Sve ono bez čega ćete moći kad dobijete bebu!

Dok sam iščekivala taj važan trenutak, mučilo me mnoštvo pitanja i dilema. Kolica, krevetac, posteljina, garderoba, ormar, stolica za ljuljanje, stolica za hranjenje, sjedalica za auto… činilo se da spisku nikad neće biti kraja. Savjeti sa svih strana, kako da olakšaš sebi, vidi kako je ovo slatko, moraš to imati, za bebu je mnogo važno u kakvim kolicima se vozi… I sve je to lijepo, da me pogrešno ne shvatite, to su slatke muke, kakva kolica odabrati, hoće li dekica biti plava ili roza ili neka neutralna. Sve dok ne uđete u prodavnicu i zapitate se možete li to sebi (ili bebi) priuštiti.

Realno, ono što je neophodno za bebu nije najjeftinije ali većina roditelja sebi može priuštiti. A to je krevetac, posteljina, pelene, kozmetika i garderoba. I hrana, naravno. Beba će preživjeti i bez kolica i sjedalice za auto ali su ipak potrebna, pa bih i njih ovdje svrstala. Slušala sam razne priče prijateljica, od onih koje su me ubjeđivale da nije tako strašno do onih koje su kukale kako su dječije stvari preskupe i kako je to nedopustivo ali što se mora mora se pa eto, neke su se čak i kreditno zaduživale radi tih, neophodnih, stvarčica.

Mi smo odlučili da se, za početak, ne „razbacujemo“ previše, da kupimo krevetac i nešto odjeće i nismo pogriješili. Pogriješili bismo da smo kupili kolica od 500 eura, ormar-ladice za bebu od 100 eura, kadicu za kupanje od 50 eura, posteljinu skuplju nego našu i mnogo sličnih skupih, „neophodnih“ stvari. Sada, nakon petnaest mjeseci, jasno vidim šta mi je zaista bilo potrebno a šta ne.

Krevetac – ako ne želite da dijete spava sa vama, naravno da je potreban a ono što je važno jeste dušek mada mislim da ništa ne nedostaje ni djeci koja nisu imala savršeno udoban dušek.

Posteljina – mislite da mu/joj nešto znači ako se pokriva sa Hello Kitty dekicom, ljepše će spavati? Ne! Neka dekica, jorgan, plahtica budu čisti i meki a ako baš nemate uslova da kupite dječije (koji su skuplji), uvijek možete kupiti običnu posteljinu koju ćete prekrojiti.

Kolica – glava me boljela svaki put kad pogledam cijene istih. Nije da ja ne želim dobro za moju bebu ali to što nisam bila spremna da izdvojim 200-500 eura za kolica u kojima se možda neće ni htjeti voziti, nema nikakve veze s ljubavlju. Na kraju su nam prijatelji posudili kolica njihovog dječaka (iako mi imamo djevojčicu) koja su, takođe, skupo plaćena a u kojima se ona vozila više nego on. Sa proljećem i stabilnošću da sjedi, dobila je i kišobran kolica koja su, čini mi se, jedino što je zaista iskoristila do kraja (čak ni u krevecu nije spavala toliko koliko je u njima bila)

Ormar za bebu – mali ormarić koji se ustvari sastoji od tri ladice sa kadom za kupanje i podlogom za preslvačenje na vrhu, izgleda lijepo. Ali, samo izgleda. Funkcionalnost – nikakva. Kadu možete koristiti do trećeg mjeseca djeteta, podlogu za presvlačenje ionako možete kupiti odvojeno pa je postaviti gdje vi želite. A sva njena odjeća može stati i na policu gdje stoji vaša, tj. gdje je stajala, ako joj prepustite svoj prostor, što vam ne bi trebalo teško pasti

Garderoba – uh… te male, slatke stvarčice koje biste odmah kupili i presvlačili je deset puta dnevno. Haljinica za tek rođenu bebu koja, zapravo, uopšte nije praktična i možda ćete je obući samo slikanja radi. Majice sa mašnicama, cvjetićima koji su preslatki ali nekako uvijek zapinju kad je presvlačite pa ih na kraju i ne oblačite. Bodići sa duhovitim natpisima koje joj obučete tek nekoliko puta jer, zaboga, zar je toliko porasla za nekoliko dana… Na kraju, sve se svede na odjeću koja je praktična (ali ipak i lijepa) i shvatite da ste mogli i bez te suknjice na kojoj etiketa još stoji.

Alarm za bebe – dugo sam razmišljala da li da ga kupim. Nije bio baš jeftin ali kako imamo dvorište, mislila sam da bi bilo praktično sjediti vani i čuti kad se Ona budi. I taman kad sam skupila pare, dobijem od poznanice na posudbu baš taj koji sam htjela. Koristila sam ga neko vrijeme i nije da mi nije pomogao ali moglo se i bez njega. Da sam ga ja kupila bio bi to bačen novac jer se Njen plač čuo glasnije od zvuka na alarmu a već sada i sama zna da siđe sa kreveta i dođe do nas.

Stolica za hranjenje – meni jeste mnogo značila jer su mi kuhinja i dnevni boravak odvojeni pa, dok je bila u uzrastu od 7 do 11 mjeseci nisam mogla da je ostavim u dnevnom boravku dok ja pravim ručak a u kuhinji nisam imala gdje da je spustim. Hranila sam je i u stolici i van nje i nisam se pokajala ali, opet, preživjele bismo i da nismo bili u stanju da je kupimo.

Sjedalica za auto – ako imate auto i koristite ga kao redovno prevozno sredstvo onda je sjedalica neophodna, radi sigurnosti djeteta. I propisi vam to nalažu. Ono što sam primjetila jeste da mnogi roditelji popuštaju pred dječijim zahtjevima da izađu van sjedalice. I moja bi da „šeta“ po autu ali zbog nje, pokušavam na sve načine da je animiram tako da sjedi dok se vozimo.

Stolica za ljuljanje – zanimljiva neko vrijeme. Dok je još dovoljno mala da ne ustaje ili ne plače kad joj dosadi (a to je vrlo kratko vrijeme)

Ogradica za igranje – koje igranje? Nama služi (i uvijek je služila) kao ostava za igračke. Igrala se u njoj dok sam joj ja iznad glave a u tom slučaju, nema svrhu za koju je namjenjena.

Mnoštvo je toga bez čega, zapravo, možete. I onog što nisam nabrojala, nisam se sjetila ili nisam ni koristila. Većina nas ima nekog ko već ima starije dijete od našeg pa će vam nešto i posuditi i mislim da u tome nema ništa loše. Mi smo većinu stvari posudili. Neki kao da se stide toga, kao da gubimo na vrijednosti ako od drugarice ili sestre posudimo odjeću za bebu, odjeću koju će prerasti za mjesec dana i koju ni njeno dijete nije duže nosilo.

Istina, dječija oprema je skuplja od one za odrasle iako bi trebalo biti obrnuto. Mnogi se zbog toga i ne odlučuju da imaju djecu ili još djece, čekaju neka bolja vremena, bolje uslove za život. Nije ni čudo kad nas bombarduju svim tim neophodnim stvarima za bebe a zapravo, nisu zaista neophodne. Neophodno je da volite i čuvate to svoje zlato jer ono ne zna da li se vozi u kolicima koja vrijede kao nečije auto ili u onim najjeftinijim. Ionako mu je ljepše u vašem naručju…

Advertisements

Budi ono što jesi! Možeš li biti i na poslu?

Nameće mi ovo pitanje danima. Kad uđem u prodavnicu, banku, autobus… A kao da me lupilo upitnikom po glavi kad se desilo i u mom radnom okruženju.

Vrijeme koje (aktivno) provodim sa svojom porodicom je, nažalost, kraće od onog koje provodim sa radnim kolegama. Cijelih osam sati, bez prekida zbog kuhanja, kućnih poslova, šetnje, posjeta prijateljima. Kod kuće volim lagano da radim, popijem kafu i čitam, ostavim sve kad mi se ne da, ponekad se ljutim bez razloga, nekad sa razlogom i uvijek to jasno pokazujem. I svađam se kad mi se svađa. Kažem ono što mislim. Plačem ako mi se plače. I to sam ja. To je ono kad kažu: „Budi ono što jesi“.

Na poslu sam desetak minuta ranije prije početka radnog vremena. Pijem kafu uz rad, nekad mi odgovara, nekad ne ali uvijek je popijem i zbog toga ne trpi posao. Nekad dođem nenaspavana jer sam cijelu noć provela šetkajući se sa Njom u naručju. Tad bih ujedala svakog ko mi se obrati ali čak ni tada ne pokazujem šta mi je. Možda ćutim više nego obično ali ne galamim i ne istresam svoje nezadovoljstvo na drugima, naročito ne na nedužnim strankama. Ima dana kad mi iste te stranke pokvare raspoloženje jer, eto, ja sam kriva za grešku koja je nastala 1958. godine i za koju su oni godinama znali. Nema veze što tad nisam bila ni u planu, ne, ne. Ne galamim ni na njih, samo im jasno dam do znanja da su na pogrešnoj adresi i uputim ih tamo gdje treba.

preuzeto sa portala ordinacija.hr

Iste takve dane imamo svi u kancelariji, bilo bi nenormalno da nije tako. I svi se nekako borimo sa njima. A ima i onih koji nisu u stanju da se bore, ne znam iz kojih razloga ali  ne opravadavam nijedan. Bila sam posmatrač, pasivni učesnik izliva bijesa nekog ko se, valjda nije naspavao, odmorio, nečim nije zadovoljan u svom životu, ne znam šta je ali znam da je mnogo ružno nakon godina i godina provedenih sa nekim u istom prostoru, dijeleći dobre i loše trenutke, istresti svoje nezadovoljstvo zbog toga što ti neko skreće pažnju na pravilan rad.  Ne samo istresti već toliko se u tom trenutku izmijeniti da te se ljudi oko tebe koji misle da te znaju, preplaše. I dešavalo se to nekoliko puta, svaki put je neko drugi bio žrtva i vremenom bi sve, kao, prošlo. Normalni ljudi pređu preko toga zarad dobrih odnosa ali ostane nešto ružno u sjećanju.

Ovih dana, ja sam stala na žulj i bila meta iznenadne eksplozije mnogo ružnih riječi i psovki, i to pred strankama koje to nikako nisu smjele da vide i čuju. Ostala sam zaprepaštena, kao i ostali prisutni. Sleći će se i ova prašina kao i mnoge prije nje ali put će uvijek biti prašnjav i prljav. Ima nas petnaestak u kolektivu. I ostala je još samo jedna osoba sa kojom (do sad) nije ušao u konflikt.

Pa sad mi recite, da li zaista, u svakoj situaciji trebamo biti ono što jesmo?