Promocija knjige „Ulicama Blogograda“ i moj povratak na posao

Pisala sam o Blogogradu i Blogograđanima, spominjala promociju knjige i radovala joj se kao malo dijete. Unaprijed sam sve pripremila, sredila auto (dobro, muž je to odradio), izvadili pasoš za malu curu i obezbjedili smještaj jer putujemo iz Banjaluke u Beograd sa bebom od 11 mjeseci. Međutim, promocija je zakazana na datum mog prvog radnog dana koji ne mogu izbjeći. I mnogo mi je žao.

Za sve vas koji ste zainteresovani, 21.06.2014. u 19h, prostorije biblioteke „Milutin Bojić“, ogranak Hadžipopovac, Primorska 22.

 

————

Spomenuh svoj prvi radni dan. Da, počinjem da radim. Nakon što sam pola godine uživala (ali, bukvalno uživala) u trudnoći, pričala sa svojom bebom, mazila stomak, pisala, čitala… i još skoro godinu (još više) uživala sa svojom malom ljubičicom, gledala je kako raste, kako iz dana u dan postaje svjesnija svijeta oko sebe, kako uči, savladava prepreke, doziva mamu i tatu, pažljivo bira kojim putem će doći do željene igračke… nakon svih tih čari majčinstva, počinjem da radim. I ne znam kako ću.

Znam. Kao i sve ostale žene. Kako moram. Ali, kako da ostavim ovo svoje čedo kad mi se tako slatko smije. Ili, još gore, kad me tužno gleda dok se udaljavam iz vidokruga, pa krene za mnom ili se rasplače. Nema mi ljepšeg osjećaja nego kad se budi pa počne da kmezi a ja legnem pored nje, ona se blago nasmješi, zagrli me i nastavi da spava.

Svaki dan joj pričam koliko je volim, objašnjavam joj da ću raditi, da će joj biti lijepo sa bakom, da će mama doći brzo i ići ćemo u park. Nije baš da je zainteresovana ali nekako osjećam da znači to što joj pričam. Možda ne razumije riječi ali vjerujem da razumije osjećaj.

 

Advertisements

Šta se to promjenilo otkad sam mama!?

Sve. I ništa. Zavisi iz kog ugla gledate. Postala sam „mekša“ i plačljivija a istovremeno jača od hiljadu stjena. To je ono nevjerovatno u vezi majčinstva.

Neki pogledi na svijet, direktno vezani za ulogu roditelja, ostali su mi isti a mislila sam da neće biti. Moje dijete jeste moj smisao života ali i dalje mislim da je pogrešno shvatanje da je život ljudi koji ne žele ili ne mogu imati djecu, besmislen. Uvijek sam to tvrdila, tvrdim i dalje. Svi imamo svoju ulogu na ovom svijetu, neko je zaista glumi a neko i živi svim srcem. Nije nam Bog svima dao ono što želimo. Ali, oni kojima je dao, imaju pravo u tome da uživaju pa bio to idiličan porodični život ili karijera u usponu.

Brzina reagovanja. Nekada bih, pri pomisli da bi, npr. voda mogla da iskipi, ipak sačekala koju minutu pa tek onda provjerila. Sada, pri pomisli da bi Ona mogla dopuzati do zabranjene zone (ako sam je na minut ispustila iz vidokruga), za sekund sam pored nje. Nema onih utješnih misli „možda ipak neće“. Ili kad legnem spavati, utonem u san, onaj najslađi i čujem je kako se okreće. Pomislim, možda se otkrila, možda joj je hladno. Da je bilo šta drugo u pitanju, pa čak i dvoumljenje da li sam zaključala ulazna vrata, teško da bih ustala. Ali, misao o tome da njoj nije ugodno, začas me diže na noge.

Više vodim računa o sebi. Ranije sam se redovno vezala u autu, sve dok nisam ostala trudna i to mi stvaralo neugodnosti. Kad sam rodila (navika je čudo) i dalje mi je bilo neugodno pa sam nastavila sa praksom nesavjesnog vozača. Ali, kad je ona u autu, vežem se. Ne da zaštitim sebe već da, za ne-daj-Bože slučaj, zaštitim nju. Ako meni nešto bude, ko će nju spasiti!?

Tolerantnija sam. Prema dobrim ali napornim ljudima koje ranije nisam mogla slušati. Sad mi ih je žao. Ali, prema lošima uopšte nisam tolerantna. Nesavjesni vozači koji se parkiraju na trotoarima i primoravaju te da hodaš ulicom i ne zaslužuju toleranciju. Ljudi koji nemaju poštovanja prema majci i djetetu, još manje. Ali, priča o takvima je posebna tema.

I dalje volim svu djecu. To je ostalo isto. Imam poznanike, drugare, prijatelje koji jednostavno ne podnose tuđu djecu, smetaju im, motaju se oko nogu, razbacuju igračke i slično. A kad dobiju svoju, tu tuđu još više ne podnose ali njihova su zlatna. To me je uvijek nerviralo. Imam drugaricu koju zaista cijenim i poštujem ali zasmetao mi je njen komentar da joj (na izletu na koji smo se spremali) ne trebaju djeca da kvare dan i da je sreća što su XY ostavili svoje kod babe i dede. Nakon par godina, dobila je i ona dijete i naravno da ga vodi na zajednička druženja u prirodi ali sam 100% sigurna da bi se smrtno uvrjedila kad bi neko za nju rekao ono što je ona tada. Svako voli svoje dijete najviše na svijetu ali i ostala zaslužuju bar poštovanje ako ne ljubav.

slika preuzeta sa portala profil.hr

Ne smetaju mi razbacane igračke, pocijepane novine, šerpe, kašike i zdjele. Prije Nje, sve ovo sam mislila da nikada neću dopustiti. A dopuštam. Ne zato što sam slaba na nju niti zato da bi bila mirna već zato što je radost na njenom licu neuporediva sa časopisima koje redovno kupujem i čuvam. Zato što je važno da upozna što više predmeta, materijala, zvukova, oblika. Zato što ne želim da sputavam njenu radoznalost samo zato što „to nije igračka“. Igračka joj je sve što nije opasno.

Volim njenog tatu. Pričali su mi kako, kad dođe dijete, brak prestaje. Niste više muž i žena već otac i majka. I nisu bili u pravu. Sad smo i jedno i drugo. I grlimo se pred njom, nikad nije rano da joj pokažemo da ljubav ne treba kriti. Naši su roditelji odrasli u takvom vremenu gdje je bilo sramota pokazati nježnost, posebno pred djecom. A meni bi srce bilo puno kad bih, kad oni misle da ih ne vidim, vidjela kako tata drži mamu za ruku. Zašto bih svom djetetu uskraćivala osjećaj da se mama i tata vole. Vjerujem u onu izreku da djeca dobar brak čine još boljim a loš još gorim.

 

Raditi onako kako želiš a ne kako ti društvo nameće

Nemila dešavanja koja su pogodila cijelu naciju, podstakla su me da razmislim o svom životu. O životu uopšte. Koliko sebe dajemo i u koje svrhe i koliko zaista živimo!?

Danas imaš sve ali ne znaš kakvo će biti sledeće jutro. Nije ovo pesimistički stav, naprotiv. Baš zato što ne znamo šta se krije iza sutra, zašto da ne uživamo danas i svaki dan.

Stalno se vraćam na kućne poslove, valjda zbog nekih ljudi iz okoline koji me bombarduju informacijama koliko su posla odradili, kako su se umorili, nemaju vremena za sebe. To me toliko izluđuje da mi često dođe da kažem: „NE ZANIMA ME!!!“ ali kultura mi ne dozvoljava.

Ja nisam tip koji odmah iz kreveta ide u kuhinju. Zapravo, idem ali da napravim kafu. Onda, uz lagano, pijuckanje, nešto pročitam, napravim plan rada i kuhanja za taj dan i tek onda sam za društvo (inače, prvu kafu najviše volim piti sama). Plan rada se sastoji od onog što se mora i onog što se voli. Ako je dan lijep i raspoložena sam za šetnju ili odlazak u grad ili goste, onda ništa neću da radim. I ne grize me savjest zbog toga.

Ne grize me savjest ni kada imam gomilu veša za peglanje i imam vremena ali nemam volje i odustanem. Prozori su taman za pranje ali zbog kiše koja padne baš svaki dan bar po pet minuta, nema smisla da ih perem.  Ne opterećujem se ni travom oko cvjeća koju treba počupati, niti vešom koji od juče čeka da ga pokupim. Suđe mogu oprati i večeras, ne moram odmah. Nikad se nisam ni opterećivala ovim stvarima a ne živim u prljavoj kući i biću dobar primjer svojoj djeci, to sam sigurna.

Važno je biti uredan ali ne toliko da uveče padaš od umora da bi sutradan sve ispočetka. Žena uvijek ima šta da radi i ako se vodimo tom definicijom, nikada nećemo stati. Ali, žena ima pravo i da radi i ono što voli. Ako su to kućni poslovi, čišćenje, sređivanje, kuhanje… i to je OK ali sve dok ne smatra da sve žene moraju biti kao ona. I dok ne smara druge svojim poslovima.

Poslije ovih nemilih događaja, još više sam sigurna da radim pravu stvar. Živim svoj život onako kako ja želim. Igram se sa djetetom umjesto da operem suđe. Bože svašta…