Jedna lijepa, opuštena, kišna nedelja

Moj muž. Zvaćemo ga Lj, iako mu ni ime ni prezime nema veze sa ovim slovom. Jedno vrijeme me je nerviralo a kasnije sam počela da mu zavidim što je spor. Zavist je počela onog trenutka kad sam shvatila da on, ustvari, nije spor već opušten. Ja, za razliku od njega, uvijek negdje žurim. Sama sebi stvorim haos u toj žurbi i na kraju, napravim više štete nego koristi.

A gdje žurim, ne znam ni sama. Trkam se sa vremenom i nije to zbog djeteta, mislim da sam uvijek bila takva. I mama mi je takva i to me je dovodilo do ludila, onda kad krenemo negdje i imamo sat vremena do polaska a ona juri po kući da slučajno ne bi zakasnila, pa me kritikuje zašto se još nisam obukla, kao da oblačenje traje cijeli sat. A sad se pretvaram u nju i trudim se da to promjenim.

Ovo je nedelja koju sam dugo čekala. Od mojih srijeda ostala je samo priča, kao što sam i pretpostavljala. A sama sam kriva. Zato sam dugo čekala ovakvu nedelju a nisam je planirala, zato i jeste dobra. Buđenje u osam i igranje u krevetu (sa bebom, za neupućene :)) do deset, doručak s nogu, odlazak u kupovinu, drijemanje pred TV-om dok Ona spava (čak dva sata). Tata i Ona idu kod babe i dede, ja ostajem ovdje gdje jesam, da kuckam, da čitam, malo budem samo svoja, odlutam… U pet idem na kafu sa drugaricom, u sedam kupanjac a kako je u kući toplo (ložimo, brrrr) biće to veselo i malo duže brčkanje na Njenu radost, u osam druženje sa prijateljima…

Ispunjen dan baš po mom ukusu. Teče polako, kao što bih trebala i ja da koračam. Reći ćete da sam luda, ali mene opušta ova kiša. Bar danas. Lijepo mi je. Dugo nisam ljenčarila, onako lagano, bez grižnje savjesti. A danas sam baš usporena. Ili opuštena, kao moj Lj…

Advertisements