Mojoj meni…

Ponekad mi se jednostavno ne da uključiti računar. Imam vremena, nađe se. Ali nekako je lakše reći sebi da nemam. Kažem – sebi jer se često pitam gdje sam, ko sam. Zašto sam nervozna, ljuta, razdražljiva. Zašto mi smetaju gluposti koje inače i ne primjećujem, zatvaram se u neki nepostojeći svijet, gradim zidove oko sebe. Zašto mi se čini da gubim sebe?

Zato što se ne družim sama sa sobom. Zato što ne posvećujem sebi dovoljno vremena. Zato što sam zapostavila ono što volim da radim. Da, i to se dešava. Da se posvađate sami sa sobom pa ste onda ljuti na sve ostale. I tražite krivce u drugima a krivi ste sami. Ja i moje Ja ne komuniciramo, sve radimo automatski, onako kako mora.

Kao da je teško naći vremena da se pročita i napiše nešto bar jednom sedmično, da se samo leži, sjedi i pije kafa. Da se prisjeća uspomena pa se zapita zar je to tako davno bilo, tako spontano, zabavno, bezbrižno. Sve je to moguće i sada. Samo treba ubjediti sebe, porazgovarati sa sobom i naučiti da nije sve idealno. Može se sve kad se hoće. Ako se hoće. A ja želim da hoću. Evo, idem sad na jednu čašicu razgovora.

Podsjetnik

Tu su, oboje. Ona sa njim, on sam. Ne vide jedno drugo, ne poznaju se. Negdje u zraku, miris se osjeti, miris proljeca, nadanja, novog zivota.

Put kojim su dosli, kamenit je, krivudav, pun rupa, bez popravke u najavi.

Pogledi se srecu u malom dijelu sekunde ali se ne prepoznaju. Tek ponekad, zaustave se. Ucini im se nesto a nisu sigurni sta. Nesto se desava.

Pogledi sve cesci, srce ubrzanije, dlanovi znojni. Prepoznali su se. On i ona. Koji ne smiju da se gledaju. Koji krisom posmatraju kad misle da ono drugo ne vidi. A oboje dobro vide. I znaju.
Vec sutra nece se poznavati. I nikada vise, nece se vidjeti. Put je zakrpljen, vrijeme je za polazak.