Svašta i ništa

Tek je 12 sati… o, da, nekad bih ludovala uz ovu pjesmu. Ni brige, ni pameti. Sa ove vremenske distance tako izgleda. A sad… zar je već 12. Zapostavila sam blog, čitanje, pisanje. Ništa čudno, ni prva ni poslednja. Ali, osjećam da sam zapostavila sebe, da trčim da udovoljim drugima pa se spotaknem i padnem a bol osjećam samo ja. To mi se ne sviđa i ne postoji opravdanje zašto je to tako. I misli su mi zbrkane. Počela sam pisati sa jasnom idejom u glavi ali izgleda da ni ona nije baš bistra pa ispadoh iz kolosjeka.

Nego, kao što rekoh, 12 je sati. Muž me blijedo gleda, pita otkud mi snaga, kako ću sutra ustati. A ja snagu crpim dok pišem, čitam… znam da ne razumiju oni koji to ne iskuse. Tako se i ja pitam otkud njemu snaga da 12 sati (nekad i više) radi, nezdravo se hrani, ne vidi pošteno ovo malo čedo koje mu se već sada raduje. A ja, kradem od sna ovo malo misli što mi se motaju po glavi i pokušavam sastaviti nešto smisleno. O svemu i svačemu razmišljam ovih dana, najviše o djeci.

Posmatram juče malu glavicu, nova kosa se nazire, biću mala plavuša, kao mama i tata. I uživam u tom novootkrivenom svijetu jednako kao i ona dok posmatra svoje prstiće, igra se sa njima oduševljavajući se na svaki novi pokret. Odjednom, znak pitanja iznad moje glave. Radim li ja to dobro? Kako znam šta trebam da radim? Jesam li sigurna da joj nije hladno/vruće, da je gladna/sita, hoću li pogriješiti u nečemu što se ne može ispraviti? Znam, priroda je sve udesila ali svejedno, nije mi svejedno dok razmišljam o tome. Lakše je kad sve radim mehanički.

Posmatram i ljude oko sebe, razumijem zabrinutost, neimaštinu, strah, samoću… ali ne razumijem zašto im je čudna moja izjava da želim troje djece jer „ako drugo bude muško, šta će mi onda treće“ (da je moja mama ovako razmišljala, mene danas ne bi bilo), osim toga „KRIZA JE“ (posebno se naježim na ovo, još kad dođe od nekoga ko se ne ponaša u skladu sa kriznim vremenima). Ali, duga je to priča, dostojna posebne teme.

Pročitah danas post o novoj radnji u svom gradu (nije reklama, samo izvor saznanja) pa tim tragom dođoh i do bodija sa zanimljivim natpisom „Moja mama sve zna, tvoj savjet joj ne treba“. Eh… mislim da mnogo mama muku muči sa raznim dužebrižnicima. Sinoć sam se našla u društvu žene koju prvi put u životu vidim, poigrala se malo sa bebom koja je (ne znam zašto jer ne zna da kaže) počela da kenjka i da se mazi a ona pita: „Da nije gladna?“ To je bio jedan od mnogobrojnih trenutaka kad sam krivila svoju mamu što me je učila da ćutim i budem fina. Fino je od nje pitati mene da li je gladna (kao, pustila bih ja dijete da gladuje) a nije fino od mene odgovoriti joj da ja valjda bolje od nje znam da li mi je dijete gladno ili ne. I, da, ako se pitate, nije bila gladna. (nakon toliko ponavljanja, ova riječ mi postaje sve besmislenija). Večeras sam dobila savjet da koristim isključivo xy kremu zbog ekcema sa kojim se nekoliko dana borimo. Nema vajde objašnjavati da sam je koristila, da nam ne pomaže. Kako ne pomaže kad je njegovom sinu pomogla, nešto ja tu nisam dobro uradila!!!

Pa evo, ni sad ne slušam savjete (ima tu i pametnih, da se razumijemo) i, budna sam iza ponoći. Kako će se to odraziti na moje lice, znaćemo za 10, 20 godina a već sutra ću znati kako i na moje duševno stanje. Možda već i za koji sat, kad mala šašavica zatraži da je mama malo ljulja prije svitanja.

Laku noć želi vam moja usnula duša, sad će i tijelo za njom…

Liebster…

Zadala mi Jelena težak zadatak. Činio se lakim na prvi pogled, par pitanja na koja ću začas odgovoriti. I lijepo ja sebi napravim kafu, spremna za nove radne pobjede, željna pisanja, čini se da riječi dolaze same od sebe… i onda, tajac. Nešto ne ide. I, na kraju, dodjoh do toga da sam prvi put za sve godine blogovanja (što ovdje, što na drugom blogu) pisala jedan post u nekoliko navrata, svaki put pomalo.

1. Zašto pišeš blog?

Odmalena sam uvijek nešto pisala i uvijek govorila da ću biti novinar. Sad vidim da je novinarstvo nešto sasvim drugačije ali želja za pisanjem je ostala. Kad sam ušla u svijet blogova, shvatila sam da je to način na koji mogu izraziti svoje misli (kakve god da su) bez razmišljanja kako će biti prihvaćene od drugih jer, kome se ne sviđaju, nije dužan ni da čita. S druge strane, vremenom sam stekla blog-prijatelje i mnogo mi je drago zbog toga.

2. Koja osoba je najviše uticala na formiranje tvoje ličnosti?

Moja mama.

3. Odakle si?

Iz Banjaluke.

4. Kada si zadnji put vozila bicikl?

Eh, davno je to bilo, više od godinu i po. Prvo nisam mogla zbog trudnoće a kasnije, valjda od tolikog stajanja, gume na biciklu su pukle i sad traže nove. Ali, dolazi proljeće pa ću da obnovim gradivo vrlo brzo. Inače, volim da vozim bicikl.

5. Koje je tvoje omiljeno slatko jelo?

Mmmm, čokolada i sve od čokolade. Ali, kad bi neko baš htio da me obraduje i iznenadi, spremio bi mi šnenokle.

6. Kada si se zadnji put napila?

Hm. Ne sjećam se kad sam uopšte zadnji put pila. Inače, nisam sklona napijanju, valjda zato što se poslije par gutljaja uspavam pa i ne stignem do dijela gdje mogu reći da sam se napila.

7. Šta je najlepše što ti se desilo prošlog dana?

Šetnja sa dva najdraža bića na Šehitluke, banjalučko izletište i spomenik. Šetnja je trajala 3 sata, uzbrdo i nizbrdo, sa naizmjeničnim guranjem kolica i nosanjem sedmomjesečne, nimalo lagane, bebe ali je vrijedilo svakog mišića koji je jutros zabolio.

8. Omiljeni sport?

Odbojka, koju nisam igrala 100 godina. (Dok ovo pišem, dolazim do zaključka da je vrijeme da se pokrenem)

9. More ili planina?

More. Mislim, čak, da bih mogla živjeti u nekom primorskom mjestu i mimo sezone.

10. Najviše verujem u…

Pravdu. Znam da je mnogima strana ali, nekako sam naučila da sve na kraju dodje na svoje mjesto i ništa ne ostaje neplaćeno. Zato se i ne brinem mnogo oko nekih stvari jer, vjerujem, sve se vraća na neki način, i dobro i loše.

11. Ni po koju cenu ne bih…

Ostavila svoje dijete. Besmisleno je kad ovo kažem, valjda nijedna majka ne bi ali, dok nisam imala svoje, drugačije sam razmišljala. Opravdavala sam žene koje ostave djecu, mislila sam da sigurno imaju dobar razlog za to, bilo mi ih je žao ali sada vidim da ga nema, ni neimaština, ni mladost, ni neprihvatanje od strane okoline, baš ništa. Naprotiv, sa djetetom dobiješ i snagu da ideš protiv svega i osvajaš neosvojivo.

 

To bi bilo to :). Hvala Jelena. Ne znam da li je neko od vas, koje ću nominovati, već imao ovu temu ali ja ću to, svakako učiniti. Pa, da krenem: Suza, Tangolina, Gamche, Ema, Maja, Iskrica, TatjanaMB i ko god od vas želi. Ovih dana nemam vremena da sve redovno čitam a ima blogova za koje moram izdvojiti vrijeme da krenem ispočetka jer vidim da vrijede (čitaj: po mom su ukusu). Pitanja na koja, naravno ako želite i imate vremena, trebate odgovoriti su:

1. Koliko dugo pišeš blog (uopšte, a ne samo ovaj aktuelni, ako ih je bilo i ranije)?

2. Ako imaš djecu, misliš li da je u redu da ono ne persira i ne zove teta (ime) tvoje baš, baš dobre prijateljice, koje viđaš skoro . svakodnevno?

3. Da li više voliš kafu piti sama ili u društvu?

4. Ustručavaš li se iskreno reći šta misliš, čak i kad bi to dovelo do sukoba?

5. Možeš li reći da imaš prave prijatelje, one za koje bi stavila ruku u vatru i koji bi to isto učinili za tebe? (a da to nije neko iz porodice)

6. Da li ti je važnije da ti kuća u svakom trenutku bude sređena ili da se odmoriš, prošetaš, družiš (dok je po kući sve razbacano)?

7. Da imaš mnogo novca koji moraš potrošiti isključivo na sebe i svoje želje, na što bi to bilo?

8. Da imaš priliku, da li bi napustila svoju zemlju i otišla u inostranstvo (ako već nisi)?

9. Nedostaju li ti ona „dobra stara vremena“ ili se raduješ novim stvarima i dešavanjima?

10. Da li si zadovoljna svojim životom?

11. Da li bi pristala da neko drastično promjeni tvoj izgled (kratka kosa ako si uvijek imala dugu, boja kose koju nikad nisi imala, garderoba koju nikad nisi nosila…)?

 

Pravilo je da uputite svoja pitanja drugim blogerima, njih 11 ali, kao što reče Jelena, ja sam tek početnik pa nisam izabrala 11. Čitam vas 😉

 

„Radiš u Opštini!? Aaaa a sve se nema“

Citiraću jednu moju kolegicu i, moram priznati, u potpunosti se slažem sa njom. „Nisam ni znala koliko sam bila glupa i naivna dok nisam počela raditi“. A razlog tome je, vjerovatno, ono naivno vjerovanje da su svi ljudi dobronamjerni, pošteni i iskreni. Trebalo mi je mnogo vremena da se naviknem na razočarenja u one koje sam, ipak, izdvajala od drugih. I, vjerujem, vremenom sam i sama postala kao oni, nažalost ili srećom, zavisi od ugla posmatranja.

Ipak, to nije tema o kojoj sam htjela da pišem, nekako se i ove misli provukoše. Htjela sam pisati o predrasudama u vezi svog posla. Radim u Administrativnoj službi u svom gradu ili, narodski rečeno, u Opštini. I prvi komentar kad to kažem nekome koga sam tek upoznala ili se površno poznajemo, isti je: „Baš te briga, uvalila si se“. I ježim se kad to čujem. Čak sam imala neprijatnu situaciju u ambulanti Doma zdravlja gdje mi je med. sestra, nakon što mi je saopštila da ne može naći moj karton i ne želi da gubi vrijeme na to (te da dođem sama da ga tražim a ja u babinama), onim iritirajućim tonom rekla: „Uh, ne brinem se ja za vas, vi imate platu 2000 KM a moja kasni deset dana“.

Da ne pričam o pričama kako nema šanse da se zaposliš u državnoj ustanovi ako nemaš vezu. Ima. Ja sam se tako zaposlila i znam još nekoliko njih koji su isti kao ja. Nemam ni dobrostojeće roditelje, ni kumove ni prijatelje ali ipak sam počela da radim u Opštini bez ikakve veze (ali uz preporuku radnih kolegica šefici nakon pola godine volontiranja koje sam takođe počela obavljati bez veze, na osnovu dobrog uspjeha u školovanju) i ne pravdam se nikome ko tvrdi suprotno i ne vjeruje mi. Njihova stvar.

Istina je da imam platu 800 KM + minuli rad koji, u mom slučaju, iznosi 24 KM i to sa SSS iako sam završila Pravni fakultet (državni) ali ne žalim se. Istina je, takođe, da platu ne dobijamo prvog u mjesecu, kako mnogi misle, već nekad čak i 15. ali važno je da bude. Istina je da se u mom odjeljenju radi punom parom, svih osam sati u toku radnog vremena, ponekad bez pauze jer ne smijemo ostaviti stranke da čekaju, ljeti (zbog ljudi koji dolaze iz inostranstva i sređuju dokumente) radimo i vikendom za koji dobijemo slobodan dan a koji, opet, ne možemo iskoristiti kad želimo. Istina je da, ko god poželi, može doći da pljuje po nama i da nam psuje sve po redu jer, eto, mi radimo a oni ne i da pritom, smijemo samo da ćutimo i nadamo se da će uskoro izaći jer nemamo zaštitu na poslu.

Opština je sinonim za dobru platu, nimalo rada i mnogo neljubaznosti. Ne kažem da ne postoje oni koji su u takvoj situaciji ali ja ih ne poznajem. Poznajem neljubazne, to priznajem i viđam ih i ja ali to je zato što su takvi ljudi a ne zato što rade u Opštini. A sa druge strane, bitno je i ko je stranka. Dešavalo se da uđe „gospođa“, sva nadrndana, nervozna, već sa vrata me napada zato što joj se ne slažu podaci u ličnoj karti i rodnom listu (a već deset godina ima tu ličnu kartu i ne reaguje zbog pogrešnog mjesta rođenja dok joj negdje ne napravi problem) pa odlazi uz riječi kako niko ništa ne radi, ne zna svoj posao i da ima mnogo njih koji bi radili ako mi nećemo. A za njom ulazi druga gospođa (ovog puta prava), ima isti problem ali traži rješenje, pita kako da ispravi grešku i odlazi zadovoljna, raspoložena i uz osmjeh. Moram napomenuti da nisam od onih tipova koji na napad odgovaraju napadom tako da sam prema svima ista ali, zbog svog mira, trudiću se da to promjenim čim se vratim na posao.

Juče su mi bile dvije kolegice sa posla i shvatila sam da se ništa nije promjenilo. Stranke iste, radne kolege iste (o tome bi se tek moglo pričati) a ja se sve nadala nekim promjenama do mog povratka.

Moj momenat

Jelena je pisala da joj fali momenat. A ja ga upravo našla pa se prisjetih njene priče. Kafu volim da pijem sama, uz računar. Čitam, pišem, pijuckam. I mogla bih tako cijeli dan da imam vremena.

Jutro je počelo osmjehom, kao i svakog vikenda. Ova mala postaje sve svjesnija i zanimljivija pa je, jutrom, dok smo još u krevetu i ne mili nam se ustati, prebacimo kod sebe a ona vrišti, hvata nas za rukave pa ne zna gdje bi prije gledala, u mamu ili tatu. Tu radost treba doživjeti.

beba

I jedva se nekako natjeramo da ustanemo iz tople postelje u hladne prostorije pa skuhamo kafu koju ćemo piti, svako za sebe. On vani, uz cigaru; ja u kući, uz računar (ako Ona dopusti). Sinoć sam prekršila svoj princip da nema spavanja dok se kuća ne dovede u red jer smo pali s nogu oboje pa se nasmijano jutro nastavilo sredjivanjem krša i haosa dok je vesela djevojčica sve posmatrala iz svoje nove stolice za hranjenje (koja je, već mi se čini, pun pogodak). Kafu još nismo popili, čeka.

Utom, dolazi baba, cura vrišti (zna da će je ova uzeti), baba još srećnija, hoće da je vodi kod sebe (kuća do kuće). Spremam je i mislim kako ću taman imati dovoljno vremena da sve sredim. ALI… Onda, kao da me nešto lupi po glavi. Muž sipa kafu i odlazi ispred kuće a ja se mislim, koja sam budala. Kafa se već ohladila ali baš me briga, pijem je ja i hladnu.

Sjedam za računar, imam želju da pišem pa se riječi slažu same od sebe. One će pobjeći a nered neće.

I tako, kuckajući, dolazim do još jednog zaključka, opet da sam budala. Da može, svekrva bi Nju preselila kod sebe, ja bih morala samo da je hranim. Ja se, naravno, bunim. A bunim se i kad ona želi da je odvede na sat, dva ali ne zato što im ne dam da se „druže“ već zato što je meni neprijatno. Osjećam se kao da je iskorištavam, da joj „uvaljujem“ dijete i uvijek sam se protivila tome da je, kad idemo negdje, ostavljamo a muž je uvijek bio za to, bar dok je mala. A kad pogledam, koliko žena bi bilo srećno da ima svekrvu kao što je moja i koliko bi njih bez razmišljanja iskoristilo trenutke koje ja imam svakog dana.

Zato sam sad sve ostavila, bez grižnje savjesti pijem kafu a i muž me obradovao… Upravo čujem usisivač 🙂