Kako ( i da li) sve stižem?

Često od svojih drugarica i poznanica, novopečenih mama (ili mama sa stažom koje tek trebaju početi raditi), čujem retoričko pitanje: „Kako sve stižeš“, misleći na osmočasovno radno vrijeme i još sat izgubljen u odlasku na i dolasku sa posla, obaveze koje svaka žena neminovno ima u kući, vrijeme provedeno sa djetetom i vrijeme posvećeno sebi ( i partneru).

Kada bih bila potpuno iskrena, očajno bih odgovorila pitanjem: „Otkud ti to da sve stignem!?“. Ali, neću  da budem iskrena jer zašto plašiti ženu koja je već i sama dovoljno uplašena. A i, realno, ko nam je nametnuo da moramo sve stići?

Draga mama koja si tek dobila ili očekuješ dijete, mama koja imaš malu ili odraslu djecu pa se pitaš kako ćeš obaveze prema poslodavcu uskladiti sa obavezama koje imaš prema porodici, kući, sebi i svima oko sebe, iskrena da budem, ne možeš sve stići. Ali, i ne moraš. 

Stigneš ono što ti je važno i ono što moraš. Ponekad ne stigneš ništa. Ponekad nakon napornog dana na poslu, samo želiš da se zatvoriš u sobu, pokriješ po glavi i plačeš. Jer sve se skupi, neispeglani veš se gomila, djeca te stalno vuku za rukav, prijatelji ti zamjeraju jer za njih nikad nemaš vremena, ne pamtiš kad si poslednji put posvetila sebi pola sata. A ipak, ne možeš sebi priuštiti ni da se pošteno isplačeš jer moraš pripremiti ručak za sutra, najavili su se iznenadni gosti a kuća je u blagom haosu (ili dopuni bilo šta drugo). Možda ćeš se često pitati šta ti je to trebalo, bilo ti je sasvim dobro i kući po cijeli dan provodeći vrijeme sa svojom djecom. A kad bi prestala raditi, ponovo bi se pitala šta ti je to trebalo, zar nije bolje da malo izađeš iz kuće, razgovaraš sa odraslim ljudima, isključiš se iz svakodnevnice (ovo je iz ličnog iskustva).

Isto ovo pitanje postavljali su mi i u vrijeme kad nisam imala porodicu ali sam studirala i istovremeno radila. Čudili su se oni koji su znali da nakon osmočasovnog radnog dana odlazim u gradsku čitaonicu da učim još četiri sata pa usput navratim u biblioteku da pročitam i neku knjigu. Kako još imam snage da čitam knjige!? A mene je zapravo to opuštalo. I bolje sam se organizovala i više učila nego u vrijeme kad nisam radila. Znala sam da imam samo ta četiri sata na raspolaganju i da sam ih morala iskoristiti da učim ako želim da završim to što sam započela. Ranije, dok sam imala cijeli dan na raspolaganju, znala sam odlagati zavaravajući se da imam vremena, kasnije ću, moram sad odmoriti, pogledati seriju, vidjeti se sa prijateljima…

Tako je i sada. Radnim danima mnogo bolje funkcionišem nego vikendom. Znam da nemam mnogo vremena da operem suđe, ispeglam veš, sredim sobe pa onda malo ubrzam te svakodnevne aktivnosti. Isto tako, znam da je druženje sa Njom važnije od toga da li sam ispeglala veš danas ili ću to uraditi sutra ili prekosutra pa na taj način slažem prioritete. Kad vidim da se zaigrala sama, da joj ne trebam, požurim da uradim ono što inače uvijek odlažem. Ručak moram napraviti i, kako uvijek radim prvu smjenu, pripremam ga uveče, nekad za dva dana, nekad zaledim, nekad nešto brzinsko spremim poslije posla ali nikada ne ručamo prije šest sati. I trebalo mi je vremena da to prihvatim kao činjenicu i neminovnost jer nemoguće je prestići sam sebe.

Bila sam organizovana jedno vrijeme ali poslije sam ispala iz te rutine i nisam joj se ni vraćala. Svašta sam pokušavala da bi sve bilo savršeno dok nisam shvatila da je savršeno nemoguće ( a i dosadno ). Da je savršeno zapravo puštati zmaja, trčati, igrati se u pjesku, oblačiti lutkice, lijepiti kolaž na vrata i sve ono u čemu uživamo zajedno sa svojim djetetom.

Nekako sve može sačekati. Ne smeta mi dušek koji stoji na sred dnevnog boravka jer su bebe u bolnici i Ona mora da se brine o njima. Preskočim ga svaki put sa osmjehom. Kad poželim red, napravim ga u svojoj glavi. I ne, ništa nije prljavo, nismo neuredni samo smo posložili šta se mora i šta nas čini sretnima. Spremićemo ručak na vrijeme, opraćemo veš, posteljinu, ispeglaćemo isti dan ili po potrebi, usisaćemo, obrisati prašinu, uredno održavati higijenu ali nećemo robovati igrački ili šerpi koju nismo odmah vratili na svoje mjesto. Nećemo prati prozore svakih sedam dana niti praviti scene zato što je jedna mrvica pala minut nakon usisavanja. Pa i kad nešto od onog što se mora ne možemo stići, nije kraj svijeta.

Čak i za sebe nađem vremena u cijelom tom haosu. Nađem jer moram, to mi je izduvni ventil jer ako nemam vremena za sebe kako će Ona, kad odraste, znati da sebi mora biti važna. Time što joj pokazujem da je važna meni ne pokazujem joj kako treba biti važna i sebi. To može naučiti samo iz mog primjera.

Jer mama koja želi da radi ili, bolje da se izrazim, ide na posao za koji je plaćena novcem, to treba i da uradi. Za kuću će se naći vremena. Neće pobjeći nijedna obaveza, sve će nas čekati ali ćemo znati kako prema njima da se postavimo i koju da stavimo na prvo a koju na poslednje mjesto. Poneku i da izbacimo ili čak dodamo. 

Jer, ovo je važnije od svega…

DSC_0049.JPG

 

Advertisements

Mojih osam sati

Silom (dobrih) prilika sam kod kuće već mjesec dana. Ne radim, imam cijelih osam sati samoće i slobode da radim sve ono što volim i što nikada nemam vremena jer uvijek postoji nešto važnije i preče što mora da se završi.

Tako mi svako jutro počinje uz kafu sa mlijekom i rješavanje ukrštenica što, priznajem, dugo nisam radila. Onda sebi odredim prioritete za taj dan, šta se mora a šta može i šta bilo najbolje da uradim. Odradim sve zacrtano, bar od onog što se mora. Posvetim se i svojim ličnim zadovoljstvima mada, u mnogo manjoj mjeri, valjda nisam navikla. 

U početku sam uživala jer mi je bio potreban odmor i od mene same. I zaista sam odmorila. Vremenom, počela je da mi nedostaje ona gužva na poslu, zahtjevi koje nije moguće ispuniti, čak i one stranke sa kojima nikada ne možeš izaći na kraj. Počela mi je nedostajati jutarnja užurbanost dok svo troje pokušavamo da nađemo ono što tražimo, da se spremimo i u rekordnom roku krenemo u nove pobjede. Otvorim ormar pa pomislim da baš ovaj sako moram obući jer mi se sviđa a sad nemam priliku da ga nosim.

I taj cjelodnevni boravak kod kuće doveo je do toga da sve stižem (kako i ne bih), sve je pod kontrolom i nema nagomilanog veša i mrskih obaveza. Ali, od svega me najviše raduje činjenica da sad imam sasvim dovoljno vremena da se posvetim igri sa Njom. I uživamo kao nikada prije. Jer mama je već spremila i ručak i završila sve ostale obaveze pa sad ima vremena samo za Nju.

Kako reklame utiču na nas

Ako imate djecu ili ste bar duže vremena proveli u njihovom društvu, sigurna sam da ste i vi primjetili kako zastanu sa igrom svaki put kad su na TV programu reklame i zadivljeno ih gledaju. Fasciniralo me to sve dok nisam dovoljno odrasla da shvatim da su im zapravo zanimljive scene koje se u reklamama redovno brzo smjenjuju, bar kad su u pitanju mala djeca, do dvije-tri godine. A kad dijete odraste dovoljno da i samo može donositi zaključke, birati šta želi a šta ne, tražiti da mu se kupi baš ta igračka, onda je uticaj reklama mnogo značajniji.

Ne mislim samo na reklame na TV ekranima od kojih dijete, koliko-toliko, možemo izolovati. Ne možemo ih izolovati od bilborda kojima smo okruženi gdje god da krenemo. Tako svaki dan slušam manje-više slične molbe, kupi mi onu igračku koja se sklopi i bude jastuk, kupi mi princezu koja leti, kupi mi bebu koja priča, plače, pjeva…  A ono što me je natjeralo da pišem ovaj tekst jeste izjava da ne može piti mlijeko zato što nema slamku sa kravom koja pjeva. Kad sam je upitala gdje je vidjela tu slamku, naravno da mi je odgovorila „na televizoru“.

Kad odemo u prodavnicu, redovno se oduševljava voćnim jogurtima i gotovim pudinzima koje nikada nije jela. Ali vidjela ih je na reklamama. Čak me je učila i kako se jede Oreo keks, baš kao dječak sa reklame.

I nisu samo djeca podložna tom uticaju. Koliko sam samo puta otišla u kupovinu i nisam kupila nešto za šta nikad nisam čula a uzela bih istu stvar drugog proizvođača samo zato što mi je poznata. Nisam je koristila ali čula sam za nju.

Čak je i moja svekrva, inače pobornica zdrave ishrane nasjela na netipičnu reklamu, skrivenu u podugačkom novinskom članku o paštetama. Članak je govorio o štetnosti mesnih prerađevina, između ostalog i pašteta, navodeći sve pojedinosti o tome kako i od čega se prave i koliko loše utiču na zdravlje ljudi a posebno djece. Tek negdje na kraju, provlači se nekoliko rečenica o pašteti izvjesnog proizvođača koja je zdrava, bez aditiva i predstavlja savršen obrok i za malu djecu. I to je to, kraj teksta. Ali, na poslednjoj stranici tog čitanog sedmičnog magazina nalazi se klasična reklama navedene „zdrave“ paštete i njenog proizvođača. I tako mi svekrva sva oduševeljena priča kako ima neka pašteta koju može jesti i Ona. U čudu sam je gledala, shvatajući koliko mediji utiču na nas, htjeli mi to ili ne.

Ne tvrdim da reklamirani proizvodi ne mogu biti dobri ali to što imaju dobru reklamu ipak ne govori o kvalitetu. I obrnuto. Imam čak neke proizvode u svojoj kući kojima sam toliko oduševljena da bih ih i sama reklamirala. Sa druge strane, neke toliko „izvikane“ nikada više ne bih upotrebila. A nekima nije potrebna ni reklama, govore sami o sebi.

A ja ću izreklamirati jednu sjajnu kuharicu,

image-0-02-05-6a8a6fc73465485df90f25aeed20ea336bc315e116b26d41798c7abb039c77c6-V

 

toliko sjajnu da ne da nikome da uđe u kuhinju :).

„Mama, igraj se sa mnom…“

Dok kuham prvu jutarnju kafu, tema o kojoj sam htjela da pišem ovog toplog petka, dobija svoj definitivan oblik. Riječi se slažu same od sebe, treba ih samo prenijeti u pisanom obliku. Njoj mlijeko i kakao, meni kafa i sve bi bilo potaman. Meni, ne i Njoj.

Zove me da se igramo. Slaže figurice, postavlja doručak igračkicama i moli me da joj se pridružim. Priznajem, nevoljno to radim, pristajem da je ne bih odbila a sve gledam na sat i pitam mogu li ići. Naravno da ne mogu. Uzimam kafu, pijuckam je uz igru i prepuštam se. Ja sam Elza, ona je Ana. Pravimo doručak, oblačimo se, zovemo prijatelje u goste, zalijevamo cvijeće… i u potpunosti zaboravljam šta sam ono htjela da radim uz kafu. Posebno kad mi, onako umilno, kaže: „Baš je lijepo kad se zajedno igramo“.

DSCN8505

U tom trenutku nije važno šta sam htjela da radim već ono što radim zajedno sa Njom. Sve moje potrebe i htjenja nisu vrijedni propuštanja tog izraza sreće i zadovoljstva kad istog trenutka ostavim sve i dođem da se mazim sa Njom jer baš to traži. I ove redove pišem u prekidima jer uvijek ima nešto važno da mi pokaže, želi da mi pročita priču o Anđelini balerini a ja njoj o Maloj sireni.

Ne mislim da ću je razmaziti. To osluškivanje i udovoljavanje Njenim potrebama do sad me dovelo samo do toga da sam više puta od Nje čula: „Mama, ja tebe slušam jer i ti slušaš mene“, „Hvala ti što mi sve dopustiš“, „Ti si najbolja mama na svijetu“…

Znam taj osjećaj kad je baš tvoja mama najbolja mama na svijetu i ne želim da propustim priliku da budem tako velika u Njenim očima kao što je meni moja mama u mojim očima…

Jedno mamino poslijepodne

Da mi je malo da se odmorim. Dok sam na poslu, i zaboravim šta me sve čeka kod kuće pa samo maštam kako ću prileći pa nastaviti laganim tempom. A onda dođem kući, dijete već na putu od vrtića prema kući plače zato što joj ništa nismo kupili, pa je gladna i nije gladna, hoće babi a babe nema kući pa opet u plač. Hoće da se igra ali nema s kim. I opet plače, ni sama ne zna zašto. A ja ne znam gdje bih prije, da li da se presvučem, osvježim, podgrijem ručak (ako ga, eto sreće, imam od juče), zategnem krevet ili pokupim sa poda sve ono što smo u trku jutros pobacali. I kad postavim sto, već pregladnila, Ona neće da jede, naravno da opet nije gladna. Ustvari, gladna je ali ne toga već čokolade koju mama ne da. Ni muž-puž nije gladan, kaže, bolje da nam skuham jednu kaficu da se malo opustimo. Opet Ona vrišti, hoće i ona kafu. Stavljam vodu i mlijeko, trčim u kupatilo, dok sam se vratila, sve iskipilo. I sve ispočetka.

Konačno smo vani, ručak se ohladio, pijemo kafu, sunce zalazi i na trenutak pomislim da sam u raju. Samo na trenutak. Dok Ona ne prospe mlijeko i kakao i ne zna da li više plače zbog majice sa likom Else i Ane ili zbog toga što će se mama ljutiti. Mama ustaje i naravno, pravi novu „kafu“ pored koje, ovaj put stoji. Sva je srećna jer će konačno sjesti i nastaviti sa odmorom ali Njoj se više ne pije kafa. Gladna je. I to makarona. Dobiće i makarone samo da bi mama dobila minut vremena. Dok su gotovi, mamina kafa se već ohladila, tata je svoju popio, ide malo leći, umoran je, zaboga.

Podgrijani ručak se vraća u frižider. Ponovo. Korpa puna veša a onaj od juče se još nije ni osušio. A tako mi treba da se malo posvetim sebi, da napišem nešto na ovom svom blogu koji me je i zaboravio. Tako mi treba da je sve čisto i uredno pa da krenem ispočetka. Da se resetujem. Ali, već je devet sati, borba sa tuširanjem, nipošto se ne smije prati kosa. Ali mora se brčkati i kupati bebe. Krevet je još pun onog veša od prekjuče, neispeglanog pa neka opet spava sa nama. Ionako nam u toku noći sama dođe.

Pidžama, priča i slatki snovi. Tako joj zavidim. Najviše je muči da li će sutra obući suknjicu ili helanke. Da li će se teti svidjeti njena nova barbika. I da li će mama ostati pored nje dok ne zaspi. Naravno da hoće.

A mama se budi, misli kako će na brzinu ispeglati veš i pokupiti igračke, spremiti se za spavanje i leći. Pogleda na sat, ne bi trebalo biti više od jedanaest, ali se šokira jer su tačno tri sata. Čemu sad da se sprema kad uskoro mora ustajati.

I tako vrijeme prolazi. Koliko sam samo puta poželjela da ne radim, da budem kod kuće sa svojim djetetom. I drži me to sve dok ne pričam sa mamama koje su kod kuće. Mamama koje su željne razgovora sa odraslima a koji se ne dotiču pelena, uspavljivanja, ručka i večere. Ni njima nije lako. Na istoj smo medalji samo sa dvije strane. Kad bismo kako mogle jedan mjesec da radimo pa mjesec da budemo kod kuće. Bile bismo idealne, i sebi i djeci…

Versatile Blogger Award i nešto o meni

Nepravedno sam zapustila ovaj blog, njegujući onu stranu sebe koja je zapravo prava Ja. Jer tamo ogolim dušu bez opreza a opet se ne vidi tek tako. Ovdje tako rijetko navratim a kad navratim, čitam ispočetka i žalim za vremenom koje uzalud potrošim na društvenim mrežama umjesto da svu tu energiju potrošim na ove pisane riječi. Riječi koje će nekome ostaviti neki trag, značenje kojeg vjerovatno neću biti ni svjesna. Pomislim čak, niko i ne čita. A onda me za blog igricu Versatile Blogger Award označi Mama Wal E čije tekstove baš volim da čitam i ugodno me iznenadi. A i prodrma iz neke blog-uspavanosti. Hvala ti na tome.

Sad bih trebala navesti sedam činjenica o sebi.

  • Volim cvijeće a ne znam da se brinem o njemu
  • Ne postoji baš nijedna od mojih odluka koje se 100% pridržavam
  • Svaku knjigu koju pročitam, zapišem naslov i autora. Kad se vratim na spisak, iznenadim se. Na neke bih zaboravila da nisam napisala
  • Pišem stihove. Tvrdim da bih voljela izdati zbirku pjesama. A istina je da želim da moji stihovi ožive u ritmu neke dobre muzike
  • Nedostaje mi balkon
  • Kad mi se da, mogu sve. Kuća blista, pravilno se hranim, štedim, družim se, provodim vrijeme sa porodicom… Kad ne mogu, ništa ne mogu. I sve biva suprotno prethodno navedenom
  • Vjerujem da se dobro dobrim vraća

 

A sad bih voljela da pročitam nešto i o vama. Neki su već učestvovali u ovoj igrici ali ne zamjerite ako to nisam upratila pa vas i ja označim.

 

Vila bez krila 

Zivot van grada

Krvavi leptir

Evo bloga moga

Marin Svijet

Pixel

A pravila su sljedeća:

  1. Treba da se zahvalite osobi koja vas je nominovala.
  2. Treba da nominujete do 15 bloger/ki sa wordpress platforme i obavjestite ih o nominaciji.
  3. Treba da napišete 7 činjenica o sebi, kako bi vas ostali blogeri/ke upoznali.

 

 

O djeci bez roditelja

Život me je naučio da nikad ne treba reći „nikad“. Za sve što sam glasno ili sebi samoj rekla da to nikada neću uraditi ili sebi dozvoliti nešto slično, dobila sam veliki šamar i uradila baš to. I tek onda shvatila zašto je neko baš tako postupio prije mene.

Ali, postoji jedna stvar za koju mogu, ne reći, neko glasno, da svi čuju, vikati, da nikada ne bih uradila. Ostaviti svoje dijete. Ne ulazim u razloge žena koje su to uradile, njihova stvar. Ne pokušavam ni da ih shvatim jer ne mogu. Ali, znam da to ne bih mogla uraditi.

Imala sam, ovih dana, priliku da se sretnem sa dvoje djece (koja više i nisu djeca) koja su odrasla bez roditelja. Djeca koja znaju da su im roditelji živi. Roditelji koji znaju gdje su im djeca a ipak žive neki drugi život, prepuštajući ih sudbini. Donekle bih mogla da shvatim ženu koja ostavi dijete zbog loših životnih uslova pa zna da ga je ostavila u dobrim rukama sa nekim ko joj pruža mnogo više nego što bi ona ikad mogla. Ali ne mogu da shvatim onu koja živi u inostranstvu gdje je život od socijalnih davanja bolji od života sa prosječnom platom kod nas. Ostaviti dijete koje si nosila u sebi, za koje si pupčanom vrpcom bila vezana, znati gdje je i u kakvim uslovima živi, koliko se porodica koja se o njoj brine muči da zaradi za školski pribor i da joj nedostaje sve osim ljubavi, a ne potruditi se da pošalješ ni 100 KM u toku jedne godine, zar se možeš nazvati majkom? Nije svaka koja rodi stvorena da nosi tu titulu. Ali, kako je savjest ne grize da joj bar materijalno ne pomogne ako nema osjećanja za nju?

djeca2

I na stranu ta materijalna strana. Ljudi koji se o njoj brinu vole je. Vidi se to u suznom pogledu kad on, koga zove djedom, priča kako mu se supruga razbolila, kako on već gubi vid uslijed dijabetesa, kako su se snalazili, cijepali drva da bi zaradili za nju ali više ne mogu ni to, stari su, bolesni su. I ne treba njima novac njenih roditelja, treba im da znaju da će i poslije njihove smrti ona biti bezbjedna. Ona koja je povučena u sebe, koja samo pred njima plače i pokazuje svoju bol. Ne nedostaje njoj ni novac ni ljubav. Nedostaje joj osjećaj da je prihvaćena. A ako nas naši roditelji ne prihvataju i ne vole, kako će onda drugi? Kakvo je samopouzdanje toj, već djevojci? Koliko vjeruje u sebe? Koliko voli sama sebe?

A on, koji je odrastao u domu, čija majka živi nekoliko desetina kilometara dalje, koji nema nikoga osim nje koja ga ne želi a zbog punoljetstva ni pravo na dom, kome on da ide? Od koga je mogao učiti kako se stvara porodica, šta znači živjeti skladnim životom? Zamjere mu što nema radne navike, osjećaj za odgovornost, što ne zna zadržati posao. A ja mu u pogledu vidim tu nestalnost i nesnalažljivost. Pametan je on momak. Ali ne zna iskoristiti svoje sposobnosti. Prepušten je sam sebi. Može li mu se zamjeriti što nekoliko puta postavlja isto pitanje na koje dobija isti odgovor kao da prethodno nije ni pitao? Može li mu se zamjeriti što ne zna kako svijet funkcioniše? Lako je reći, treba se boriti. Treba ali nismo svi dobili jednake šanse za borbu. Neki naoružani znanjem, neki lukavošću a neki ogoljeni i neiskusni pa se svi upuštamo u iste sukobe. Nije teško pogoditi ko izlazi kao pobjednik.

Zato, sledeći put kad budete imali priliku da prokomentarišete nečije ponašanje, nečiju odgovornost ili neodgovornost, zapitajte kakve je šanse taj mladi čovjek imao u životu, od koga je učio i koliko ljubavi mu je pruženo od roditelja ili bilo koga iz svoje okoline.

Nisu nam šanse svima jednake. U startu smo nejednaki i ne možemo djeci pružiti sve. Ali možemo ljubav, bar mi koji smo u ljubavi odrastali i koji znamo kako da je damo. Od ljubavi sve počinje. Ne želim da osuđujem žene koje su ostavile svoju djecu, ne znam u kakvim okolnostima su one odrastale. Ali, ne mogu, savjest mi ne dozvoljava niti da pokušam da ih razumijem.