Kako ( i da li) sve stižem?

Često od svojih drugarica i poznanica, novopečenih mama (ili mama sa stažom koje tek trebaju početi raditi), čujem retoričko pitanje: „Kako sve stižeš“, misleći na osmočasovno radno vrijeme i još sat izgubljen u odlasku na i dolasku sa posla, obaveze koje svaka žena neminovno ima u kući, vrijeme provedeno sa djetetom i vrijeme posvećeno sebi ( i partneru).

Kada bih bila potpuno iskrena, očajno bih odgovorila pitanjem: „Otkud ti to da sve stignem!?“. Ali, neću  da budem iskrena jer zašto plašiti ženu koja je već i sama dovoljno uplašena. A i, realno, ko nam je nametnuo da moramo sve stići?

Draga mama koja si tek dobila ili očekuješ dijete, mama koja imaš malu ili odraslu djecu pa se pitaš kako ćeš obaveze prema poslodavcu uskladiti sa obavezama koje imaš prema porodici, kući, sebi i svima oko sebe, iskrena da budem, ne možeš sve stići. Ali, i ne moraš. 

Stigneš ono što ti je važno i ono što moraš. Ponekad ne stigneš ništa. Ponekad nakon napornog dana na poslu, samo želiš da se zatvoriš u sobu, pokriješ po glavi i plačeš. Jer sve se skupi, neispeglani veš se gomila, djeca te stalno vuku za rukav, prijatelji ti zamjeraju jer za njih nikad nemaš vremena, ne pamtiš kad si poslednji put posvetila sebi pola sata. A ipak, ne možeš sebi priuštiti ni da se pošteno isplačeš jer moraš pripremiti ručak za sutra, najavili su se iznenadni gosti a kuća je u blagom haosu (ili dopuni bilo šta drugo). Možda ćeš se često pitati šta ti je to trebalo, bilo ti je sasvim dobro i kući po cijeli dan provodeći vrijeme sa svojom djecom. A kad bi prestala raditi, ponovo bi se pitala šta ti je to trebalo, zar nije bolje da malo izađeš iz kuće, razgovaraš sa odraslim ljudima, isključiš se iz svakodnevnice (ovo je iz ličnog iskustva).

Isto ovo pitanje postavljali su mi i u vrijeme kad nisam imala porodicu ali sam studirala i istovremeno radila. Čudili su se oni koji su znali da nakon osmočasovnog radnog dana odlazim u gradsku čitaonicu da učim još četiri sata pa usput navratim u biblioteku da pročitam i neku knjigu. Kako još imam snage da čitam knjige!? A mene je zapravo to opuštalo. I bolje sam se organizovala i više učila nego u vrijeme kad nisam radila. Znala sam da imam samo ta četiri sata na raspolaganju i da sam ih morala iskoristiti da učim ako želim da završim to što sam započela. Ranije, dok sam imala cijeli dan na raspolaganju, znala sam odlagati zavaravajući se da imam vremena, kasnije ću, moram sad odmoriti, pogledati seriju, vidjeti se sa prijateljima…

Tako je i sada. Radnim danima mnogo bolje funkcionišem nego vikendom. Znam da nemam mnogo vremena da operem suđe, ispeglam veš, sredim sobe pa onda malo ubrzam te svakodnevne aktivnosti. Isto tako, znam da je druženje sa Njom važnije od toga da li sam ispeglala veš danas ili ću to uraditi sutra ili prekosutra pa na taj način slažem prioritete. Kad vidim da se zaigrala sama, da joj ne trebam, požurim da uradim ono što inače uvijek odlažem. Ručak moram napraviti i, kako uvijek radim prvu smjenu, pripremam ga uveče, nekad za dva dana, nekad zaledim, nekad nešto brzinsko spremim poslije posla ali nikada ne ručamo prije šest sati. I trebalo mi je vremena da to prihvatim kao činjenicu i neminovnost jer nemoguće je prestići sam sebe.

Bila sam organizovana jedno vrijeme ali poslije sam ispala iz te rutine i nisam joj se ni vraćala. Svašta sam pokušavala da bi sve bilo savršeno dok nisam shvatila da je savršeno nemoguće ( a i dosadno ). Da je savršeno zapravo puštati zmaja, trčati, igrati se u pjesku, oblačiti lutkice, lijepiti kolaž na vrata i sve ono u čemu uživamo zajedno sa svojim djetetom.

Nekako sve može sačekati. Ne smeta mi dušek koji stoji na sred dnevnog boravka jer su bebe u bolnici i Ona mora da se brine o njima. Preskočim ga svaki put sa osmjehom. Kad poželim red, napravim ga u svojoj glavi. I ne, ništa nije prljavo, nismo neuredni samo smo posložili šta se mora i šta nas čini sretnima. Spremićemo ručak na vrijeme, opraćemo veš, posteljinu, ispeglaćemo isti dan ili po potrebi, usisaćemo, obrisati prašinu, uredno održavati higijenu ali nećemo robovati igrački ili šerpi koju nismo odmah vratili na svoje mjesto. Nećemo prati prozore svakih sedam dana niti praviti scene zato što je jedna mrvica pala minut nakon usisavanja. Pa i kad nešto od onog što se mora ne možemo stići, nije kraj svijeta.

Čak i za sebe nađem vremena u cijelom tom haosu. Nađem jer moram, to mi je izduvni ventil jer ako nemam vremena za sebe kako će Ona, kad odraste, znati da sebi mora biti važna. Time što joj pokazujem da je važna meni ne pokazujem joj kako treba biti važna i sebi. To može naučiti samo iz mog primjera.

Jer mama koja želi da radi ili, bolje da se izrazim, ide na posao za koji je plaćena novcem, to treba i da uradi. Za kuću će se naći vremena. Neće pobjeći nijedna obaveza, sve će nas čekati ali ćemo znati kako prema njima da se postavimo i koju da stavimo na prvo a koju na poslednje mjesto. Poneku i da izbacimo ili čak dodamo. 

Jer, ovo je važnije od svega…

DSC_0049.JPG

 

Advertisements

Kako reklame utiču na nas

Ako imate djecu ili ste bar duže vremena proveli u njihovom društvu, sigurna sam da ste i vi primjetili kako zastanu sa igrom svaki put kad su na TV programu reklame i zadivljeno ih gledaju. Fasciniralo me to sve dok nisam dovoljno odrasla da shvatim da su im zapravo zanimljive scene koje se u reklamama redovno brzo smjenjuju, bar kad su u pitanju mala djeca, do dvije-tri godine. A kad dijete odraste dovoljno da i samo može donositi zaključke, birati šta želi a šta ne, tražiti da mu se kupi baš ta igračka, onda je uticaj reklama mnogo značajniji.

Ne mislim samo na reklame na TV ekranima od kojih dijete, koliko-toliko, možemo izolovati. Ne možemo ih izolovati od bilborda kojima smo okruženi gdje god da krenemo. Tako svaki dan slušam manje-više slične molbe, kupi mi onu igračku koja se sklopi i bude jastuk, kupi mi princezu koja leti, kupi mi bebu koja priča, plače, pjeva…  A ono što me je natjeralo da pišem ovaj tekst jeste izjava da ne može piti mlijeko zato što nema slamku sa kravom koja pjeva. Kad sam je upitala gdje je vidjela tu slamku, naravno da mi je odgovorila „na televizoru“.

Kad odemo u prodavnicu, redovno se oduševljava voćnim jogurtima i gotovim pudinzima koje nikada nije jela. Ali vidjela ih je na reklamama. Čak me je učila i kako se jede Oreo keks, baš kao dječak sa reklame.

I nisu samo djeca podložna tom uticaju. Koliko sam samo puta otišla u kupovinu i nisam kupila nešto za šta nikad nisam čula a uzela bih istu stvar drugog proizvođača samo zato što mi je poznata. Nisam je koristila ali čula sam za nju.

Čak je i moja svekrva, inače pobornica zdrave ishrane nasjela na netipičnu reklamu, skrivenu u podugačkom novinskom članku o paštetama. Članak je govorio o štetnosti mesnih prerađevina, između ostalog i pašteta, navodeći sve pojedinosti o tome kako i od čega se prave i koliko loše utiču na zdravlje ljudi a posebno djece. Tek negdje na kraju, provlači se nekoliko rečenica o pašteti izvjesnog proizvođača koja je zdrava, bez aditiva i predstavlja savršen obrok i za malu djecu. I to je to, kraj teksta. Ali, na poslednjoj stranici tog čitanog sedmičnog magazina nalazi se klasična reklama navedene „zdrave“ paštete i njenog proizvođača. I tako mi svekrva sva oduševeljena priča kako ima neka pašteta koju može jesti i Ona. U čudu sam je gledala, shvatajući koliko mediji utiču na nas, htjeli mi to ili ne.

Ne tvrdim da reklamirani proizvodi ne mogu biti dobri ali to što imaju dobru reklamu ipak ne govori o kvalitetu. I obrnuto. Imam čak neke proizvode u svojoj kući kojima sam toliko oduševljena da bih ih i sama reklamirala. Sa druge strane, neke toliko „izvikane“ nikada više ne bih upotrebila. A nekima nije potrebna ni reklama, govore sami o sebi.

A ja ću izreklamirati jednu sjajnu kuharicu,

image-0-02-05-6a8a6fc73465485df90f25aeed20ea336bc315e116b26d41798c7abb039c77c6-V

 

toliko sjajnu da ne da nikome da uđe u kuhinju :).

Kako sam prestala biti svoja Ja a postala njena mama

Hladnoća siječe obraze dok biciklom jurim da što prije stignem kući – djetetu koje je već zaspalo, mužu koji radi, neispeglanom vešu i nedovršenom ručku. A neki glas doziva sa ramena: ‘Uspoooori’. Kako da usporim? Ko će nju pokriti, njemu spremiti večeru, veš srediti?

Ne tako davno, istim ovim biciklom sam dnevno prelazila i na desetine kilometara, stizala na sva dešavanja i imala kondicije da u jednom danu prepješačim cijeli grad. I nije mi bilo teško. Ugađala sam sebi i voljela sebe.

Večeras se spremam na pilates i skoro da odustajem jer je vani hladno a ja moram pješke ili biciklom. Smrznuću se, ne mogu ja to. Kad sam prestala biti avanturista a počela se plašiti zime? U isto vrijeme kad sam prestala biti svoja Ja a postala Njena mama! A nije moralo tako. Mogla sam pomiriti te dvije uloge dovoljno da obe budu zadovoljne. I ja i Ona kojoj sam mama.

U  poslednjem trenu odlučila sam da odem isključivo iz razloga što sam uplatila unaprijed a ionako idem na svaki drugi čas pa da mi ponovo ne propadne novac. A trebao  je razlog biti dobrobit za moje tijelo i duh, vrijeme provedeno sa samom sobom i odmorna glava za igru sa onom najdražom. Tada ne bih jurila da se što prije vratim. Usporila bih ili čak i zastala da pokupim koji kesten, udahnem onaj (ne tako hladan) vazduh, vidjela bih kako je jesen obojila grad predivnim bojama.

I zaista, zar se moramo odreći sebe kad postanemo majke, supruge? Ja sam se velikim dijelom odrekla ali ne krivicom drugih već isključivo svojim zaslugama i stavom da, ako se ne žrtvujem, nisam dobra majka. A jesam. Biću dobra i  kad odvojim sat vremena da čitam knjigu koja me opušta pa ću odmornija i raspoloženija biti bolja Njoj nego ona što sam bila juče – frustrirana i nezadovoljna jer nije oprala kosu zbog mnogo važnijeg posla. Usisavanja.

Nekada sam znala satima da čitam i pišem i to mi je hranilo dušu. Onda je došla Ona i knjige o bebama su neprimjetno ali odlučno zamijenile moj hobi. I tu sam negdje izgubila sebe.  U kupovini, trčeći od jedne police do druge, bez snage da probam majicu već je samo pokupim u nadi da neće biti prevelika. A zapravo, sve su postajale premalene dok sam se ja širila jer sam svoje nezadovoljstvo utapala u čokaladama u kasnim večernjim satima. Izgubila sam se i u ravnoj obući jer je tako udobnije i lakše trčati za Njom pa je postajala udobna i kad je Ona bila kući. Zajedno sa visinom pete spuštalo se i moje samopouzdanje.

Tek nakon njene navršene tri godine, počela sam da izvirujem iz hrpe igračaka i tražim put u svijet odraslih. Da obujem štikle i kad sam sa njom a trenerku ostavim za kućnu varijantu. Ostavila sam slikovnice i učlanila se u biblioteku. Prestala da se pitam šta će muž reći ako danas nema ručka, ionako ne ruča redovno i nikad ne prigovara. Pustila sam Nju da gleda crtani dok ja sama sa sobom pijem kafu i dogovaram se kako da se pomirimo.

I još uvijek nisam svoja Ja, još uvijek sam Njena mama i ta uloga mora biti na prvom mjestu. Ali onda kad odvojim jedan sat da budem svoja zašto da ga ne iskoristim najbolje što mogu umjesto da se pitam šta Ona sad radi, da li je gladna, žedna, pospana? Zašto se plašim zime u novembarskom predvečerju i oblačim kao da idem na sjeverni pol dok sjedam na bicikl a zapravo, vruće mi je i prije nego što sam krenula? Mogu biti i mama i svoja Ja samo da dopustim sama sebi da uživam u sitnicama i vremenu koje mi je dato. Njoj ću biti bolja, sebi sretnija a njemu ljepša.

Snježana G.M.

Šta će mama raditi? Gledati u telefon!

Nisam ovisnica o društvenim mrežama. Bar sam mislila da nisam. Svakodnevno „virnem“ da vidim šta se dešava u virtuelnom svijetu, pročitam neku vijest, neki kraći motivacioni tekst ili nešto da me nasmije ili rasplače. Ali, nije da moram to da radim. Uz jutarnju kafu, otvorim FB, na desetine linkova ka, čini se, dobrim tekstovima koje obećavam sebi da ću kasnije otvoriti i pročitati jer sad nemam dovoljno vremena. I listam, listam, listam dok ne dođem do onog što sam vidjela i prethodni put. Ali i dalje listam. Zašto? Ne znam. Isti ritual primjenjujem i dok Nju ljuljuškam da zaspi pa kad se okrene prema meni, ja krijem telefon jer i ona mora da vidi šta je to. Uveče, kad uključim TV da potražim neki dobar film a obično ga ne pronađem, ja ponovo otvorim FB da vidim šta su zanimljivo označili moji fb prijatelji. Onda ponešto i pročitam, nešto bih i prokomentarisala ali na telefonu mi to ide presporo pa samo preskočim. Iz istog razloga sa telefona ne čitam ni blogove koje pratim a kad ih i pročitam bude mi krivo jer samo zatvorim stranicu a imala sam baš dobar komentar da ostavim.

Ponekad, u pozadini, čujem Nju kako me zove da se igramo zajedno. Nakon nekoliko mojih „Evo me, samo minut“, ostavim sve te važne informacije iz male spravice i igram se sa svojim djetetom. I osjećam se sjajno.

image-0-02-05-9ac94cfd0d86770ad7fd0a730aa3efe3bf655bd340f603bcd4af48385e07b557-v

Nedavno sam kupila ukrštenicu. Tako, nekoliko sedmica unazad, desilo se da Ona doručkuje a ja pored nje pijem kafu i ispunjavam ukrštenicu. I svidio mi se taj naš mali ritual za koji imamo priliku samo vikendom pa sam odlučila da nastavimo tako svaki vikend jer znam da će pamtiti sitnice koje zajedno radimo. Htjela sam da se, kad odraste, sjeti kako je sa svojom mamom vikendom obavezno sjedila za istim stolom dok je doručkovala a mama pila kafu i nešto pisala. Kao što ja imam lijepe uspomene iz djetinjstva, kad mama sjedi i plete a ja se igram bebica pored njenih nogu. To je sitnica ali meni posebna sitnica.

A onda mi je jednom rečenicom Ona probudila savjest i kao da me ošamarila mojim nesvjesnim postupcima. Jednog takvog vikenda, napravim joj doručak, sebi i njemu kafu, uzmem ukrštenicu i sve tako stoji na stolu. Upitam je, sva radosna, šta ćemo sad raditi. Kaže: „Jesti“, pitam je šta će mama raditi, „Piti kafu i gledati u telefon“. Ošamarila me činjenica da će me moje dijete takvu pamtiti kad odraste. I sve mojom krivicom.

Nisam ovisnik o društvenim mrežama niti o internet svijetu generalno. Mogu bez svega toga. Ali, kad mi je telefon pri ruci, nekako prsti sami lete, otključavaju ga, loguju se… Možda i jesam ovisnik. Šta god da je u pitanju, zašto sam dopustila da me Ona vidi kao mamu koja gleda u telefon!? Ne kao mamu koja kuha ručak, koja sprema kuću, koja piše, igra sa njom, šeta…

dscn7400

A možda mi je baš ovaj udarac trebao da shvatim da bespotrebno trošim vrijeme dok „pogledam samo još ovo“ umjesto da, kad stvarno želim nešto kvalitetno da pročitam ili pogledam, odvojim vrijeme i uradim baš to a vrijeme potrošeno na ono usputno „virkanje“ iskoristim da budem sa onom najdražom kojoj prečesto govorim „Sačekaj!“

„Kako ga ne znaš? On je faca!!!“

Grozim se ljudi koji misle da su iznad drugih, ne znam po kojim mjerilima. Ne volim kad sjedim u kafiću ili prolazim ulicom a neko iz mog društva kaže: „Jao, eno ga. On je … taj i taj“.  Ili ignorišem takve komentare ili namjerno kažem da prvi put čujem za njega pa nerviram sagovornika, kako ne znam ko je to. Briga me ko je. Ne zna ni on ko sam ja.

Ne volim da se hvalim svojim uspjesima a još manje volim kada se drugi hvale. Ako sam uspjela, uspjela sam zato da bih sebi osigurala bolju budućnost i hvala Bogu na tome. Zato se naježim kad mi neko priča kako je završio kojekakve (uglavnom privatne) škole i postao magistar, doktor (!?). Pa, dobro. Zašto to meni pričaš? Neću ja uživati u plodovima tvoga rada pa ne moram ni znati cijelu istoriju tvoje karijere prije nego što znam i kako se prezivaš.

Ne volim ni kada ljudi cijene druge ljude po poklonima kojima daruju ili kada moraju dokazati svoju vrijednost skupocjenim poklonima. Ako si ti meni kupio dar u visini polovine moje plate, ne znači da moram i ja da se „revanširam“. Bar ja to tako ne gledam. Smatram da ljudi poklanjaju u granicama svojih mogućnosti i tako i ja činim. Nema to veze sa tim koliko te cijenim i poštujem. Neki pokloni koji nisu koštali ništa više od truda da se naprave, vrijedniji su mi od onih bezličnih koji, samo što ne vrište koliko su plaćeni.
Mrzim ona foliranja „dušo“, „srećice“, „ljubavi“. To mi ni mama ne govori. Posebno to mrzim od potpuno nepoznatih ljudi, često ih srećem na poslu pa mi prosto bude neprijatno kad čujem: „Jao, hvala ti dušice, ti si najbolja osoba koju sam upoznala“. Hm, zar smo se upoznale!? 

Trudim se da izbjegavam takvo okruženje ali nemoguće je. Zato koristim svaku priliku da ih spustim, bar one kojima mogu odgovoriti bez posljedica. Jer, do prije nekog vremena, bila sam običan učenik, običan student iz obične porodice srednjeg staleža koja nikada nije imala previše niti poznavala bitne ljude. A sada, kad imam dobar posao koji sam dobila zahvaljujući svom učenju i trudu, odjednom, mnoštvo ljudi (koji do juče hoće ili neće pozdraviti u prolazu) oko mene, kao „ti si baš super“. E pa nisam. Super sam onima kojima sam bila super i ranije.

Zato, kad sam u prilici da nekome pomognem, savjetom, upućivanjem ili skraćivanjem (dužeg) puta, radije ću pomoći onome ko dođe izgubljen, neuk i prost nego onom u odijelu koji mi laska da bi se domogao neke koristi. Ovaj drugi će se ionako snaći.

Imala bih još puno toga reći ali dovoljno mi je i ovo malo negativne energije što sam izbacila iz sebe, a koja se nakupila zbog neizbježnog i prekomjernog vremena provedenog u društvu gore navedenih.

 

 

P.S. Pisala sam ovaj tekst 2011. godine ali ništa se nije promjenilo osim moje sklonosti ka nerviranju. Kao što reče jedna moja koleginica: „Vidiš onaj prozor? Neka kroz njega sve izađe, ti idi svojoj kući nasmijana“

Nabacane misli

Sama sebi ali i vama dugujem objašnjenje i izvinjenje. Zašto me nema!?  Ni sama ne znam. Vrijeme leti pored mene, inspiracija sve dalja, obaveza sve više a volje sve manje. Koliko dugo nisam pisala, otprilike toliko nisam ni čitala. I, po ko zna koji put, osjećam da gubim dio sebe. Ne pišem, ne dišem. Eto, tako se osjećam.

A početi moram, makar ovako, nabacano, bez smisla jer ovo i jeste moj kutak za misli. Ja nisam profesionalac pa da sve moram pisati smisleno i po redu. Kod mene može bilo kako ako ću se osjećati bolje. A već se tako osjećam.

Sve mi, nekako, ide po planu. Neko bi mi i pozavidio. Rekao bi da mi ništa ne nedostaje. A meni nedostaje jedan mali djelić nečega što sam zakopala duboko u svom srcu i za šta niko ne mora da zna. To je samo moje. Moja bol, moja maštanja i moji nedosanjani snovi. Koliko suza sam prolila toliko i volim tu patnju koja je istovremeno gorka i slatka.

Sretna sam. Imam sve uslove za sreću. Pa, ipak, jedan mali, mali djelić nje ostaće ovdje, u ovom vremenu i nikada je neću zaboraviti.

 

Zasto vise ne volim ljeto!?

Vise mi ljeto nije omiljeno godisnje doba, kako sam pisala u leksikonima svojih drugarica. Presla sam tridesetu (uh, kako zvuci), dobila dijete, muza i gomilu obaveza za koje, do prije tri godine, nisam ni znala da postoje.

image

Ljeti sam isla na bazene, uvece izlazila, ponosna na svoj preplanuo ten za koji mi mnogi nisu vjerovali da nije rezultat przenja u solarijumu. Bilo je veoma vazno imati bijelu haljinu, onu na koju sam ove godine zaboravila i u njoj se prosetati gradom, ne bi li me vidio neki on, tada drag mom srcu. Vikendom bih sa prijateljicama zapalila van grada, negdje uz rijeku, uz glasnu muziku i beskrajan smijeh (onim sa kojim vise ne mogu da pricam jer smo nadglasane sitnim glasicima i novootkrivenim rijecima).

image

Sada ljeto izgleda potpuno drugacije. 2012. sam se udala, bas  u sred ljeta i najvece vrucine pa je proslo u pripremama za zajednicki zivot i navikavanju na isti. 2013., dva dana nakon godisnjice braka, dobili smo nasu Nju i naravno, vrucina nas je zadrzala u kuci taman do izlaska iz babina. 2014. je bila kakva je bila, nazalost. Kisna i, za mnoge, pogubna. Ove godine, konacno vidjeh i more i to tek na kraju ljeta.

image

A do tada, vrucine i sparine su mi oduzimale svu snagu tako da sam od jula do kraja avgusta bila kao robot, jedva rucak da sam nekad skuhala, peglanje nisam mogla ni da zamislim a ni usisavanje. Dosla bih kuci u pet, preuzela dijete koje ni po koju cijenu nece da udje u kucu jer vani je pijesak, sjedila bih tako sa njom i igrala se ili pila kafu od pijeska, ponekad u odjeci u kojoj sam i dosla s posla i kad bih je vec mogla nagovoriti da udjemo, u kucu bi se uvukla nepodnosljiva  sparina da mi se nije ni ulazilo. I kad obavimo sve neophodne rituale pred spavanje i zaspi(mo) ja bih mogla nesto uraditi u kuci ali, kao sto rekoh, vec sam i sama  zaspala. U neznanju.
Sa dolaskom svjezijih dana pocela sam da disem. Dosadilo mi je ljeto. Odlasci na bazen poslije posla, noci gledanja u zvijezde, nepostojanje brige za sudjem i ostalim poslovima. Dosadilo mi jer toga vise nema. Zato vise ne volim ljeto.

image

P.S. Buduce supruge i mame, ne dajte da vas zastrasi ovaj tekst. Samo sam htjela reci da mi je jesen omiljeno godisnje doba, mjenjam odgovor, vracajte leksikone