Šta će mama raditi? Gledati u telefon!

Nisam ovisnica o društvenim mrežama. Bar sam mislila da nisam. Svakodnevno „virnem“ da vidim šta se dešava u virtuelnom svijetu, pročitam neku vijest, neki kraći motivacioni tekst ili nešto da me nasmije ili rasplače. Ali, nije da moram to da radim. Uz jutarnju kafu, otvorim FB, na desetine linkova ka, čini se, dobrim tekstovima koje obećavam sebi da ću kasnije otvoriti i pročitati jer sad nemam dovoljno vremena. I listam, listam, listam dok ne dođem do onog što sam vidjela i prethodni put. Ali i dalje listam. Zašto? Ne znam. Isti ritual primjenjujem i dok Nju ljuljuškam da zaspi pa kad se okrene prema meni, ja krijem telefon jer i ona mora da vidi šta je to. Uveče, kad uključim TV da potražim neki dobar film a obično ga ne pronađem, ja ponovo otvorim FB da vidim šta su zanimljivo označili moji fb prijatelji. Onda ponešto i pročitam, nešto bih i prokomentarisala ali na telefonu mi to ide presporo pa samo preskočim. Iz istog razloga sa telefona ne čitam ni blogove koje pratim a kad ih i pročitam bude mi krivo jer samo zatvorim stranicu a imala sam baš dobar komentar da ostavim.

Ponekad, u pozadini, čujem Nju kako me zove da se igramo zajedno. Nakon nekoliko mojih „Evo me, samo minut“, ostavim sve te važne informacije iz male spravice i igram se sa svojim djetetom. I osjećam se sjajno.

image-0-02-05-9ac94cfd0d86770ad7fd0a730aa3efe3bf655bd340f603bcd4af48385e07b557-v

Nedavno sam kupila ukrštenicu. Tako, nekoliko sedmica unazad, desilo se da Ona doručkuje a ja pored nje pijem kafu i ispunjavam ukrštenicu. I svidio mi se taj naš mali ritual za koji imamo priliku samo vikendom pa sam odlučila da nastavimo tako svaki vikend jer znam da će pamtiti sitnice koje zajedno radimo. Htjela sam da se, kad odraste, sjeti kako je sa svojom mamom vikendom obavezno sjedila za istim stolom dok je doručkovala a mama pila kafu i nešto pisala. Kao što ja imam lijepe uspomene iz djetinjstva, kad mama sjedi i plete a ja se igram bebica pored njenih nogu. To je sitnica ali meni posebna sitnica.

A onda mi je jednom rečenicom Ona probudila savjest i kao da me ošamarila mojim nesvjesnim postupcima. Jednog takvog vikenda, napravim joj doručak, sebi i njemu kafu, uzmem ukrštenicu i sve tako stoji na stolu. Upitam je, sva radosna, šta ćemo sad raditi. Kaže: „Jesti“, pitam je šta će mama raditi, „Piti kafu i gledati u telefon“. Ošamarila me činjenica da će me moje dijete takvu pamtiti kad odraste. I sve mojom krivicom.

Nisam ovisnik o društvenim mrežama niti o internet svijetu generalno. Mogu bez svega toga. Ali, kad mi je telefon pri ruci, nekako prsti sami lete, otključavaju ga, loguju se… Možda i jesam ovisnik. Šta god da je u pitanju, zašto sam dopustila da me Ona vidi kao mamu koja gleda u telefon!? Ne kao mamu koja kuha ručak, koja sprema kuću, koja piše, igra sa njom, šeta…

dscn7400

A možda mi je baš ovaj udarac trebao da shvatim da bespotrebno trošim vrijeme dok „pogledam samo još ovo“ umjesto da, kad stvarno želim nešto kvalitetno da pročitam ili pogledam, odvojim vrijeme i uradim baš to a vrijeme potrošeno na ono usputno „virkanje“ iskoristim da budem sa onom najdražom kojoj prečesto govorim „Sačekaj!“

Osvrt

Vrijeme prolazi. Život nam neprestano dovodi jedne a odvodi druge ljude. I to je u redu ali ponekad se upitam, sjeti li se mene neko kome sam nekad bila važna, da li sam obiljeljižila nečiji dio života dovoljno snažno da poželi opet da me vidi, da poželi da se vrati u vrijeme i okolnosti koje su nas spojile.

Neke ljude nikad nisam upoznala a osjećala sam ih kao svoju porodicu. Neki su me zaboravili, neke sam zaboravila ja a neke možda i svakodnevno imam priliku sresti. Ali šta bismo rekli i kad bismo zastali? Da li smo isti oni od prije deset godina,  iste priče, iste sreće i tuge?

Možda će se neko i pronaći, možda je baš neko od vas nekada davno, prije deset godina, na blog.ba sagradio svoj blog i osjećao se dijelom neraskidive zajednice, tugovao sa svakim pucanjem istog i konačnim gašenjem krenuo nekim novim putevima, boljim ili ne, potpuno je svejedno ali više nikada istim.

Hvala onima koji su, ne samo čitali već davali bezrezervnu podršku u bolu koji me je tada tjerao  da pišem. Neki ljudi su ostavili neizbrisiv trag i voljela bih vratiti taj osjećaj nemoći i snage u isto vrijeme baš zahvaljujući njima.

Knjige i časopisi, vrsta koja izumire?

Razočarala sam se. Mjesečni časopis koji kupujem nepune dvije godine, od sada će izlaziti jednom u dva mjeseca. Do prije godinu dana sam kupovala jedan drugi časopis koji je obrađivao sve teme koje su me interesovale i onda su prestali da ga štampaju, izlazi samo u elektronskom obliku. I ne pitam se koji je razlog, sigurna sam da su finansije u pitanju. Ljudi više ne kupuju štampu. Zašto bi kad imaju internet i na njemu sve što im je potrebno.

A onda pročitam i ovaj tekst (peti pasus-kome se ne čita sve) pa se šokiram. Zar zaista postoje takvi ljudi? Oni koji ne čitaju, ne vole da čitaju, to sam znala. Ali oni koji ismijavaju druge zato što čitaju, e to me šokiralo! Ne sjećam se kad sam poslednji put vidjela novine raširene na pola stola dok se pijucka kafa. Vidjela sam otvorenu internet stranicu sa svim aktuelnim vijestima.

Dok sam studirala (i istovremeno radila), bila sam član biblioteke. I na vrijeme vraćala knjige jer bih ih pročitala u roku od 15 dana. Mnogi su mi se čudili, otkud mi snaga još i da čitam pored posla i učenja. A meni je to bilo opuštanje nakon napornog dana. Topla soba, pidžama, kakao i knjiga. I sad mi je opuštanje ali sad imam mnogo manje vremena za takve stvari jer postoji Ona i njene bajke koje čitamo pred spavanje.

DSCN6333

Redovno kupujem knjige. Neke još nisam stigla ni da pročitam ali čekaju i dočekaće. Jednostavno volim čitati. Nisam protivnik interneta ali knjiga je knjiga i nikad je ne bih mogla čitati u elektronskom obliku. Tome učim i Nju, uspješno. Već zna gdje nam stoje knjige i sama otvara vrata komode i traži „babiiii“ (Bambija). A nevjerovatno je simpatična kad uzme neku od slikovnica koje su joj uvijek na dohvat ruke i kreće se unazad kako bi mi sjela u krilo i tražila da čitamo.

Uprkos smanjenju opšteg interesovanja za knjige, nekako vjerujem da je mnogo onih koji ipak imaju bar jednu pored kreveta i koja ih opušta. Ja ću i dalje širiti svoju malu biblioteku i kupovaću i knjige i novine. I maštaću o tome da neko (kad već ne mogu ja) otvori kafe-knjižaru-biblioteku u kojoj bismo uživali u opuštenoj atmosferi ispijajući kaficu ili čaj i čitajući knjige. Pa, možda se i neke srodne duše tu pronađu…