog tatu. Pričali su mi kako, kad dođe dijete, brak prestaje. Niste više muž i žena već otac i majka. I nisu bili u pravu. Sad smo i jedno i drugo. I grlimo se pred njom, nikad nije rano da joj pokažemo da ljubav ne treba kriti. Naši su roditelji odrasli u takvom vremenu gdje je bilo sramota pokazati nježnost, posebno pred djecom. A meni bi srce bilo puno kad bih, kad oni misle da ih ne vidim, vidjela kako tata drži mamu za ruku. Zašto bih svom djetetu uskraćivala osjećaj da se mama i tata vole. Vjerujem u onu izreku da djeca dobar brak čine još boljim a loš još gorim.

 

Ljuljanje pred spavanje – teško ali drago…

Uvijek je lako osuđivati i misliti da bismo mi drugačije uradili. I sama sam takva. Mnogo puta mi se desilo da pomislim (ali nikada ne bih rekla) kako ću ja drugačije postupati, konkretno, sa djecom. I isto toliko puta sam uradila baš suprotno.

Otkad se rodila, nismo imale velikih problema sa spavanjem. Prvih 40 dana je samo spavala i jela, toliko da mi je nedostajala. Kasnije, kad je već toliko ojačala da se više niko ne boji da je uzme, nastao je problem. Ljulja jedna baba, pa druga, pa deda, striko, tetka, ujko… mami i tati ostadoše pune ruke posla kad ostanu sami. Žalila sam se, navikli su je na uspavljivanje, nije više mogla ili htjela sama da spusti glavicu i zaspi već je zahtjevala čak i pjevanje.

Ljutila sam se, govorili su da sam u pravu ali i dalje je sve bilo isto. Pokušavala sam da je odviknem ali duša bi me boljela kad je čujem kako tužno plače. Za par sekundi, uzimala bih je u naručje. Mama mi je govorila da izdržim, proći će i to, i ona je sa mnom kroz isto prošla (još se sjećam kako me drži u rukama dok pravi ručak pa me stavi na radni sto da sjedim i gledam – toliko sam bila velika da pamtim). Dobro, mama ali ja neću tako – uvijek sam imala isti odgovor.

Do nedavno. Zapravo, do onog trenutka kad sam shvatila da ona više neće da se nosa (a dobijala sam upalu mišića od nosanja) već bi da hoda. Sad me bole leđa jer sam non-stop savijena i rado bih je nosila. Tada sam i shvatila kako sve brzo prođe, kako mi sad nedostaje da legnem pored nje a ona u istom položaju uživa dok je mazim. Sad se izvija i bježi, više je ne mogu ni presvući. Za nekoliko mjeseci će mi nedostajati i da je držim za rukice dok otkriva svijet, sama će ići gdje zamisli.

beba

Isto tako, nedostajaće mi i da je uspavljujem na rukama jednog dana kad obriše moj poljubac sa obraza jer će biti previše velika za to, vidjeće je drugari. Nedostajaće mi jutra kad se budi pored mene u krevetu pa me grebe po obrazima, vuče za nos, smije se najljepšim osmjehom…

Zato, baš me briga što je sada teško. Sve će to proći. Ali osjećaj kad mi se nasloni na grudi ostaće zauvijek. Ostaće i u njoj osjećaj sigurnosti, saznanje da je mama uvijek tu, imaće više samopouzdanja i srećnija će koračati kroz život. Znam to, jer i sama sam spavala u maminom krevetu, nosala me uvijek kad su me noge boljele, puštala me je da budem dijete u pravom smislu te riječi i oduvijek sam bila sretna. Čak i onda kad je bilo mnogo razloga za tugu.

Želim da jednog dana i moja djevojčica doživi isto. Zato je ne ispuštam iz naručja ni onda kad je već vrijeme.