Kad mi se ne da, ja i ne moram

Dugo nisam pisala. Nije da nisam imala šta da kažem, nije da nisam imala vremena. Jednostavno mi se nije dalo. I pustila sam. Kao i masu drugih stvari. Shvatila sam i, što je još važnije, prihvatila da ništa ne moram ako mi se ne da.

Isti princip primjenila sam i na kuću. U februaru sam počela ponovo da radim. I ponovo sam se vratila na početak organizovanja i balansiranja između svih obaveza i porodice. Vjerujem da znate šta je prevagnulo. Porodica, druženje, to nam je na prvom mjestu.

Napisala sam mnogo tekstova na temu organizacije i čitala ih iznova, proučavala, prilagođavala, pisala planove… a onda bih sa prvim zrakom sunca sve to pustila i odvela djecu na piknik. Nisu se bunili zato što su prozori musavi. Nisu čak ni tražili ispeglanu majicu niti im je smetalo što smo u brzini razbacali stvari svuda po kući. Ali su se radovali i prepričavali gdje su bili, čega su se igrali, šta su vidjeli.

Oni su SADA mali a mi smo SADA sposobni da im priuštimo ono što žele. Za nekoliko godina, koje će doći brže nego što planiramo i želimo, naše društvo će zamjeniti društvo vršnjaka i izleti će biti organizovani mimo nas. Zatim će osnovati svoje porodice i mi ćemo im biti na drugom mjestu. Tad ću imati sasvim dovoljno vremena da perem prozore.

Advertisements

„Kad bi moja mama znala kako volim njenu šminku…“

Ona spava u mom krilu nesvjesna svijeta oko sebe. Ona je dijete a žuri joj se da odraste, da obuje štikle i bude odrasla.

Krišom uzima moju šminku i bojažljivo me pita da li se lijepo našminkala, samo je željela da joj oči blistaju. Dok suzbijam ljutnju, pokušavam da joj objasnim da joj oči blistaju dok je nasmijana. I krijem da sam ljuta, ne kažnjavam je tim osjećanjem krivice jer povjerenje koje mi je poklonila pokazujući mi ono za šta je sigurna da ne odobravam, za mene je sveto i želim da ga sačuvam za buduće dane.
I ne samo dane već i godine.

One godine kad nam se mišljenja počnu razilaziti, kad mi bude potrebno mnogo više vremena i strpljenja da objasnim zbog čega oči blistaju, kad ne bude htjela ni slušati moja objašnjenja. Želim da sačuvam nas, ovakve kakve smo sada. Da i u tim budućim godinama mogu reći „Ljutim se ali i dalje te volim“ a da me njena radost i osjećaj olakšanja u tom trenutku liše svake ljutnje a i dalje da joj to ne pokazujem. Ali da joj pokažem da sam tu i kad shvati da je pogriješila, da joj dam do znanja da i ja griješim i da je to u redu.

Želim da joj baš ja budem oslonac i podrška kad padne, čak i onda kad se žestoko budem protivila njenim izborima. Čak i kad se njeni a ne moji izbori pokažu kao pravi za nju. Ne želim da krije od mene svoje želje samo da bi mi udovoljila ili da bi bila dobra kćerka a iza mojih leđa radila ono što voli ili želi. Još manje želim da sve to radi iz straha od moje reakcije. Zato suzdržavam ljutnju svaki put kad je izazove a, priznajem, izaziva je često. Ne želim da me doživljava kao sudiju koji će ocjenjivati njene postupke već kao prijatelja koji će joj ukazati na dobre i loše strane onog što čini i pustiti je da sama izabere kojim putem će krenuti. Jer ako me posluša zato što me se boji, strah će vremenom postati jedino osjećanje koje će prema meni imati a jednog dana će odrasti i prestaće se bojati. A ljubav i bliskost se neće vratiti.

Zato sam danas onim bojažljivim očima objašnjavala zašto je šminka štetna za djecu umjesto da je istog trenutka umijem i „adekvatno“ kaznim. Možda objašnjenje nije doprlo do njenog mozga jer njoj je jedino bilo važno da joj oči zablistaju ali sam sigurna da je u njoj stvorilo osjećaj da mama razumije njene želje čak i kad ih ne ispunjava.

Tekst iz naslova je početak jedne od najsimpatičnijih dječijih pjesama koje sam čula u posljednje vrijeme (Dječiji hor Vrapčići, Dama kao mama)

Da li je zaista lakše sa dvoje djece?

Na ovo pitanje ne postoji tačan odgovor jer svi smo različiti, imamo drugačije stavove, očekivanja ali i način života. Da li je lakše, potpuno je individualno ali da je ljepše, ljepše je. Moj odgovor je da jeste lakše a evo i zašto:

 

  • Već sam iskusna mama. Znam skoro sve o bebama i nema nepoznatih situacija
  • Nema smaranja od strane okoline (nemoj ovako, uradi onako), vjerovatno baš zato što sam iskusna pa vjeruju da znam šta radim
  • Nemam nerealna očekivanja. Sa njom sam svaki put čekala da prespava noć pa da se i ja naspavam, naivno vjerujući onim savršenim mamama da će to biti već sa mjesec dana. Sad znam da neće ni za godinu i spremna sam na manjak sna i sve što nosi majčinstvo
  • Malo toga se promjenilo u mom životu. Kad je Ona došla na svijet, moj svijet je postao potpuno drugačiji. Do tada sam vrijeme trošila na sebe, svoje želje, hirove, obaveze a onda odjednom nisam imala vremena ni da se umijem. Naravno da mi je to teško palo i mnogo mi je vremena trebalo da se naviknem na taj ritam. Sada samo nastavljam istim putem, svjesna da svoje želje moram ispunjavati negdje između njihovih
  • Nije bilo stresa oko nabavljanja dječije opreme. Veći dio toga sam već imala a i ono što nisam, nisam pravila frku, znala sam da neće svijet stati ako nešto i zaboravim
  • Ne bojim se dječijeg plača. Kad se samo sjetim šta sam sa Njom prolazila. Čim se javi, uzimam je, nosim je i neću da je spustim u krevetac jer mislim da će plakati i tako prođe i po pola dana. Možda ne bi ni plakala ali eto, neiskustvo čini svoje. Njega puštam da galami sve dok stvarno ne zaplače. I manje voli da je na rukama nego Ona
  • Mnogo vremena provodimo u šetnji. Doduše, ovo nema veze sa tim koje je dijete po redu već zavisi od samog djeteta. Sa Njom su kolica bila propala investicija a sa njim pun pogodak. Pređemo i po nekoliko kilometara u komadu a On spava ili uživa u razgledanju. Buni se samo kad ogladni
  • Bolje sam organizovana. Znala sam šta me čeka pa sam se na vrijeme pripremila, psihički i fizički. Kad se Ona rodila, bila sam u haosu. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da sve posložim, i u svojoj glavi i u kući
  • Spremnija sam za goste. Mnogo smo se opterećivali kad su počeli da pristižu prvi gosti našoj prvoj sreći. Trudili smo se da ih što bolje ugostimo tako da bih ja taj dan po cijeli dan kupovala i spremala nešto a kako sam rijetko uspijevala sama (jer je muž na poslu), zvala bih u pomoć mamu i svekrvu tako da smo običnu posjetu od troje ljudi dizali na nivo trideset. Sada to ne radim. Ne spremam ništa osim meze a uglavnom naručimo nešto i svi sretni. Manje posla i manje frke
  • Ne opterećujem se da nešto moram. Sa Njom kao da nisam bila svjesna da imam bebu i mnoštvo obaveza oko nje  pa sam jurila na sve strane da uradim i ono što se mora i što se ne mora tako da najčešće nisam uradila ništa kvalitetno. Sad znam šta moram, postavila sam prioritete i njih prve rješavam, sve ostalo ako stignem, uradiću
  • Uživam u odmoru. Da, ja ovo smatram odmorom jer kad ću imati priliku da odsustvujem sa posla godinu dana a da pritom imam i primanja. To prvi put nisam znala da iskoristim
  • Imam Njenu pomoć koliko kod zvučalo smiješno i nemoguće ali pomoć je i kad Ona zabavlja Njega dok ja uradim nešto što uz njega nikako ne bih mogla. Kad je Ona bila beba, nije imao ko da je zabavlja
  • Ne čekam da odraste već uživam u svakom sadašnjem trenutku, svjesna da svaki dio odrastanja ima svoje čari

20180509_1212182142133869.jpg

Sve u svemu, ja bih prije rekla da je lakše sa drugim djetetom nego to da je lakše sa dvoje. Jer, dok sam ja kući sa Njim, Ona je u vrtiću tako da nemam obaveza oko spremanja doručka, ručka, užine. Ne vuče me za rukav jer joj je dosadno, nema s kim da se igra, želi da se mazi dok ja moram da se bavim Njenim bratom. Da je i Ona kući cijeli dan i da moram istovremeno sama da vodim računa o njih dvoje, sumnjam da bih rekla da je lakše.

Trudnoća nije bolest ali jeste drugo stanje

Često čujem kritike na račun trudnica, te prenemažu se, te nisu bolesne, šta glume, gegaju se dok hodaju, hoće prednost u čekaonici, hoće da sjednu u autobusu kao da nose careve. Možda sam nekad i sama pomislila da nikada neću biti nesposobna trudnica koja ništa ne može bez tuđe pomoći. Uglavnom me svaka takva misao ošamari pa doživim upravo to što sam rekla da nikada neću.

Više od dvije godine skupljam hrabrost da napišem ovaj tekst. Ispisujem ga u svojoj glavi ali kad god pokušam da ga uobličim u pisanu riječ, zastanem. Zaplačem. A vi nemojte dozvoliti da neka trudnica zaplače zbog vas ili da vi, ako ste trudnica, plačete zbog nekoga već insistirajte na svojim pravima čak i kad drugi smatraju da ih nemate.

Već u prvoj trudnoći sam se susrela sa nesposobnošću. Otvoren grlić i niska trudnoća primorali su me na mirovanje. Nisam smjela da se savijam, da se protežem, da dižem teško. Nisam smjela da živim onako kako sam do tada živjela. I ko zna šta bi bilo da taj period mirovanja nisam iskoristila za učenje pa sam, htjela-ne htjela, mirovala. A nije da se nisam osjećala nesposobnom. Obični papirić padne na pod a ja ne smijem da ga podignem ( a ipak to uradim ). Čekam da se pojavi neko da mi dohvati nešto sa visoke police. Mjenjam raspored stvari u kući da bih mogla normalno da funkcionišem. Ne usisavam, ne perem prozore, ne brišem prašinu, ne mrdam iz kuće. Čekam da mi neko pomogne i plačem jer sam „nesposobna“.

U drugoj trudnoći, sve u najboljem redu. Mogu da radim, mogu sasvim normalno da se ponašam. I radim, ne tražim da me iko pušta preko reda dok u čekaonici kod doktora, u banci, u autobusu doživljavam da me gledaju poprijeko kao da sam trudna samo zato da bih dobila neku prednost. Koju ne dobijam. Čekam kao i ostali. Sestra izlazi i govori mi da trudnice imaju prednost tek od šestog mjeseca trudnoće, da joj je žao ali da sačekam red. Ja i dalje čekam. Sa svima onima koji nose ko zna kakve viruse.

I u jednoj od takvih čekaonica, ja kao sasvim zdrava i sposobna trudnica koja ne traži nikakvu prednost jer moja trudnoća je moja stvar, pokupim virus. I u petom mjesecu trudnoće izgubim bebu. Zbog čega, zbog koga? Zbog onih koji smatraju da se trudnice prenemažu i da nisu bolesne ako su trudne. Zbog onih koji su odredili da trudnice nemaju prednost nigdje pa čak ni kod doktora, koji se prave da nas ne vide. Zbog onih koji kažu „ko ti je kriv što si širila noge“. Zbog takvih plačem već dvije godine.

DSCN2413

Ponovo očekujem bebu. Ali sada sam razmažena i nesposobna zato što ja tako hoću. Hoću da gegam dok hodam ulicom i neću da požurim dok prelazim pješački prelaz pa čak ni kad mi sviraju. Hoću da uđem preko reda čak i kad mi se ne vidi stomak i neću nikome da objašnjavam zašto to radim. Hoću da tražim slobodno mjesto u autobusu. I hoću da se prenemažem u inat svima koji smatraju da trudnoća nije bolest.

Možda vama nije ništa, možda možete da trčite sa stomakom do zuba. Ja ne mogu. I većina trudnica ne može. Ja ne mogu ubrzati korak a da mi se ne učini da će beba izaći. Ona mi ne dozvoljava da žurim. Zato nemojte griješiti dušu i osuđivati buduće majke koje se „prenemažu a samo su trudne“. Nismo sve iste i budite sretne ako nikada ne budete u toj koži.

I za kraj, trudnoća nije bolest,  slažem se. Ali neke žene je podnose teže nego bolest. Bolest se odboluje i prođe a izgubljena nerođena beba nikada…

Spremanje za izlazak sa bebom i šta bih sada drugačije uradila

Kad je moja, sada četvorogodišnja, djevojčica bila beba pa čak i do njene treće godine, izlasci iz kuće na dalje od 1 km bili su nam ravni pakovanju za sedmodnevno putovanje. Nema šta nisam stavljala u torbu, za svaki slučaj. Šta ako povrati tri puta u toku ta dva sata? Šta ako napuni šest pelena? Šta ako padne pet puta? Šta ako padne snijeg usred avgusta? Mama mora biti spremna na sve. Nije ni čudo što su mi  duge šetnje bile mrske.

Jedna olakšavajuća ali isto tako otežavajuća okolnost bila je ta da smo često, za dalje destinacije, koristile auto umjesto autobusa tako da sam imala cijeli gepek i tri sjedišta na raspolaganju. Super, jer ima prostora. Loše, jer ima previše prostora a ja ne znam za granice.

Jednog februara, imala je tada samo sedam mjeseci, vani je bilo prilično hladno a Ona, mada dobro obučena, od stvari je imala samo ono na sebi, jedna pelena i jedna dekica u autu i sokić u torbi. Taj „propust“ mi se desio zato što sam silom prilika bila primorana da se ranije pojavim na datom događaju pa sam prepustila tati da spremi Nju, ne sluteći da nema sposobnosti pakovanja kao mama. Nakon obavljenog, odlučismo da se počastimo i da odemo na jedno, nama posebno mjesto a nije nam bilo usput da idemo kući po još opreme pa odlučismo da idemo takvi kakvi smo. I na moje iznenađenje, ništa nam osim one jedne pelene i dekice nije ni bilo potrebno.

A kad pogledam spremanje svoje malenkosti za duži boravak van kuće, kad sam smatrala da trebam malo da se upristojim, to je tek bio horor. Svu garderobu izvučem iz ormara ali i dalje nemam šta da obučem jer sam se, naravno, udebljala. I ono što sam mogla, u toj gomili nisam mogla da nađem pa sam uglavnom oblačila prvo što mogu da navučem i stalno kritikovala sebe kako ne ličim na žensko (naravno da sam opet zaboravila da se počešljam). O ličnim stvarima bolje da ne pišem. Nosila sam sve osim onog što mi je stvarno trebalo.

Sad sam malo (malo više) pametnija. Organizovanija. Sad bih radila drugačije i voljela bih da sam imala nekoga da me tada posavjetuje šta je zaista neophodno u šetnji.

DSCN4855

Da sam sada mama male bebe, nosila bih (zapravo uvijek imala spremno kad odlučimo ići vani), osim onog što ima na sebi:

  • jednu, eventualno dvije pelene
  • jedne čarape, bodi, majicu i hlačice (ja sam nosila i po troje od svega)
  • jednu dekicu, ako je hladno, koja bi svakako bila u kolicima (ja sam uvijek imala i rezervnu)
  • flašicu vode
  • vlažne i suve maramice
  • nešto za jelo, u zavisnosti od uzrasta (kašicu, keksić, grožđice, kifle ili slično)
  • samo jednu igračkicu u slučaju dosade 

A sebe bih takođe unaprijed pripremila za svaki izlazak, onako kako tada nisam znala, tako što bih imala pravila:

  • šminka koju koristim na jednom mjestu, uvijek dostupna
  • ako vežem kosu, sve neophodno na jednom mjestu, po mogućnosti, odmah uz šminku
  • dvije ili tri odjevne kombinacije za koje sigurno znam da mi dobro stoje, ne mora biti na jednom mjestu ali da znam da je to-to u slučaju kad mi zatreba, da ne razmišljam
  • u torbi za sebe: novčanik, naočale, ključevi, labelo/sjaj za usne, krema za ruke

Kad je Ona bila beba, bila sam potpuno neorganizovana i zbrkana. Nisam znala ni gdje se ja nalazim a kamoli moje stvari, moja torba, šminka, odjeća.  A moglo je drugačije, samo da sam malo sjela i porazgovarala sama sa sobom. Ništa od svih silnih stvari koje sam vukla sa sobom, nisam koristila, osim ovog, gore navedenog što bih nosila sada.

Sad Ona ima 4 godine. Ponekad, za svaki slučaj, ponesem za nju duplu majicu. Ako idemo kod nekog, onda i čarape sa podebljanim đonom umjesto papuča. A u svoju torbu, pored svojih stvari, ubacim joj vodu, Njen omiljeni keks i vlažne i suve maramice. I puno sam lakša i rasterećenija. Uživamo u šetnjama jer nema tereta u rukama. 

Ako imate neki dobar savjet za još bolju organizaciju,  slobodno pišite. Uskoro će mi trebati… 

Mama vidi kroz zid (mamine male laži)

Opšte je poznato da su djeca male pametnice i da nas brzo razotkriju kad pokušamo da im podvalimo neku sitnu, nevinu laž. A zašto ih uopšte lažemo? Za njihovo dobro, naravno. Ponekad i da bismo izbjegli rasprave i objašnjavanja, nekad za sopstveni mir ali uglavnom za njihovo dobro. Tako uhvatim sebe kako joj govorim da me boli stomak i da mora sama sebi donijeti vodu. Ja ne moram ustajati a Ona se uči samostalnosti. Ako bude jela voće neće se razboljeti. Apsolutna laž ali bar jede zdravo.

Međutim, svaka laž kad-tad bude otkrivena. Nedavno smo kupovali poklon za novorođenu bebu i na tatinu opasku da mu se sviđa plava banjica za kupanje oštro sam reagovala. Ne može plavo za djevojčicu. A Ona u čudu. „Ali, mama, rekla si da i djevojčice mogu nositi plavu boju“. Ostala sam bez riječi. Toliko puta sam se sa Njom ubjeđivala da može obući plave helanke jer nije plava boja samo za dječake i taman kad je pristala da ne mora sve biti roze ili crvene boje, mama napravi kiks. Srećom, prešla je preko toga, nastavila sa oblačenjem garderobe raznih boja pa nismo ušli u novi krug rasprave.

A ono čemu često pribjegavam i u što Ona iskreno vjeruje, jeste da sve mame pa i njena imaju neke posebne moći. Među njima je i moć gledanja kroz zid i oči na leđima. Ne vjerujem da postoji mama koja bar jednom nije izgovorila ovu laž. Na Njeno pitanje zašto i Ona ne vidi kroz zid, odgovaram da će vidjeti kad bude mama. Što je na neki način i istina, zar ne!? Dok se brčka u kadi punoj vode, tačno znam kad je ustala (i kad postoji mogućnost da se oklizne). Dok je u sobi, čujem otvaranje ladica i odmah je opominjem. Po zvuku tačno znam šta radi. I duboko je uvjerena da mame zaista vide kroz zidove. Tako me je nedavno zvala iz sobe i pitala da li je dobro obukla majicu. Ja joj kažem da ne znam jer je ne vidim a Ona će: „Kako ne vidiš kad ti vidiš kroz zid“.

eyes-1

slika preuzeta sa https://www.juliehewett.net/

Mama uhvaćena u laži opet se nekako izvukla. Nekad me peče savjest što uopšte moram da se služim tim metodama iako se stvarno trudim da se naš odnos zasniva na iskrenosti. Ako joj kažem da će poslije ručka ići u park, onda stvarno i idemo u park. Ako mi traži nešto što ne mogu ispuniti, ne obećavam pa i po cijenu plača. Zato nikad nemamo problema kad treba uraditi nešto što je mrsko, ako joj obećam nagradu uradiće to jer zna da će nagrade biti. A sa druge strane, kad joj neko treći nešto obećava, tipa vodiću te u park ako mi otpjevaš pjesmicu, Ona neće zaboraviti i tražiće park. Isto tako, ako joj zabranim da nešto radi i kažem da ću joj, ako ne prestane, npr. oduzeti voljenu igračku, zna da će tako i biti , onda i posluša.

Sitne laži, izgovorene za njihovo dobro su neophodne, mislim da ih ne možemo i ne trebamo izbjeći ali isto tako, kad je riječ o bitnim stvarima, o obećanjima, tu ne smijemo kiksati. Onoliko koliko mi ispunjavamo svoju riječ, ispuniće i oni. A ono da mame vide kroz zid, zaista i vide. Na neki svoj, i njima nedokučiv, način. Vidite li i vi šta vaši klinci i klinceze rade dok niste tu?

 

Njen (ne)savršeni dom

Inspiraciju za ovaj tekst sam dobila skidajući kamenac sa lavaboa u kupatilu i dok sam teškom mukom ribala i pri tom lomila nokte, sjetila sam se svoje, sada već prijateljice i njenog, u početku, savršeno blistavog kupatila.

U vrijeme početka našeg prijateljstva, rijetko smo se družile u kućnoj atmosferi. Samo posebnim povodima, dolazile smo jedna kod druge. Njen stan je bio malen ali udoban, savršeno skockan i uvijek uredan. Kupatilo posebno. Moje nikada nije tako mirisalo. Svaki put kad bih vidjela njenu slavinu i bijeli lavabo bez ijedne packice, moje bi mi izgledalo još prljavije iako sam baš njemu posvećivala najviše svog vremena. To me je valjda natjeralo da, kad očekujem njen dolazak, obavezno zavrćem rukave i počnem da ribam iznova i iznova.

Godinama smo se družile van kuće, sve dok nisu došla djeca i udobnije i praktičnije nam je bilo da razbacaju igračke nego da ih po svakakvom vremenu vučemo po gradu. Vremenom je njeno kupatilo dobijalo po koju tačkicu na pločicama, ogledalo je sve češće bilo isprskano, kamenac je izvirivao iz uglova lavaboa a meni je lagano padalo kamenje sa srca.

Kasnije sam se navikla na njeno prisustvo u svojoj kući, kao i ona na moje. Nismo se više danima unaprijed najavljivale jedna drugoj već bi poslale poruku „Stavljaj vodu, eto nas“ i čas posla, pijemo kafu.

Kad smo od poznanica preko drugarica postale prijateljice, kroz smijeh sam joj ispričala koliko mi je u početku nabijala komplekse kad god bih otišla kod nje, toliko da sam upadala u monotoniju svog stana koji mi je, u poređenju sa njenim, uvijek čistim i urednim, bio mrzak. Na sve to, i ona se počela smijati i prebacivati da sam isto to i ja radila njoj.

Slika preuzeta sa interneta

Šta se, zapravo, desilo. Obe smo održavale svoj životni prostor urednim i čistim onoliko koliko smo smatrale da treba. Prvi put kad me pozvala da dođem kod nje, naravno da se potrudila da to „koliko treba“ postane savršeno. Isto tako i ja. I naravno da je bilo lako savršeno urediti kuću za gošću koja ti dolazi najviše tri puta godišnje. Kad ta gošća često dolazi kod tebe i postane ti drag gost, nekako u drugi plan staviš prostor oko vas a u prvi vrijeme i trud koji posvetiš upravo njoj. Tako je bilo i sa nama.Više nam nije bilo bitno da li kupatilo savršeno blista jer smo očekivale da se ispričamo jedna sa drugom i znale smo da ona druga neće ni primjetiti punu korpu veša niti joj je uopšte bilo važno da li su tuđi prozori svježe oprani ili ne. 

Zato, ne padajte u depresiju zbog tuđeg savršenog izgleda. Ne znate šta stoji iza toga. Napravite svoje savršenstvo koje ne mora niko da vidi ali kome ćete se vi diviti. Zagledajte se u oči jer oči su ogledalo duše.