Vrišti, baca se? Ma neeee…

Nedavno mi neko reče da djeca moraju proći fazu bacanja, vriske i ljutnje kad nije po njihovom. „Ne i moje“, naravno da sam pomislila. Danas me je razuvjerila. Nakon temperature i malaksalosti zbog koje smo joj sve dopuštali dva dana, pomislila sam da smo je malo razmazili i da ćemo se brzo vratiti na staro.
Vjetar koji je neumorno duvao cijeli dan, nije nam dozvolio da dugo budemo vani.

image

Tu je već nastao problem, kako ući u kuću. Otimanje i vrištanje kakvo do sada nisam od nje doživjela.
Čim smo ušle, odmah je zatražila crtani. Pošto nisam dozvolila, daljinski je za čas bio na podu, uz glasan tresak.
Izvukla sam ono što je interesantno kad ništa nije. Dušek. Da, dušek za plažu. Skakanje, klizanje, zabava… ali ne i danas. Nespretan pokušaj da se popne rezultirao je vriskom i plačem toliko da bih, da nisam bila tu, mislila da je pala. Onda, u nemogućnosti da ga namjesti kako ona želi i da meni objasni kako, opet ista reakcija, uz dodatno griženje dušeka.
Svi moji napori da je zainteresujem i zadržim „normalnu“ u kući, bili su uzaludni. Čak i kad je, sakriveno iza ormara, našla ogledalo i dala mi ideju za novu igru.

image

Osjećala sam se kao dijete dok sam flomasterom šarala po njemu, crtala ono što je ona tražila i smijala se sama sebi što nemam pojma o crtanju zivotinja.  Na nešto što nije trebao biti  ni blizu patke ona je pokazala i rekla“kva kva“. Ni ova zanimacija je nije dugo držala. Prije nego što sam se sjetila da ovo radim zbog nje a ne zbog sebe, Ona je već lupala po vratima i plakala.
Pustila sam je vani, bar kratko. I ona je mene pustila da budem dijete.
A ta faza vrištanja i udaranja, znam, mora je proći. Al više i ne pomišljam „ne i moje dijete“

Advertisements