Kako smo uveli red u kutak za igranje

Sigurna sam da nismo jedini koji se borimo sa hrpom igračaka od kojih se djeca aktivno igraju samo sa nekoliko. Naravno da sam bezbroj puta kupila ostale i skrivala ih po kutijama u kući ali Ona ih nekim čudom uvijek nađe i treba joj samo jedna lutka a uz tu jednu izvuče i gomilu drugih kojima se nikada ne igra.

20180616_1601311673392702.jpg

U cijelom tom šarenilu, nijedna barbika nema cipelice, lutki nedostaje odjeća, voziću nedostaje mašinovođa, ne može naći Elzin plašt i sve je to razlog za nezadovoljstvo u toku igranja. Da ne pričam o mukama spremanja te hrpe razbacanih i nabacanih igračaka koje uglavnom, na kraju, kupe mama i tata jer je Ona baš tada shvatila da je mnogo pospana i da mora u krevet.

Mene, već umornu od nespavanja, još više je umarao taj stalni nered i osjećaj da ne znam gdje se šta nalazi, makar bile u pitanju igračke. Nakon mnogo razmišljanja i pokušaja da nekako sve to dovedem u red, shvatila sam da ne mogu sama već da moram uključiti i Nju, naučiti je kako da bez muke vodi računa o svojim stvarima.

Kako sam primjetila da jedino Lego kockice čuvamo u jednoj posebnoj kutiji i da samo njih bez podsjećanja kupi nakon igranja, i to iz straha da ih, onako sitne ne bi izgubila, tako mi je došla na pamet ideja sortiranja i ostalih igračaka.

Ima dana kad se igra samo sitnim igračkama kao i onima iz kinder jaja tako da smo (naravno, zajedno) na jednu stranu odvojile njih i našle im kutiju u kojoj će „spavati“ kad se ne igra sa njima. U drugoj kutiji su doktorski setovi, u trećoj plastične životinjice i druge igračke približne veličine i slične namjene kako bi se smisleno mogla igrati sa svima njima. Zatim imamo kutiju, tj.kantu sa kuhinjskim setovima, voćem, povrćem i svim ostalim potrepštinama za kuhinju (uključujući i neke šarene spužve koje sam kupila a koje su se njoj svidjele pa ih je prisvojila za igru). To je jedna obična kanta kojoj nedostaje malo uređivanja da bi postala šporet, po ugledu na ideju sa Pinterest-a.

screenshot_20180613-18462226539906.png

Lutke, barbike i prateća oprema našli su svoje mjesto u ladici ugaone garniture, baš kao što su plišanci našli svoje mjesto u drugoj, malo većoj ladici. Slagalice, društvene igre i slično već odavno čuvamo u ostavi na polici i s vremena na vrijeme ih uzimamo i vraćamo na svoje mjesto nakon igranja, takođe iz straha od gubljenja sitnih dijelova. Imamo i kutiju u kojoj stoji nakit za vile i princeze, zatim kanticu za olovke i bojice, policu za knjige, bojanke, slikovnice. Na kraju smo ostale sa nekoliko „nesvrstanih“ i većih igračaka koje nisu pripadale nijednoj grupi, poput mikrofona, telefona, lopte, konopca za preskakanje… njih smo stavili u kutije koje će svakodnevno biti u Njenom ćošku za igranje. Sve ostale kutije smo ukrasili i smjestili na vidno mjesto u ostavi tako da su uvijek na dohvat ruke.

 

Kad Ona želi da se igra kuhinje, svi sudići i hrana su na jednom mjestu tako da nema preturanja i razbacivanja ostalih igračaka da bi našla npr.rozi tanjir. Nakon igranja sve se vraća na isto mjesto i mnogo je lakše pokupiti ono čime se igrala nego još i ono što je usput bespotrebno razbacala. Naravno da još uvijek moram opominjati da je zaboravila da sredi svoj nered ali i to je dobro. Kako je sad u fazi učenja brojeva, zabavno joj je brojati koliko igračaka je pokupila pa nekako i spremanje ide lakše.

Ista situacija je i sa ostalim igračkama, juče smo se igrale doktora i iznenadila sam se kad mi je, nakon toga, sama dala kutiju i rekla da je ostavim jer se neće više igrati. Sad na stolu ima više prostora za crtanje, više volje da se igra kad su sve igračke na jednom mjestu i više volje da ih vrati na mjesto jer ih je manje.

20180616_1604331199987827.jpg

Mi smo koristile kutije od cipela i neke druge ambalaže odgovarajuće veličine a ukrašavale smo ih ukrasnim papirnim vrećicama. U prodavnicama se mogu pronaći i razne kutije za odlaganje igračaka ali ovaj put smo se odlučili za recikliranje ali i jeftiniju varijantu.

 

Advertisements

„Kad bi moja mama znala kako volim njenu šminku…“

Ona spava u mom krilu nesvjesna svijeta oko sebe. Ona je dijete a žuri joj se da odraste, da obuje štikle i bude odrasla.

Krišom uzima moju šminku i bojažljivo me pita da li se lijepo našminkala, samo je željela da joj oči blistaju. Dok suzbijam ljutnju, pokušavam da joj objasnim da joj oči blistaju dok je nasmijana. I krijem da sam ljuta, ne kažnjavam je tim osjećanjem krivice jer povjerenje koje mi je poklonila pokazujući mi ono za šta je sigurna da ne odobravam, za mene je sveto i želim da ga sačuvam za buduće dane.
I ne samo dane već i godine.

One godine kad nam se mišljenja počnu razilaziti, kad mi bude potrebno mnogo više vremena i strpljenja da objasnim zbog čega oči blistaju, kad ne bude htjela ni slušati moja objašnjenja. Želim da sačuvam nas, ovakve kakve smo sada. Da i u tim budućim godinama mogu reći „Ljutim se ali i dalje te volim“ a da me njena radost i osjećaj olakšanja u tom trenutku liše svake ljutnje a i dalje da joj to ne pokazujem. Ali da joj pokažem da sam tu i kad shvati da je pogriješila, da joj dam do znanja da i ja griješim i da je to u redu.

Želim da joj baš ja budem oslonac i podrška kad padne, čak i onda kad se žestoko budem protivila njenim izborima. Čak i kad se njeni a ne moji izbori pokažu kao pravi za nju. Ne želim da krije od mene svoje želje samo da bi mi udovoljila ili da bi bila dobra kćerka a iza mojih leđa radila ono što voli ili želi. Još manje želim da sve to radi iz straha od moje reakcije. Zato suzdržavam ljutnju svaki put kad je izazove a, priznajem, izaziva je često. Ne želim da me doživljava kao sudiju koji će ocjenjivati njene postupke već kao prijatelja koji će joj ukazati na dobre i loše strane onog što čini i pustiti je da sama izabere kojim putem će krenuti. Jer ako me posluša zato što me se boji, strah će vremenom postati jedino osjećanje koje će prema meni imati a jednog dana će odrasti i prestaće se bojati. A ljubav i bliskost se neće vratiti.

Zato sam danas onim bojažljivim očima objašnjavala zašto je šminka štetna za djecu umjesto da je istog trenutka umijem i „adekvatno“ kaznim. Možda objašnjenje nije doprlo do njenog mozga jer njoj je jedino bilo važno da joj oči zablistaju ali sam sigurna da je u njoj stvorilo osjećaj da mama razumije njene želje čak i kad ih ne ispunjava.

Tekst iz naslova je početak jedne od najsimpatičnijih dječijih pjesama koje sam čula u posljednje vrijeme (Dječiji hor Vrapčići, Dama kao mama)

Mamino (čarobno) jutro

Život je lijep i uglavnom ga tako doživljavam ali postoje i oni dani kad bih samo ćutala u samoći. Dani koje bih prespavala bez nekog posebnog razloga.

Otkad sam postala majka, teško sebi mogu priuštiti takve trenutke. Tada na scenu stupa ON koji tačno zna kada treba da me pusti. I strpljivo čeka da i ja naučim kada da pustim njega.

Jednog takvog dana nastali su i ovi stihovi za sva moja prećutana „hvala“…

Da li je zaista lakše sa dvoje djece?

Na ovo pitanje ne postoji tačan odgovor jer svi smo različiti, imamo drugačije stavove, očekivanja ali i način života. Da li je lakše, potpuno je individualno ali da je ljepše, ljepše je. Moj odgovor je da jeste lakše a evo i zašto:

 

  • Već sam iskusna mama. Znam skoro sve o bebama i nema nepoznatih situacija
  • Nema smaranja od strane okoline (nemoj ovako, uradi onako), vjerovatno baš zato što sam iskusna pa vjeruju da znam šta radim
  • Nemam nerealna očekivanja. Sa njom sam svaki put čekala da prespava noć pa da se i ja naspavam, naivno vjerujući onim savršenim mamama da će to biti već sa mjesec dana. Sad znam da neće ni za godinu i spremna sam na manjak sna i sve što nosi majčinstvo
  • Malo toga se promjenilo u mom životu. Kad je Ona došla na svijet, moj svijet je postao potpuno drugačiji. Do tada sam vrijeme trošila na sebe, svoje želje, hirove, obaveze a onda odjednom nisam imala vremena ni da se umijem. Naravno da mi je to teško palo i mnogo mi je vremena trebalo da se naviknem na taj ritam. Sada samo nastavljam istim putem, svjesna da svoje želje moram ispunjavati negdje između njihovih
  • Nije bilo stresa oko nabavljanja dječije opreme. Veći dio toga sam već imala a i ono što nisam, nisam pravila frku, znala sam da neće svijet stati ako nešto i zaboravim
  • Ne bojim se dječijeg plača. Kad se samo sjetim šta sam sa Njom prolazila. Čim se javi, uzimam je, nosim je i neću da je spustim u krevetac jer mislim da će plakati i tako prođe i po pola dana. Možda ne bi ni plakala ali eto, neiskustvo čini svoje. Njega puštam da galami sve dok stvarno ne zaplače. I manje voli da je na rukama nego Ona
  • Mnogo vremena provodimo u šetnji. Doduše, ovo nema veze sa tim koje je dijete po redu već zavisi od samog djeteta. Sa Njom su kolica bila propala investicija a sa njim pun pogodak. Pređemo i po nekoliko kilometara u komadu a On spava ili uživa u razgledanju. Buni se samo kad ogladni
  • Bolje sam organizovana. Znala sam šta me čeka pa sam se na vrijeme pripremila, psihički i fizički. Kad se Ona rodila, bila sam u haosu. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da sve posložim, i u svojoj glavi i u kući
  • Spremnija sam za goste. Mnogo smo se opterećivali kad su počeli da pristižu prvi gosti našoj prvoj sreći. Trudili smo se da ih što bolje ugostimo tako da bih ja taj dan po cijeli dan kupovala i spremala nešto a kako sam rijetko uspijevala sama (jer je muž na poslu), zvala bih u pomoć mamu i svekrvu tako da smo običnu posjetu od troje ljudi dizali na nivo trideset. Sada to ne radim. Ne spremam ništa osim meze a uglavnom naručimo nešto i svi sretni. Manje posla i manje frke
  • Ne opterećujem se da nešto moram. Sa Njom kao da nisam bila svjesna da imam bebu i mnoštvo obaveza oko nje  pa sam jurila na sve strane da uradim i ono što se mora i što se ne mora tako da najčešće nisam uradila ništa kvalitetno. Sad znam šta moram, postavila sam prioritete i njih prve rješavam, sve ostalo ako stignem, uradiću
  • Uživam u odmoru. Da, ja ovo smatram odmorom jer kad ću imati priliku da odsustvujem sa posla godinu dana a da pritom imam i primanja. To prvi put nisam znala da iskoristim
  • Imam Njenu pomoć koliko kod zvučalo smiješno i nemoguće ali pomoć je i kad Ona zabavlja Njega dok ja uradim nešto što uz njega nikako ne bih mogla. Kad je Ona bila beba, nije imao ko da je zabavlja
  • Ne čekam da odraste već uživam u svakom sadašnjem trenutku, svjesna da svaki dio odrastanja ima svoje čari

20180509_1212182142133869.jpg

Sve u svemu, ja bih prije rekla da je lakše sa drugim djetetom nego to da je lakše sa dvoje. Jer, dok sam ja kući sa Njim, Ona je u vrtiću tako da nemam obaveza oko spremanja doručka, ručka, užine. Ne vuče me za rukav jer joj je dosadno, nema s kim da se igra, želi da se mazi dok ja moram da se bavim Njenim bratom. Da je i Ona kući cijeli dan i da moram istovremeno sama da vodim računa o njih dvoje, sumnjam da bih rekla da je lakše.

Prilagođavanje obaveza

Ko o čemu, ja o kućnim poslovima. Ne, ne uživam u obavljanju istih, naprotiv. Ja samo tražim način da sa što manje uloženog vremena naš dom održim urednim i ugodnim mjestom za život. Volim da je čisto i sređeno ali ne volim da čistim i sređujem. A kad već radim ono što ne volim onda me posebno pogodi što moj trud (kao ni bilo čiji ove vrste), ne samo da niko ne vidi već ga i uništi samo jednim ulaskom u kuću (igračke, odjeća, torbe… za tren oka su na sve strane).

Jedno vrijeme sam imala uspješan plan organizacije ali kako sam sebi nametnula više obaveza nego što sam mogla ispuniti, umjesto da ih smanjim, ja sam pustila da sve ide svojim tokom (čitaj, da se nagomilaju pa da ih onda kampanjski rješavam). To mi je itekako smetalo i činilo me nervoznom i ljutom što sam prenosila na svoju porodicu čak i kad sam uživala sa njima.

U toku trudnoće, koliko nisam smjela toliko nisam ni imala volje da budem super organizovana i uredna. Kad je došla beba, znala sam da mi nikakva volja neće pomoći da sve bude ušuškano i super uredno i nekako sam se pomirila sa tim. Čak mislim da je najmanji problem u tome što nije uredno. Problem je u meni što mi to smeta, što ne znam da uživam gledajući film na TV-u ako u vidokrugu imam gomilu razbacanih igračaka i hrpu veša na dasci za peglanje. Odgledam ja taj film ali nije to taj osjećaj opuštenosti. Čak sam i blog zapostavila zato što nisam oprala suđe/usisala kuću/pokupila veš/oprala prozore pa samim tim nisam mogla ni da uživam u pisanju.

Sada, kad je najveći dio mog vremena usmjeren na Njega, dvomjesečnu bebu za koju sam se pitala da li ću znati da ga volim (a o tome drugom prilikom), pomirila sam se sa tim da kuća nikada neće biti savršeno uredna. Ali, nikada. Čak i da živim potpuno sama ne bih mogla održati savršen red. I ne trebam. Kao što je jedna poznanica nedavno rekla, kakav je to dom u kojem ljudi žive a u kojem je sve kao u apoteci složeno.

S obzirom da volim da se organizujem tako da znam kad šta radim i vodim evidencije o svemu i svačemu (pravi birokrata), tako sam sada morala da se prilagodim situaciji i uvedem nova „pravila“. Takođe, baš zbog novonastale situacije, nemam mnogo vremena pa sam kućne poslove razvrstala na ono što se mora i ne mora. Moramo biti siti i čisti, sve ostalo je gratis od ukradenog vremena.

20180502_0021011383121692.jpg

Ponedeljkom i utorkom se bavim vešom. Pošto su to najmanje tri ture veša, ta dva dana mi je kuća zatrpana ali znajući da su to samo dva dana, lakše ih podnosim. Osim toga, pošto On ne čeka da mama završi sa širenjem ili peglanjem istog, već je gladan/umoran/željan pažnje/mokar kad mu dođe vrijeme za to, tako se zna desiti da korpa puna mokrog veša stoji ispred kuće i po dva sata iako se za to vrijeme mogao i osušiti. Ili npr.peglu uključim i isključim i po deset puta u toku dana. Ali, ponavljam, i to lakše podnosim zato što su to samo dva dana u sedmici.

Srijedom odmaram. Mislim na psihički odmor. Gledam tv bez griže savjesti. Pravim sebi nešto slatko što volim. Čitam knjigu. Ležim. Sve to naravno kad mi On dozvoli. I apsolutno me ne zanima što znam da bih trebala da sklonim ono sa stola, da obrišem prašinu, da zategnem krevet. Ako mi se da to i uradim. Ako mi se ne da, baš me briga. I sve to mogu zato što…

…četvrtkom brišem onu prašinu koja me juče nije zanimala i sređujem nered kojeg uvijek ima. Kupim igračke jer nisam bila dovoljno dosljedna da je natjeram da ih sama pokupi. Kupim prljav veš iz apsolutno svake prostorije u kući (ne znam samo kako to uspijemo). Sklanjam ključeve, kreme, makaze, šnale za kosu, naočale i milion drugih sitnica kojima tu nije mjesto. I trudim se da do sutra sve ostane lijepo i uredno jer…

…petkom usisavam i brišem podove i detaljno ribam kupatilo. Samo to jer i to traje po cijeli dan. Tako petkom uveče uživam jer je sve čisto, uredno, oprano i ispeglano.

Subotom i nedeljom nemam zapisane obaveze. Jedan od ta dva dana provodimo porodično, idemo na izlet ili običnu šetnju, tek toliko da provedemo neko vrijeme zajedno jer u toku sedmice ne uspijevamo i Ona nas je željna.

Ako ostane vremena i ako imam volje naravno da ću uraditi nešto i mimo plana. Plan je samo osnova, ono što se mora.

Ovo su dnevne obaveze a imam i sedmične. To su one koje ne moram raditi svaki dan ali da bi kuća bila uredna moraju se odraditi povremeno. Tako zabilježim da u toku određene sedmice moram npr. presložiti odjeću u ormaru, srediti ljetnu/zimsku obuću, detaljno očistiti kuhinju, oprati prozore i slično. To su poslovi koje takođe, silom prilika, radim „u ratama“. Počnem npr. sa slaganjem odjeće u ponedeljak a završim u četvrtak. Radim ih kad uhvatim priliku. Ako sam u sobi a On je trenutno miran u krevetiću, počeću sa jednom policom pa drugu nastaviti opet drugom prilikom. Tako i druge poslove. Naročito se trudim da ne nametnem sebi više posla nego što zaista mogu uraditi jer me naročito frustrira kad nešto naumim a ne uradim. Onda izgubim volju da radim bilo šta.

20180502_001950292745052.jpg

Ručak pravim svaki ili svaki drugi dan, zavisno od jela, količine, mogućnosti da se jede i sledeći dan i sl. Naravno da imam i sedmični plan obroka koji obično smišljam uz jutarnju kafu. I ne razbijam glavu šta ćemo sutra jesti i da li imam sve namirnice jer upravo prema namirnicama i pravim plan ili ih kupujem prema planu.

20180502_002130526056459.jpg

Za sada tako funkcionišem. I sviđa mi se zato što sam naučila da se ne nerviram zbog toga što u svakom trenutku nije sve na svom mjestu. A da sam zaista naučila, jesam jer dok pišem ovaj post, jednim okom vidim i igračke razbacane po podu, novčanik, kremu, punjač za telefon, čašu za vodu na komodi, čarape na podu… a i dalje pišem i to sa zadovoljstvom.

A najvažnije od svega, stižem da se posvetim i Njoj i Njemu, svakodnevno šetamo i osjećam zadovoljstvo umjesto nekadašnjeg nemira kad se uveče, dok svi spavaju ispružim i gledam neku komičnu seriju jer mi je potreban smijeh a ne savršeno složena odjeća u zatvorenim ormarima.

„Naša porodica“

Nije prošao ni cijeli mjesec otkako si ušetao u naše živote a već si nas osvojio ljupkim, instinktivnim osmjehom i radoznalim pogledom koji ispituje. Već si naš i kako kaže tvoja sestra, nikome te nećemo dati ni posuditi. 

Sa tobom uživam onako kako sa Njom nisam znala. Ne zato što nisam željela već zato što sam se borila sa nedoumicama koje prate sve majke sa prvim djetetom. Stalno sam čekala sam da još malo poraste pa da mogu da uživam a nisam znala da je pravo uživanje svaki trenutak, čak i onaj kad vas raščupane kose, neumivena i gladna držim u naručju jer je vama tako ljepše.

Uživam kad ujutro ne žurim da ustanem jer znam da ništa od obaveza neće nestati i da će se uraditi, kad god to bilo. Ljepše mi je ležati pored tebe i posmatrati zadovoljan izraz lica jer ti je sve potaman.

Uživam kad Ona dođe iz vrtića i javlja se, uvijek istim riječima „Stigla je tvoja seka, ništa se ne brini“. Kad mi kaže da te pustim jer će  te Ona umiriti pjesmom.

Uživam jer je život lijep i onda kad nije. Jer sad imam dva para okica koje me pomno prate, dva snažna zagrljaja koji čine radost…

Uživam u slici Naše porodice…

20180321_141245

Trudnoća nije bolest ali jeste drugo stanje

Često čujem kritike na račun trudnica, te prenemažu se, te nisu bolesne, šta glume, gegaju se dok hodaju, hoće prednost u čekaonici, hoće da sjednu u autobusu kao da nose careve. Možda sam nekad i sama pomislila da nikada neću biti nesposobna trudnica koja ništa ne može bez tuđe pomoći. Uglavnom me svaka takva misao ošamari pa doživim upravo to što sam rekla da nikada neću.

Više od dvije godine skupljam hrabrost da napišem ovaj tekst. Ispisujem ga u svojoj glavi ali kad god pokušam da ga uobličim u pisanu riječ, zastanem. Zaplačem. A vi nemojte dozvoliti da neka trudnica zaplače zbog vas ili da vi, ako ste trudnica, plačete zbog nekoga već insistirajte na svojim pravima čak i kad drugi smatraju da ih nemate.

Već u prvoj trudnoći sam se susrela sa nesposobnošću. Otvoren grlić i niska trudnoća primorali su me na mirovanje. Nisam smjela da se savijam, da se protežem, da dižem teško. Nisam smjela da živim onako kako sam do tada živjela. I ko zna šta bi bilo da taj period mirovanja nisam iskoristila za učenje pa sam, htjela-ne htjela, mirovala. A nije da se nisam osjećala nesposobnom. Obični papirić padne na pod a ja ne smijem da ga podignem ( a ipak to uradim ). Čekam da se pojavi neko da mi dohvati nešto sa visoke police. Mjenjam raspored stvari u kući da bih mogla normalno da funkcionišem. Ne usisavam, ne perem prozore, ne brišem prašinu, ne mrdam iz kuće. Čekam da mi neko pomogne i plačem jer sam „nesposobna“.

U drugoj trudnoći, sve u najboljem redu. Mogu da radim, mogu sasvim normalno da se ponašam. I radim, ne tražim da me iko pušta preko reda dok u čekaonici kod doktora, u banci, u autobusu doživljavam da me gledaju poprijeko kao da sam trudna samo zato da bih dobila neku prednost. Koju ne dobijam. Čekam kao i ostali. Sestra izlazi i govori mi da trudnice imaju prednost tek od šestog mjeseca trudnoće, da joj je žao ali da sačekam red. Ja i dalje čekam. Sa svima onima koji nose ko zna kakve viruse.

I u jednoj od takvih čekaonica, ja kao sasvim zdrava i sposobna trudnica koja ne traži nikakvu prednost jer moja trudnoća je moja stvar, pokupim virus. I u petom mjesecu trudnoće izgubim bebu. Zbog čega, zbog koga? Zbog onih koji smatraju da se trudnice prenemažu i da nisu bolesne ako su trudne. Zbog onih koji su odredili da trudnice nemaju prednost nigdje pa čak ni kod doktora, koji se prave da nas ne vide. Zbog onih koji kažu „ko ti je kriv što si širila noge“. Zbog takvih plačem već dvije godine.

DSCN2413

Ponovo očekujem bebu. Ali sada sam razmažena i nesposobna zato što ja tako hoću. Hoću da gegam dok hodam ulicom i neću da požurim dok prelazim pješački prelaz pa čak ni kad mi sviraju. Hoću da uđem preko reda čak i kad mi se ne vidi stomak i neću nikome da objašnjavam zašto to radim. Hoću da tražim slobodno mjesto u autobusu. I hoću da se prenemažem u inat svima koji smatraju da trudnoća nije bolest.

Možda vama nije ništa, možda možete da trčite sa stomakom do zuba. Ja ne mogu. I većina trudnica ne može. Ja ne mogu ubrzati korak a da mi se ne učini da će beba izaći. Ona mi ne dozvoljava da žurim. Zato nemojte griješiti dušu i osuđivati buduće majke koje se „prenemažu a samo su trudne“. Nismo sve iste i budite sretne ako nikada ne budete u toj koži.

I za kraj, trudnoća nije bolest,  slažem se. Ali neke žene je podnose teže nego bolest. Bolest se odboluje i prođe a izgubljena nerođena beba nikada…