Gdje je nestala moja kreativnost!?

Šta se desilo sa mojoj kreativnošću – ne znam. Ili možda znam ali to nije dovoljno dobar razlog. Da mi neko drugi kaže da zbog jurnjave posao-vrtić-kuća nema nekoliko sati sedmično ili bar mjesečno da se posveti svom hobiju, ne bih mu vjerovala. Nije do vremena, više je do ljenosti i uljuljkanosti u svakodnevnicu života. Često uhvatim sebe kako, dok sam kući, čekam da krenem na posao i dok sam na poslu, čekam da krenem kući. Maštam kako ću  sutra sa  Njom lijepiti nove sličice, kako ćemo crtati i izmišljati nove igre. Maštam kako ću sutra na poslu bolje rasporediti obaveze, kako ću uraditi više i bolje nego danas. Maštam kako ću pitati svoju mamu gdje da idemo ovaj vikend samo da bih provela vrijeme sa njom. Maštam o svemu. A sjedim i čekam to neko sutra.

018_primary

slika preuzeta sa interneta

Prekorjevam se što je tako, ne prvi put. Toliko puta do sada sam pisala i pričala o tome. Ali čini mi se da nema efekta dok ne napišem. Valjda me bude stid same sebe što se ne znam organizovati. Što, ako mi jedna stvar krene kako ne treba, ne ispravljam ni druge već puštam da sve pada u vodu. A ne treba tako znam. Samo mi treba podrška same sebe, dogovor sa samom sobom da tako više ne ide i ne može.

I malo, samo malo više vremena za sve što bih htjela 😉

 

Advertisements

Osvrt

Vrijeme prolazi. Život nam neprestano dovodi jedne a odvodi druge ljude. I to je u redu ali ponekad se upitam, sjeti li se mene neko kome sam nekad bila važna, da li sam obiljeljižila nečiji dio života dovoljno snažno da poželi opet da me vidi, da poželi da se vrati u vrijeme i okolnosti koje su nas spojile.

Neke ljude nikad nisam upoznala a osjećala sam ih kao svoju porodicu. Neki su me zaboravili, neke sam zaboravila ja a neke možda i svakodnevno imam priliku sresti. Ali šta bismo rekli i kad bismo zastali? Da li smo isti oni od prije deset godina,  iste priče, iste sreće i tuge?

Možda će se neko i pronaći, možda je baš neko od vas nekada davno, prije deset godina, na blog.ba sagradio svoj blog i osjećao se dijelom neraskidive zajednice, tugovao sa svakim pucanjem istog i konačnim gašenjem krenuo nekim novim putevima, boljim ili ne, potpuno je svejedno ali više nikada istim.

Hvala onima koji su, ne samo čitali već davali bezrezervnu podršku u bolu koji me je tada tjerao  da pišem. Neki ljudi su ostavili neizbrisiv trag i voljela bih vratiti taj osjećaj nemoći i snage u isto vrijeme baš zahvaljujući njima.

Nova godina za dobar početak

Dobro je počela. Ova 2017. godina koja nije obećavala ništa i od koje nisam očekivala ništa. Izgleda da se najbolje stvari dešavaju baš tada, kad digneš ruke od svega, uživaš u onom što imaš i puštaš da stvari idu svojim tokom.

Od 01.01.2017. rješenje za posao u struci. Toliko dugo čekano i željeno, i zbog plate i zbog lične satisfakcije. Zbog osjećaja da nije uzalud sav trud i učenje, napori da dokažem da znam, da mogu, da zaslužujem.

Objavljen tekst u Lolinom konkursu „Ljudi s olovkama“. Napisan u dahu, nastao u toku vožnje biciklom, prijavljen bez ikakvih očekivanja a ipak objavljen. I donio osmjeh, radost i još jedan razlog za sretan početak ove godine.

Ona raste, uči, postaje „prava cura“ kako voli da kaže. Iz vrtića donosi nova znanja, nove vještine pa me nasmije kad kaže: „Mama, znaš li da krtica kopa zemlju“ a i iznenadi sa masom novim pitanja: „Zašto mi nisi rodila brata ili djevojčicu da žive u našoj kući? A kad ćeš? A kako će doći u stomak? A kako je Aleksa dobio sestru a ja nisam?“.

Ja sam postala mirnija i spokojnija. Nekako se sve odvija tokom koji priželjkujem. Ne tražim mnogo i imam dovoljno. Dovoljno ljubavi, sreće i zdravlja za svoje najdraže. Isto želim i vama…