U potrazi za idealnom

(Ovaj post je nastao prije nepune dvije godine i objavljen je na mom (bivšem) blogu ali sada, kad čitam, budi lijepe uspomene i moram da ga podijelim i sa vama)

Svaka žena, ma koliko mi tvrdile da nije tako, mašta o danu kada će obući vjenčanicu. I ja sam govorila da meni to nije bitno i da ne želim ni svadbu, ni dizanje prašine oko svega toga. Htjela sam nešto jednostavno, mama, tata, brat, sestra i ništa više. Međutim, kako se bližilo vrijeme planiranja, moje želje su se promjenile.

 

Ušla sam u prvu radnju u čijem sam izlogu ugledala vjenčanicu od koje mi je zastao dah. Potpuno neplanirano, samo sa mamom kao pratnjom, odlučila sam da probam. Dok mi je ljubazna prodavačica pomagala da se obučem, srce mi je lupalo jer, kao što sam rekla, svaka od nas ovo potajno priželjkuje. Očekivala sam da ću, nesvjesno, reći „VAU“, da će mi se zamantati od tog osjećaja, da ću to biti neka druga ja. Međutim, razočarenje. Veliko razočarenje. Srce se smirilo a ja, kao da sam obukla najobičniju haljinu za izlazak.

 

Pa, dobro, probaću neku drugu. Nisam se dala pokolebati iako sam očekivala da će pogled u ogledalo, sebe u vjenčanici, izazvati oduševljenje. Probaj drugu, treću, četvrtu, petu… Ništa. Razočarenje ponovo. Pa ovo je trebao biti doživljaj za pamćenje.

Sve su mi nekako iste, sličnog kroja, prepuno volana, šljokica, preteške. Nekako sam to drugačije zamišljala.

I prije nego što skinuh i poslednju, odlučna da krenem kući, nagovoriše me da bar pregledam katalog, ništa me ne košta. Uh, nešto po mom ukusu. I čini mi se da sam je istovremeno ugledala i na slici i na vješalici. Nisam smjela ni htjela da se prerano radujem. Očekivala sam razočarenje, kao i do tada.

 

E to je bio taj momenat. Kada sam je obukla, znala sam. Jednostavno sam znala da je to to. Kao kad se zaljubiš pa ti sve odgovara, sve ti je dobro i znaš da nemaš šta da tražiš dalje. Kao da je krojena za mene, srce je zalupalo, automatski mi se osmjeh pojavio na licu i taj doživljaj je ipak, postao nešto što ću pamtiti i prepričavati.

Totalno je drugačija od svih koje sam vidjela, bez previše detalja, volana, jednostavna a lijepa, čak više balska svečana haljina nego vjenčanica ali je baš onakva kakvu sam zamišljala. I znam da će se nekome svidjeti, nekome neće ali to je moj dan i moja vjenčanica.

 

Zato sve vi, koje vas ovo tek čeka, znaćete koja je prava. Bićete oduševljene i u dnu duše mirne i uzbuđene istovremeno jer to je baš ono što ste tražile. I nemojte pristajati na manje od onoga što vas čini sretnom i potpunom. I primjenite to na sve životne situacije.

Razlog za radost

Ima dana kad se radujem kiši. Posebno onih kad sjedim u toploj sobi i posmatram mokre ulice i hladnoću na licima prolaznika. Lijep je osjećaj topline u duši kad znaš da je uvijek zaštićena, sigurna i sretna.

Ove jeseni imam još jedan razlog za radost. A taj je, zapravo, najveći. Smijeh i vriska odzvanjaju ove jeseni u našoj kući čineći nas pravom, malom porodicom. Do sada smo bili samo mladi bračni par (bar po stažu) i nije bilo važno da li ćemo se buditi u šest ili dvanaest, da li ćemo danas praviti ručak ili negdje u gradu jesti brzu hranu, da li imamo tepih ili bosi hodamo po stanu. Bile su važne neke stvari koje su nam danas smješne.

Sad je sve drugačije a opet, sve je isto. I dalje se volimo (i to pokazujemo) ali je ta ljubav uvećana za jednog člana. I dalje se u momentu odlučimo na neki lud potez, poput besciljne vožnje autom ali sada, sa mnogo više opreme. Ponekad se budimo kasno ali samo ako se i Ona složi sa našom odlukom (čitaj: ako spava).

I tek sada shvatam smisao života a sa druge strane, duša me boli za nekim ljudima koji godinama pokušavaju da ga pronađu. Ti ljudi su meni bliski i čitam im tugu u očima a ipak, iskrenu radost zbog moje sreće i zato im se divim. Želja mi je da ja njima pokažem svoju radost zbog njihove sreće i molim Boga da u idućoj godini bude što više razloga za smjeh. To isto želim svima vama koje ne poznajem lično a koji ste u tom bolu zajedno.

Iskrenost

Uvijek sam zamjerala svom mužu što uvijek i samo meni može reći šta misli, bilo da se ljuti na mene ili nekog drugog. Ja sam ta sa kojom se svađa i kad je nervozan i kad ima razlog za svađu. I to me je uvijek ljutilo. A njegov odgovor je: „Ti si moja“.

I kad malo preispitam svoje ponašanje, shvatim da je on možda u pravu. I ja se ustručavam reći nekome šta zaista mislim ali njemu nikada. I to opravdavam time da smo toliko bliski da on zaista zaslužuje moju iskrenost.

I jedna njegova rečenica mi je pomogla da prevaziđem tu ljutnju što drugima ne može reći ono što kaže meni: „Ti si jedina osoba sa kojom se neopterećeno mogu posvađati.“ Na moje smijanje zbog tog izraza neopterećeno, rekao je: „Pa to znači da sam siguran da će i poslije svake svađe među nama sve i dalje biti u redu“.

P.S. Danas pravim ručak. I to je neki početak

Bezvoljna

Kako je lako izgubiti volju da budeš ona žena koja sve može. Trenutno mogu da budem samo majka i ta me volja, hvala Bogu, ne napušta. A sve ostalo… ne mogu, nemam snage, nemam želje da se pokrenem. Ponekad napravim korak ali ubrzo opet zastanem. Ni ručak nisam pravila, evo, već peti dan. Kuća u blagom haosu, tek toliko da se ne primjeti haos u meni.

Tješim se da je to vremena, uz kišu se uvijek ljepše spava. Tješim se da je do bebe, traži pažnju pa ja ne mogu ništa drugo da radim. Tješim se da će proći a nikako da prođe. Treba mi nešto da se probudim iz ovog uspavanog stanja, nešto da me motiviše da napravim ručak, operem suđe odmah poslije jela, da obrišem prašinu, uključim mašinu za veš, peglam… i sve to uz pjesmu. Umjesto toga, ja napravim kafu, sjednem za računar i čitam dok Ona spava. Kad se Ona probudi, ležim pored nje ili je držim u naručju, pod izgovorom njene nervoze zbog zubića i tako mi prođe dan.

Možda će sad, kad sam ovo napisala, nešto da se promjeni. Vidjećemo za dva dana.

 

 

Danas sam samo mama

Danas je utorak. Tek sad sam to shvatila. U mojoj glavi je ponedeljak.

Jutro je počelo žurbom, skakanjem iz kreveta, kašnjenjem na posao dragog mi bića i mojim ostajanjem u hladnoj kući sa šoljom kafe i uz računar. Ona je spavala. Taman toliko da pročitam šta sam naumila. I to je bilo to što se tiče mog slobodnog vremena. Danas mi nije ni trebalo. Držala sam je za ruku dok je spavala. Ležala sam pored nje i umirivala svaki njen drhtaj i trzaj u snu, uživala u nježnosti, u izrazu lica koji ima dok spava, prisjećala se našeg početka…

Osjećala sam da sam joj potrebna, da joj treba utjeha, nježnost, blizina, topao dodir i siguran zagrljaj. Zato sam sve ostavila. I danas sam bila samo mama. Ona mama za koju govore da će razmaziti svoju bebu, za koju tvrde da sve radi pogrešno, mama koja skače na svaki plač, mama koja dopušta spavanje na siki, mama koja leži ali ne spava pored svog čeda, mama koja sve ostavlja da bi bila mama.

I neka sam, ponoviću kad god osjetim da trebam. Kad god Ona svojom nervozom ili osmjehom to zatraži. Jer, ja sam se rodila tek kad je Ona došla na svijet.

 

 

Obećanja, obećanja…

Inspirisana ne-znam-ni-ja-čime riješih da se malo pozabavim svojim potrebama i da ih uredno zadovoljavam. A da bih to mogla, treba mi i mali podsjetnik kao motivacija pa ja, evo danas, sebi obećavam (puna sam obećanja) da ću:

– piti više vode (kažu, zdravo je)

-fenirati kosu nakon svakog pranja (inače je kao slama)

-redovno vježbati (bolje se osjećam)

-ustajati ranije (duži dan)

-odspavati pola sata (kad beba spava)

-češće se ljubiti sa mužem (mmm…)

-prihvatiti poneki savjet i od onih koji ih dijele i kad ih ne tražimo (neki zaista vrijede)

-češće se viđati sa prijateljicama (o b a v e z n o)

-boriti se za svoj status na poslu (jer niko neće ako neću ja)

-kuhati raznovrsnije (uh!)

-manje jesti slatko 😦

-svaki dan dodati po nešto na ovaj spisak (ako uopšte stignem sve da ispunim)

Mama u štiklama

Obećala sam sebi da ću u svakom danu naći nešto lijepo.I održavam obećanje. Godinu dana nisam nosila štikle. Kad sam ih sinoć obula, pomislila sam – pašću, nemam ravnotežu, možda je bolje da se uvučem u farmerke i patike ili ravne čizme, da se vratim sebi. Ali, ne odustajem. I na kraju večeri, samo sam se smrzla, pala nisam, naprotiv.

Da, da. Bila sam u gradu. Sa curama. Neki bi rekli, niste više cure. Neki se ne bi složili. Vrijedni muževi (manje-više) ostali su sa djecom. Na svog sam ponosna. Iako je zvao 5 puta da pita kako da je presvuče. A kad sam htjela da mu pokažem, onda – neka, kad budem trebao, znaću. I snašao se. Nije gunđao.

A ja nisam paničila. Ni sama ne vjerujem da sam bila toliko opuštena, bez straha da li će plakati, hoće li zaspati, bez želje da žurim kući. Smijale smo se, kikotale kao klinke, kao nekad kad su nam glavne brige bile gdje izaći. Ni sinoć nismo bile načisto sa tim pitanjem ali dobro se završilo. Nismo pričale o djeci. Doduše, poneka rečenica bi se uplela ali to je zanemarljivo. Nedostaje mi to naše druženje nasamo, one teme kojima smo bile okupirane ne tako davno, pjevanje u autu, vozikanje po gradu, smijeh do suza, izvale koje danima prepričavamo, naše šale koje samo mi razumijemo.

slika preuzeta sa portala soundset.hr

slika preuzeta sa portala soundset.hr

Štikle su se vratile u ormar. Neću ih više nositi. Do ljeta. Na redu su čizme.

P.S.  I ne mislim da sam sebična zato što mi je bilo lijepo dok je moja cura spavala. Ima nekih koji se usuđuju da za jednu majku kažu da je sebična ali to je već druga tema koju, sigurno, neću zaobići.