Pomoć u kući

Kad sam kolegicama na poslu objavila skoro vjenčanje, uslijedili su razni savjeti u vezi zajedničkog života. To su uglavnom žene koje imaju djecu mojih godina i najmanje 30 godina braka iza sebe. Tada sam samo klimala glavom, ne odbacujući ali i ne prihvatajući  dobronamjerne savjete. To mi jednostavno nije bilo važno, mislila sam – sve će to biti dobro.

U početku mi zaista nije bilo važno. Očekivala sam da se neke stvari podrazumjevaju i nisam ulagala mnogo strpljenja niti vremena u ono što mi je smetalo. Ako bih ga zamolila da iznese smeće a on to ne uradi odmah ili bar za pola sata (a tad već zaboravi), ja bih uz ljutnju to uradila sama i danima mu prigovarala zbog toga. Ako ga zamolim da uradi nešto a on to odradi traljavo ili suviše sporo, ja sam stajala sa strane i čekala da završi kako bih ja popravila. Rezultat toga bila je prepirka i njegovo odbijanje da mi kasnije pomogne u istoj stvari jer, kako ja kažem, on to ne zna.

Tek nakon nekoliko mjeseci sam se sjetila savjeta kolegica sa početka priče. Upravo na to su mi ukazivale. Jedna je pričala kako joj muž usisa kuću samo površno ali da ona njemu ništa ne govori već, kad on nije tu, popravi. I to joj je lakše nego usisavati sve, bar neki put. Lijepo mi je rekla da mu nikad ne prigovaram zbog onoga što uradi, kako god to uradio jer drugi put neće htjeti. I bila je u pravu.

Vremenom sam i ja naučila da prihvatim da moj čovjek nije savršen, kao ni ja. Tješim se da bar hoće da mi pomogne, koliko toliko, iako nekad pošizim jer moram stotinu puta da ga podsjetim na nešto. Ako ga ne podsjetim neće ni uraditi. Zaboravi, bar tako kaže.

A druga kolegica mi je takođe dala savjet kojeg se sjetim svakog dana. „Nemoj dozvoliti da on misli da ti pomaže kad nešto radi u kući ili u vezi sa djecom. To su vaša djeca i vaša kuća i sve što on uradi, nije uradio tebi nego vama.“ To mi se baš svidjelo i uvijek se trudim da izbjegavam izjave kao što su: „Možeš li mi usisati kuću, možeš li mi pokupiti paučinu i slično“. Nekad se preletim pa kažem baš to ali se ispravim, tako da mu jasno kažem da, ustvari, ne treba meni usisati kuću nego nama.

 

Ovim sam željela da vam prenesem neka svoja iskustva. Nije lako postaviti se na taj način, posebno kad je meni frka a on s’ noge na nogu ali vremenom se nauči. Nedavno je izvadio suđe iz mašine i malo toga je stavio na svoje mjesto. Nisam se dala iznervirati jer da sam mu prigovorila, rekao bi: „Pa ja to ne znam“ i drugi put bi se na to izvlačio. Ako i ne zna, naučiće, zato ne odustajte od njihove pomoći  (ako su bar malo voljni) samo zato što oni to ne znaju kao mi.

 

Advertisements

KIša

Pada i podiže prašinu, širi miris ljeta i vrelog asfalta. Iako ljeto još nije. I vraća uspomene…

Vrelo ljetno popodne, bezbrižna igra na ulici sa ostalom djecom, vika i galama. Ništa nije najavljivalo pljusak, onaj ljetni ionako dolazi nenajavljen. Nismo se skrivali ispod krovova, nismo bježali u kuće. Potpuno mokri, nastavljali smo da se igramo, plesali smo na kiši. Pamtim taj događaj kao nešto posebno iz djetinjstva. U tom trenutku, bilo je samo zanimljivo. Roditelji dozivaju, grde nas, neki se smješkaju, svjesni naše razdraganosti i bezbrižnosti. Valjda su znali da smo baš tad stvarali uspomene.

Da smo se sakrili od tog pljuska, bio bi to sasvim običan dan, brzo zaboravljen. Da se neko i prehladio, suzne oči bi se razbistrile vrlo brzo i nastavili bismo igru. Ovako, imamo nešto posebno za pamćenje.

I svaki put kad pljusak iznenadi grad, sjetim se tog dana i poželim da ih je bilo više. I u sebi se zahvaljujem svojoj mami što je dozvolila da ostanem vani…

slika preuzeta sa interneta

Balkanska politika

Čitam članak koji vrijeđa ono tipično balkansko u muškarcima i ponadam se kako idemo u nekom drugom smjeru. Nešto o tome kako majke trebaju učiti dječake da budu kulturni, vaspitani, da se lijepo odnose prema ženama, da znaju osnovne stvari o kućnim poslovima, da se ne stide zagrliti sopstvenu majku i sve ostalo, što bi normalan muškarac trebao da bude.

I čudim se ja, zar roditeljima to treba naglašavati, pa valjda će i sami učiti djecu da budu takva.

Kad ono – ja čudak. Komentarišu žene, podržavaju tekst. Komentarišu muškarci, drvljem i kamenjem na autora. Zar njihova djeca da budu dio gay populacije!? Mislim, stvarno!? Gay si ako znaš da uključiš usisivač ili ako, umjesto svoje izabranice, nosiš teške kese iz prodavnice. Da li je, u tom slučaju, i žena gay kad unosi drva koja je balkan boy iscijepao i „pao od umora“. Ili kad sama mjenja sijalicu, pere auto (koji joj on, usput rečeno, ne dozvoljava da vozi), kad pomjera namještaj i radi sve ostale poslove koje bi muškarci trebali raditi. Sigurno je gay i onda kad zarađuje platu veću od muškarca.

Sreća moja pa nisam udata za tipičnog balkanca. Kad ne bih imala izbora, vjerovatno bih ostala sama sa sobom. I sama sebi nosila kese iz trgovine.