Rižoto sa gljivama

Ne znam kako bih opisala svoju „ljubav“ prema kuhanju. Nekad mislim da bih, sa uživanjem, sate mogla provesti pored šporeta spremajući razne đakonije a nekad sam ubjeđena da to mislim samo zato što nemam toliko vremena da bih to sprovela u djelo. Ona postaje sve zahtjevnija što je i normalno za bebu od 8 mjeseci ali, kako nisam znala šta me zaista čeka, mislila sam da druge žene pretjeruju i da se sve može stići pored male bebe. Teško. I sad koristim vrijeme dok ona spava.

U takvim uslovima, tražim najjednostavnije i najbrže recepte za ručak pa naletih i na ovaj. Gospodin Muž posti srijedom i petkom (on je htio cijeli post ali ja nemam snage, volje, vremena… da pravim jedan ručak u toku dana a kamoli tri pa smo kompromisom došli do srijede i petka) i juče je na meniju, pored posne supe i neke salate, bio rižoto, vrlo jednostavan, recept ukraden iz novina i malo izmjenjen a sličice moje.

Sastojci:

šolja riže

350 gr. šampinjona

3 paradajza ili 4 kašike sos paradajza

3 struka mladog luka

so, biber, origano,

mediteranska mješavina,

ruzmarin i ostali začini po želji.

Na ulju kratko propržiti sitno sječen mladi luk (i zeleni i bijeli dio) pa dodati gljive sječene na kockice. Kad porumene, dodati isječen paradajz, začiniti i dodati rižu. Zaliti vodom, tek toliko da je sve u vodi ali da nema viška pa po potrebi dodavati još vode.  Kuhati na laganoj vatri 10-tak minuta i skloniti. Vode bi trebalo ostati toliko da je riža može upiti pa nemojte servirati odmah.

– od začina ne morate koristiti sve navedene, ja sam ih proizvoljno dodala, nisu bili u receptu

– šolja podrazumjeva onu od 1 dcl

– koristila sam smrznuti paradajz a možete i paradajz sos ili čak i kečap

– ova količina je dovoljna za dvoje i to da ostane još malo za kasnije 🙂

– najviše posla ima oko gljiva ali ni to nije strašno, sve bude gotovo za manje od pola sata

– i sve je izgledalo ovako:

luk i gljive, "najteži" dio

luk i gljive, „najteži“ dio

luk, gljive, paradajz

luk, gljive, paradajz

riža

riža

ovako izgleda nakon kuhanja a riža će upiti i ostatak vode, što nisam stigla da uslikam jer je "neko" bio gladan :)

ovako izgleda nakon kuhanja a riža će upiti i ostatak vode, što nisam stigla da uslikam jer je „neko“ bio gladan 🙂

Ono što mi se svidjelo i zbog čega bih preporučila ovo jelo jeste brzina i jednostavnost spremanja a obrok je  jako ukusan i lagan.

Prijatno!

Kako odmaram dušu…

Kad počnu kiše, najlakše je „pasti u depresiju“ i kriviti ružno vrijeme za svoje loše dane. Zapravo, postoji li ružno vrijeme? Nije li prirodna smjena godišnjih doba ono što je lijepo, dešavaju se promjene, nije sve isto, monotono (mada, da se mene pita, ja bih zaustavila proljeće).

Imam i ja takvih, kišnih dana i čim sunce pokaže svoje zrake, eto i meni elana da uradim sve što sam odlagala tada, kad mi se ništa nije dalo. I odmah se osjećam lijepo. Ali, ne dam se, ne dam da mi život kvare sitnice poput kiše (koju volim gledati sa prozora u toploj sobi) koja pada danima. Tražim lijepo u malim stvarima, u prizoru koji odmara oči, u plodovima svog rada i tišini svog dragocjenog mira.

Male stvari me čine sretnom i kad mi dođe žuta minuta, posvetim se onom što volim i već mi je lakše. Tako su nastale ove sitnice, preuređene od običnih kutija i rokovnika. Malo papira i dovoljno volje i eto rezultata. U mom slučaju, sredstvo za opuštanje a kasnije i korisne stvarčice.

Pošto volim da pišem, prijateljice su mi poklonile naliv pero i olovku sa posvetom a ja sam bila uvjerena da takav poklon mora imati i lijepo mjesto za odlaganje pa je od ove kutije

DSCN1982

nastala ova

DSCN1984

 

Kasnije su one obične olovke počele da mi „bodu oči“ svojom jednoličnošću pa je od ovakvih

DSCN1989

nastalo ovo

DSCN1988

Ova kutija i rokovnici nisu stigli da se slikaju prije uljepšavanja ali važno je da su meni uljepšali vrijeme koje sam provela dok sam ih oblačila u novo ruho.

DSCN1991

To je bilo vrijeme kad je ova mala djevojčica još uvijek najavljivala svoj dolazak udaranjem u mamin stomak i pravljenjem akrobacija na svaki novi dodir. Sad nemam toliko vremena koliko bih željela da se posvetim tome ali bar znam šta ću raditi kad odem u penziju (ako je, uopšte, i dočekam ;))

Život je ono što smo mi

Nekada su me nervirali ljudi koji se stalno žale na nešto, oni kojima baš ništa ne ide kako treba a ako nešto i krene, ne mogu se radovati tome jer, ono drugo ne valja. Kažem, nekada. Sad mi ih je žao jer propuštaju ono najbolje što imaju a to je život, njihov i ničiji više.

Nije da meni cvjetaju ruže na svim poljima. Negdje ruža, negdje trn pa se nađemo na pola puta, optimizam i ja. Ima svakakvih dana, neke bih prespavala a neke iznova proživljavala. Ima i onih koje ne pamtim, toliko su isti da ne mogu ni da ih se sjetim. I sve je to, valjda, normalno. Ali ne usuđujem se da pljujem po životu niti po sudbini zato što sam premlada doživjela tragediju koja ostavlja tragove i još uvijek boli. Ne usuđujem se da krivim sve druge koji imaju ono što ja nemam ili one koji su nasmijani kad sam ja tužna.

Okrećem se onom dobrom u svom životu. Kad me ubode trn ja posmatram ruže i lakše mi je, zaista. A poznajem i one kojima jedan trn pokvari cijelo polje ruža. To su oni ogorčeni, ljuti i tužni ljudi kojima su uvijek drugi krivi za nevolju, oni koji bi bili sretni da imaju samo ono malo (koje uvijek nedostaje) i ako to i dobiju, opet nisu zadovoljni.

Meni bliska osoba koju znam otkad znam i za sebe, mogla bi napisati knjigu o svojim porazima. Mogla bi ali ne piše i sretna sam zbog tog njenog stava. Djetinjstvo joj je bilo obojeno roditeljskim svađama i jako lošim odnosom očeve porodice prema majci koji je dosezao i do fizičkog nasilja. Ni tinejdžerske godine nisu prolazile u ljepšim događajima. Već sa 14 godina se susrela sa bolešću kad je mlađi brat obolio od onog najgoreg. Pravi posao nikada nije imala, godina-dvije i firma se zatvara, višak radnika i slični razlozi. Normalnog momka (ma šta to značilo) nije imala do svoje 29. godine. U porodici uvijek neki problemi, što zdravstveni, što finansijski. Tek sa 29 upoznala je nekog ko je dovoljno poštovao i cijenio i bila je sretna. Tad sam prvi put vidjela neki novi sjaj u njenom pogledu.Spremali su vjenčanje. Sve je tad krenulo u pozitivnom pravcu, činilo da su problemi iza nje i da počinje neki novi život. Taman kad se malo opustila, život ju je opet ošamario. Bratu se bolest vratila, budućem mužu tek otkrila ona najgora, najbolnija. Kao da su sve nevolje pala na njena leđa. I kao da ni to nije bilo dovoljno, bore se sa prirodom… i ona i brat, i muž i snaha jer svi, baš svi imaju problema sa začećem i još uvijek nemaju djecu, ni nakon mnogo pokušaja raznim metodama.

Ali, kao što rekoh, bore se. I u tome je njena veličina. Ne krivi druge za svoje tuge. I ne žali se, biće bolje, kaže. Znam da ima i trenutaka kada bi sve napustila i pobjegla sama od sebe ali uvijek ustane i obriše suze pa uz osmjeh nastavlja dalje jer se nada boljem i sreću traži u malim stvarima.

Kad sam razmislila o njenom životnom putu shvatila sam da, zapravo, žalim ljude kojima smeta kiša da bi bili sretni (kiša može svašta da znači). Ti ljudi su nesrećni jer su izabrali da budu upravo to. A ona o kojoj pišem, ona je srećna jer je  tako odlučila.

Pa vi vidite šta ćete biti!!! Ovo 🙂 ili ovo 😦