Vrijedi li učiti je da bude poštena?

Nerijetko se pitam da li je ispravno ono čemu želim da naučim svoje dijete. Sad, kad je interakcija sa drugom djecom sve češća i kad vidim kako ih roditelji usmjeravaju (ili ne usmjeravaju), ne mogu da se ne zapitam da li će se Ona znati snaći u tom svijetu kad ja ne budem tu.

Ne dozvoljavam joj da gura drugu djecu na toboganu, učim je da čeka svoj red i da pomogne drugoj djeci ako je to u stanju. A onda dođe djevojčica ili dječak koji poguraju nju, preskaču je i bukvalno izbace iz igre a ona u čudu. Mame ne reaguju, ne reagujem ni ja jer neću uvijek biti tu da je zaštitim i mora naučiti da se brani sama. Ali šta da joj kažem kad me pita zašto ona djevojčica ne čeka da ide po redu. Zato što ne zna da to nije lijepo ponašanje. Ali, to joj nije dovoljno. Mnogo je „zašto“ u ovom uzrastu a ja nemam uvijek odgovor na to pitanje.

Kako da je pripremim za svijet u kojem će se snalaziti svojom dobrotom i plemenitošću ako se te osobine ne cijene u tom svijetu. Ne želim da ružnim postupcima, nepoštovanjem drugih ljudi i prevarama dobija ono što želi ili čak, ono što joj pripada. Tužno je što ne mogu svom djetetu dati odgovor na pitanje zašto ona tamo djevojčica može da čupa cvijeće iz komšijine bašte a ona ne može. Ako takvo ponašanje nije lijepo, zašto onda ona to radi. Ne mogu joj reći da djevojčica nije dobra jer to što radi, radi jer joj je dopušteno.

Dječak njenog uzrasta tuče svoju baku, čupa je za kosu i baca se jer ne želi da ide kući. Nakon nekoliko sati sam prvi put doživjela da me moje dijete udara, vuče za majicu i ispušta neke čudne krike.Onda sam shvatila da je sve to vidjela od njega, na taj način je uspio u svojoj namjeri da ostane gdje jeste pa je u svojoj maloj glavici uvidjela da to tako treba. Cijeli dan priče i gluma da sam ljuta mi je trebalo da joj objasnim da to nije u redu.

Ali doći će neki drugi dječak i neki novi fazon za koji će misliti da je prihvatljiv a ja ću je učiti da nije. Onda će krenuti u vrtić, školu i ostaće zatečena ponašanjem druge djece a ja ponašanjem roditelja koje ne mogu promjeniti. I kako onda učiti svoje da treba da bude dobro, neiskvareno i pošteno.

 

Dvije najdraže žene

Volim ljeto. One vrele dane koji pozivaju u prirodu, pored rijeke. I one tople noći kad ti se ne spava, sjediš u dvorištu, gledaš u nebo i uživaš. A otkad sam postala majka, čini mi se da sam zaboravila da uživam, bar u čarima ljeta. Uvijek negdje bespotrebno žurim. Više neću.

Ovu godinu i ovo ljeto želim da iskoristim kao da sam svaki dan na godišnjem odmoru. Ne treba mi mnogo vremena da uradim ono što volim. Ne mora sve biti savršeno. Ne želim više da budem robot.

Dio ove nedelje sam provela sa dvije najvažnije žene u svom životu. I da me pitate koja je važnija, ne bih mogla odgovoriti. Jedna me je rodila. Drugu sam rodila ja. I sa njima želim da provedem što više vremena, onog vremena kad ništa ne radimo a zapravo radimo najkorisniju stvar u našim životima. Družimo se.

 

IMG_20160605_105854

 

Onako kako je mene vaspitala i učila moja mama, želim i ja svoju ćerku da učim. Želim joj da bude čvrsta i onda kad plače bez razloga. Da se ne boji neuspjeha ali da ga prihvati kao nešto prirodno. Da ne odustaje. Da vjeruje u sebe. Da vjeruje ljudima. Da pomaže drugima. Da se ne žali za svaku neugodnost. Da bude sretna sa onim što ima čak i dok teži višim ciljevima. Da se i sa 64 godine bez problema penje u visine i trči za unučićima baš kao što radi njena baka a moja mama. Da uvijek zrači energijom i živi život punim plućima.