O djeci bez roditelja

Život me je naučio da nikad ne treba reći „nikad“. Za sve što sam glasno ili sebi samoj rekla da to nikada neću uraditi ili sebi dozvoliti nešto slično, dobila sam veliki šamar i uradila baš to. I tek onda shvatila zašto je neko baš tako postupio prije mene.

Ali, postoji jedna stvar za koju mogu, ne reći, neko glasno, da svi čuju, vikati, da nikada ne bih uradila. Ostaviti svoje dijete. Ne ulazim u razloge žena koje su to uradile, njihova stvar. Ne pokušavam ni da ih shvatim jer ne mogu. Ali, znam da to ne bih mogla uraditi.

Imala sam, ovih dana, priliku da se sretnem sa dvoje djece (koja više i nisu djeca) koja su odrasla bez roditelja. Djeca koja znaju da su im roditelji živi. Roditelji koji znaju gdje su im djeca a ipak žive neki drugi život, prepuštajući ih sudbini. Donekle bih mogla da shvatim ženu koja ostavi dijete zbog loših životnih uslova pa zna da ga je ostavila u dobrim rukama sa nekim ko joj pruža mnogo više nego što bi ona ikad mogla. Ali ne mogu da shvatim onu koja živi u inostranstvu gdje je život od socijalnih davanja bolji od života sa prosječnom platom kod nas. Ostaviti dijete koje si nosila u sebi, za koje si pupčanom vrpcom bila vezana, znati gdje je i u kakvim uslovima živi, koliko se porodica koja se o njoj brine muči da zaradi za školski pribor i da joj nedostaje sve osim ljubavi, a ne potruditi se da pošalješ ni 100 KM u toku jedne godine, zar se možeš nazvati majkom? Nije svaka koja rodi stvorena da nosi tu titulu. Ali, kako je savjest ne grize da joj bar materijalno ne pomogne ako nema osjećanja za nju?

djeca2

I na stranu ta materijalna strana. Ljudi koji se o njoj brinu vole je. Vidi se to u suznom pogledu kad on, koga zove djedom, priča kako mu se supruga razbolila, kako on već gubi vid uslijed dijabetesa, kako su se snalazili, cijepali drva da bi zaradili za nju ali više ne mogu ni to, stari su, bolesni su. I ne treba njima novac njenih roditelja, treba im da znaju da će i poslije njihove smrti ona biti bezbjedna. Ona koja je povučena u sebe, koja samo pred njima plače i pokazuje svoju bol. Ne nedostaje njoj ni novac ni ljubav. Nedostaje joj osjećaj da je prihvaćena. A ako nas naši roditelji ne prihvataju i ne vole, kako će onda drugi? Kakvo je samopouzdanje toj, već djevojci? Koliko vjeruje u sebe? Koliko voli sama sebe?

A on, koji je odrastao u domu, čija majka živi nekoliko desetina kilometara dalje, koji nema nikoga osim nje koja ga ne želi a zbog punoljetstva ni pravo na dom, kome on da ide? Od koga je mogao učiti kako se stvara porodica, šta znači živjeti skladnim životom? Zamjere mu što nema radne navike, osjećaj za odgovornost, što ne zna zadržati posao. A ja mu u pogledu vidim tu nestalnost i nesnalažljivost. Pametan je on momak. Ali ne zna iskoristiti svoje sposobnosti. Prepušten je sam sebi. Može li mu se zamjeriti što nekoliko puta postavlja isto pitanje na koje dobija isti odgovor kao da prethodno nije ni pitao? Može li mu se zamjeriti što ne zna kako svijet funkcioniše? Lako je reći, treba se boriti. Treba ali nismo svi dobili jednake šanse za borbu. Neki naoružani znanjem, neki lukavošću a neki ogoljeni i neiskusni pa se svi upuštamo u iste sukobe. Nije teško pogoditi ko izlazi kao pobjednik.

Zato, sledeći put kad budete imali priliku da prokomentarišete nečije ponašanje, nečiju odgovornost ili neodgovornost, zapitajte kakve je šanse taj mladi čovjek imao u životu, od koga je učio i koliko ljubavi mu je pruženo od roditelja ili bilo koga iz svoje okoline.

Nisu nam šanse svima jednake. U startu smo nejednaki i ne možemo djeci pružiti sve. Ali možemo ljubav, bar mi koji smo u ljubavi odrastali i koji znamo kako da je damo. Od ljubavi sve počinje. Ne želim da osuđujem žene koje su ostavile svoju djecu, ne znam u kakvim okolnostima su one odrastale. Ali, ne mogu, savjest mi ne dozvoljava niti da pokušam da ih razumijem.

Kako sam prestala biti svoja Ja a postala njena mama

Hladnoća siječe obraze dok biciklom jurim da što prije stignem kući – djetetu koje je već zaspalo, mužu koji radi, neispeglanom vešu i nedovršenom ručku. A neki glas doziva sa ramena: ‘Uspoooori’. Kako da usporim? Ko će nju pokriti, njemu spremiti večeru, veš srediti?

Ne tako davno, istim ovim biciklom sam dnevno prelazila i na desetine kilometara, stizala na sva dešavanja i imala kondicije da u jednom danu prepješačim cijeli grad. I nije mi bilo teško. Ugađala sam sebi i voljela sebe.

Večeras se spremam na pilates i skoro da odustajem jer je vani hladno a ja moram pješke ili biciklom. Smrznuću se, ne mogu ja to. Kad sam prestala biti avanturista a počela se plašiti zime? U isto vrijeme kad sam prestala biti svoja Ja a postala Njena mama! A nije moralo tako. Mogla sam pomiriti te dvije uloge dovoljno da obe budu zadovoljne. I ja i Ona kojoj sam mama.

U  poslednjem trenu odlučila sam da odem isključivo iz razloga što sam uplatila unaprijed a ionako idem na svaki drugi čas pa da mi ponovo ne propadne novac. A trebao  je razlog biti dobrobit za moje tijelo i duh, vrijeme provedeno sa samom sobom i odmorna glava za igru sa onom najdražom. Tada ne bih jurila da se što prije vratim. Usporila bih ili čak i zastala da pokupim koji kesten, udahnem onaj (ne tako hladan) vazduh, vidjela bih kako je jesen obojila grad predivnim bojama.

I zaista, zar se moramo odreći sebe kad postanemo majke, supruge? Ja sam se velikim dijelom odrekla ali ne krivicom drugih već isključivo svojim zaslugama i stavom da, ako se ne žrtvujem, nisam dobra majka. A jesam. Biću dobra i  kad odvojim sat vremena da čitam knjigu koja me opušta pa ću odmornija i raspoloženija biti bolja Njoj nego ona što sam bila juče – frustrirana i nezadovoljna jer nije oprala kosu zbog mnogo važnijeg posla. Usisavanja.

Nekada sam znala satima da čitam i pišem i to mi je hranilo dušu. Onda je došla Ona i knjige o bebama su neprimjetno ali odlučno zamijenile moj hobi. I tu sam negdje izgubila sebe.  U kupovini, trčeći od jedne police do druge, bez snage da probam majicu već je samo pokupim u nadi da neće biti prevelika. A zapravo, sve su postajale premalene dok sam se ja širila jer sam svoje nezadovoljstvo utapala u čokaladama u kasnim večernjim satima. Izgubila sam se i u ravnoj obući jer je tako udobnije i lakše trčati za Njom pa je postajala udobna i kad je Ona bila kući. Zajedno sa visinom pete spuštalo se i moje samopouzdanje.

Tek nakon njene navršene tri godine, počela sam da izvirujem iz hrpe igračaka i tražim put u svijet odraslih. Da obujem štikle i kad sam sa njom a trenerku ostavim za kućnu varijantu. Ostavila sam slikovnice i učlanila se u biblioteku. Prestala da se pitam šta će muž reći ako danas nema ručka, ionako ne ruča redovno i nikad ne prigovara. Pustila sam Nju da gleda crtani dok ja sama sa sobom pijem kafu i dogovaram se kako da se pomirimo.

I još uvijek nisam svoja Ja, još uvijek sam Njena mama i ta uloga mora biti na prvom mjestu. Ali onda kad odvojim jedan sat da budem svoja zašto da ga ne iskoristim najbolje što mogu umjesto da se pitam šta Ona sad radi, da li je gladna, žedna, pospana? Zašto se plašim zime u novembarskom predvečerju i oblačim kao da idem na sjeverni pol dok sjedam na bicikl a zapravo, vruće mi je i prije nego što sam krenula? Mogu biti i mama i svoja Ja samo da dopustim sama sebi da uživam u sitnicama i vremenu koje mi je dato. Njoj ću biti bolja, sebi sretnija a njemu ljepša.

Snježana G.M.

Nedeljom…

Nerijetko mi dosadi ona hrpa nereda koji raste od samog jutra do kasnih večernjih sati, ponekad je i ostavim pa sledećeg dana raste još više. I onda se nerviram jer gledam slike nekih savršenih soba, nonšalantno spuštena knjiga na satenskoj posteljini ogromnog kreveta. Ja ću to moći za 20 godina, možda ni tada. Sada moram ustati dovoljno rano da bih na vrijeme spremila doručak, užinu, ručak, da bih izašla vani i pustila male ruke da se isprljaju u blatu, da bih sortirala malu garderobu i spakovala je u kutije za koje više i nemam mjesta. Da bih napravila prostor za krevet jer već smo veliki, krevetac izlazi iz sobe. Nemam ja vremena za te savršene slike. Ionako traju koliko i jedan „škljoc“.

Danas je ipak nedelja. Zato sam uživala u svom savršenom neredu, u eksploziji boja. Izgubila sam se u tom šarenilu, poželjela da što duže traje, da uživam u svakom danu i sitnici baš kao što uživaju i oni. Jer znaju kako se to radi…

 

dsc_0033dsc_0029

Šta će mama raditi? Gledati u telefon!

Nisam ovisnica o društvenim mrežama. Bar sam mislila da nisam. Svakodnevno „virnem“ da vidim šta se dešava u virtuelnom svijetu, pročitam neku vijest, neki kraći motivacioni tekst ili nešto da me nasmije ili rasplače. Ali, nije da moram to da radim. Uz jutarnju kafu, otvorim FB, na desetine linkova ka, čini se, dobrim tekstovima koje obećavam sebi da ću kasnije otvoriti i pročitati jer sad nemam dovoljno vremena. I listam, listam, listam dok ne dođem do onog što sam vidjela i prethodni put. Ali i dalje listam. Zašto? Ne znam. Isti ritual primjenjujem i dok Nju ljuljuškam da zaspi pa kad se okrene prema meni, ja krijem telefon jer i ona mora da vidi šta je to. Uveče, kad uključim TV da potražim neki dobar film a obično ga ne pronađem, ja ponovo otvorim FB da vidim šta su zanimljivo označili moji fb prijatelji. Onda ponešto i pročitam, nešto bih i prokomentarisala ali na telefonu mi to ide presporo pa samo preskočim. Iz istog razloga sa telefona ne čitam ni blogove koje pratim a kad ih i pročitam bude mi krivo jer samo zatvorim stranicu a imala sam baš dobar komentar da ostavim.

Ponekad, u pozadini, čujem Nju kako me zove da se igramo zajedno. Nakon nekoliko mojih „Evo me, samo minut“, ostavim sve te važne informacije iz male spravice i igram se sa svojim djetetom. I osjećam se sjajno.

image-0-02-05-9ac94cfd0d86770ad7fd0a730aa3efe3bf655bd340f603bcd4af48385e07b557-v

Nedavno sam kupila ukrštenicu. Tako, nekoliko sedmica unazad, desilo se da Ona doručkuje a ja pored nje pijem kafu i ispunjavam ukrštenicu. I svidio mi se taj naš mali ritual za koji imamo priliku samo vikendom pa sam odlučila da nastavimo tako svaki vikend jer znam da će pamtiti sitnice koje zajedno radimo. Htjela sam da se, kad odraste, sjeti kako je sa svojom mamom vikendom obavezno sjedila za istim stolom dok je doručkovala a mama pila kafu i nešto pisala. Kao što ja imam lijepe uspomene iz djetinjstva, kad mama sjedi i plete a ja se igram bebica pored njenih nogu. To je sitnica ali meni posebna sitnica.

A onda mi je jednom rečenicom Ona probudila savjest i kao da me ošamarila mojim nesvjesnim postupcima. Jednog takvog vikenda, napravim joj doručak, sebi i njemu kafu, uzmem ukrštenicu i sve tako stoji na stolu. Upitam je, sva radosna, šta ćemo sad raditi. Kaže: „Jesti“, pitam je šta će mama raditi, „Piti kafu i gledati u telefon“. Ošamarila me činjenica da će me moje dijete takvu pamtiti kad odraste. I sve mojom krivicom.

Nisam ovisnik o društvenim mrežama niti o internet svijetu generalno. Mogu bez svega toga. Ali, kad mi je telefon pri ruci, nekako prsti sami lete, otključavaju ga, loguju se… Možda i jesam ovisnik. Šta god da je u pitanju, zašto sam dopustila da me Ona vidi kao mamu koja gleda u telefon!? Ne kao mamu koja kuha ručak, koja sprema kuću, koja piše, igra sa njom, šeta…

dscn7400

A možda mi je baš ovaj udarac trebao da shvatim da bespotrebno trošim vrijeme dok „pogledam samo još ovo“ umjesto da, kad stvarno želim nešto kvalitetno da pročitam ili pogledam, odvojim vrijeme i uradim baš to a vrijeme potrošeno na ono usputno „virkanje“ iskoristim da budem sa onom najdražom kojoj prečesto govorim „Sačekaj!“