Pazi! Žena vozi!

Dobro se sjećam te scene, možda sam tek u školu krenula. Mali komšija je imao neki dječiji auto, kakve i danas klinci sanjaju. Imala sam tu čast da ga i ja provozam, i dok sam onako ponosno vozila u rikverc i parkirala bez greške, čuh komentar drugog komšije, starijeg čovjeka: „Vidi, vidi, žensko pa bi auto da vozi. Ostavi se ti, dijete, toga“. Ne sjećam se svoje reakcije ali se sjećam sreće koju sam tada osjećala i maštanja kako ću jednog dana voziti pravi auto.

Približavalo se punoljetstvo i bilo mi je jasno, i bez pitanja, da polagati vozački neću. Naravno da nisam krivila svoje roditelje niti sam osjećala neku ljutnju zbog toga ali i dalje bih bila ushićena pri pomisli da sjedim za volanom. Nekoliko godina kasnije, u 23. godini pružila mi se prilika da polažem i do neba hvala mom stricu zbog toga. I ne, nisam vozila poslije toga. Tek ponekad, kad bi moj brat imao strpljenja, pustio bi me na mjesto vozača ali ja nikada nisam insistirala jer sam uvijek živjela po onoj: „Šta imam-imam i zadovoljna sam“. Vjerovala sam da ću jednog dana imati svoje auto koje ću moći i ogrebati i, ne daj Bože, udariti, i upadati u rupe a da mi niko ne prigovara zbog toga.

Kockice su se složile i nakon dvije godine sam, uz pomoć istog onog nestrpljivog brata, kupila auto. Svoje auto. Mali, crni, ženski, registrovan na moje ime. Brat je imao više povjerenja u mene nego ja sama čim me je već drugi dan pustio da sama idem u grad. Nije da je bilo lako ali malo po malo, stekla sam rutinu. I uživala sam u vožnji.

Nakon dva mjeseca svakodnevne vožnje, uputila sam se u Pulu, udaljenu skoro 400 km, sa mamom koja nije vozač i sinom gore pomenutog brata. Taj put mi je bio prekretnica i znala sam da poslije toga mogu bilo gdje.

Danas, sa pet godina aktivne vožnje, mogu neskromno reći da sam dobar vozač iako sam žena. I da su predrasude ono što koči žene da sjednu za volan i krenu tamo gdje žele ili moraju. Znam mnogo žena koje su dobri vozači. Znam i mnogo takvih muškaraca. Ali, znam i one druge, loše vozače, zar je važno da li je on ili ona?

Ako ne vozite, sigurno znate koliko puta ste čekale nekoga da vas odveze, dođe po vas. Koliko puta je vaš vozač morao čekati da nešto obavite i, znajući da vas čeka, koliko ste žurile i u toj žurbi možda nešto pogrešno uradile. Ruke pune, teret težak a vi morate pješke ili autobusom a, u velikom broju slučajeva, auto u garaži.

Auto više nije luksuz, postao je potreba. Valjda nas način života na to navodi ali meni je mnogo lakše otkako vozim. Znam da nemaju svi tu sreću da polažu ili da imaju auto na raspolaganju ali znam i da ima onih koji imaju sve uslove pa opet idu pješke. Strah, predrasude, izostanak podrške muške strane (brata, oca, muža), sve to utiče na naš odnos prema vožnji.

Prvih dana svoje vožnje razbila sam retrovizor prilikom okretanja. Taman sam se spremila da mamu odvezem kod sestre kod koje dugo nije bila (upravo zbog prevoza) kad, ja u rikverc i u komšijinu ogradu. Gledam svoju mamu, vidno razočarana, očekivala je da odustajemo od puta ali nisam dozvolila da me to pokoleba. Vozila sam i bez stakla u retrovizoru i dan-danas me podsjeća na taj mali peh koji mi je, ipak, dao pozitivan podstrek.

Sjećam se i, kad god bih izlazila iz dvorišta (blaga uzbrdica), brat bi stajao na balkonu da vidi kako ja to radim i sve bi bilo dobro dok ga ne vidim. On mi je zadavao najveću tremu ali mi je i njegova podrška bila najznačajnija. Znajući kakav je kritičar, bila sam ponosna kad je jednom izjavio da se sa mnom (nakon mjesec dana) ne boji sjesti u auto dok se sa xy osobom boji i nakon godina iskustva.

Želim vam poručiti da se ne plašite. Ako imate vozačku dozvolu koja samo skuplja prašinu i muža/brata/oca koji nisu voljni da sjednu sa vama za volan i strpljivo vam pomognu da obnovite ono što ste naučile od instruktora, uvijek postoji neko ko bi vam pomogao. Vjerujem da auto škole nude časove obuke i za one koji su već položili i sigurno su povoljniji nego za vozače-učenike. Stići ćete tamo gdje do sada niste. I, nikada nije kasno ako to istinski želite.

 

Praznina

Prolazim kroz razna mjesta, posmatram one kućice sa baštom, prepune cvijeća, drvene ograde, ljetnje kuhinje… i čini mi se da mi nešto nedostaje. Postoji jedna praznina u meni o kojoj nikome ne pričam, za koju niko ne pita a svi znaju za njeno postojanje. Praznina koja je najglasnija ljeti, kad sunce najjače sija.

Postoji jedna kuća u cvijeću. Sjećanje toliko jako da još osjećam miris zrelog grožđa, prijatnu hladnoću trave kad se, poslije ručka, svi raskomotimo i gledamo u nebo. Hladna bunarska voda iz limene činije. Trešnje najslađe na svijetu. Lastavice u štali. Linda koja neumorno laje. Jedna klupa pod starom lipom. Jedna kapija za auto a jedna za pješake.

Nedostaje mi moje selo. Moja stazica do kuće, cvijeće od kojeg se ne može proći. Nedostaje mi ona reza na kapiji, obavezna za zatvaranje. Čak i ustajao vazduh u sobama, prašina iz jastuka. Nedostaje on koji je sve spajao. Nedostaje osjećaj koji nikada više neće biti isti.

Ostala bi praznina i kad bi se sve ponovilo sada, kao da je bilo tada. Neka sjećanja ostaju samo sjećanja. Lijepa i tužna.

Ravnopravnost, postoji li!?

Davno sam shvatila da ravnopravnost žena i muškaraca nikada nećemo postići, bar ne u onim segmentima u kojima meni smeta to što nismo isti. Sada pokušavam da se pomirim sa tim, i to samo zato da bih ja bila mirnija. Kad završim sa radnim vremenom na poslu, čeka me radno vrijeme kod kuće i uvijek mu to prigovaram. Zato lakše podnosim njegov prekovremeni posao koji obavlja u kući dok ja pravim ručak. Tješim se da je to ta ravnopravnost.

Ali, ne smeta mi to toliko koliko mi smeta okolina, komentari, predrasude, vjerovanje da imaju pravo da upiru prstom u tuđe živote i odlučuju šta je ispravno a šta ne. Sjedimo nekidan nas troje u piceriji uređenoj taman za duševni mir, raj za oči, prostor za djecu, zelenilo, bazen… Ona nema mira pa je naizmjenično pazimo, vodimo na tobogan, ljuljašku, vrtuljak. Do nas sjedi par, takođe sa djetetom. Sa naše druge strane dvije dame (bar naizgled), između 50 i 60 godina, dovoljno blizu da ih čujem.

U jednom trenutku dolazi konobar, donosi porudžbinu paru do nas. Dijete neće da jede, mama i tata se bore i na kraju, tata ga vodi da se igra dok mama jede. Sasvim normalna situacija. Bar sam ja tako mislila. Dame sa druge strane nisu. Slušam ih i ne vjerujem: „Vidi ti nje. Gospođa ni prstom da mrdne, važno da svoju gu*icu nahrani. Našla mekušca za muža pa može jesti u miru dok on trčkara za djetetom. E ne bi’ joj ja to dozvolila, ta bi meni doručak u krevet nosila“.

Nisam od onih koje imaju komentar na ovakve izjave, nekako mi neprijatno da odgovaram starijim ljudima ali nisam odoljela da ih pogledam i mislim da ih je taj pogled posramio više nego bilo kakve riječi (ali samo zato što je neko čuo njihov razgovor a ne zbog toga da li su u pravu ili ne). Uskoro su otišle. I sigurno ostale u svom ubjeđenju da je ona loša žena a on papučar samo zato što je ustao za djetetom dok je ona, zaboga, jela u miru. 

Možda sam i ja, nekada davno, ovako razmišljala. Nekad, kad sam bila klinka i nisam znala šta su prave obaveze. Sada znam da je taj muškarac ustao da bi svojoj ženi priuštio bar jedan obrok u miru, bez prekidanja. Da ta žena često i ne ruča na vrijeme jer ima nekog čije je bilo šta važnije od njenih osnovnih potreba. Da je taj muškarac pravi muškarac, onaj koji, možda, ne pravi ručak i ne pegla veš ali podržava ravnopravnost. A ravnopravnost nije uvijek u čistoj podjeli poslova već u jednakom pravu da radimo (šta god to bilo), da odmaramo, da njegujemo sopstvenu ličnost, da se posvetimo onome što volimo. I, ono najvažnije, da budemo ravnopravni i u roditeljstvu.

I sretna sam što imam takvog muža koji je dao povod „damama“ da i nas na isti način komentarišu. I više se neću ljutiti na njega kad, tek nakon treće molbe, usisa kuću. Biću srećna što još ne moram i doručak u krevet da mu nosim (sreća pa ih nije čuo, svidjela bi mu se ideja 🙂 ). I što nemam damu za svekrvu već ženu koja je naučila svoje sinove da poštuju svoje žene.

Kako kradem vrijeme sama od sebe!?

Poslednji post je bio na temu prezaposlenosti. I kad sam ga pisala, mislila sam da ću nakon toga nastaviti, nakon dan, dva, opet nešto napisati ali nije išlo. Stalno se vrtim u nekom krugu sopstvenih obećanja, ludih radovanja i predrasuda. Mislim (ma čvrsto sam uvjerena) da sam ja drugačija od ostalih i da mogu sve. Sinoć sam, sva žalosna, konstatovala da sam postala prava žena. Pa ne mogu da odvojim vrijeme samo za sebe, kao da mi neko brani!!! Čak ni na godišnjem odmoru! Danas sam sve ostavila i evo me, u svom kutku koji me opušta.

Tražila sam načine da što manje vremena potrošim a što više posla uradim. I ide nekako ali potrošim toliko energije da nisam ni za gledanje TV programa koji ne iziskuje nikakav napor a kamoli za nešto zbog čega bih morala uključiti moždane vijuge. Kad je već tako onda pokušavam da između redova pronađem nešto samo svoje, nešto što me opušta. Da ste vidjeli moju sreću kad sam shvatila (nakon skoro godinu dana) da na telefonu mogu skinuti aplikaciju za wordpress i da mogu čitati (samo čitati, koliko sam za sad istražila) i kad nemam internet konekciju. Kako volim čitati uz doručak, ručak, večeru, pauzu na poslu koristim za hranu i blogove. Dok čekam muža da završi sa poslom, opet čitam. Čekam ga tačno ispred vrtića pa se istovremeno smijem dječijim biserima i onome što me je oduševilo na blogu, čega nije malo.

Ručak pravim za dva dana, ponekad i zaledim ono što je pogodno za to (hvala Jelena :)) pa dobro dođe. Zapisujem sve obaveze mada mi se mama uvijek smije kad to spomenem ali ne odustajem. I u školi sam isto to radila i dobro se osjećala kad prekrižim „zadaća iz matematike“. I sad se dobro osjećam kad prekrižim „peglanje“. Mislim da na taj način skraćujem poslove za ono vrijeme razmišljanja „šta ću prvo uraditi kad Ona zaspi“. Unaprijed osmislim i plan kuhanja za cijelu sedmicu.

Sad, kad sam počela raditi shvatila sam koliko znači slobodno vrijeme. Koliko sam zapravo vremena imala dok nisam radila i koliko nisam znala da ga iskoristim. Danas mi je četvrti dan godišnjeg odmora i tek danas sam prvi put čitala knjigu dok je Ona spavala (prvi dio) i pišem blog dok Ona opet spava (drugi dio). Ovo mi hrani dušu a sigurna sam da svaka od nas ima nešto što joj je važno i što je ispunjava a samo je njeno. Ne smijemo to izgubiti ako ne želimo da izgubimo sebe.

Pročitala sam nešto dobro i želim to da zapamtim: „Svi mi imamo neku definiciju koja nam omogućava da postojimo i ta definicija je naš splav na kome plovimo po uzburkanom vremenu, na kome možemo da stignemo do ušća a da ne poludimo“ (Suzana Tamaro, „Zauvek“). Ovo je moja. I zato, čitam vas svaki dan a bar jednom sedmično, naći ću vremena da pišem.

 

(Pre)zaposlena mama

Nisam vjerovala da necu imati vremena za blogovanje. Pocela sam da radim i mislila sam da sam ja ta koja sve moze. Mjesec dana ranije ispitivala sam drugaricu o nacinu organizacije i rekla mi je da na kraju kuca trpi. Kod mene je sve islo glatko prve sedmice. Kuci sam u pola pet, rucamo ono sto sam spremila prethodne veceri, igramo se, setamo, mazimo do devet. Kad Ona zaspi, ja spremam kucu, ves, rucak i sve ostalo i to je uglavnom do iza ponoci. I trajalo je punih sedam dana. Puna energije, volje, elana…
A onda me polako stizao umor. Cesto sam posezala za racunarom u zelji da citam i pisem ali nisam imala snage. Kad sve obavim, glava sama pada. Shvatila sam sta je htjela da kaze moja drugarica. Ako kuca ne bude trpila, trpjeces ti.
Onda sam sebi zacrtala da sve sto imam uraditi mogu do deset pa  od devet do deset malo pozurin i opet stignem. Do pola jedanaest da budem spremna za krevet a onda pred TV, racunar, knjigu ili stvarno u krevet, kako mi odgovara. I mnogo bolje funkcionisem i osjecam se bolje otkad to praktikujem.
Kuca trpi ali Ona je zadovoljna, mama je stalno uz nju a to mi je najvaznije.
Pozdravljam vas do iduceg slobodnog vremena.