Nova godina

Evo je tu. I šta sad? Dočekala sam je sa novim rokovnikom za bolju organizaciju a bez ijednog plana za nju jer ona je već nešto isplanirala za mene, u to sam sigurna.

Već mi je pripremila dječije boljke na koje nisam računala i ohladila kafu koju je dobri muž skuhao prije dva sata. Ali, evo, pustila me je i da predahnem a ja ću nju pustiti da ide svojim tokom i da se ne obazire na moje neispisane ciljeve i potajne želje. Ionako ih uvijek ostavljam za onu sledeću.

Samo ću joj poželjeti dobrodošlicu i biću dobra prema njoj a sve što joj želim jeste da i ona bude dobra prema nama.

Sretna vam Nova godina.

Advertisements

Nedeljom…

Nerijetko mi dosadi ona hrpa nereda koji raste od samog jutra do kasnih večernjih sati, ponekad je i ostavim pa sledećeg dana raste još više. I onda se nerviram jer gledam slike nekih savršenih soba, nonšalantno spuštena knjiga na satenskoj posteljini ogromnog kreveta. Ja ću to moći za 20 godina, možda ni tada. Sada moram ustati dovoljno rano da bih na vrijeme spremila doručak, užinu, ručak, da bih izašla vani i pustila male ruke da se isprljaju u blatu, da bih sortirala malu garderobu i spakovala je u kutije za koje više i nemam mjesta. Da bih napravila prostor za krevet jer već smo veliki, krevetac izlazi iz sobe. Nemam ja vremena za te savršene slike. Ionako traju koliko i jedan „škljoc“.

Danas je ipak nedelja. Zato sam uživala u svom savršenom neredu, u eksploziji boja. Izgubila sam se u tom šarenilu, poželjela da što duže traje, da uživam u svakom danu i sitnici baš kao što uživaju i oni. Jer znaju kako se to radi…

 

dsc_0033dsc_0029

„Kako ga ne znaš? On je faca!!!“

Grozim se ljudi koji misle da su iznad drugih, ne znam po kojim mjerilima. Ne volim kad sjedim u kafiću ili prolazim ulicom a neko iz mog društva kaže: „Jao, eno ga. On je … taj i taj“.  Ili ignorišem takve komentare ili namjerno kažem da prvi put čujem za njega pa nerviram sagovornika, kako ne znam ko je to. Briga me ko je. Ne zna ni on ko sam ja.

Ne volim da se hvalim svojim uspjesima a još manje volim kada se drugi hvale. Ako sam uspjela, uspjela sam zato da bih sebi osigurala bolju budućnost i hvala Bogu na tome. Zato se naježim kad mi neko priča kako je završio kojekakve (uglavnom privatne) škole i postao magistar, doktor (!?). Pa, dobro. Zašto to meni pričaš? Neću ja uživati u plodovima tvoga rada pa ne moram ni znati cijelu istoriju tvoje karijere prije nego što znam i kako se prezivaš.

Ne volim ni kada ljudi cijene druge ljude po poklonima kojima daruju ili kada moraju dokazati svoju vrijednost skupocjenim poklonima. Ako si ti meni kupio dar u visini polovine moje plate, ne znači da moram i ja da se „revanširam“. Bar ja to tako ne gledam. Smatram da ljudi poklanjaju u granicama svojih mogućnosti i tako i ja činim. Nema to veze sa tim koliko te cijenim i poštujem. Neki pokloni koji nisu koštali ništa više od truda da se naprave, vrijedniji su mi od onih bezličnih koji, samo što ne vrište koliko su plaćeni.
Mrzim ona foliranja „dušo“, „srećice“, „ljubavi“. To mi ni mama ne govori. Posebno to mrzim od potpuno nepoznatih ljudi, često ih srećem na poslu pa mi prosto bude neprijatno kad čujem: „Jao, hvala ti dušice, ti si najbolja osoba koju sam upoznala“. Hm, zar smo se upoznale!? 

Trudim se da izbjegavam takvo okruženje ali nemoguće je. Zato koristim svaku priliku da ih spustim, bar one kojima mogu odgovoriti bez posljedica. Jer, do prije nekog vremena, bila sam običan učenik, običan student iz obične porodice srednjeg staleža koja nikada nije imala previše niti poznavala bitne ljude. A sada, kad imam dobar posao koji sam dobila zahvaljujući svom učenju i trudu, odjednom, mnoštvo ljudi (koji do juče hoće ili neće pozdraviti u prolazu) oko mene, kao „ti si baš super“. E pa nisam. Super sam onima kojima sam bila super i ranije.

Zato, kad sam u prilici da nekome pomognem, savjetom, upućivanjem ili skraćivanjem (dužeg) puta, radije ću pomoći onome ko dođe izgubljen, neuk i prost nego onom u odijelu koji mi laska da bi se domogao neke koristi. Ovaj drugi će se ionako snaći.

Imala bih još puno toga reći ali dovoljno mi je i ovo malo negativne energije što sam izbacila iz sebe, a koja se nakupila zbog neizbježnog i prekomjernog vremena provedenog u društvu gore navedenih.

 

 

P.S. Pisala sam ovaj tekst 2011. godine ali ništa se nije promjenilo osim moje sklonosti ka nerviranju. Kao što reče jedna moja koleginica: „Vidiš onaj prozor? Neka kroz njega sve izađe, ti idi svojoj kući nasmijana“

Mojoj Tačkici

Ponekad ne znam ni kako je ta mala glavica došla do mog ramena, prebacila moju ruku oko svog struka i privila se nježno kao da je to najsigurnije mjesto na svijetu. Hiljadu emocija u tom trenutku buđenja, toliko jakih da ne mogu zaustaviti suze. A smijem se jer zapravo sam sretna. Nisam uvijek ni svjesna koliko.

I dok tako plačem i ne želim da je odvojim od sebe, jutro me opominje da je vrijeme za ustajanje, spremanje za još jedan radni dan. Polako izvlačim svoju ruku, ona se meškolji i okreće na drugu stranu i nastavlja svoje nevine snove. A onda, jedan od onih trenutaka koji svaki roditelj pamti i prepričava i kad oni odrastu. Još uvijek zatvorenih očiju, onako mila i nježna, Ona pjeva: „Laku noć, sanjaj san, ništa ne brini ti, mama čuva tvoj san snagom svoje ljubavi“. Iako već spremna za polazak, vraćam se i spuštam poljubac na te tople obraze a ona otvara oči, grli me svojim ručicama i pita gdje idem.

 

preuzeto sa interneta22

Tih osam sati nikako da prođe, čini mi se da su danas najduže trajali. A na svaku misao o njoj mi se ponovo plače jer onaj njen tužni pogled pri rastanku mi slama srce. Nedostaje mi svakog trenutka. Toliko zajedničkog vremena izgubimo i toliko pjesmica ne ispjevamo dok sam na poslu. Ponekad znam biti i gruba, nervozna i osjetim koliko joj nedostajem kad sam takva. Ne mogu sebi oprostiti takve trenutke, kad svoje frustracije prenesem na onu koja mi najviše na svijetu znači. Kad plačem, ostavlja i najdražu igru i prilazi mi da me poljubi a tek kad se nasmijem, smije se i ona.

Ne postoji ništa važnije od nje i njene sreće. Svoje želje uvijek stavljam poslije njenih a to sasvim prirodno dolazi, bez napora i kajanja. Lako mi je da se odreknem onog što želim ja zarad onog što želi ona. Jer ona je, ipak, najvažnija. Moja Tačkica.

Vrijedi li učiti je da bude poštena?

Nerijetko se pitam da li je ispravno ono čemu želim da naučim svoje dijete. Sad, kad je interakcija sa drugom djecom sve češća i kad vidim kako ih roditelji usmjeravaju (ili ne usmjeravaju), ne mogu da se ne zapitam da li će se Ona znati snaći u tom svijetu kad ja ne budem tu.

Ne dozvoljavam joj da gura drugu djecu na toboganu, učim je da čeka svoj red i da pomogne drugoj djeci ako je to u stanju. A onda dođe djevojčica ili dječak koji poguraju nju, preskaču je i bukvalno izbace iz igre a ona u čudu. Mame ne reaguju, ne reagujem ni ja jer neću uvijek biti tu da je zaštitim i mora naučiti da se brani sama. Ali šta da joj kažem kad me pita zašto ona djevojčica ne čeka da ide po redu. Zato što ne zna da to nije lijepo ponašanje. Ali, to joj nije dovoljno. Mnogo je „zašto“ u ovom uzrastu a ja nemam uvijek odgovor na to pitanje.

Kako da je pripremim za svijet u kojem će se snalaziti svojom dobrotom i plemenitošću ako se te osobine ne cijene u tom svijetu. Ne želim da ružnim postupcima, nepoštovanjem drugih ljudi i prevarama dobija ono što želi ili čak, ono što joj pripada. Tužno je što ne mogu svom djetetu dati odgovor na pitanje zašto ona tamo djevojčica može da čupa cvijeće iz komšijine bašte a ona ne može. Ako takvo ponašanje nije lijepo, zašto onda ona to radi. Ne mogu joj reći da djevojčica nije dobra jer to što radi, radi jer joj je dopušteno.

Dječak njenog uzrasta tuče svoju baku, čupa je za kosu i baca se jer ne želi da ide kući. Nakon nekoliko sati sam prvi put doživjela da me moje dijete udara, vuče za majicu i ispušta neke čudne krike.Onda sam shvatila da je sve to vidjela od njega, na taj način je uspio u svojoj namjeri da ostane gdje jeste pa je u svojoj maloj glavici uvidjela da to tako treba. Cijeli dan priče i gluma da sam ljuta mi je trebalo da joj objasnim da to nije u redu.

Ali doći će neki drugi dječak i neki novi fazon za koji će misliti da je prihvatljiv a ja ću je učiti da nije. Onda će krenuti u vrtić, školu i ostaće zatečena ponašanjem druge djece a ja ponašanjem roditelja koje ne mogu promjeniti. I kako onda učiti svoje da treba da bude dobro, neiskvareno i pošteno.

 

Do Muzike mog srca

Dugo već tražim sebe. A znam gdje sam. Tamo gdje sam bila otkad znam za sebe. Volim da pišem ali ovo što čitate na ovom blogu nije taj način pisanja koji otkriva pravu mene. Stihovi su ti u kojima se kriju najskrivenija osjećanja gdje svaka riječ ima svoje značenje.

Zato sam napravila drugi blog na kojem ću sigurno biti aktivnija nego ovdje. Onaj gdje na svoj način mogu reći i ono što se nikome ne govori. Do nedavno sam stidljivo pokazivala ono što bih napisala, malo je onih koji su uopšte znali tu moju stranu ali sad osjećam potrebu da podijelim ono što mi leži ili što je ležalo na duši. Ne očekujte „wau“ stihove ali oni koji dijele istu strast, razumiju da kad srce piše, njemu je sve „wau“, samo da kaže ono što želi.

Ako želite, možete me pronaći i na ovoj stranici Muzika Mog Srca. Slobodno iznesite svoje mišljenje, i pohvale i kritike su uvijek dobrodošle.

 

Dijete u igraonici i mama za laptopom

Dogovorim se juče sa prijateljicama da odemo na kafu. Sve tri sa malom djecom, uzrasta držanja za suknju, hvatanja sa tobogana i trčanja za njima. Gdje otići? U parku prevruće a, ruku na srce, kakva bi to kafa bila!? Kafić? Koji kafić, onaj u kome bi nas izbacili sa prvim rušenjem čaša? Na kraju, odlučismo se na igraonicu, ono mjesto koje sam uvijek sa nekim podsmjehom gledala. Moje dijete u igraonicu neće! Neće, malo sutra.

DSCN7202 - CopyUšle one, moja se naravno vraćala po stotinu puta da uđem i ja sa njom ali srećom, oslobodila se brzo. Igraonica puna djece, mama je odjednom postala nebitna a osmjeh i radost probijaju staklo. Sjedim tako, odlutala u mislima dok njih dvije polemišu o pelenama i pade mi na pamet luda ideja. Da mi je sad računar. Ma neki komad papira samo da nešto zapišem.

Jesam li luda, nemoralna mama jer sam pomislila kako bih mogla ovako jednom sedmično. Ali, doći sama, pustiti je da igra sa djecom, ponijeti laptop i kuckati do mile volje. Čitati, pisati, smišljati, razmišljati. Sama. Uz poneko njeno „Vidi mama“ dok mi se teta smješka i pokazuje da je sve u redu. Ona je tu, ja sam tu i svaka od nas radi ono što voli. Obe smo sretne. Sat vremena, svaka u svom svijetu, jedan dan u sedmici.

Spomenuh mužu, nije rekao da sam poludjela. A ja jesam. Šta vi mislite? Zaista me zanima me šta biste pomislile kad biste u igraonici vidjele mamu sa laptopom i kafom na stolu dok joj se dijete igra sa nekom polupoznatom tetom i drugom djecom. Mogu li zbog toga biti loša mama? Slobodno budite iskreni…