Povratak

Sutra se vracamo u stvarnost. Bilo je predivno ovih sest dana, napunili smo baterije, spremni za nove izazove svakodnevnice, odmorni. I znam, trajace euforija pune dvije sedmice, dok slike i snimci naseg prvog porodicnog ljetovanja budu aktuelni. Poslije toga, mastacemo o nekom vikendu van grada, izletu u prirodu, vise zajednickog vremena. Opet cemo postati ono dvoje sto se svadjaju oko svega i nicega. Ono dvoje koje Ona zagrli istovremeno pa se svi pocnu smijati zaboravljajuci zasto su se i prepirali. Oko bezveznih stvari, svakako.

Ali to tako ide. Vjerujem da je kod svih tako. Rijetki su oni koji konstantno zive u idilicnoj atmosferi, gdje se svi smiju i sale, ne zamjere jedni drugima ni krupne stvari a kamoli sitnice. Mozda bi takav zivot brzo dosadio. Usponi i padovi su tu da nas uce da cijenimo ono sto imamo.

Svakodnevnica pocinje sutra ali ne i monotonija. Vracamo se svojoj kuci, u svoj krevetac, pijesak i bazen. More je lijepo ali kod kuce je najljepse.
————-
Tekst sam pisala dan pred polazak, na plazi. I zaista, kod kuce jeste najljepse.

Advertisements

Za podsjecanje

Draga moja ja, pisem ti iz jednog primorskog mjesta gdje telefon i televizija nisu potrebni iako su dostupni. Internet se koristi samo kad se mora. O poslu se ne misli. O kuci, takodje. Samo nas troje, liseni svih briga i obaveza, upuceni jedni na druge i sa jedinom mislju koja nam zadaje muke: kako cemo danas provesti dan, cega cemo se igrati.

image

Sjedim na balkonu, kafa na stolu, plavetnilo ispred mene. Ona lezi, iscrpljena suncem i vodom. Preko puta mene, pod istim utiskom uzivanja sjedi on, moj muskarac. Smijemo se nestaslucima nase male dusice, onako kako kod kuce ne bismo. Spil karata se za tili cas nasao na tendi postavljenoj iznad terase u prizemlju. Dok su tata, gazda i jos nekoliko gostiju pokusavali da ih skinu a mama suflirala sa sprata, Ona je uspjela da pronadje kutiju cigareta i polovinu ih pokida na pola, ostavivsi pun krevet duvana. Zamisli kakva bi nasa reakcija bila kod kuce. Ovdje smo se smijali.

image

Ne razmisljamo o vremenu, ne znamo koji je dan, sat. Tek nas prejako sunce otjera sa plaze, pusti da se malo odmorimo pa da nastavimo sa kupanjem.
Jutrom, ne zurimo nigdje. Kafa, dorucak uz puno smjeha i igre i tek onda spremanje za plazu, kolica puna rekvizita za igru, ruke pune peskira i radost jer je tamo “ baziiii“ (bazen, odnosno more).

Mama i tata se ne prepiru zbog gluposti. Nije vazno sto prljav ves nije u korpi. Nije vazno sto su sve ladice otvorene. Sto smo usporeni. Sto smo neorganizovani. Vazno je da smo zajedno. Da pricamo. Da smo prisutni i tijelom i dusom. Odmorni i bezbrizni. Daleko od obaveza i svakodnevnice koja nas tjera da ubrzamo tempo.

Ona je sretna, razdragana, vesela. Ljuta kad je pospana. Kad ne moze dobiti sta zeli. Kad mora uraditi sto ne zeli. Sretna jer su mama i tata stalno tu. Ne idu na posao. Ne prave rucak. Ne ciste kucu. Igraju se sa njom. Prave dvorac na plazi. Setaju svaki dan. Ne ljute se kad napravi nestasluk.

image

Mozda cemo je razmaziti. Bice tesko vratiti se kuci, tamo gdje je sve kao isprogramirano, kao pod moranje. Tamo gdje se njih dvoje skoro i ne vidjaju. I kad se vide, brzinski popricaju o djetetu, kucnim obavezama, racunima. Tamo gdje Ona vuce mamu za rukav a mama govori „samo malo“ toliko cesto da je i Ona to pocela govoriti. Gdje tata ujutro poljubi svoje zlato i ode na posao a cesto se vrati kad  Ona vec utone u snove.
Bice tesko vratiti se takvom zivotu ali izbora nemamo. Zato i pisem ovo, da se podsjetimo da usporimo. Ne mora sve da se stigne prije nego sto se poigramo. Dok mi nadjemo vremena za igru sa Njom, ona ce naci drugo drustvo a mama i tata ce vec tada biti visak.
Zato uzivaj u zivotu draga moja. U trenucima i danima kao sto su ovi. Uzivaj svim srcem i udahni taj morski zrak, disi punim plucima jer zivot je samo jedan

Sebičluk ili ne?

„Sebična sam zato što ne brinem tuđe brige.“ A možda drugi samo previše vode računa o tuđim poslovima. Ne, nisam ja sebična i neću sama sebe ubjediti u isto. Još kao djetetu ostala mi je urezana jedna rečenica u mislima: „Nemam svoje probleme pa moram brinuti o tuđima“. Izrečeno je to od strane najvoljenije mi osobe na svijetu i sa prizvukom žaljenja što ne može uživati u svojoj porodičnoj idili i tada sam, svojom djetinjom glavom, odlučila – ja neću da imam tuđe probleme ako mogu bez njih.

Volim svoje prijateljice, sestre, kumu. Zaista ih iskreno volim ali, neka mi oproste, ne mogu noćima da ne spavam zbog njihovih životnih priča kad imam svoju, koju živim kako želim i kako moram, sve zavisno od okolnosti ali živim je sretno i najpribližnije onom što sam priželjkivala. Svaka od nas je birala svoj životni put, svaka je znala u šta se upušta i šta je očekuje. Nadale smo se najboljem, vjerovale u to i kad nije bilo sjajno i sve smo, na svoj način, sretne. Ono što je meni radost, nekoj drugoj nije. Ono što nekoj jeste, meni nije. Različite smo i ne želim i ne mogu da sudim nijednom braku niti vezi na osnovu onoga što vidim. I kad znam, osjećam da neka od njih nije sretna, nemam ja pravo da osudjujem onog pored nje ili druge ljude oko nje za njenu tugu. Nemam pravo da sudim ničijim postupcima, čak i kad me bole suze prolivene na mom ramenu. Sama je birala. Sama ima pravo da odluči kako će dalje. Ja samo mogu da pružim ruku i riječ razuma, da nepristrasno dam mišljenje ako se od mene isto traži ali ne mogu da joj kažem da je pogriješila. Možda sam pogriješila ja. Možda mene takav život ne bi činio sretnom ali nju čini i možda su te suze samo potreba da se olakša duša prijatelju.

Ne, nisam ja sebična zato što me ne dovodi do očaja njegovo ponašanje prema njoj. Sebična bih bila kad bih njoj rekla ono što mislim o njemu, njoj koja će do kraja života sa njim dijeliti dom i koja će se pitati otkud meni pravo da o njima pričam. Sebična bih bila kad bih joj zatvorila svoja vrata samo zato što mi se ne sviđa njen izbor.

Meni je žao, iskreno žao što više nema onog istog osmjeha na njenom licu ali to je i dalje ona. Žao mi je što on nije ono što je očekivala ali ona ga voli i ako je sretna, kao što tvrdi, zašto ja onda ne bih mirno spavala pored svog muža i djeteta. Ne mogu ga promjeniti i neću joj pomoći tako što noćima neću spavati razmišljajući kako je njoj.

Neka mi oproste svi koji misle suprotno, ali mislim da to nije sebičluk.

Sreća

Čitam ovih dana o sreći. Izgleda da me takvi tekstovi sami pronalaze, gdje god se okrenem, sreća, sreća, sreća… I, da, potvrdim i ja da su sreća male stvari, zaista vjerujem da je tako ali ponekad, u brzini koju sam sama sebi nametnula, shvatim da te male stvari zanemarujem, uzimam ih zdravo za gotovo, kao da se podrazumjeva njihovo postojanje.
Sve prođe. I posao, i nagomilane obaveze, čekanje prevoza, prozori umrljani, veš izgužvan… Baš sve. Ako danas ne stigneš, stići ćeš sutra. Život ne zavisi od toga. Život zavisi od zdravlja kome stres nije prijatelj. Zavisi od osmjeha koji nas okrepljuje. Od sreće koja se širi grudima kad te male ručice zagrle. Zavisi od nas. Takav je kakav je. Jedna, veoma važna mi osoba, jednom je, u svom haosu od života, rekla nešto što me je ošamarilo, dok sam se žalila na svakodnevne gluposti: „Ja imam jedan život i okolnosti takve kakve su. Mogu da biram – da kukam i jadikujem i budem ljuta na cijeli svijet a znam da ništa ne mogu promjeniti ili da prihvatim stvari kakve jesu i budem srećna sa onim što imam“. Svaki put, kad mi nešto ne ide po planu, sjetim se ovoga.
Juče sam gledala film. Sitnica a danas me čini sretnom ta opuštenost kojom sam bila ušuškana. Dovela sam svaštaru u red i začas se stvorio i red u mojoj glavi. Pišem. Kradem vrijeme od sna ali ipak pišem. Srela sam drugaricu iz osnovne škole, jednu od onih zbog kojih vam školski dani ostanu u lijepoj uspomeni. Moje zlato je naučilo da me zove imenom pa se rastopim svaki put kad umjesto Mama čujem Niza (što bi značilo Snježa). Mnogo je sitnica kojima se radujem, mnogo je onih kojima bih se trebala radovati.
Nije da nema onih manje lijepih trenutaka ali, kad pogledam unazad, njih sve manje pamtim. Čak i ljude koji su me, u prošlosti, povrijedili, pamtim samo po lijepim stvarima. Jer, život je lijep. Imamo život, mi koji ga možda i ne cijenimo. Imamo svoje najdraže uz sebe, zdrave i sretne, kao što smo mi. Nadam se da će se velika većina složiti sa mnom.

Nije lako biti mama

Često slušam kritike na račun „današnje“ omladine. Ne znaju da se igraju, ne znaju da žive, nisu kao „oni nekada“. Ponekad možda i sama isto pomislim a onda se ugrizem za jezik. Šta zapravo znači znati igrati se ili živjeti. Postoje li neka istinska pravila koja određuju kako trebaju djeca da se igraju ili mi, odrasli, da živimo.

Nekome je život samo rad i bez toga nema smisla a nekom baš obrnuto pa jedni za druge govorimo da ne znamo da živimo. Možda su i starije generacije u mladosti težile nečemu drugom ali osuda okoline i onih, za njih starijih, vraćala ih je tamo gdje treba da budu, ma šta to značilo.

Trudim se da shvatim da će se djetinjstvo moje ćerke u mnogo čemu razlikovati od mog. Ima to svoje i prednosti i mane ali mnogo je teško balansirati između onog što želimo i onog što žele oni. I meni će, vjerujem, biti teško prihvatiti neke stvari u njenom odrastanju kao što je mojoj mami sa nama, sigurno, bilo. Mnogo puta sam se ljutila kad mi nešto ne bi dozvolila a tek kasnije, možda čak i godinama kasnije, shvatila bih zašto je to tako i da je to, zaista, bilo ispravno.

Trudim se da joj sve pružim a da joj ne dozvolim sve. Da nauči šta može i šta ne može ali i da zna zašto. Kad trči prema šporetu, uzalud riječi, puckanja po ručici, vraćanje unazad ili skretanje pažnje. Sve dok sama ne osjeti šta znači pec, pec, ne odustaje. Ali, kad nauči, ne ide ponovo na isto mjesto. Tako će, vjerovatno, biti i u životnim situacijama. Neću je moći zaštititi od svega, ponekad će morati pasti da bi naučila kako da hoda ali i kad padne, biću tu, pomoći joj da nastavi dalje.

Baš kao i moja mama meni, želim joj biti i stroga i blaga istovremeno, neko čije će riječi prihvatati i kad se ne slaže sa njima, zbog koga će često i zaplakati ali na koga će se uvijek moći osloniti i uvijek biti sigurna u tom naručju. Ne znam kako je ona to postizala ali možda ću vremenom naučiti. Ne znam da li su sve mame takve ali mojoj beskrajno hvala…

Nema naslova

Prošla su više od dva mjeseca otkako sam obećala sebi da će biti drugačije. Ali, ne ide. Ne ide čak ni trenutno jer svaku otkucanu riječ prati po još nekoliko slova otkucanih malim prstićima uz neku, meni, nepoznatu pjesmu. Samo Ona zna šta znači „Beeeb beb bebbe dede dadaaaa daaa, uuuu, eeeee“. Ponekad bih voljela da ne radim, možda bih onda imala dovoljno vremena za sve, dovoljno za Nju, sebe, kuću, porodicu, prijatelje. Ovako se samo vrtim u krug i pokušavam sve da postignem a na kraju, ne postižem ništa.

Ponekad, uhvatim se papira i olovke pa zapišem sve obaveze i mnogo mi je lakše tih dana a kad se nagomilaju, ne pomaže ništa. Veš na jednoj strani sobe, suđe na drugoj a nas dvije u sredini, igramo se lutkama. Ni toj igri a ni Njoj ne mogu dovoljno da se posvetim jer sam uvijek u nekom grču, u saznanju da moram uraditi nešto drugo. I takav haos u kući prelazi u moju glavu pa stvara nervozu i meni i ljudima oko mene. Možda će je stvoriti i nekome ko ovo pročita ali meni je lakše da napišem. Pisanje je moj izduvni ventil a sada ni za to nemam vremena.

Ipak, kad se dan završi i kad se poslednjim atomom snage spremam za spavanje, čujem Nju kako diše i mirno spava. Tada sve nestane. Nije me briga ni za paučinu ni za prašinu ni za suđe jer znam da je Ona sretna. Vrijeme koje sam posvetila njoj umjesto kući, kasnije ne mogu da iskoristim. To vrijeme moram da iskoristim baš sada i svakog onog trenutka kad Ona traži da sjedim pored nje dok se igra, da „pijem kafu“ sa njom, da šetamo, da se družimo.

I onda shvatim da ću vremena za sebe imati na pretek kad Ona odraste pa mi i nije žao što ga sada nemam.