Jedno mamino poslijepodne

Da mi je malo da se odmorim. Dok sam na poslu, i zaboravim šta me sve čeka kod kuće pa samo maštam kako ću prileći pa nastaviti laganim tempom. A onda dođem kući, dijete već na putu od vrtića prema kući plače zato što joj ništa nismo kupili, pa je gladna i nije gladna, hoće babi a babe nema kući pa opet u plač. Hoće da se igra ali nema s kim. I opet plače, ni sama ne zna zašto. A ja ne znam gdje bih prije, da li da se presvučem, osvježim, podgrijem ručak (ako ga, eto sreće, imam od juče), zategnem krevet ili pokupim sa poda sve ono što smo u trku jutros pobacali. I kad postavim sto, već pregladnila, Ona neće da jede, naravno da opet nije gladna. Ustvari, gladna je ali ne toga već čokolade koju mama ne da. Ni muž-puž nije gladan, kaže, bolje da nam skuham jednu kaficu da se malo opustimo. Opet Ona vrišti, hoće i ona kafu. Stavljam vodu i mlijeko, trčim u kupatilo, dok sam se vratila, sve iskipilo. I sve ispočetka.

Konačno smo vani, ručak se ohladio, pijemo kafu, sunce zalazi i na trenutak pomislim da sam u raju. Samo na trenutak. Dok Ona ne prospe mlijeko i kakao i ne zna da li više plače zbog majice sa likom Else i Ane ili zbog toga što će se mama ljutiti. Mama ustaje i naravno, pravi novu „kafu“ pored koje, ovaj put stoji. Sva je srećna jer će konačno sjesti i nastaviti sa odmorom ali Njoj se više ne pije kafa. Gladna je. I to makarona. Dobiće i makarone samo da bi mama dobila minut vremena. Dok su gotovi, mamina kafa se već ohladila, tata je svoju popio, ide malo leći, umoran je, zaboga.

Podgrijani ručak se vraća u frižider. Ponovo. Korpa puna veša a onaj od juče se još nije ni osušio. A tako mi treba da se malo posvetim sebi, da napišem nešto na ovom svom blogu koji me je i zaboravio. Tako mi treba da je sve čisto i uredno pa da krenem ispočetka. Da se resetujem. Ali, već je devet sati, borba sa tuširanjem, nipošto se ne smije prati kosa. Ali mora se brčkati i kupati bebe. Krevet je još pun onog veša od prekjuče, neispeglanog pa neka opet spava sa nama. Ionako nam u toku noći sama dođe.

Pidžama, priča i slatki snovi. Tako joj zavidim. Najviše je muči da li će sutra obući suknjicu ili helanke. Da li će se teti svidjeti njena nova barbika. I da li će mama ostati pored nje dok ne zaspi. Naravno da hoće.

A mama se budi, misli kako će na brzinu ispeglati veš i pokupiti igračke, spremiti se za spavanje i leći. Pogleda na sat, ne bi trebalo biti više od jedanaest, ali se šokira jer su tačno tri sata. Čemu sad da se sprema kad uskoro mora ustajati.

I tako vrijeme prolazi. Koliko sam samo puta poželjela da ne radim, da budem kod kuće sa svojim djetetom. I drži me to sve dok ne pričam sa mamama koje su kod kuće. Mamama koje su željne razgovora sa odraslima a koji se ne dotiču pelena, uspavljivanja, ručka i večere. Ni njima nije lako. Na istoj smo medalji samo sa dvije strane. Kad bismo kako mogle jedan mjesec da radimo pa mjesec da budemo kod kuće. Bile bismo idealne, i sebi i djeci…

O djeci bez roditelja

Život me je naučio da nikad ne treba reći „nikad“. Za sve što sam glasno ili sebi samoj rekla da to nikada neću uraditi ili sebi dozvoliti nešto slično, dobila sam veliki šamar i uradila baš to. I tek onda shvatila zašto je neko baš tako postupio prije mene.

Ali, postoji jedna stvar za koju mogu, ne reći, neko glasno, da svi čuju, vikati, da nikada ne bih uradila. Ostaviti svoje dijete. Ne ulazim u razloge žena koje su to uradile, njihova stvar. Ne pokušavam ni da ih shvatim jer ne mogu. Ali, znam da to ne bih mogla uraditi.

Imala sam, ovih dana, priliku da se sretnem sa dvoje djece (koja više i nisu djeca) koja su odrasla bez roditelja. Djeca koja znaju da su im roditelji živi. Roditelji koji znaju gdje su im djeca a ipak žive neki drugi život, prepuštajući ih sudbini. Donekle bih mogla da shvatim ženu koja ostavi dijete zbog loših životnih uslova pa zna da ga je ostavila u dobrim rukama sa nekim ko joj pruža mnogo više nego što bi ona ikad mogla. Ali ne mogu da shvatim onu koja živi u inostranstvu gdje je život od socijalnih davanja bolji od života sa prosječnom platom kod nas. Ostaviti dijete koje si nosila u sebi, za koje si pupčanom vrpcom bila vezana, znati gdje je i u kakvim uslovima živi, koliko se porodica koja se o njoj brine muči da zaradi za školski pribor i da joj nedostaje sve osim ljubavi, a ne potruditi se da pošalješ ni 100 KM u toku jedne godine, zar se možeš nazvati majkom? Nije svaka koja rodi stvorena da nosi tu titulu. Ali, kako je savjest ne grize da joj bar materijalno ne pomogne ako nema osjećanja za nju?

djeca2

I na stranu ta materijalna strana. Ljudi koji se o njoj brinu vole je. Vidi se to u suznom pogledu kad on, koga zove djedom, priča kako mu se supruga razbolila, kako on već gubi vid uslijed dijabetesa, kako su se snalazili, cijepali drva da bi zaradili za nju ali više ne mogu ni to, stari su, bolesni su. I ne treba njima novac njenih roditelja, treba im da znaju da će i poslije njihove smrti ona biti bezbjedna. Ona koja je povučena u sebe, koja samo pred njima plače i pokazuje svoju bol. Ne nedostaje njoj ni novac ni ljubav. Nedostaje joj osjećaj da je prihvaćena. A ako nas naši roditelji ne prihvataju i ne vole, kako će onda drugi? Kakvo je samopouzdanje toj, već djevojci? Koliko vjeruje u sebe? Koliko voli sama sebe?

A on, koji je odrastao u domu, čija majka živi nekoliko desetina kilometara dalje, koji nema nikoga osim nje koja ga ne želi a zbog punoljetstva ni pravo na dom, kome on da ide? Od koga je mogao učiti kako se stvara porodica, šta znači živjeti skladnim životom? Zamjere mu što nema radne navike, osjećaj za odgovornost, što ne zna zadržati posao. A ja mu u pogledu vidim tu nestalnost i nesnalažljivost. Pametan je on momak. Ali ne zna iskoristiti svoje sposobnosti. Prepušten je sam sebi. Može li mu se zamjeriti što nekoliko puta postavlja isto pitanje na koje dobija isti odgovor kao da prethodno nije ni pitao? Može li mu se zamjeriti što ne zna kako svijet funkcioniše? Lako je reći, treba se boriti. Treba ali nismo svi dobili jednake šanse za borbu. Neki naoružani znanjem, neki lukavošću a neki ogoljeni i neiskusni pa se svi upuštamo u iste sukobe. Nije teško pogoditi ko izlazi kao pobjednik.

Zato, sledeći put kad budete imali priliku da prokomentarišete nečije ponašanje, nečiju odgovornost ili neodgovornost, zapitajte kakve je šanse taj mladi čovjek imao u životu, od koga je učio i koliko ljubavi mu je pruženo od roditelja ili bilo koga iz svoje okoline.

Nisu nam šanse svima jednake. U startu smo nejednaki i ne možemo djeci pružiti sve. Ali možemo ljubav, bar mi koji smo u ljubavi odrastali i koji znamo kako da je damo. Od ljubavi sve počinje. Ne želim da osuđujem žene koje su ostavile svoju djecu, ne znam u kakvim okolnostima su one odrastale. Ali, ne mogu, savjest mi ne dozvoljava niti da pokušam da ih razumijem.

Nedeljom…

Nerijetko mi dosadi ona hrpa nereda koji raste od samog jutra do kasnih večernjih sati, ponekad je i ostavim pa sledećeg dana raste još više. I onda se nerviram jer gledam slike nekih savršenih soba, nonšalantno spuštena knjiga na satenskoj posteljini ogromnog kreveta. Ja ću to moći za 20 godina, možda ni tada. Sada moram ustati dovoljno rano da bih na vrijeme spremila doručak, užinu, ručak, da bih izašla vani i pustila male ruke da se isprljaju u blatu, da bih sortirala malu garderobu i spakovala je u kutije za koje više i nemam mjesta. Da bih napravila prostor za krevet jer već smo veliki, krevetac izlazi iz sobe. Nemam ja vremena za te savršene slike. Ionako traju koliko i jedan „škljoc“.

Danas je ipak nedelja. Zato sam uživala u svom savršenom neredu, u eksploziji boja. Izgubila sam se u tom šarenilu, poželjela da što duže traje, da uživam u svakom danu i sitnici baš kao što uživaju i oni. Jer znaju kako se to radi…

 

dsc_0033dsc_0029

„Kako ga ne znaš? On je faca!!!“

Grozim se ljudi koji misle da su iznad drugih, ne znam po kojim mjerilima. Ne volim kad sjedim u kafiću ili prolazim ulicom a neko iz mog društva kaže: „Jao, eno ga. On je … taj i taj“.  Ili ignorišem takve komentare ili namjerno kažem da prvi put čujem za njega pa nerviram sagovornika, kako ne znam ko je to. Briga me ko je. Ne zna ni on ko sam ja.

Ne volim da se hvalim svojim uspjesima a još manje volim kada se drugi hvale. Ako sam uspjela, uspjela sam zato da bih sebi osigurala bolju budućnost i hvala Bogu na tome. Zato se naježim kad mi neko priča kako je završio kojekakve (uglavnom privatne) škole i postao magistar, doktor (!?). Pa, dobro. Zašto to meni pričaš? Neću ja uživati u plodovima tvoga rada pa ne moram ni znati cijelu istoriju tvoje karijere prije nego što znam i kako se prezivaš.

Ne volim ni kada ljudi cijene druge ljude po poklonima kojima daruju ili kada moraju dokazati svoju vrijednost skupocjenim poklonima. Ako si ti meni kupio dar u visini polovine moje plate, ne znači da moram i ja da se „revanširam“. Bar ja to tako ne gledam. Smatram da ljudi poklanjaju u granicama svojih mogućnosti i tako i ja činim. Nema to veze sa tim koliko te cijenim i poštujem. Neki pokloni koji nisu koštali ništa više od truda da se naprave, vrijedniji su mi od onih bezličnih koji, samo što ne vrište koliko su plaćeni.
Mrzim ona foliranja „dušo“, „srećice“, „ljubavi“. To mi ni mama ne govori. Posebno to mrzim od potpuno nepoznatih ljudi, često ih srećem na poslu pa mi prosto bude neprijatno kad čujem: „Jao, hvala ti dušice, ti si najbolja osoba koju sam upoznala“. Hm, zar smo se upoznale!? 

Trudim se da izbjegavam takvo okruženje ali nemoguće je. Zato koristim svaku priliku da ih spustim, bar one kojima mogu odgovoriti bez posljedica. Jer, do prije nekog vremena, bila sam običan učenik, običan student iz obične porodice srednjeg staleža koja nikada nije imala previše niti poznavala bitne ljude. A sada, kad imam dobar posao koji sam dobila zahvaljujući svom učenju i trudu, odjednom, mnoštvo ljudi (koji do juče hoće ili neće pozdraviti u prolazu) oko mene, kao „ti si baš super“. E pa nisam. Super sam onima kojima sam bila super i ranije.

Zato, kad sam u prilici da nekome pomognem, savjetom, upućivanjem ili skraćivanjem (dužeg) puta, radije ću pomoći onome ko dođe izgubljen, neuk i prost nego onom u odijelu koji mi laska da bi se domogao neke koristi. Ovaj drugi će se ionako snaći.

Imala bih još puno toga reći ali dovoljno mi je i ovo malo negativne energije što sam izbacila iz sebe, a koja se nakupila zbog neizbježnog i prekomjernog vremena provedenog u društvu gore navedenih.

 

 

P.S. Pisala sam ovaj tekst 2011. godine ali ništa se nije promjenilo osim moje sklonosti ka nerviranju. Kao što reče jedna moja koleginica: „Vidiš onaj prozor? Neka kroz njega sve izađe, ti idi svojoj kući nasmijana“

Mojoj Tačkici

Ponekad ne znam ni kako je ta mala glavica došla do mog ramena, prebacila moju ruku oko svog struka i privila se nježno kao da je to najsigurnije mjesto na svijetu. Hiljadu emocija u tom trenutku buđenja, toliko jakih da ne mogu zaustaviti suze. A smijem se jer zapravo sam sretna. Nisam uvijek ni svjesna koliko.

I dok tako plačem i ne želim da je odvojim od sebe, jutro me opominje da je vrijeme za ustajanje, spremanje za još jedan radni dan. Polako izvlačim svoju ruku, ona se meškolji i okreće na drugu stranu i nastavlja svoje nevine snove. A onda, jedan od onih trenutaka koji svaki roditelj pamti i prepričava i kad oni odrastu. Još uvijek zatvorenih očiju, onako mila i nježna, Ona pjeva: „Laku noć, sanjaj san, ništa ne brini ti, mama čuva tvoj san snagom svoje ljubavi“. Iako već spremna za polazak, vraćam se i spuštam poljubac na te tople obraze a ona otvara oči, grli me svojim ručicama i pita gdje idem.

 

preuzeto sa interneta22

Tih osam sati nikako da prođe, čini mi se da su danas najduže trajali. A na svaku misao o njoj mi se ponovo plače jer onaj njen tužni pogled pri rastanku mi slama srce. Nedostaje mi svakog trenutka. Toliko zajedničkog vremena izgubimo i toliko pjesmica ne ispjevamo dok sam na poslu. Ponekad znam biti i gruba, nervozna i osjetim koliko joj nedostajem kad sam takva. Ne mogu sebi oprostiti takve trenutke, kad svoje frustracije prenesem na onu koja mi najviše na svijetu znači. Kad plačem, ostavlja i najdražu igru i prilazi mi da me poljubi a tek kad se nasmijem, smije se i ona.

Ne postoji ništa važnije od nje i njene sreće. Svoje želje uvijek stavljam poslije njenih a to sasvim prirodno dolazi, bez napora i kajanja. Lako mi je da se odreknem onog što želim ja zarad onog što želi ona. Jer ona je, ipak, najvažnija. Moja Tačkica.

Vrijedi li učiti je da bude poštena?

Nerijetko se pitam da li je ispravno ono čemu želim da naučim svoje dijete. Sad, kad je interakcija sa drugom djecom sve češća i kad vidim kako ih roditelji usmjeravaju (ili ne usmjeravaju), ne mogu da se ne zapitam da li će se Ona znati snaći u tom svijetu kad ja ne budem tu.

Ne dozvoljavam joj da gura drugu djecu na toboganu, učim je da čeka svoj red i da pomogne drugoj djeci ako je to u stanju. A onda dođe djevojčica ili dječak koji poguraju nju, preskaču je i bukvalno izbace iz igre a ona u čudu. Mame ne reaguju, ne reagujem ni ja jer neću uvijek biti tu da je zaštitim i mora naučiti da se brani sama. Ali šta da joj kažem kad me pita zašto ona djevojčica ne čeka da ide po redu. Zato što ne zna da to nije lijepo ponašanje. Ali, to joj nije dovoljno. Mnogo je „zašto“ u ovom uzrastu a ja nemam uvijek odgovor na to pitanje.

Kako da je pripremim za svijet u kojem će se snalaziti svojom dobrotom i plemenitošću ako se te osobine ne cijene u tom svijetu. Ne želim da ružnim postupcima, nepoštovanjem drugih ljudi i prevarama dobija ono što želi ili čak, ono što joj pripada. Tužno je što ne mogu svom djetetu dati odgovor na pitanje zašto ona tamo djevojčica može da čupa cvijeće iz komšijine bašte a ona ne može. Ako takvo ponašanje nije lijepo, zašto onda ona to radi. Ne mogu joj reći da djevojčica nije dobra jer to što radi, radi jer joj je dopušteno.

Dječak njenog uzrasta tuče svoju baku, čupa je za kosu i baca se jer ne želi da ide kući. Nakon nekoliko sati sam prvi put doživjela da me moje dijete udara, vuče za majicu i ispušta neke čudne krike.Onda sam shvatila da je sve to vidjela od njega, na taj način je uspio u svojoj namjeri da ostane gdje jeste pa je u svojoj maloj glavici uvidjela da to tako treba. Cijeli dan priče i gluma da sam ljuta mi je trebalo da joj objasnim da to nije u redu.

Ali doći će neki drugi dječak i neki novi fazon za koji će misliti da je prihvatljiv a ja ću je učiti da nije. Onda će krenuti u vrtić, školu i ostaće zatečena ponašanjem druge djece a ja ponašanjem roditelja koje ne mogu promjeniti. I kako onda učiti svoje da treba da bude dobro, neiskvareno i pošteno.

 

Do Muzike mog srca

Dugo već tražim sebe. A znam gdje sam. Tamo gdje sam bila otkad znam za sebe. Volim da pišem ali ovo što čitate na ovom blogu nije taj način pisanja koji otkriva pravu mene. Stihovi su ti u kojima se kriju najskrivenija osjećanja gdje svaka riječ ima svoje značenje.

Zato sam napravila drugi blog na kojem ću sigurno biti aktivnija nego ovdje. Onaj gdje na svoj način mogu reći i ono što se nikome ne govori. Do nedavno sam stidljivo pokazivala ono što bih napisala, malo je onih koji su uopšte znali tu moju stranu ali sad osjećam potrebu da podijelim ono što mi leži ili što je ležalo na duši. Ne očekujte „wau“ stihove ali oni koji dijele istu strast, razumiju da kad srce piše, njemu je sve „wau“, samo da kaže ono što želi.

Ako želite, možete me pronaći i na ovoj stranici Muzika Mog Srca. Slobodno iznesite svoje mišljenje, i pohvale i kritike su uvijek dobrodošle.