Trudnoća nije bolest ali jeste drugo stanje

Često čujem kritike na račun trudnica, te prenemažu se, te nisu bolesne, šta glume, gegaju se dok hodaju, hoće prednost u čekaonici, hoće da sjednu u autobusu kao da nose careve. Možda sam nekad i sama pomislila da nikada neću biti nesposobna trudnica koja ništa ne može bez tuđe pomoći. Uglavnom me svaka takva misao ošamari pa doživim upravo to što sam rekla da nikada neću.

Više od dvije godine skupljam hrabrost da napišem ovaj tekst. Ispisujem ga u svojoj glavi ali kad god pokušam da ga uobličim u pisanu riječ, zastanem. Zaplačem. A vi nemojte dozvoliti da neka trudnica zaplače zbog vas ili da vi, ako ste trudnica, plačete zbog nekoga već insistirajte na svojim pravima čak i kad drugi smatraju da ih nemate.

Već u prvoj trudnoći sam se susrela sa nesposobnošću. Otvoren grlić i niska trudnoća primorali su me na mirovanje. Nisam smjela da se savijam, da se protežem, da dižem teško. Nisam smjela da živim onako kako sam do tada živjela. I ko zna šta bi bilo da taj period mirovanja nisam iskoristila za učenje pa sam, htjela-ne htjela, mirovala. A nije da se nisam osjećala nesposobnom. Obični papirić padne na pod a ja ne smijem da ga podignem ( a ipak to uradim ). Čekam da se pojavi neko da mi dohvati nešto sa visoke police. Mjenjam raspored stvari u kući da bih mogla normalno da funkcionišem. Ne usisavam, ne perem prozore, ne brišem prašinu, ne mrdam iz kuće. Čekam da mi neko pomogne i plačem jer sam „nesposobna“.

U drugoj trudnoći, sve u najboljem redu. Mogu da radim, mogu sasvim normalno da se ponašam. I radim, ne tražim da me iko pušta preko reda dok u čekaonici kod doktora, u banci, u autobusu doživljavam da me gledaju poprijeko kao da sam trudna samo zato da bih dobila neku prednost. Koju ne dobijam. Čekam kao i ostali. Sestra izlazi i govori mi da trudnice imaju prednost tek od šestog mjeseca trudnoće, da joj je žao ali da sačekam red. Ja i dalje čekam. Sa svima onima koji nose ko zna kakve viruse.

I u jednoj od takvih čekaonica, ja kao sasvim zdrava i sposobna trudnica koja ne traži nikakvu prednost jer moja trudnoća je moja stvar, pokupim virus. I u petom mjesecu trudnoće izgubim bebu. Zbog čega, zbog koga? Zbog onih koji smatraju da se trudnice prenemažu i da nisu bolesne ako su trudne. Zbog onih koji su odredili da trudnice nemaju prednost nigdje pa čak ni kod doktora, koji se prave da nas ne vide. Zbog onih koji kažu „ko ti je kriv što si širila noge“. Zbog takvih plačem već dvije godine.

DSCN2413

Ponovo očekujem bebu. Ali sada sam razmažena i nesposobna zato što ja tako hoću. Hoću da gegam dok hodam ulicom i neću da požurim dok prelazim pješački prelaz pa čak ni kad mi sviraju. Hoću da uđem preko reda čak i kad mi se ne vidi stomak i neću nikome da objašnjavam zašto to radim. Hoću da tražim slobodno mjesto u autobusu. I hoću da se prenemažem u inat svima koji smatraju da trudnoća nije bolest.

Možda vama nije ništa, možda možete da trčite sa stomakom do zuba. Ja ne mogu. I većina trudnica ne može. Ja ne mogu ubrzati korak a da mi se ne učini da će beba izaći. Ona mi ne dozvoljava da žurim. Zato nemojte griješiti dušu i osuđivati buduće majke koje se „prenemažu a samo su trudne“. Nismo sve iste i budite sretne ako nikada ne budete u toj koži.

I za kraj, trudnoća nije bolest,  slažem se. Ali neke žene je podnose teže nego bolest. Bolest se odboluje i prođe a izgubljena nerođena beba nikada…

Advertisements

Spremanje za izlazak sa bebom i šta bih sada drugačije uradila

Kad je moja, sada četvorogodišnja, djevojčica bila beba pa čak i do njene treće godine, izlasci iz kuće na dalje od 1 km bili su nam ravni pakovanju za sedmodnevno putovanje. Nema šta nisam stavljala u torbu, za svaki slučaj. Šta ako povrati tri puta u toku ta dva sata? Šta ako napuni šest pelena? Šta ako padne pet puta? Šta ako padne snijeg usred avgusta? Mama mora biti spremna na sve. Nije ni čudo što su mi  duge šetnje bile mrske.

Jedna olakšavajuća ali isto tako otežavajuća okolnost bila je ta da smo često, za dalje destinacije, koristile auto umjesto autobusa tako da sam imala cijeli gepek i tri sjedišta na raspolaganju. Super, jer ima prostora. Loše, jer ima previše prostora a ja ne znam za granice.

Jednog februara, imala je tada samo sedam mjeseci, vani je bilo prilično hladno a Ona, mada dobro obučena, od stvari je imala samo ono na sebi, jedna pelena i jedna dekica u autu i sokić u torbi. Taj „propust“ mi se desio zato što sam silom prilika bila primorana da se ranije pojavim na datom događaju pa sam prepustila tati da spremi Nju, ne sluteći da nema sposobnosti pakovanja kao mama. Nakon obavljenog, odlučismo da se počastimo i da odemo na jedno, nama posebno mjesto a nije nam bilo usput da idemo kući po još opreme pa odlučismo da idemo takvi kakvi smo. I na moje iznenađenje, ništa nam osim one jedne pelene i dekice nije ni bilo potrebno.

A kad pogledam spremanje svoje malenkosti za duži boravak van kuće, kad sam smatrala da trebam malo da se upristojim, to je tek bio horor. Svu garderobu izvučem iz ormara ali i dalje nemam šta da obučem jer sam se, naravno, udebljala. I ono što sam mogla, u toj gomili nisam mogla da nađem pa sam uglavnom oblačila prvo što mogu da navučem i stalno kritikovala sebe kako ne ličim na žensko (naravno da sam opet zaboravila da se počešljam). O ličnim stvarima bolje da ne pišem. Nosila sam sve osim onog što mi je stvarno trebalo.

Sad sam malo (malo više) pametnija. Organizovanija. Sad bih radila drugačije i voljela bih da sam imala nekoga da me tada posavjetuje šta je zaista neophodno u šetnji.

DSCN4855

Da sam sada mama male bebe, nosila bih (zapravo uvijek imala spremno kad odlučimo ići vani), osim onog što ima na sebi:

  • jednu, eventualno dvije pelene
  • jedne čarape, bodi, majicu i hlačice (ja sam nosila i po troje od svega)
  • jednu dekicu, ako je hladno, koja bi svakako bila u kolicima (ja sam uvijek imala i rezervnu)
  • flašicu vode
  • vlažne i suve maramice
  • nešto za jelo, u zavisnosti od uzrasta (kašicu, keksić, grožđice, kifle ili slično)
  • samo jednu igračkicu u slučaju dosade 

A sebe bih takođe unaprijed pripremila za svaki izlazak, onako kako tada nisam znala, tako što bih imala pravila:

  • šminka koju koristim na jednom mjestu, uvijek dostupna
  • ako vežem kosu, sve neophodno na jednom mjestu, po mogućnosti, odmah uz šminku
  • dvije ili tri odjevne kombinacije za koje sigurno znam da mi dobro stoje, ne mora biti na jednom mjestu ali da znam da je to-to u slučaju kad mi zatreba, da ne razmišljam
  • u torbi za sebe: novčanik, naočale, ključevi, labelo/sjaj za usne, krema za ruke

Kad je Ona bila beba, bila sam potpuno neorganizovana i zbrkana. Nisam znala ni gdje se ja nalazim a kamoli moje stvari, moja torba, šminka, odjeća.  A moglo je drugačije, samo da sam malo sjela i porazgovarala sama sa sobom. Ništa od svih silnih stvari koje sam vukla sa sobom, nisam koristila, osim ovog, gore navedenog što bih nosila sada.

Sad Ona ima 4 godine. Ponekad, za svaki slučaj, ponesem za nju duplu majicu. Ako idemo kod nekog, onda i čarape sa podebljanim đonom umjesto papuča. A u svoju torbu, pored svojih stvari, ubacim joj vodu, Njen omiljeni keks i vlažne i suve maramice. I puno sam lakša i rasterećenija. Uživamo u šetnjama jer nema tereta u rukama. 

Ako imate neki dobar savjet za još bolju organizaciju,  slobodno pišite. Uskoro će mi trebati… 

Mama vidi kroz zid (mamine male laži)

Opšte je poznato da su djeca male pametnice i da nas brzo razotkriju kad pokušamo da im podvalimo neku sitnu, nevinu laž. A zašto ih uopšte lažemo? Za njihovo dobro, naravno. Ponekad i da bismo izbjegli rasprave i objašnjavanja, nekad za sopstveni mir ali uglavnom za njihovo dobro. Tako uhvatim sebe kako joj govorim da me boli stomak i da mora sama sebi donijeti vodu. Ja ne moram ustajati a Ona se uči samostalnosti. Ako bude jela voće neće se razboljeti. Apsolutna laž ali bar jede zdravo.

Međutim, svaka laž kad-tad bude otkrivena. Nedavno smo kupovali poklon za novorođenu bebu i na tatinu opasku da mu se sviđa plava banjica za kupanje oštro sam reagovala. Ne može plavo za djevojčicu. A Ona u čudu. „Ali, mama, rekla si da i djevojčice mogu nositi plavu boju“. Ostala sam bez riječi. Toliko puta sam se sa Njom ubjeđivala da može obući plave helanke jer nije plava boja samo za dječake i taman kad je pristala da ne mora sve biti roze ili crvene boje, mama napravi kiks. Srećom, prešla je preko toga, nastavila sa oblačenjem garderobe raznih boja pa nismo ušli u novi krug rasprave.

A ono čemu često pribjegavam i u što Ona iskreno vjeruje, jeste da sve mame pa i njena imaju neke posebne moći. Među njima je i moć gledanja kroz zid i oči na leđima. Ne vjerujem da postoji mama koja bar jednom nije izgovorila ovu laž. Na Njeno pitanje zašto i Ona ne vidi kroz zid, odgovaram da će vidjeti kad bude mama. Što je na neki način i istina, zar ne!? Dok se brčka u kadi punoj vode, tačno znam kad je ustala (i kad postoji mogućnost da se oklizne). Dok je u sobi, čujem otvaranje ladica i odmah je opominjem. Po zvuku tačno znam šta radi. I duboko je uvjerena da mame zaista vide kroz zidove. Tako me je nedavno zvala iz sobe i pitala da li je dobro obukla majicu. Ja joj kažem da ne znam jer je ne vidim a Ona će: „Kako ne vidiš kad ti vidiš kroz zid“.

eyes-1

slika preuzeta sa https://www.juliehewett.net/

Mama uhvaćena u laži opet se nekako izvukla. Nekad me peče savjest što uopšte moram da se služim tim metodama iako se stvarno trudim da se naš odnos zasniva na iskrenosti. Ako joj kažem da će poslije ručka ići u park, onda stvarno i idemo u park. Ako mi traži nešto što ne mogu ispuniti, ne obećavam pa i po cijenu plača. Zato nikad nemamo problema kad treba uraditi nešto što je mrsko, ako joj obećam nagradu uradiće to jer zna da će nagrade biti. A sa druge strane, kad joj neko treći nešto obećava, tipa vodiću te u park ako mi otpjevaš pjesmicu, Ona neće zaboraviti i tražiće park. Isto tako, ako joj zabranim da nešto radi i kažem da ću joj, ako ne prestane, npr. oduzeti voljenu igračku, zna da će tako i biti , onda i posluša.

Sitne laži, izgovorene za njihovo dobro su neophodne, mislim da ih ne možemo i ne trebamo izbjeći ali isto tako, kad je riječ o bitnim stvarima, o obećanjima, tu ne smijemo kiksati. Onoliko koliko mi ispunjavamo svoju riječ, ispuniće i oni. A ono da mame vide kroz zid, zaista i vide. Na neki svoj, i njima nedokučiv, način. Vidite li i vi šta vaši klinci i klinceze rade dok niste tu?

 

Jesen na našem prozoru

Volim jesen. Nekako mi s jeseni mirišu bezbrižne školske uspomene, kišni dani u toploj sobi dok pijuckam kakao i čitam knjigu, šušti mi lišće pod nogama dok se opirem želji da potrčim i zapjevam glasno jer baš volim ove jesenje dane. Često me tuga spopadne kad sam takvim  danima zarobljena u zagušljivoj, sivoj kancelariji dok se vani vodi čarobna borba u kojoj pobjeđuje najljepši jesenji list.

DSC_0034

Ove jeseni imam priliku da je iskoristim na najbolji mogući način. Da osjetim sve njene čari i ljepotu koju propuštam iz godine u godinu. Da uživam sa svojim najdražim bićem onako kako rijetko imam priliku.

DSC_0003

Tako smo odlučile da unesemo jesen i u kuću, da čuvamo ove lijepe dane kao uspomene i da se radujemo svakom trenutku koji provedemo zajedno…

DSC_0039

A ideju za dekoraciju na prozoru našli smo na sveznajućem internetu. Sve što nam je bilo potrebno jeste folija, obična, koju koristimo u kuhinji, nekoliko opalih ili ubranih listova u različitim tonovima jeseni i male ručice spremne da mami naprave novu zavjesu…

 

DSC_0020

DSC_0006

 

 

DSC_0012

Njen (ne)savršeni dom

Inspiraciju za ovaj tekst sam dobila skidajući kamenac sa lavaboa u kupatilu i dok sam teškom mukom ribala i pri tom lomila nokte, sjetila sam se svoje, sada već prijateljice i njenog, u početku, savršeno blistavog kupatila.

U vrijeme početka našeg prijateljstva, rijetko smo se družile u kućnoj atmosferi. Samo posebnim povodima, dolazile smo jedna kod druge. Njen stan je bio malen ali udoban, savršeno skockan i uvijek uredan. Kupatilo posebno. Moje nikada nije tako mirisalo. Svaki put kad bih vidjela njenu slavinu i bijeli lavabo bez ijedne packice, moje bi mi izgledalo još prljavije iako sam baš njemu posvećivala najviše svog vremena. To me je valjda natjeralo da, kad očekujem njen dolazak, obavezno zavrćem rukave i počnem da ribam iznova i iznova.

Godinama smo se družile van kuće, sve dok nisu došla djeca i udobnije i praktičnije nam je bilo da razbacaju igračke nego da ih po svakakvom vremenu vučemo po gradu. Vremenom je njeno kupatilo dobijalo po koju tačkicu na pločicama, ogledalo je sve češće bilo isprskano, kamenac je izvirivao iz uglova lavaboa a meni je lagano padalo kamenje sa srca.

Kasnije sam se navikla na njeno prisustvo u svojoj kući, kao i ona na moje. Nismo se više danima unaprijed najavljivale jedna drugoj već bi poslale poruku „Stavljaj vodu, eto nas“ i čas posla, pijemo kafu.

Kad smo od poznanica preko drugarica postale prijateljice, kroz smijeh sam joj ispričala koliko mi je u početku nabijala komplekse kad god bih otišla kod nje, toliko da sam upadala u monotoniju svog stana koji mi je, u poređenju sa njenim, uvijek čistim i urednim, bio mrzak. Na sve to, i ona se počela smijati i prebacivati da sam isto to i ja radila njoj.

Slika preuzeta sa interneta

Šta se, zapravo, desilo. Obe smo održavale svoj životni prostor urednim i čistim onoliko koliko smo smatrale da treba. Prvi put kad me pozvala da dođem kod nje, naravno da se potrudila da to „koliko treba“ postane savršeno. Isto tako i ja. I naravno da je bilo lako savršeno urediti kuću za gošću koja ti dolazi najviše tri puta godišnje. Kad ta gošća često dolazi kod tebe i postane ti drag gost, nekako u drugi plan staviš prostor oko vas a u prvi vrijeme i trud koji posvetiš upravo njoj. Tako je bilo i sa nama.Više nam nije bilo bitno da li kupatilo savršeno blista jer smo očekivale da se ispričamo jedna sa drugom i znale smo da ona druga neće ni primjetiti punu korpu veša niti joj je uopšte bilo važno da li su tuđi prozori svježe oprani ili ne. 

Zato, ne padajte u depresiju zbog tuđeg savršenog izgleda. Ne znate šta stoji iza toga. Napravite svoje savršenstvo koje ne mora niko da vidi ali kome ćete se vi diviti. Zagledajte se u oči jer oči su ogledalo duše.

 

 

Prinudni odmor i uživanje u sitnicama

Iz jednog lijepog razloga kome ne želim unaprijed da se radujem, primorana sam da narednih nekoliko mjeseci provedem kod kuće. I teško mi je palo, uprkos potrebi da se malo odmorim, želji da radim stvari za koje nikada nemam vremena jer uvijek postoji nešto važnije. Opirala sam se, tvrdeći da nisam seka-persa koja se samo žali na nešto pa sam ćutala i kad mi se plakalo ali bilo je dovoljno jedno upozorenje pa da prihvatim svoja četiri zida. Prvih dana sam, kako sam i morala, samo ležala i gledala beskrajne reprize tv-serija i filmova, u jednom danu pročitala knjigu koja mi je bila dosadna. I onda mi je sve to dosadilo, mogla sam malo i da ustanem pa sam se u očaju upitala šta sad da radim a neki unutrašnji glas je govorio UŽIVAJ…

I uživaću. Pročitaću gomilu knjiga. Napraviću red u onoj ladici punoj papira. Konaćno ću prepisati sve one citate koji su mi se svidjeli a koje sam, shodno modernoj tehnologiji, slikala telefonom (da, slikala). Crtaću sa svojom djevojčicom, napravićemo kuhinju od kartona i lijepićemo sličice na vrata. Pisaću pjesme. Završiću priču. Uz topli čaj i pucketanje vatre kišu ću posmatrati iz topline svog doma. Pustiću mašti na volju i osloboditi svoju kreativnost. Vratiću se sama sebi. Složiću slike. Izraditi nove. Praviću ona komplikovana jela za koja mi treba više od sat vremena spremanja jer ću konačno imati vremena za to.

 

kreativnost-335x310

Sličicu sam posudila sa portala http://wannabemagazine.com

I vraćaću se ovim redovima kad god poželim da se vratim na posao, kad mi počnu nedostajati gomile papira i razočarane stranke.

Važno je ono što čekam, što nas troje zajedno čekamo. I dočekaćemo odmorni i sretni… 🙂

Kako ( i da li) sve stižem?

Često od svojih drugarica i poznanica, novopečenih mama (ili mama sa stažom koje tek trebaju početi raditi), čujem retoričko pitanje: „Kako sve stižeš“, misleći na osmočasovno radno vrijeme i još sat izgubljen u odlasku na i dolasku sa posla, obaveze koje svaka žena neminovno ima u kući, vrijeme provedeno sa djetetom i vrijeme posvećeno sebi ( i partneru).

Kada bih bila potpuno iskrena, očajno bih odgovorila pitanjem: „Otkud ti to da sve stignem!?“. Ali, neću  da budem iskrena jer zašto plašiti ženu koja je već i sama dovoljno uplašena. A i, realno, ko nam je nametnuo da moramo sve stići?

Draga mama koja si tek dobila ili očekuješ dijete, mama koja imaš malu ili odraslu djecu pa se pitaš kako ćeš obaveze prema poslodavcu uskladiti sa obavezama koje imaš prema porodici, kući, sebi i svima oko sebe, iskrena da budem, ne možeš sve stići. Ali, i ne moraš. 

Stigneš ono što ti je važno i ono što moraš. Ponekad ne stigneš ništa. Ponekad nakon napornog dana na poslu, samo želiš da se zatvoriš u sobu, pokriješ po glavi i plačeš. Jer sve se skupi, neispeglani veš se gomila, djeca te stalno vuku za rukav, prijatelji ti zamjeraju jer za njih nikad nemaš vremena, ne pamtiš kad si poslednji put posvetila sebi pola sata. A ipak, ne možeš sebi priuštiti ni da se pošteno isplačeš jer moraš pripremiti ručak za sutra, najavili su se iznenadni gosti a kuća je u blagom haosu (ili dopuni bilo šta drugo). Možda ćeš se često pitati šta ti je to trebalo, bilo ti je sasvim dobro i kući po cijeli dan provodeći vrijeme sa svojom djecom. A kad bi prestala raditi, ponovo bi se pitala šta ti je to trebalo, zar nije bolje da malo izađeš iz kuće, razgovaraš sa odraslim ljudima, isključiš se iz svakodnevnice (ovo je iz ličnog iskustva).

Isto ovo pitanje postavljali su mi i u vrijeme kad nisam imala porodicu ali sam studirala i istovremeno radila. Čudili su se oni koji su znali da nakon osmočasovnog radnog dana odlazim u gradsku čitaonicu da učim još četiri sata pa usput navratim u biblioteku da pročitam i neku knjigu. Kako još imam snage da čitam knjige!? A mene je zapravo to opuštalo. I bolje sam se organizovala i više učila nego u vrijeme kad nisam radila. Znala sam da imam samo ta četiri sata na raspolaganju i da sam ih morala iskoristiti da učim ako želim da završim to što sam započela. Ranije, dok sam imala cijeli dan na raspolaganju, znala sam odlagati zavaravajući se da imam vremena, kasnije ću, moram sad odmoriti, pogledati seriju, vidjeti se sa prijateljima…

Tako je i sada. Radnim danima mnogo bolje funkcionišem nego vikendom. Znam da nemam mnogo vremena da operem suđe, ispeglam veš, sredim sobe pa onda malo ubrzam te svakodnevne aktivnosti. Isto tako, znam da je druženje sa Njom važnije od toga da li sam ispeglala veš danas ili ću to uraditi sutra ili prekosutra pa na taj način slažem prioritete. Kad vidim da se zaigrala sama, da joj ne trebam, požurim da uradim ono što inače uvijek odlažem. Ručak moram napraviti i, kako uvijek radim prvu smjenu, pripremam ga uveče, nekad za dva dana, nekad zaledim, nekad nešto brzinsko spremim poslije posla ali nikada ne ručamo prije šest sati. I trebalo mi je vremena da to prihvatim kao činjenicu i neminovnost jer nemoguće je prestići sam sebe.

Bila sam organizovana jedno vrijeme ali poslije sam ispala iz te rutine i nisam joj se ni vraćala. Svašta sam pokušavala da bi sve bilo savršeno dok nisam shvatila da je savršeno nemoguće ( a i dosadno ). Da je savršeno zapravo puštati zmaja, trčati, igrati se u pjesku, oblačiti lutkice, lijepiti kolaž na vrata i sve ono u čemu uživamo zajedno sa svojim djetetom.

Nekako sve može sačekati. Ne smeta mi dušek koji stoji na sred dnevnog boravka jer su bebe u bolnici i Ona mora da se brine o njima. Preskočim ga svaki put sa osmjehom. Kad poželim red, napravim ga u svojoj glavi. I ne, ništa nije prljavo, nismo neuredni samo smo posložili šta se mora i šta nas čini sretnima. Spremićemo ručak na vrijeme, opraćemo veš, posteljinu, ispeglaćemo isti dan ili po potrebi, usisaćemo, obrisati prašinu, uredno održavati higijenu ali nećemo robovati igrački ili šerpi koju nismo odmah vratili na svoje mjesto. Nećemo prati prozore svakih sedam dana niti praviti scene zato što je jedna mrvica pala minut nakon usisavanja. Pa i kad nešto od onog što se mora ne možemo stići, nije kraj svijeta.

Čak i za sebe nađem vremena u cijelom tom haosu. Nađem jer moram, to mi je izduvni ventil jer ako nemam vremena za sebe kako će Ona, kad odraste, znati da sebi mora biti važna. Time što joj pokazujem da je važna meni ne pokazujem joj kako treba biti važna i sebi. To može naučiti samo iz mog primjera.

Jer mama koja želi da radi ili, bolje da se izrazim, ide na posao za koji je plaćena novcem, to treba i da uradi. Za kuću će se naći vremena. Neće pobjeći nijedna obaveza, sve će nas čekati ali ćemo znati kako prema njima da se postavimo i koju da stavimo na prvo a koju na poslednje mjesto. Poneku i da izbacimo ili čak dodamo. 

Jer, ovo je važnije od svega…

DSC_0049.JPG