Da li je vaše dijete genijalac?

„Mame i tate, na osnovu ovih parametara, mogu da u najranijem uzrastu deteta otkriju nadarenost i pomognu mu da razvije talente. Evo šta sve mogu mali genijalci…

– u prvoj godini života ima omiljenu bajku, seriju, crtani film

– razlikuje sve boje do drugog rođendana

– kada navrši 24 meseca prepoznaje slova

– sa dve godine ume samo da sastavi slagalicu (puzle) koja ima više od 20 delova, broji do deset i više

– u trećoj godini piše slova i brojeve

– posle četvrtog rođendana čita kraće i lakše tekstove

– do pete godine sabira i oduzima proste brojeve i vešto „barata“ kompjuterom“

Ne, ovo gore nije moj tekst, ako ste se zgrozili već na početku čitanja. Ja jesam. Zgrozila sam se jer mi se čini da je sve postalo takmičenje pa tako i ono najljepše što imamo u životu – naša djeca. Srećna sam što još uvijek nisam primorana da se „družim“ sa mamama vršnjaka svoje genijalke (meni je genijalno kad mi potrči u zagrljaj i kaže gaga) jer imam bliske prijateljice sa djecom tog uzrasta a među nama nema tog rivalstva. Ko zna čega bih se naslušala i koliko bih se nervirala kad dođem kući.

Realno, zašto bi neko htio da mu dijete bude genijalno? Za dijete i njegovu budućnost je bolje da nauči da čita sa četiri a ne sa šest, sedam godina? Ili je to zato da bismo se mi, roditelji, imali čime hvaliti? Moje dijete zna sve boje a tvoje još ni rečenice ne sastavlja, sram ga bilo!

Svako dijete je priča za sebe. Odrasli ljudi, takođe. Ja ne želim da mi dijete brže nauči čitati nego što nauči razlikovati dobro i zlo. Ne bi mi značilo da zna sabirati i oduzimati sa četiri godine ako se još ne zna ni sama obući. To što bi znala prepoznati slova u drugoj godini ne bi moglo sakriti brigu ako svaki dan ne gledam osmjeh na njenom licu.

Sve u svoje vrijeme. Ako ne dođe u to vrijeme, onda treba reagovati. Učiću je svemu. Učim je svemu. Ali u skladu sa uzrastom i njenom željom da me prati. Ako ne želi da mi kaže šta je to na slici, neću je ni forsirati. Reći će drugi put. Zna kako kaže krava, ovca, maca ali ne mislim da zaostaje u razvoju ako još uvijek ne prepoznaje vuka ili papagaja na slici. Zna osnovne stvari i ima želju da uči a to mi je najbitnije.

Da li će završiti školu odličnim uspjehom i upisati fakultet ili će se baviti nečim kreativnim što ne zahtjeva učenje, ne razmišljam. A poznajem roditelje koji već sada o tome misle i planiraju životni put tim malim stvorenjima kojima je bitna samo igra.

Ako bude sretna i zadovoljna svojim životom, ja ću smatrati da sam svoj zadatak obavila.

Slatkiši i grickalice za bebe, da ili NE!?

Još dok je bila beba koja nije znala reći šta želi da jede, bila sam protivnik slatkiša i slanih grickalica. I, naravno, nailazila sam na razne komentare i pokušaje da me odvrate od te zle namjere uskraćivanja čokolade bebi od 10 mjeseci. Ne može i tačka. Kao najčešće opravdanje za davanje čokolade djetetu bilo je: „Pa ona će je svakako jesti kad bude sama znala uzeti“. Neka jede kad bude znala, neću joj braniti ali neću je ni nutkati. Kad smo šetale, da bih je umirila u kolicima, umjesto smokija davala sam joj grožđice i sušenu brusnicu.

Od početka sam vodila računa da joj ishrana bude raznovrsna što se tiče voća i povrća. Unaprijed sam planirala jelovnik i pravila ravnotežu svih namirnica. Da sam joj davala smoki za užinu, vjerovatno bi se najela dovoljno da bude sita i da ne želi ono što sam pripremila. Zbog toga joj nisam davala slatkiše i grickalice.

Ne tvrdim da je to posljedica takvog mog odnosa prema Njenoj ishrani ali danas, sa 20 mjeseci, omiljena hrana su joj mahune, grašak i mrkva. Sama me dovede do police gdje nam stoje brusnice, grožđice i grickalice te vrste i traži da joj sipam u zdjelicu. Kad vidi da joj pripremam nešto od voća, odmah dolazi do mene, traži.

Što se tiče čokolade, da, voli i to. Kad joj neko donese nešto slatko, ona skakuće oko mene dok ne otvorim a onda griz ili dva i dovoljno joj je. Smokija više prospe nego što pojede. Ne branim joj ništa da jede ali mislim da sam ipak napravila dobar osnov.

Potvrdu toga dobila sam i nekidan. Baba je doziva sa prozora da uđe u kuću a ona neće. Da je podmiti, kaže: „Dodji, daću ti krem bananu“. Ona trči u kuću i kad je baba izvadila krem bananicu, ona u plač i govori: „Ne, ne…“ Damo joj bananu – voćku a ona sva sretna: „Daaaaa“ i u slast je pojede.  A ja pucam od sreće 🙂

Jedna sreća i jedna tuga

Svi imamo svoje probleme i tuge, velike i male. I svakom su njegovi najveći. Borimo se različitim sredstvima, suzama, pričom, ćutanjem, smijehom.

Neke tuge nikad ne prestaju, samo naučite da živite sa njima. Postanu dio vas, toliko vam uđu u život da i ne želite da ih se riješite. Jer, ako tuga prestane, čini se da nije ni bio važan njen uzrok. A važan je, itekako.

Ipak, kad me dva plava oka pogledaju, nježan glasić doziva: „Mamaaaaa, maaaamaaa“ a ručice se obavijaju oko mog vrata, svaka tuga prestaje. Sve prestaje. Taj momenat, kad ne želi da se odvoji od mene, lijek je za sve rane.

A ona tuga u srcu, čekaće trenutak samoće da suzama isplače ono što riječima ne govori. I ne, nije mi teško kad plačem, teško je kad ćutim.

preuzeto sa interneta22