Kad sam kolegicama na poslu objavila skoro vjenčanje, uslijedili su razni savjeti u vezi zajedničkog života. To su uglavnom žene koje imaju djecu mojih godina i najmanje 30 godina braka iza sebe. Tada sam samo klimala glavom, ne odbacujući ali i ne prihvatajući dobronamjerne savjete. To mi jednostavno nije bilo važno, mislila sam – sve će to biti dobro.
U početku mi zaista nije bilo važno. Očekivala sam da se neke stvari podrazumjevaju i nisam ulagala mnogo strpljenja niti vremena u ono što mi je smetalo. Ako bih ga zamolila da iznese smeće a on to ne uradi odmah ili bar za pola sata (a tad već zaboravi), ja bih uz ljutnju to uradila sama i danima mu prigovarala zbog toga. Ako ga zamolim da uradi nešto a on to odradi traljavo ili suviše sporo, ja sam stajala sa strane i čekala da završi kako bih ja popravila. Rezultat toga bila je prepirka i njegovo odbijanje da mi kasnije pomogne u istoj stvari jer, kako ja kažem, on to ne zna.
Tek nakon nekoliko mjeseci sam se sjetila savjeta kolegica sa početka priče. Upravo na to su mi ukazivale. Jedna je pričala kako joj muž usisa kuću samo površno ali da ona njemu ništa ne govori već, kad on nije tu, popravi. I to joj je lakše nego usisavati sve, bar neki put. Lijepo mi je rekla da mu nikad ne prigovaram zbog onoga što uradi, kako god to uradio jer drugi put neće htjeti. I bila je u pravu.
Vremenom sam i ja naučila da prihvatim da moj čovjek nije savršen, kao ni ja. Tješim se da bar hoće da mi pomogne, koliko toliko, iako nekad pošizim jer moram stotinu puta da ga podsjetim na nešto. Ako ga ne podsjetim neće ni uraditi. Zaboravi, bar tako kaže.
A druga kolegica mi je takođe dala savjet kojeg se sjetim svakog dana. „Nemoj dozvoliti da on misli da ti pomaže kad nešto radi u kući ili u vezi sa djecom. To su vaša djeca i vaša kuća i sve što on uradi, nije uradio tebi nego vama.“ To mi se baš svidjelo i uvijek se trudim da izbjegavam izjave kao što su: „Možeš li mi usisati kuću, možeš li mi pokupiti paučinu i slično“. Nekad se preletim pa kažem baš to ali se ispravim, tako da mu jasno kažem da, ustvari, ne treba meni usisati kuću nego nama.
Ovim sam željela da vam prenesem neka svoja iskustva. Nije lako postaviti se na taj način, posebno kad je meni frka a on s’ noge na nogu ali vremenom se nauči. Nedavno je izvadio suđe iz mašine i malo toga je stavio na svoje mjesto. Nisam se dala iznervirati jer da sam mu prigovorila, rekao bi: „Pa ja to ne znam“ i drugi put bi se na to izvlačio. Ako i ne zna, naučiće, zato ne odustajte od njihove pomoći (ako su bar malo voljni) samo zato što oni to ne znaju kao mi.
kutakzamisli 