Osvrt

Vrijeme prolazi. Život nam neprestano dovodi jedne a odvodi druge ljude. I to je u redu ali ponekad se upitam, sjeti li se mene neko kome sam nekad bila važna, da li sam obiljeljižila nečiji dio života dovoljno snažno da poželi opet da me vidi, da poželi da se vrati u vrijeme i okolnosti koje su nas spojile.

Neke ljude nikad nisam upoznala a osjećala sam ih kao svoju porodicu. Neki su me zaboravili, neke sam zaboravila ja a neke možda i svakodnevno imam priliku sresti. Ali šta bismo rekli i kad bismo zastali? Da li smo isti oni od prije deset godina,  iste priče, iste sreće i tuge?

Možda će se neko i pronaći, možda je baš neko od vas nekada davno, prije deset godina, na blog.ba sagradio svoj blog i osjećao se dijelom neraskidive zajednice, tugovao sa svakim pucanjem istog i konačnim gašenjem krenuo nekim novim putevima, boljim ili ne, potpuno je svejedno ali više nikada istim.

Hvala onima koji su, ne samo čitali već davali bezrezervnu podršku u bolu koji me je tada tjerao  da pišem. Neki ljudi su ostavili neizbrisiv trag i voljela bih vratiti taj osjećaj nemoći i snage u isto vrijeme baš zahvaljujući njima.

Nova godina za dobar početak

Dobro je počela. Ova 2017. godina koja nije obećavala ništa i od koje nisam očekivala ništa. Izgleda da se najbolje stvari dešavaju baš tada, kad digneš ruke od svega, uživaš u onom što imaš i puštaš da stvari idu svojim tokom.

Od 01.01.2017. rješenje za posao u struci. Toliko dugo čekano i željeno, i zbog plate i zbog lične satisfakcije. Zbog osjećaja da nije uzalud sav trud i učenje, napori da dokažem da znam, da mogu, da zaslužujem.

Objavljen tekst u Lolinom konkursu „Ljudi s olovkama“. Napisan u dahu, nastao u toku vožnje biciklom, prijavljen bez ikakvih očekivanja a ipak objavljen. I donio osmjeh, radost i još jedan razlog za sretan početak ove godine.

Ona raste, uči, postaje „prava cura“ kako voli da kaže. Iz vrtića donosi nova znanja, nove vještine pa me nasmije kad kaže: „Mama, znaš li da krtica kopa zemlju“ a i iznenadi sa masom novim pitanja: „Zašto mi nisi rodila brata ili djevojčicu da žive u našoj kući? A kad ćeš? A kako će doći u stomak? A kako je Aleksa dobio sestru a ja nisam?“.

Ja sam postala mirnija i spokojnija. Nekako se sve odvija tokom koji priželjkujem. Ne tražim mnogo i imam dovoljno. Dovoljno ljubavi, sreće i zdravlja za svoje najdraže. Isto želim i vama…

Jedanaesti dan (neću da budem savršena) 

Ne znam zašto mi je tako teško ispuniti sebi data obećanja. Zašto je tako teško održati ritam koji omogućuje dobru organizaciju i mnogo više vremena?  Nekad izgubim volju, nekad nešto poremeti planove pa mi je teško vratiti se na kolosijek svakodnevnice. Deset dana sve ide svojim tokom i kuća je čista,  veš ispeglan, ručak spreman, dijete sretno, ne jedem slatko, imam energiju za sve, vježbam, družim se… Jedanaestog dana zastanem i već nema ručka, otvaram novu čokoladu dok puštam dijete da gleda crtani iako je kasno. Sve to da bih malo odmorila, samo jedan dan. I već sledećeg ispadam iz rutine i gubim volju da budem super organizovana i savršena u svemu. 

I baš tog jedanaestog dana se zapitam u čemu je smisao te sjajne organizacije kad u kući nema tragova da tu žive obični ljudi kojima se uglavnom ne da ustati pa ostave čašu na stolu preko noći, ne pokupe suđe odmah poslije ručka, ne vraćaju jakne u ormar, ne uče dijete da se igračke po svaku cijenu moraju pokupiti prije spavanja. 

Nema smisla u tome. Red u kući i dobra organizacija mogu biti samo podloga duševnom miru a pravi smisao života je voljeti svoj život. Uživati u njemu i živjeti punim plućima. Pisati. Čitati. Puštati zmaja. Dotaći oblake. 

Možda će izbjegavanje slatkog učiniti da imam više energije i možda će mi svakodnevno čista kuća donijeti spokoj ali čokolada i razbacane igračke će mi izmamiti osmijeh i upotpuniti sliku savršenstva onakvog kakvim ga ja vidim. Jer moj život je moj, jedan i jedini i želim da ga živim i da mu se radujem dok  malene ručice gase usisivač i odvlače me da „vidim nešto“ 

Kako se navikavamo na vrtić

Prve dane u vrtiću smo preživjeli. Lakše Ona nego mama iako je bilo baš onako kako sam strahovala. Vrištanje i plač, neispavanost i otimanje. I opet plač kad sam došla po nju. I cijela tri dana tako. Četvrti dan tek koja suzica dok drži tetinu ruku i pušta mamu.

Novi drugari, nove priče, navike, igre… posebno sam se radovala kad je brzinom svjetlosti počela da kupi igračke pred spavanje, da ih ne odnese miš. Posebno hvala vaspitačici za ovo. Ona se prilagođava iako smo malo-malo pa kući. Virusi nas ne zaobilaze a ja već gubim strpljenje u borbi sa njima.

Ona se prilagođava a ja? Ja brinem. Hiljadu pitanja mi se vrzma po glavi. Kad na putu prema kući kaže da je gladna, brinem se da nije jela. Kad kaže da više neće da ide u vrtić, strahujem da joj nije lijepo tamo. Kad kaže da Maja neće da se igra sa njom i da joj je rekla da njena mama neće doći po nju, brinem se da se osjeća odbačenom. Brinem se zbog svega što ne mogu promjeniti, ne mogu vidjeti da li je sretna, da li stoji sa drugarima ili im prilazi da se igra, da li čeka da je pozovu ili trči za njima iako je odguruju. A sve te stvari, i da vidim i znam, ne mogu promjeniti a ipak brinem.

Da li je teta voli jednako kao ja!? Naravno da ne, ko će je voljeti kao ja. Ali, ako je ne voli toliko, kako će se brinuti o njoj? Kako će Ona u njoj pronaći sigurno utočište pored toliko druge djece.

Znam, suludo je to što mislim. Njoj je lijepo u vrtiću, čak i kad me pita jel nećemo više ići tamo. Treba vremena da se navikne da će joj vrtić biti druga kuća, da tu nismo došli samo da se poigramo i idemo. Tješi me što, kad je pitam da li voli teta i da li teta voli nju, uvijek odgovara sa DA. Tješe me priče o drugarima ispričane uz osmjeh.

Tješi me osmjeh na njenom licu kad joj kažem da su je se drugari i teta poželjeli i da sutra idemo u vrtić.

 

Noć pred polazak u vrtić. Mamine nedoumice

Kažu da je teže nama nego njima. Taj polazak u vrtić. I nadam se da je tako. Želim da je tako. Sutra je taj dan. Sjedim i grickam nokte, zamišljam kako ćemo ući kroz veliku kapiju, na ulazu će ugledati sliku Maše radovaće se. Tražiće da joj obujem nove papuče, one sa macom za koje se suzama izborila (Ako mi ne kupiš, plakaću). Ne padam na suze ali papuče su nam svakako trebale a ja sam tog trenutka željela sve da joj pružim samo da prihvati taj trenutak razdvajanja. Kad obujemo papuče, potražićemo našu tetu. Onu koja nam je dala igračku i obećala još jednu kad ponovo dođemo. Onu koju smo gledali na slikama da bismo je zapamtili. I radovaće joj se, pružiće joj ruke da je uzme. Mamu će poljubiti, malo i kratko plakati kad zatvori vrata i sama zaplače sa druge strane. Ona će brzo prestati ali mama neće. Drugu djecu će gledati sa rezervom, držaće se za tetinu suknju dok ih ne upozna. Onda će se opustiti i neće htjeti da ide kući kad mama dođe po nju.

Ali…

Šta ako se sutra probudi neispavana? Šta ako mi kaže: „Pusti me da spavam, neću u vrtić. Sutra ću“? Pa je mimo njene volje obučem, umijem, napravim joj kike i stavim torbicu na leđa. Plakaće dok sve to budem radila i govoriće da neće da idem na posao. Proći ćemo kroz onu veliku kapiju a ona će se otimati i vrištati, ni Maša ni nove papuče neće biti dovoljan adut da svojevoljno uđe. A „naša“ teta, igrom slučaja, ne bude tu? Šta ćemo onda?

slika-preuzeta-sa-interneta3

Možda samo pravim preveliku dramu od svega toga. Plakaće, u to sam sigurna ali ne bih podnijela da znam da cijeli dan sjedi potištena u uglu sobe, okružena djecom i igračkama, brišući suze i tražeći mamu. Neka plače ali neka te suze budu iste kao one dok je bila sa bakom a mama joj šalje pusu jer mora na posao. To su one koje prođu, kao kad padneš i ustaneš, poslije i zaboraviš da si plakao.

Neću spavati noćas. Čini mi se da ja krećem u vrtić a ne ona. A voljela bih stajati sa strane i posmatrati je u igri sa vršnjacima, znati da li se osjeća odbačenom ili prihvaćenom. Voljela bih znati kome će se obratiti kad je neko gurne, kad joj otme igračku. Voljela bih joj reći da se mora boriti za sebe a ne plakati i tražiti pomoć. Lijepo mi je bilo kad sam je danas čula kako kumiću govori: „Molim te pomjeri se, hoću i ja da gledam“ ali kad on nije odreagovao, ona je zaplakala. I zaboljelo me je to jer će njeno molim te još bezbroj puta ostati nečujno, neprimjetno a suze joj neće pomoći.

Zato od sutra neka se bori za svoje mjesto pod suncem bez mame i tate iza leđa. Kad shvati da neka kome dotrčati, možda će dotrčati sama sebi i postati jača.

 

 

 

 

 

„Kako ga ne znaš? On je faca!!!“

Grozim se ljudi koji misle da su iznad drugih, ne znam po kojim mjerilima. Ne volim kad sjedim u kafiću ili prolazim ulicom a neko iz mog društva kaže: „Jao, eno ga. On je … taj i taj“.  Ili ignorišem takve komentare ili namjerno kažem da prvi put čujem za njega pa nerviram sagovornika, kako ne znam ko je to. Briga me ko je. Ne zna ni on ko sam ja.

Ne volim da se hvalim svojim uspjesima a još manje volim kada se drugi hvale. Ako sam uspjela, uspjela sam zato da bih sebi osigurala bolju budućnost i hvala Bogu na tome. Zato se naježim kad mi neko priča kako je završio kojekakve (uglavnom privatne) škole i postao magistar, doktor (!?). Pa, dobro. Zašto to meni pričaš? Neću ja uživati u plodovima tvoga rada pa ne moram ni znati cijelu istoriju tvoje karijere prije nego što znam i kako se prezivaš.

Ne volim ni kada ljudi cijene druge ljude po poklonima kojima daruju ili kada moraju dokazati svoju vrijednost skupocjenim poklonima. Ako si ti meni kupio dar u visini polovine moje plate, ne znači da moram i ja da se „revanširam“. Bar ja to tako ne gledam. Smatram da ljudi poklanjaju u granicama svojih mogućnosti i tako i ja činim. Nema to veze sa tim koliko te cijenim i poštujem. Neki pokloni koji nisu koštali ništa više od truda da se naprave, vrijedniji su mi od onih bezličnih koji, samo što ne vrište koliko su plaćeni.
Mrzim ona foliranja „dušo“, „srećice“, „ljubavi“. To mi ni mama ne govori. Posebno to mrzim od potpuno nepoznatih ljudi, često ih srećem na poslu pa mi prosto bude neprijatno kad čujem: „Jao, hvala ti dušice, ti si najbolja osoba koju sam upoznala“. Hm, zar smo se upoznale!? 

Trudim se da izbjegavam takvo okruženje ali nemoguće je. Zato koristim svaku priliku da ih spustim, bar one kojima mogu odgovoriti bez posljedica. Jer, do prije nekog vremena, bila sam običan učenik, običan student iz obične porodice srednjeg staleža koja nikada nije imala previše niti poznavala bitne ljude. A sada, kad imam dobar posao koji sam dobila zahvaljujući svom učenju i trudu, odjednom, mnoštvo ljudi (koji do juče hoće ili neće pozdraviti u prolazu) oko mene, kao „ti si baš super“. E pa nisam. Super sam onima kojima sam bila super i ranije.

Zato, kad sam u prilici da nekome pomognem, savjetom, upućivanjem ili skraćivanjem (dužeg) puta, radije ću pomoći onome ko dođe izgubljen, neuk i prost nego onom u odijelu koji mi laska da bi se domogao neke koristi. Ovaj drugi će se ionako snaći.

Imala bih još puno toga reći ali dovoljno mi je i ovo malo negativne energije što sam izbacila iz sebe, a koja se nakupila zbog neizbježnog i prekomjernog vremena provedenog u društvu gore navedenih.

 

 

P.S. Pisala sam ovaj tekst 2011. godine ali ništa se nije promjenilo osim moje sklonosti ka nerviranju. Kao što reče jedna moja koleginica: „Vidiš onaj prozor? Neka kroz njega sve izađe, ti idi svojoj kući nasmijana“

Mojoj Tačkici

Ponekad ne znam ni kako je ta mala glavica došla do mog ramena, prebacila moju ruku oko svog struka i privila se nježno kao da je to najsigurnije mjesto na svijetu. Hiljadu emocija u tom trenutku buđenja, toliko jakih da ne mogu zaustaviti suze. A smijem se jer zapravo sam sretna. Nisam uvijek ni svjesna koliko.

I dok tako plačem i ne želim da je odvojim od sebe, jutro me opominje da je vrijeme za ustajanje, spremanje za još jedan radni dan. Polako izvlačim svoju ruku, ona se meškolji i okreće na drugu stranu i nastavlja svoje nevine snove. A onda, jedan od onih trenutaka koji svaki roditelj pamti i prepričava i kad oni odrastu. Još uvijek zatvorenih očiju, onako mila i nježna, Ona pjeva: „Laku noć, sanjaj san, ništa ne brini ti, mama čuva tvoj san snagom svoje ljubavi“. Iako već spremna za polazak, vraćam se i spuštam poljubac na te tople obraze a ona otvara oči, grli me svojim ručicama i pita gdje idem.

 

preuzeto sa interneta22

Tih osam sati nikako da prođe, čini mi se da su danas najduže trajali. A na svaku misao o njoj mi se ponovo plače jer onaj njen tužni pogled pri rastanku mi slama srce. Nedostaje mi svakog trenutka. Toliko zajedničkog vremena izgubimo i toliko pjesmica ne ispjevamo dok sam na poslu. Ponekad znam biti i gruba, nervozna i osjetim koliko joj nedostajem kad sam takva. Ne mogu sebi oprostiti takve trenutke, kad svoje frustracije prenesem na onu koja mi najviše na svijetu znači. Kad plačem, ostavlja i najdražu igru i prilazi mi da me poljubi a tek kad se nasmijem, smije se i ona.

Ne postoji ništa važnije od nje i njene sreće. Svoje želje uvijek stavljam poslije njenih a to sasvim prirodno dolazi, bez napora i kajanja. Lako mi je da se odreknem onog što želim ja zarad onog što želi ona. Jer ona je, ipak, najvažnija. Moja Tačkica.