Kako se organizujem

Već dugo pokušavam da izbalansiram između obaveza, kvalitetnog vremena provedenog sa djetetom i vremena posvećenog samoj sebi. Bilo je dana kad sam na svim poljima pucala, kuća u haosu, dijete nezadovoljno, ja ne znam kud udaram. Pokušala sam svašta, da radnim danima obavljam sve poslove a vikende ostavim za nas, da rasporedim dane u sedmici kad šta radim, da sve radim vikendom a radnim danima odmaramo. Nijedna kombinacija nije bila dovoljno uspješna. Negdje sam gubila. Najviše mi je bilo žao kad sam gubila povjerenje svog djeteta, kad se okretala drugima umjesto meni jer zna, mama mora samo nešto da završi pa će doći.

Već neko vrijeme uspješno obavljam sve poslove u kući, igram se sa njom i ukradem malo vremena za sebe. Kako!? Ne odgađam ništa. Ispunjavam zadato čak i kad mi duša spava. Nadoknadim san drugog dana i kradem, bukvalno kradem vrijeme. Zato sam odlučila da podijelim sa vama svoju „tajnu“, možda nekome nešto i pomogne jer i sama sam uzimala ideje od svakoga pomalo i krojila neki svoj plan. Svi smo različiti.

Vrati stvari na svoje mjesto. Ovo bi trebalo biti normalno ali kod mene nije. Ni kod mog muža. Na taj način se veoma brzo stvara nered. Jedna sitnica povlači drugu i kad na stolu vidite kutiju kojoj tu nije mjesto, to nije ništa strašno. Ali kad se toj kutiji pridruži kremica za ruke, daljinski, igračka, novčanik, ključevi… e to već liči na haos. Ko nema tu naviku, zna kako je „teško“ sve vraćati na svoje mjesto ali kad shvatite koliko prednosti to donosi, sve će biti lakše.

Korpa/kutija svaštara u svakoj prostoriji.  Najčešći razlog zašto ne vraćamo stvari na svoje mjesto jeste ljenost odlaska u drugu prostoriju i smišljanja gdje šta ostaviti. Zato u svakoj sobi u kući imamo kutiju, korpu ili ladicu u koju ostavljamo sve ono što trenutno ne znamo gdje ćemo sa tim ili nam se ne da ići „tamo negdje“. Nije ni to neki red ali bar je sve na jednom mjestu i daje drugačiji izgled.

Zapisivanje obaveza. Pranje veša, usisavanje, sređivanje suđa, ručak za sutra, kupovina poklona, vježbe, odlazak u park, peglanje… samo su neke od stavki koje možete pronaći u mom notesu. Reći ćete, može se to i zapamtiti. Može ali kad se stavi na papir djeluje jednostavnije i kao da se obim obaveza smanji kad znaš šta tačno trebaš da uradiš.

Planiranje ručka nekoliko dana unaprijed. Ranije sam zapisivala i meni za ručak sedam dana unaprijed. Sad mi je teško ispratiti taj tempo pa planiram po tri dana ranije. Uvijek imam sve namirnice i ne razbijam glavu šta ćemo danas jesti.

Kuhanje nekoliko porcija i zaleđavanje istih.  Ovo je vrlo praktično mada znam žene koje nisu pristalice smrznute hrane. Sve što mogu, kuham u duploj količini i jednu porciju, tj. onoliko koliko treba za nas troje, zaledim. Tako u toku sedmice imam bar dva ručka. Takođe, ono što mi danas ostane od ručka a može se jesti i sutra ali nema dovoljno za sve, ja spakujem i ponesem za doručak na poslu (ako ne moram grijati i sl.)

Uključivanje djeteta u određene aktivnosti. Naravno, sve zavisi od uzrasta djeteta. Moje ima dvije godine i mnogo toga mogu da odradim sa njom. Istovremeno se zabavljamo zajedno, ja završim ono što moram (iako traje duže nego obično) a njoj stvaram radne navike. Npr. kad slažem veš, i ona slaže sa mnom. Traje to prilično dugo jer joj je posebno zanimljivo razbacivati okolo ali imam strpljenja pa stavim u ormar ono što uspijem a oko ostatka se zabavljamo.

Dan posvećen isključivo Njoj. Jedan dan u sedmici praktikujem da sve ostavim i radim samo ono što Ona od mene zahtjeva. Često uključimo dječije pjesmice i pravimo „žurku“, kuhamo ručak u pijesku, pravimo šator, čitamo priče… I uvijek osjetim koliko joj znači to vrijeme, koliko je sretnija kad se 100% posvetim samo njoj i ničemu drugom. Tako i ona meni stvara prostor da neki drugi dan mogu raditi nešto drugo bez grižnje savjesti.

Priprema garderobe za posao uveče. Kad mi dan počne naglavačke, a počeo je čim ne znam šta da obučem za posao pa to bude ono čega se prvo dohvatim, takav i nastavi da bude. I dan i sedmica pa se razvuče na cijeli mjesec. Naporno je svake večeri smišljati šta sutra obući, zato već u toku dana u glavi otprilike smislim moguću kombinaciju i uveče sve složim na jedno mjesto. Čak i prateći nakit.

Veliki“ poslovi se obavljaju petkom i subotom.  Pod velikim poslovima smatram usisavanje, brisanje prašine, pajanje zidova, brisanje podova, pranje i peglanje veša i slično. Ranije sam to radila radnim danima, tako da svaki dan odradim nešto ali to nešto mi oduzme previše vremena i energije a opet mi ostane posla za vikend i onda nikad nemam slobodno vrijeme.

Jedan vikend u mjesecu je rezervisan za „malu generalku“. Pranje prozora, kuhinje, sređivanje ormara, svaštara, čišćenje tepiha i ostale velike-male poslove radim prvog vikenda u mjesecu. Tad zadužim tatu ili babu da čuva dijete i bacim se na posao.

Ništa ne odlažem. Ranije je moj najveći neprijatelj bilo odlaganje. Sutra ću, kasnije ću, nekad ću. Sad sve radim odmah, čim se sjetim. Da sam kao nekada, onda bih potpeticu čizama odnijela na popravak krajem zime. A odnijela sam ih juče, spakovala istog trenutka kad sam vidjela da je pukla. I bolje se osjećam.

Jedan dan u sedmici je moj. To zapravo nije dan. To su dva tri sata, koliko mogu da odvojim poslije posla. Ali znače mi. Tada se isključim iz uloge supruge i majke, ostajem samo ja. Nije važno da li ću ići šetati, pisati, čitati, izaći sa drugaricama, kupati se bez ometanja, to je moje vrijeme i sama činjenica da postoji, čini me sretnijom. A i mog muža 🙂

 

Sigurno se pitate gdje je moj muž u svemu tome, zašto on ne bude sa djetetom pa bih mogla sve stići!? Zašto ne iskoristim te, toliko puta spomenute, babe? Sa mužem se najčešće mimoilazim u smjenama, vidimo se kad je vrijeme za spavanje i jedva nekako ukrademo svojih nekoliko trenutaka i na njega ne mogu računati kad je dijete u pitanju. Ne zbog njega već zbog posla. A babe ne želim da koristim ako ne moram. Vrlo rijetko, kad baš drugačije ne mogu, ostavim je zbog kafe sa drugaricama, i to možda jednom mjesečno. Ostavljam je zbog posla, to moram. Sve ostalo, snalazimo se sami.

 

Radim od 8 do 16h, nedeljom slobodna, svaka druga subota slobodna, dijete od dvije godine, muž koji stalno radi, babe koje ne želim mnogo da opterećujem, mnogo želje za pisanjem, za slobodnim vremenom i nekako uspijevam. Ne kao nekada ali guram. Ako nekome pomognem bar jednom stavkom, biće mi drago.

Advertisements

Dijete u igraonici i mama za laptopom

Dogovorim se juče sa prijateljicama da odemo na kafu. Sve tri sa malom djecom, uzrasta držanja za suknju, hvatanja sa tobogana i trčanja za njima. Gdje otići? U parku prevruće a, ruku na srce, kakva bi to kafa bila!? Kafić? Koji kafić, onaj u kome bi nas izbacili sa prvim rušenjem čaša? Na kraju, odlučismo se na igraonicu, ono mjesto koje sam uvijek sa nekim podsmjehom gledala. Moje dijete u igraonicu neće! Neće, malo sutra.

DSCN7202 - CopyUšle one, moja se naravno vraćala po stotinu puta da uđem i ja sa njom ali srećom, oslobodila se brzo. Igraonica puna djece, mama je odjednom postala nebitna a osmjeh i radost probijaju staklo. Sjedim tako, odlutala u mislima dok njih dvije polemišu o pelenama i pade mi na pamet luda ideja. Da mi je sad računar. Ma neki komad papira samo da nešto zapišem.

Jesam li luda, nemoralna mama jer sam pomislila kako bih mogla ovako jednom sedmično. Ali, doći sama, pustiti je da igra sa djecom, ponijeti laptop i kuckati do mile volje. Čitati, pisati, smišljati, razmišljati. Sama. Uz poneko njeno „Vidi mama“ dok mi se teta smješka i pokazuje da je sve u redu. Ona je tu, ja sam tu i svaka od nas radi ono što voli. Obe smo sretne. Sat vremena, svaka u svom svijetu, jedan dan u sedmici.

Spomenuh mužu, nije rekao da sam poludjela. A ja jesam. Šta vi mislite? Zaista me zanima me šta biste pomislile kad biste u igraonici vidjele mamu sa laptopom i kafom na stolu dok joj se dijete igra sa nekom polupoznatom tetom i drugom djecom. Mogu li zbog toga biti loša mama? Slobodno budite iskreni…

Baka servis, obavezan ili dobrovoljan?

„Ma baš me briga. Ona će je čuvati i tačka. Baba joj je.“ Ponovila je po ko zna koji put. A ja sam se, ko zna koji put, pitala ko je u pravu. Ona, koja smatra da baba ima obavezu da čuva dijete kad god mama i tata to požele ili ja, koja se ustručavam i onda kad mi je neophodna ta pomoć.

Zaista, moraju li baba i deda sve ostaviti i čuvati unuče? Imaju li pravo na odmor, uživanje u nekim svojim interesovanjima, drugim poslovima?

Ja imam tu sreću da me nijedna nikada nije odbila, obe bi sve ostavile i ostavljale su kad bih samo rekla Treba mi… Ali, ne mislim da je njihova obaveza da skaču na svaki moj mig. Ne mislim da bi bile loše bake kad bi nekad rekle da ne mogu, da su umorne, da imaju druge planove. I ne bih se ljutila.

Svaki čovjek ima svoj životni put, planove koje pravimo, želje koje želimo da ostvarimo. Čak i kad se završi radni vijek, ne završava se život, nekima tek tada i počinje. Neki planiraju da putuju, isplaniraju put baš na neki datum i odjednom se pojave djeca, sa vrata nešto dovikuju i odlaze. Dva malena stvorenja sliježu ramenima, mama i tata negdje idu, bićemo kod tebe, bako. I baka, šta će, odlaže svoj put. Put o kome djeca ništa ne znaju. Jer, baka nema drugog posla osim da čuva unučiće.

Da ne budem shvaćena pogrešno, ja nemam ništa protiv baka-servisa, naprotiv, redovno ga koristim. Ali, imam protiv shvatanja da je to njihova obaveza. Ne. Naša je obaveza da čuvamo i pazimo svoju djecu. Njima svaka čast kad uskaču, kad imaju volju i kad se i sami ponude.

Osim toga, ako već imamo tu sreću da imamo kome ostaviti dijete, bila to mama ili svekrva, možemo li i imamo li pravo zamjeriti im što su im dale kocku čokolade? Što su pustile da skače do mile volje? Što nisu obule čarape koje se slažu sa majicom? Ako svojom voljom ostavljamo dijete nekome, bilo kome, onda moramo biti svjesni da ga niko, baš niko neće čuvati kao mi. Ne zato što smo najbolje već zato što imamo različito mišljenje, zato što je meni nešto simpatično a nekom drugom nedopustivo.

index

slika preuzeta sa interneta

Zato, sledeći put kad vam svekrva ili mama (u ovom slučaju je svejedno) vrate dijete u crveno-žuto-ljubičasto-narandžastoj kombinaciji, nemojte se ljutiti. Zamislite da su vam zalupile vrata pred nosom i rekle da su one svoju djecu davno odgojile i da ih tuđa ne zanimaju. Da, ima i takvih. Znam, ima i onih iz druge krajnosti, koje sve znaju bolje od vas i znam da vam se kosa diže na glavi kad zamislite svekrvu sa vašim mezimčetom u ovoj šarenoj kombinaciji (jer, mami nekako ne zamjerimo) ali ipak, nasmijte se. To je najmanje što možete. I, naravno, presvucite dijete, ako vam baš smeta.

Zasto vise ne volim ljeto!?

Vise mi ljeto nije omiljeno godisnje doba, kako sam pisala u leksikonima svojih drugarica. Presla sam tridesetu (uh, kako zvuci), dobila dijete, muza i gomilu obaveza za koje, do prije tri godine, nisam ni znala da postoje.

image

Ljeti sam isla na bazene, uvece izlazila, ponosna na svoj preplanuo ten za koji mi mnogi nisu vjerovali da nije rezultat przenja u solarijumu. Bilo je veoma vazno imati bijelu haljinu, onu na koju sam ove godine zaboravila i u njoj se prosetati gradom, ne bi li me vidio neki on, tada drag mom srcu. Vikendom bih sa prijateljicama zapalila van grada, negdje uz rijeku, uz glasnu muziku i beskrajan smijeh (onim sa kojim vise ne mogu da pricam jer smo nadglasane sitnim glasicima i novootkrivenim rijecima).

image

Sada ljeto izgleda potpuno drugacije. 2012. sam se udala, bas  u sred ljeta i najvece vrucine pa je proslo u pripremama za zajednicki zivot i navikavanju na isti. 2013., dva dana nakon godisnjice braka, dobili smo nasu Nju i naravno, vrucina nas je zadrzala u kuci taman do izlaska iz babina. 2014. je bila kakva je bila, nazalost. Kisna i, za mnoge, pogubna. Ove godine, konacno vidjeh i more i to tek na kraju ljeta.

image

A do tada, vrucine i sparine su mi oduzimale svu snagu tako da sam od jula do kraja avgusta bila kao robot, jedva rucak da sam nekad skuhala, peglanje nisam mogla ni da zamislim a ni usisavanje. Dosla bih kuci u pet, preuzela dijete koje ni po koju cijenu nece da udje u kucu jer vani je pijesak, sjedila bih tako sa njom i igrala se ili pila kafu od pijeska, ponekad u odjeci u kojoj sam i dosla s posla i kad bih je vec mogla nagovoriti da udjemo, u kucu bi se uvukla nepodnosljiva  sparina da mi se nije ni ulazilo. I kad obavimo sve neophodne rituale pred spavanje i zaspi(mo) ja bih mogla nesto uraditi u kuci ali, kao sto rekoh, vec sam i sama  zaspala. U neznanju.
Sa dolaskom svjezijih dana pocela sam da disem. Dosadilo mi je ljeto. Odlasci na bazen poslije posla, noci gledanja u zvijezde, nepostojanje brige za sudjem i ostalim poslovima. Dosadilo mi jer toga vise nema. Zato vise ne volim ljeto.

image

P.S. Buduce supruge i mame, ne dajte da vas zastrasi ovaj tekst. Samo sam htjela reci da mi je jesen omiljeno godisnje doba, mjenjam odgovor, vracajte leksikone

Savršen trenutak u nesavršenoj svakodnevnici

Stalno se trudim da u svom domu napravim jednu oazu mira i opuštajuće atmosfere, ono kao na slikama, kad vas ponese inspiracija pa isto to želite i kod sebe. I taman što to postignem, zadovoljstvo prestane. Treba mi nešto novo, nešto drugačije, nije do mene. Sve lijepo sredim i opet to nije to.

Zapravo, šta očekujem? Očekujem da neki čarobni štapić umjesto mene završi sve dnevne obaveze, doručak, ručak, veš, pranje, peglanje i sve one sitne i lagane posliće koji, zapravo, najviše vremena oduzmu pa da onda uživam u toj maloj oazi, čitam knjigu, pijem kafu… I sve to dok Ona spava jer je u budnom stanju ne smijem ostaviti samu ni na minut (čim se vratim, nađem je na stolici, propinje se na prste da „dokati neto“).

I tako mislim da oazu ne znam stvoriti. Čekam taj neki savršen trenutak, onaj kao u reklamama, na ljuljašci između dva drveta, sunce se probija kroz hlad krošnji, kafa pored i dobra knjiga u ruci. A taj trenutak nikada neće doći. Ne zato što ne postoji već zato što ga ja neću znati prepoznati. Zato što sam ih propustila na hiljade. Zato što za njega nije potrebna kompletno sređena kuća već samo jedan mali kutak i malo vremena za sebe. Zato što sam u grču ako ona spava a ja to vrijeme ne koristim za nešto „korisno“ već za sebe. A šta je korisnije od duševnog mira!?

Slike sa raznih reklama, blogova i portala dovele su me u stanje težnje dovođenja životnog prostora u savršen red. U jednu skladnu cjelinu u kojoj nijedan dio ne odstupa svojom prosječnošću. Željela sam da i ja imam to nešto što će me očaravati iz dana u dan. I kad to nešto stvorim, divim se tog trenutka a idućeg dana je isto kao i sve ostalo.

Šta mi je otvorilo oči? Pogled na moje slike. Slike koje nisu ušminkane i nisu namjenski pravljenje za divljenje. A divila sam im se. Divila sam se onom što sam ja stvorila a nisam ni bila svjesna toga. Kad su nam vidici široki, ne vidimo detalje. A ponekad se moramo usmjeriti na njih da bismo stvorili cijelu sliku. To su sitnice koje me okružuju, čine moju oazu mira, opuštanja i kreativnosti, one kojima se divim jer me ispunjavaju radošću a koje do sada zaista nisam shvatala za ozbiljno.

wpid-img_20150903_125830.jpg

DSCN6772wpid-img_20150330_093716.jpgDSCN2458