Kako ( i da li) sve stižem?

Često od svojih drugarica i poznanica, novopečenih mama (ili mama sa stažom koje tek trebaju početi raditi), čujem retoričko pitanje: „Kako sve stižeš“, misleći na osmočasovno radno vrijeme i još sat izgubljen u odlasku na i dolasku sa posla, obaveze koje svaka žena neminovno ima u kući, vrijeme provedeno sa djetetom i vrijeme posvećeno sebi ( i partneru).

Kada bih bila potpuno iskrena, očajno bih odgovorila pitanjem: „Otkud ti to da sve stignem!?“. Ali, neću  da budem iskrena jer zašto plašiti ženu koja je već i sama dovoljno uplašena. A i, realno, ko nam je nametnuo da moramo sve stići?

Draga mama koja si tek dobila ili očekuješ dijete, mama koja imaš malu ili odraslu djecu pa se pitaš kako ćeš obaveze prema poslodavcu uskladiti sa obavezama koje imaš prema porodici, kući, sebi i svima oko sebe, iskrena da budem, ne možeš sve stići. Ali, i ne moraš. 

Stigneš ono što ti je važno i ono što moraš. Ponekad ne stigneš ništa. Ponekad nakon napornog dana na poslu, samo želiš da se zatvoriš u sobu, pokriješ po glavi i plačeš. Jer sve se skupi, neispeglani veš se gomila, djeca te stalno vuku za rukav, prijatelji ti zamjeraju jer za njih nikad nemaš vremena, ne pamtiš kad si poslednji put posvetila sebi pola sata. A ipak, ne možeš sebi priuštiti ni da se pošteno isplačeš jer moraš pripremiti ručak za sutra, najavili su se iznenadni gosti a kuća je u blagom haosu (ili dopuni bilo šta drugo). Možda ćeš se često pitati šta ti je to trebalo, bilo ti je sasvim dobro i kući po cijeli dan provodeći vrijeme sa svojom djecom. A kad bi prestala raditi, ponovo bi se pitala šta ti je to trebalo, zar nije bolje da malo izađeš iz kuće, razgovaraš sa odraslim ljudima, isključiš se iz svakodnevnice (ovo je iz ličnog iskustva).

Isto ovo pitanje postavljali su mi i u vrijeme kad nisam imala porodicu ali sam studirala i istovremeno radila. Čudili su se oni koji su znali da nakon osmočasovnog radnog dana odlazim u gradsku čitaonicu da učim još četiri sata pa usput navratim u biblioteku da pročitam i neku knjigu. Kako još imam snage da čitam knjige!? A mene je zapravo to opuštalo. I bolje sam se organizovala i više učila nego u vrijeme kad nisam radila. Znala sam da imam samo ta četiri sata na raspolaganju i da sam ih morala iskoristiti da učim ako želim da završim to što sam započela. Ranije, dok sam imala cijeli dan na raspolaganju, znala sam odlagati zavaravajući se da imam vremena, kasnije ću, moram sad odmoriti, pogledati seriju, vidjeti se sa prijateljima…

Tako je i sada. Radnim danima mnogo bolje funkcionišem nego vikendom. Znam da nemam mnogo vremena da operem suđe, ispeglam veš, sredim sobe pa onda malo ubrzam te svakodnevne aktivnosti. Isto tako, znam da je druženje sa Njom važnije od toga da li sam ispeglala veš danas ili ću to uraditi sutra ili prekosutra pa na taj način slažem prioritete. Kad vidim da se zaigrala sama, da joj ne trebam, požurim da uradim ono što inače uvijek odlažem. Ručak moram napraviti i, kako uvijek radim prvu smjenu, pripremam ga uveče, nekad za dva dana, nekad zaledim, nekad nešto brzinsko spremim poslije posla ali nikada ne ručamo prije šest sati. I trebalo mi je vremena da to prihvatim kao činjenicu i neminovnost jer nemoguće je prestići sam sebe.

Bila sam organizovana jedno vrijeme ali poslije sam ispala iz te rutine i nisam joj se ni vraćala. Svašta sam pokušavala da bi sve bilo savršeno dok nisam shvatila da je savršeno nemoguće ( a i dosadno ). Da je savršeno zapravo puštati zmaja, trčati, igrati se u pjesku, oblačiti lutkice, lijepiti kolaž na vrata i sve ono u čemu uživamo zajedno sa svojim djetetom.

Nekako sve može sačekati. Ne smeta mi dušek koji stoji na sred dnevnog boravka jer su bebe u bolnici i Ona mora da se brine o njima. Preskočim ga svaki put sa osmjehom. Kad poželim red, napravim ga u svojoj glavi. I ne, ništa nije prljavo, nismo neuredni samo smo posložili šta se mora i šta nas čini sretnima. Spremićemo ručak na vrijeme, opraćemo veš, posteljinu, ispeglaćemo isti dan ili po potrebi, usisaćemo, obrisati prašinu, uredno održavati higijenu ali nećemo robovati igrački ili šerpi koju nismo odmah vratili na svoje mjesto. Nećemo prati prozore svakih sedam dana niti praviti scene zato što je jedna mrvica pala minut nakon usisavanja. Pa i kad nešto od onog što se mora ne možemo stići, nije kraj svijeta.

Čak i za sebe nađem vremena u cijelom tom haosu. Nađem jer moram, to mi je izduvni ventil jer ako nemam vremena za sebe kako će Ona, kad odraste, znati da sebi mora biti važna. Time što joj pokazujem da je važna meni ne pokazujem joj kako treba biti važna i sebi. To može naučiti samo iz mog primjera.

Jer mama koja želi da radi ili, bolje da se izrazim, ide na posao za koji je plaćena novcem, to treba i da uradi. Za kuću će se naći vremena. Neće pobjeći nijedna obaveza, sve će nas čekati ali ćemo znati kako prema njima da se postavimo i koju da stavimo na prvo a koju na poslednje mjesto. Poneku i da izbacimo ili čak dodamo. 

Jer, ovo je važnije od svega…

DSC_0049.JPG

 

Advertisements

Kako sam prestala biti svoja Ja a postala njena mama

Hladnoća siječe obraze dok biciklom jurim da što prije stignem kući – djetetu koje je već zaspalo, mužu koji radi, neispeglanom vešu i nedovršenom ručku. A neki glas doziva sa ramena: ‘Uspoooori’. Kako da usporim? Ko će nju pokriti, njemu spremiti večeru, veš srediti?

Ne tako davno, istim ovim biciklom sam dnevno prelazila i na desetine kilometara, stizala na sva dešavanja i imala kondicije da u jednom danu prepješačim cijeli grad. I nije mi bilo teško. Ugađala sam sebi i voljela sebe.

Večeras se spremam na pilates i skoro da odustajem jer je vani hladno a ja moram pješke ili biciklom. Smrznuću se, ne mogu ja to. Kad sam prestala biti avanturista a počela se plašiti zime? U isto vrijeme kad sam prestala biti svoja Ja a postala Njena mama! A nije moralo tako. Mogla sam pomiriti te dvije uloge dovoljno da obe budu zadovoljne. I ja i Ona kojoj sam mama.

U  poslednjem trenu odlučila sam da odem isključivo iz razloga što sam uplatila unaprijed a ionako idem na svaki drugi čas pa da mi ponovo ne propadne novac. A trebao  je razlog biti dobrobit za moje tijelo i duh, vrijeme provedeno sa samom sobom i odmorna glava za igru sa onom najdražom. Tada ne bih jurila da se što prije vratim. Usporila bih ili čak i zastala da pokupim koji kesten, udahnem onaj (ne tako hladan) vazduh, vidjela bih kako je jesen obojila grad predivnim bojama.

I zaista, zar se moramo odreći sebe kad postanemo majke, supruge? Ja sam se velikim dijelom odrekla ali ne krivicom drugih već isključivo svojim zaslugama i stavom da, ako se ne žrtvujem, nisam dobra majka. A jesam. Biću dobra i  kad odvojim sat vremena da čitam knjigu koja me opušta pa ću odmornija i raspoloženija biti bolja Njoj nego ona što sam bila juče – frustrirana i nezadovoljna jer nije oprala kosu zbog mnogo važnijeg posla. Usisavanja.

Nekada sam znala satima da čitam i pišem i to mi je hranilo dušu. Onda je došla Ona i knjige o bebama su neprimjetno ali odlučno zamijenile moj hobi. I tu sam negdje izgubila sebe.  U kupovini, trčeći od jedne police do druge, bez snage da probam majicu već je samo pokupim u nadi da neće biti prevelika. A zapravo, sve su postajale premalene dok sam se ja širila jer sam svoje nezadovoljstvo utapala u čokaladama u kasnim večernjim satima. Izgubila sam se i u ravnoj obući jer je tako udobnije i lakše trčati za Njom pa je postajala udobna i kad je Ona bila kući. Zajedno sa visinom pete spuštalo se i moje samopouzdanje.

Tek nakon njene navršene tri godine, počela sam da izvirujem iz hrpe igračaka i tražim put u svijet odraslih. Da obujem štikle i kad sam sa njom a trenerku ostavim za kućnu varijantu. Ostavila sam slikovnice i učlanila se u biblioteku. Prestala da se pitam šta će muž reći ako danas nema ručka, ionako ne ruča redovno i nikad ne prigovara. Pustila sam Nju da gleda crtani dok ja sama sa sobom pijem kafu i dogovaram se kako da se pomirimo.

I još uvijek nisam svoja Ja, još uvijek sam Njena mama i ta uloga mora biti na prvom mjestu. Ali onda kad odvojim jedan sat da budem svoja zašto da ga ne iskoristim najbolje što mogu umjesto da se pitam šta Ona sad radi, da li je gladna, žedna, pospana? Zašto se plašim zime u novembarskom predvečerju i oblačim kao da idem na sjeverni pol dok sjedam na bicikl a zapravo, vruće mi je i prije nego što sam krenula? Mogu biti i mama i svoja Ja samo da dopustim sama sebi da uživam u sitnicama i vremenu koje mi je dato. Njoj ću biti bolja, sebi sretnija a njemu ljepša.

Snježana G.M.

Kako se organizujem

Već dugo pokušavam da izbalansiram između obaveza, kvalitetnog vremena provedenog sa djetetom i vremena posvećenog samoj sebi. Bilo je dana kad sam na svim poljima pucala, kuća u haosu, dijete nezadovoljno, ja ne znam kud udaram. Pokušala sam svašta, da radnim danima obavljam sve poslove a vikende ostavim za nas, da rasporedim dane u sedmici kad šta radim, da sve radim vikendom a radnim danima odmaramo. Nijedna kombinacija nije bila dovoljno uspješna. Negdje sam gubila. Najviše mi je bilo žao kad sam gubila povjerenje svog djeteta, kad se okretala drugima umjesto meni jer zna, mama mora samo nešto da završi pa će doći.

Već neko vrijeme uspješno obavljam sve poslove u kući, igram se sa njom i ukradem malo vremena za sebe. Kako!? Ne odgađam ništa. Ispunjavam zadato čak i kad mi duša spava. Nadoknadim san drugog dana i kradem, bukvalno kradem vrijeme. Zato sam odlučila da podijelim sa vama svoju „tajnu“, možda nekome nešto i pomogne jer i sama sam uzimala ideje od svakoga pomalo i krojila neki svoj plan. Svi smo različiti.

Vrati stvari na svoje mjesto. Ovo bi trebalo biti normalno ali kod mene nije. Ni kod mog muža. Na taj način se veoma brzo stvara nered. Jedna sitnica povlači drugu i kad na stolu vidite kutiju kojoj tu nije mjesto, to nije ništa strašno. Ali kad se toj kutiji pridruži kremica za ruke, daljinski, igračka, novčanik, ključevi… e to već liči na haos. Ko nema tu naviku, zna kako je „teško“ sve vraćati na svoje mjesto ali kad shvatite koliko prednosti to donosi, sve će biti lakše.

Korpa/kutija svaštara u svakoj prostoriji.  Najčešći razlog zašto ne vraćamo stvari na svoje mjesto jeste ljenost odlaska u drugu prostoriju i smišljanja gdje šta ostaviti. Zato u svakoj sobi u kući imamo kutiju, korpu ili ladicu u koju ostavljamo sve ono što trenutno ne znamo gdje ćemo sa tim ili nam se ne da ići „tamo negdje“. Nije ni to neki red ali bar je sve na jednom mjestu i daje drugačiji izgled.

Zapisivanje obaveza. Pranje veša, usisavanje, sređivanje suđa, ručak za sutra, kupovina poklona, vježbe, odlazak u park, peglanje… samo su neke od stavki koje možete pronaći u mom notesu. Reći ćete, može se to i zapamtiti. Može ali kad se stavi na papir djeluje jednostavnije i kao da se obim obaveza smanji kad znaš šta tačno trebaš da uradiš.

Planiranje ručka nekoliko dana unaprijed. Ranije sam zapisivala i meni za ručak sedam dana unaprijed. Sad mi je teško ispratiti taj tempo pa planiram po tri dana ranije. Uvijek imam sve namirnice i ne razbijam glavu šta ćemo danas jesti.

Kuhanje nekoliko porcija i zaleđavanje istih.  Ovo je vrlo praktično mada znam žene koje nisu pristalice smrznute hrane. Sve što mogu, kuham u duploj količini i jednu porciju, tj. onoliko koliko treba za nas troje, zaledim. Tako u toku sedmice imam bar dva ručka. Takođe, ono što mi danas ostane od ručka a može se jesti i sutra ali nema dovoljno za sve, ja spakujem i ponesem za doručak na poslu (ako ne moram grijati i sl.)

Uključivanje djeteta u određene aktivnosti. Naravno, sve zavisi od uzrasta djeteta. Moje ima dvije godine i mnogo toga mogu da odradim sa njom. Istovremeno se zabavljamo zajedno, ja završim ono što moram (iako traje duže nego obično) a njoj stvaram radne navike. Npr. kad slažem veš, i ona slaže sa mnom. Traje to prilično dugo jer joj je posebno zanimljivo razbacivati okolo ali imam strpljenja pa stavim u ormar ono što uspijem a oko ostatka se zabavljamo.

Dan posvećen isključivo Njoj. Jedan dan u sedmici praktikujem da sve ostavim i radim samo ono što Ona od mene zahtjeva. Često uključimo dječije pjesmice i pravimo „žurku“, kuhamo ručak u pijesku, pravimo šator, čitamo priče… I uvijek osjetim koliko joj znači to vrijeme, koliko je sretnija kad se 100% posvetim samo njoj i ničemu drugom. Tako i ona meni stvara prostor da neki drugi dan mogu raditi nešto drugo bez grižnje savjesti.

Priprema garderobe za posao uveče. Kad mi dan počne naglavačke, a počeo je čim ne znam šta da obučem za posao pa to bude ono čega se prvo dohvatim, takav i nastavi da bude. I dan i sedmica pa se razvuče na cijeli mjesec. Naporno je svake večeri smišljati šta sutra obući, zato već u toku dana u glavi otprilike smislim moguću kombinaciju i uveče sve složim na jedno mjesto. Čak i prateći nakit.

Veliki“ poslovi se obavljaju petkom i subotom.  Pod velikim poslovima smatram usisavanje, brisanje prašine, pajanje zidova, brisanje podova, pranje i peglanje veša i slično. Ranije sam to radila radnim danima, tako da svaki dan odradim nešto ali to nešto mi oduzme previše vremena i energije a opet mi ostane posla za vikend i onda nikad nemam slobodno vrijeme.

Jedan vikend u mjesecu je rezervisan za „malu generalku“. Pranje prozora, kuhinje, sređivanje ormara, svaštara, čišćenje tepiha i ostale velike-male poslove radim prvog vikenda u mjesecu. Tad zadužim tatu ili babu da čuva dijete i bacim se na posao.

Ništa ne odlažem. Ranije je moj najveći neprijatelj bilo odlaganje. Sutra ću, kasnije ću, nekad ću. Sad sve radim odmah, čim se sjetim. Da sam kao nekada, onda bih potpeticu čizama odnijela na popravak krajem zime. A odnijela sam ih juče, spakovala istog trenutka kad sam vidjela da je pukla. I bolje se osjećam.

Jedan dan u sedmici je moj. To zapravo nije dan. To su dva tri sata, koliko mogu da odvojim poslije posla. Ali znače mi. Tada se isključim iz uloge supruge i majke, ostajem samo ja. Nije važno da li ću ići šetati, pisati, čitati, izaći sa drugaricama, kupati se bez ometanja, to je moje vrijeme i sama činjenica da postoji, čini me sretnijom. A i mog muža 🙂

 

Sigurno se pitate gdje je moj muž u svemu tome, zašto on ne bude sa djetetom pa bih mogla sve stići!? Zašto ne iskoristim te, toliko puta spomenute, babe? Sa mužem se najčešće mimoilazim u smjenama, vidimo se kad je vrijeme za spavanje i jedva nekako ukrademo svojih nekoliko trenutaka i na njega ne mogu računati kad je dijete u pitanju. Ne zbog njega već zbog posla. A babe ne želim da koristim ako ne moram. Vrlo rijetko, kad baš drugačije ne mogu, ostavim je zbog kafe sa drugaricama, i to možda jednom mjesečno. Ostavljam je zbog posla, to moram. Sve ostalo, snalazimo se sami.

 

Radim od 8 do 16h, nedeljom slobodna, svaka druga subota slobodna, dijete od dvije godine, muž koji stalno radi, babe koje ne želim mnogo da opterećujem, mnogo želje za pisanjem, za slobodnim vremenom i nekako uspijevam. Ne kao nekada ali guram. Ako nekome pomognem bar jednom stavkom, biće mi drago.

Kako kradem vrijeme sama od sebe!?

Poslednji post je bio na temu prezaposlenosti. I kad sam ga pisala, mislila sam da ću nakon toga nastaviti, nakon dan, dva, opet nešto napisati ali nije išlo. Stalno se vrtim u nekom krugu sopstvenih obećanja, ludih radovanja i predrasuda. Mislim (ma čvrsto sam uvjerena) da sam ja drugačija od ostalih i da mogu sve. Sinoć sam, sva žalosna, konstatovala da sam postala prava žena. Pa ne mogu da odvojim vrijeme samo za sebe, kao da mi neko brani!!! Čak ni na godišnjem odmoru! Danas sam sve ostavila i evo me, u svom kutku koji me opušta.

Tražila sam načine da što manje vremena potrošim a što više posla uradim. I ide nekako ali potrošim toliko energije da nisam ni za gledanje TV programa koji ne iziskuje nikakav napor a kamoli za nešto zbog čega bih morala uključiti moždane vijuge. Kad je već tako onda pokušavam da između redova pronađem nešto samo svoje, nešto što me opušta. Da ste vidjeli moju sreću kad sam shvatila (nakon skoro godinu dana) da na telefonu mogu skinuti aplikaciju za wordpress i da mogu čitati (samo čitati, koliko sam za sad istražila) i kad nemam internet konekciju. Kako volim čitati uz doručak, ručak, večeru, pauzu na poslu koristim za hranu i blogove. Dok čekam muža da završi sa poslom, opet čitam. Čekam ga tačno ispred vrtića pa se istovremeno smijem dječijim biserima i onome što me je oduševilo na blogu, čega nije malo.

Ručak pravim za dva dana, ponekad i zaledim ono što je pogodno za to (hvala Jelena :)) pa dobro dođe. Zapisujem sve obaveze mada mi se mama uvijek smije kad to spomenem ali ne odustajem. I u školi sam isto to radila i dobro se osjećala kad prekrižim „zadaća iz matematike“. I sad se dobro osjećam kad prekrižim „peglanje“. Mislim da na taj način skraćujem poslove za ono vrijeme razmišljanja „šta ću prvo uraditi kad Ona zaspi“. Unaprijed osmislim i plan kuhanja za cijelu sedmicu.

Sad, kad sam počela raditi shvatila sam koliko znači slobodno vrijeme. Koliko sam zapravo vremena imala dok nisam radila i koliko nisam znala da ga iskoristim. Danas mi je četvrti dan godišnjeg odmora i tek danas sam prvi put čitala knjigu dok je Ona spavala (prvi dio) i pišem blog dok Ona opet spava (drugi dio). Ovo mi hrani dušu a sigurna sam da svaka od nas ima nešto što joj je važno i što je ispunjava a samo je njeno. Ne smijemo to izgubiti ako ne želimo da izgubimo sebe.

Pročitala sam nešto dobro i želim to da zapamtim: „Svi mi imamo neku definiciju koja nam omogućava da postojimo i ta definicija je naš splav na kome plovimo po uzburkanom vremenu, na kome možemo da stignemo do ušća a da ne poludimo“ (Suzana Tamaro, „Zauvek“). Ovo je moja. I zato, čitam vas svaki dan a bar jednom sedmično, naći ću vremena da pišem.

 

slika preuzeta sa interneta1

Raditi onako kako želiš a ne kako ti društvo nameće

Nemila dešavanja koja su pogodila cijelu naciju, podstakla su me da razmislim o svom životu. O životu uopšte. Koliko sebe dajemo i u koje svrhe i koliko zaista živimo!?

Danas imaš sve ali ne znaš kakvo će biti sledeće jutro. Nije ovo pesimistički stav, naprotiv. Baš zato što ne znamo šta se krije iza sutra, zašto da ne uživamo danas i svaki dan.

Stalno se vraćam na kućne poslove, valjda zbog nekih ljudi iz okoline koji me bombarduju informacijama koliko su posla odradili, kako su se umorili, nemaju vremena za sebe. To me toliko izluđuje da mi često dođe da kažem: „NE ZANIMA ME!!!“ ali kultura mi ne dozvoljava.

Ja nisam tip koji odmah iz kreveta ide u kuhinju. Zapravo, idem ali da napravim kafu. Onda, uz lagano, pijuckanje, nešto pročitam, napravim plan rada i kuhanja za taj dan i tek onda sam za društvo (inače, prvu kafu najviše volim piti sama). Plan rada se sastoji od onog što se mora i onog što se voli. Ako je dan lijep i raspoložena sam za šetnju ili odlazak u grad ili goste, onda ništa neću da radim. I ne grize me savjest zbog toga.

Ne grize me savjest ni kada imam gomilu veša za peglanje i imam vremena ali nemam volje i odustanem. Prozori su taman za pranje ali zbog kiše koja padne baš svaki dan bar po pet minuta, nema smisla da ih perem.  Ne opterećujem se ni travom oko cvjeća koju treba počupati, niti vešom koji od juče čeka da ga pokupim. Suđe mogu oprati i večeras, ne moram odmah. Nikad se nisam ni opterećivala ovim stvarima a ne živim u prljavoj kući i biću dobar primjer svojoj djeci, to sam sigurna.

Važno je biti uredan ali ne toliko da uveče padaš od umora da bi sutradan sve ispočetka. Žena uvijek ima šta da radi i ako se vodimo tom definicijom, nikada nećemo stati. Ali, žena ima pravo i da radi i ono što voli. Ako su to kućni poslovi, čišćenje, sređivanje, kuhanje… i to je OK ali sve dok ne smatra da sve žene moraju biti kao ona. I dok ne smara druge svojim poslovima.

Poslije ovih nemilih događaja, još više sam sigurna da radim pravu stvar. Živim svoj život onako kako ja želim. Igram se sa djetetom umjesto da operem suđe. Bože svašta…

Da, lako je meni

Ja sam jedna od onih „sretnica“ koje mogu da rađaju djece koliko hoće jer ima ko da mi pomogne. Svekrva u susjednom dvorištu, mama nekoliko ulica dalje. I ja bezbrižna. Tako to izgleda sa strane.

Kad spomenem da želim troje djece i to sve zaredom, prvo naiđem na čuđenje pa na oduševljenje, ponekad i na kritike (zaboga, kriza je) ali sve to uz nezaobilazni komentar: „Lako je tebi. Imaš mamu i svekrvu blizu“. Da, imam! Ali, ja rađam djecu i stvaram porodicu sa svojim dragim a ne sa mamama. Naravno, nikada ih ne bih isključila ali zna se šta je posao za bake a šta za mame.

Ne tražim i ne želim njihovu pomoć iako bi obe sve ostavile i dotrčale iste sekunde. Ali, ja želim sama da osjetim te čari majčinstva i žongliranja između kućnih poslova, brige o djetetu i igranja sa njim. Pa šta ako nemam vremena za sebe!? Proći će i to. Možda ja griješim ali zadovoljnija sam kad se vratim kući i zateknem isti onaj nered koji sam ostavila nego kad ugledam da je veš pokupljen i uredno složen. Trebala bih, valjda, biti zahvalna ali ja nisam. Čeznula sam za svoja četiri zida i kad sam ih konačno dobila, onda želim i sama da ih uređujem.

Imam drugarice koje često kažu: „Lako je tebi.“ I mrzim tu izjavu. Sticajem okolnosti, ove sedmice nema ni mame ni svekrve da uskoče. I sticajem istih okolnosti, obavezala sam se (dobrovoljno) da kuham ručak svekru i djeveru a inače, ne kuham svaki dan jer često nema potrebe za tim. I sada, bez „pomoći“, uz obavezu svakodnevnog kuhanja i suđa x2, uz muža koji, zbog posla, većinu dana nije kod kuće, ja stižem i da pišem i da se odmorim i da obavim sve poslove u kući. I tek sada mi je lako jer je onako kako ja želim.

Слика

Da ne bude zabune, nije mi svekrva od onih namćorastih niti onih poput „Vegete“, da se u sve mješaju ali ja svakako želim svoj mir i želim svoje obaveze završavati kako koju stignem pa na kraju dana, dići noge na sto i zadovoljno se osmjehnuti samoj sebi jer, sve sam to sama postigla.

Možda ja griješim, ispravite me ako je tako jer, ponekad jedem samu sebe što sam takva, misleći kako ja nisam u pravu, kako je u redu da prihvatim njihovu pomoć (koja mi nekad bude samo medveđa usluga), trudim se da to promjenim kod sebe ali ne ide, pa ne ide.

 

Očekivanja

Pretpostavljam da su mnogo srećnije one žene koje ne očekuju mnogo od svoje druge polovine. One koje su se pomirile sa tim da su one, a ne oni, jači pol. One kojima je vrhunac njegovog dobročinstva kad podigne noge dok ona usisava i još ne galami što to radi baš u vrijeme kad on odmara nakon napornog dana.

Nekako sam ljuta sama na sebe što ja ne znam biti takva, što uvijek očekujem i više od onog čime sam zadovoljna, što mi nije normalno da on praznih ruku hoda pored mene dok se ja borim sa teškim kolicima punim namirnica po njegovoj želji.

Ne kažem i ne mislim da je moj muž savršen, daleko je on od toga. Uz malo guranja, pomoći će sve što treba. Ali, ima dana kad moram da ga vučem za rukav da mi nešto pomogne, i to ne zato što je meni teško ili nemam vremena već zato što ne smijem, zbog rizične trudnoće. Sve on to razumije, ne dozvoljava mi da se saginjem ili dižem teško ali ne razumije da se stan ne može usisavati svakih 15 dana, da nešto što je na podu ne može biti tu danima, da kupatilo treba redovno čistiti. Ne dozvoljava mi da ja to uradim, ne dozvoljava da neko treći pomogne kad je i on sposoban za to ali misli da se ne mora sve odjednom uraditi. Shvatam da su oni drugačiji od nas, žena, po tom pitanju. Mene je stid da mi neko uđe u takav nered, ne mogu stalno objašnjavati zašto je tako a njemu je to sasvim normalno.

Kad mu se da, hoće sve. I tad ga pohvalim, budem sretna što imam takvog muža. A kad dođu oni dani kad mu je sve “sutra ću”, onda poludim. Kritikujem zbog svake sitnice, čak i onog što bez problema mogu sama. Tad nastupa nervoza, i moja i njegova. Tad zaboravim i na one kojima bi bilo ispod časti da bilo kada pomognu svojoj drugoj polovini i na one dane kad je moj dragi spreman po cijeli dan da mi udovoljava i radi sve što zatražim.

Zato mislim da su sretnije one koje ništa ne očekuju. Možda sam samo prezahtjevna. Jedva čekam da se porodim, izađem iz babina i da onda sve mogu sama, bez ičije pomoći. Tako razmišljam onda kad ga danima molim da usisa kuću. A kad malo složim kockice, zašto bih i tada radila sve sama. Doći će bebica, imaću još više obaveza, zašto bi on bio taj koji je umoran od posla i koji mora da leži cijelo poslijepodne dok se ja lomim po cijeli dan, bez prava da kažem da sam se umorila.

Nikada se neću pomiriti sa tim da je žena rob kuće a muškarac je taj koji radi i zaslužuje odmor. Vi, koje imate dug roditeljski i bračni staž, bolje od mene znate koliko zaslužujete odmor. Koštaće me to živaca i strpljenja ali ne mogu dopustiti da budem zgažena samo zato što sam žena.

P.S. Hvala mom mužu što je takav kakav je ali uvijek može biti bolji. Baš kao i svi mi.