Jedan dan iz Njenog ugla

Mmmm, kako je toplo pored mame i tate, kome da se približim? Ništa ne vidim, izgleda da još nije ni svanulo. Nasloniću se na mamimo rame, valjda je neću probuditi…… Uh, šta to bi? Udarila sam se. O NEEE!!! Opet su me stavili u krevetac. „AAAAAAAA, maaaamaaaaamaaaaammmmaaaa……..“ (tišina) Hm, zašto ne reaguje? Moraću glasnije „MAAAAAAAAAAAAMAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA“. Eno je, ustaje. TO!

Opet sam pored njih. Život je baš lijep. Mama me mazi, tata mi pjevuši. Misle da ću još spavati a ne znaju da je vrijeme za buđenje. Malo ću je štipnuti za obraz. A tatu ću povući za nos. To je to. Evo ih. Konačno me gledaju. I smješkaju se. Baš su simpatični kad ih ovako probudim, znam da su srećni jer bi bez mene prespavali cijelo jutro i dan bi im propao.

O, ne. Mama mi skida pidžamu, slijedi presvlačenje. Volim ja to ali, daj mama, pusti me nekad da hodam bez pelena. Pa šta ako se svaki put upiškim na tepih ili krevet? Uvijek ti to središ. Pranje zuba? MOŽE. Ali nije mi jasno kako to da, kad tata pere zube, uvijek ima neku zanimljivu pjenu kojom me zasmijava a kod mene ništa. Baš bezveze.

Eno mame kuha kafu. I sprema mi doručak. Ali, ništa ne vidim, nešto zvecka. Pokušavam se popeti uz njenu nogu a ona se smije. „Aaaaaa“ Kako može da mi se smije? Zar ne zna koliko je ovo važno? Uzmi me, mama. „Aaaaaaaa, mama“ Konačno, pruža mi ruke. Vidjeću šta pravi. Oh. Vodi me tati. Tata pije kafu ispred kuće zato što puši. Mama kaže da je to ružno. Pijesak, jupi. Tata, vidi kako leti. Još je i ukusan. „Jeeeeeeee“ Ali, tata, zašto mi ne daš da jedem pijesak, pa šta će mi biti? Vadiš me iz školjke, hoćeš da šetamo. U kolica? „Neće, neće, aaaaaaa“. 20140816_072626

 

Zove nas mama. Mama spasioc. Doručak? Pa mama, najela sam se pjeska, što me pitaš šta mi je to oko usta. Zašto se hvataš za glavu!? Evo, jedem. Sviđa mi se ovo što je napravila ali me nervira što mi svaki put ona daje. Zašto me ne pusti da sama jedem, kao da sam mala? Vidi, mama, vidi kako ja to radim. Prvo uzmem u ruku pa u kašiku pa bacim na pod i onda pojedem. „Jeeee“. I malo otplešem. Zar nisam slatka? Sve sam pojela.

 

Vodi me vani. Baš sam sretna. Idemo u šetnju. Gdje je maca? I cuko? Znam ja gdje su, trčim prema njima. Uh, kako sam zapela. Pala sam, mama neće da me podigne. Kaže da to nije ništa i da polako ustanem. Dobro, mama. Eno je…. „Eeeee, Maaa, Maaaa…“ Prilazi mi, baš je neka umiljata. Hoću da je zagrlim, mama mi ne da. Bolje da sam sama krenula u šetnju. A maca se ne buni, hoće i ona da je zagrlim. „Maaaaa, Maaaa“ Moja mama je baš bezobrazna, opet me odvlači od mace. Aha, eno i cuke. Da samo znate kako su njih dvoje zanimljivi. On veliki i žut a ona malena i crna. I igraju se zajedno. I on ide prema meni. „Va, Va…“ Oh, ne, trči. Mama, uzmi me. „Aaaaaaaaa“. Zamalo. Hvala ti mama.

DSCN5919

Šta, zar već? Idemo papati? Ne razumijem te, mama, zašto tepaš? „Ća, Ma…“ Pozdravljam se sa macom.

Tata opet nešto radi. Moj tata puno radi ali uvijek ga nekako odvučem da se igramo. Zanimljivo je ono nešto kod njega. Šta je to, tata? „Naj, naj“ Tražim da mi da a on ništa ne razumije. Čudni su ovi moji roditelji. Mama me vodi u sobu, daje mi neku flašicu a ja neću to. Zašto je ovako obučena? „Sis, sis“ mama, daj mi siku, šta ti je? U zadnje vrijeme mi ne daš moju siku!!! „Aaaaaaaaaaaaaa, aaaaaaaaaa, aaaaaaaaaaaa, aaaaaaa…“ Još samo ovaj put, neću dudu. „Neće, neće, aaaaaa“ O, mama, pa zašto se opet hvataš za glavu? „Aaaaa, aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa“ TO! Sika! „Sis, sis, sis… mmmm“ Konačno. Laku noć, mama.

———-

Šta se to čuje? Nešto kucka. „AAAAAAAAA“ Brza je. Grli me moja mama. Miriše na kafu. Šta, opet pije kafu? Čekaj, čekaj, nije je jutros ni popila. Nešto kucka po računaru, bila sam u pravu. Crtani! Daj crtani! „Cali, cali“. Smije se svaki put kad tražim crtani i uvijek samo preklopi onaj laptop. Baš je bezobrazna moja mama. „Cali, cali. Aaaaaaa. Cali, cali“

Opet mi pravi onaj super sok. JUPI, baš ti hvala, mama. Vidi kako se radujem, vidi kako pravim super crvene tačke po zidu kad protresem flašicu. Mama se hvata za glavu. Šta li joj to znači!?

Vodi me u sobu da se igramo. Dosadna je sa ovim novim tepihom. Stalno mi pokazuje neku pticu i pita gdje je ptica. Pa tu je, mama, zar još nisi naučila gdje je ptica!? Jeste, šaren je i zanimljiv je ali dosta više. Pusti me da se igram. Neću bebu. Ni medu. Ni kućicu. Ni loptu. „Neće“ Daj mi on spravicu iz koje se čuje muzika. Baš je super kad okrećem ovo dugme i čuje se sve glasnije. „Eeeee, aaaeeeaeaeeeaeeaaea“ Vidi, plešem. Baš sam super. Idi, mama, kuhaj ručak. Pusti me da budem malo sama.

——–

Dan je baš brzo prošao. Igrala sam se sama, pa sa tatom a onda je došla i mama i baš nam je bilo super. Smijali smo se. Bili su baš smješni kad su pokušali da ponove moje riječi. Izgleda da me nisu razmujeli da se kaže IZAĐI umjesto ĐAĐ, kako su oni govorili. Zamislite kako to smješno zvuči. Odrasle osobe a kažu „Đađ“. Pa ni ja, ovako malena, ne tepam. Ali, dobro. Volim ja njih. Posebno kad me ljube istovremeno i škakiljaju.

Čujem je kako govori tati da je vrijeme za kupanje. A meni kaže: „Idemo tuš, tuš“ Vjerovatno misli da ja ne znam šta znači kupati se. Radujem se. Baš je super kad ja uzmem tuš, voda pršti na sve strane. Hahaha, mama je sva mokra. Ali, opet se hvata za glavu. Sve mi je jasno, samo to ne.

Oblači me, baš mi je sad lijepo i toplo. Idemo u krevet. Sad će i moj najdraži dio. O, ne. Opet mi ne da siku. „Sis, sis, naj, naj“ Mama, daj mi siku, pa šta se to dešava sa tobom. Dugo se svađamo, moja mama i ja. Pravi se da ne čuje šta joj govorim. Daje mi dudu. „Neće“ Šta će mi to, hoću siku i tačka! „AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA“. Umorna sam, spava mi se a ona je tako uporna. Opet se hvata za glavu. Sad me već nervira. „AAAAAAAAAAAAAAAAAA….. AAAAAAAAAAAAAAA“. Evo tate. Ali, tata nema siku, neću tatu, hoću siku. „AAAAAAAAAAAAAAA“ Mama izlazi. Sigurno se naljutila. „Tatatatatata“. Umorna sam, zaspaću. Ali, prije nego što zaspim, tata, mislim da mamu boli glava. Cijeli dan se hvata za glavu a ja sam tek sad shvatila. Možda mi zato ne da siku, pustiću je večeras.

Noćas ću je zeznuti. U snu ona neće ni znati da me je podojila.

Laku noć svima.

Njeno vrijeme

Ovo su oni dani kad samo želiš da se ušuškaš pod toplu deku, piješ čaj i čitaš neku opuštajuću knjigu ili gledaš dobru komediju. Kad je vani hladno dovoljno za prvu vatru i nekako si raspoložen samo za ljenčarenje jer, konačno, ne radiš za vikend.  Takvo je moje raspoloženje trenutno. I imam cijeli jedan sat da iskoristim samo za sebe jer Ona spava. Kad se probudi, mogu zaboraviti i na deku i na čaj, trčaću za njom ili ćemo se igrati zajedno, ležati sigurno neću.

Shvatam da je prošlo vrijeme djetinjstva. I mislim da ne prolazi sa godinama već sa dolaskom djeteta. Ne zato što prestajemo biti djeca, što smo kao ozbiljniji i zreliji već zato što tek tada počinju one odgovornosti za čije izbjegavanje nema opravdanja. Mogla sam ja ranije sve da ostavim i da radim ono što želim. Sada mogu da ostavim sve da bih se Njoj posvetila, Ona ne čeka, ne pita, ne moli. Ona zahtjeva a ja sa radošću odgovaram. Jer, sada je moje vrijeme njeno i tu nema pregovora.

 

Kao što je moja mama uvijek bila pored mene, pokrivala me kad zaspim, dočekivala me toplim doručkom, oslobađala me mnogih tereta zbog kojih danas osjećam sigurnost, tako i ja Njoj želim biti podrška. Biti Mama kao što je moja Mama meni.

A ušuškivanje pod toplom dekom neka sačeka još nekoliko godina.

„Šta će ti troje djece!?“

Iz nekog razloga ljudima je čudno kad kažem da želim imati troje djece. Naravno, ako mi priroda dozvoli, tu želju ću sprovesti u djelo. Tako sam planirala još od djetinjstva jer imam i brata i sestru i oboje imaju po troje djece i bilo bi mi žao da moje dijete ima samo jednog brata ili sestru ili, još gore, nijednog.

Ono što me je potaklo da pišem na ovu temu jesu (glupi) komentari i pitanja na vijest o trećem djetetu moje kume. Poznajemo se od 12. godine i otkad se udala govorila je da planiraju bar troje djece. Prvo su dobili djevojčicu, pa nakon nekih problema i drugu djevojčicu. Ponovo su nastupili slični problemi ali je prije manje od mjesec dana postala majka i jednog dječaka.

Pogađate, komentari su ovog tipa: „Ah, to su oni htjeli dječaka pa zato su išli na treće djete“, „Šta, omaklo im se!?“ i slično. Naježim se kad to čujem. Ona je samo primjer. Takvi su komentari  za sve parove koji imaju trojeili više djece. Ako je prvo dvoje istog pola, onda su htjeli suprotan pol. Ako su različitog, onda im se omaklo. Ni slučajno nisu dobili treće dijete zato što tako žele.

Ja sam treće dijete. Neki se ne ustručavaju da kroz šalu kažu da sam se „omakla“ roditeljima, posebno zato što sam 10 i 12 godina mlađa od sestre i brata. A zapravo sam željeno i planirano dijete. I ništa mi nije nedostajalo, naprotiv.

Tako se i meni čude. Šta će mi troje djece!? Kriza je, zaboga! Kao da sam rekla da ću kupiti tri haljine pa šta će mi ta treća kad imam dvije. Ja ne osuđujem one koji žele jedno ili nijedno ili desetero. Bilo bi lijepo kad bismo svi mogli ostvariti svoje želje ali svoje a ne tuđe, u tome je sreća. Društvo je sklono tome da određuje šta je ispravno a šta ne pa ako neko ima samo jedno dijete, često ga pitaju kad će drugo (iako taj neko možda ne može imati drugo, o tome se ne razmišlja). Ako nema djece, takođe slijede pitanja šta čekaju. Ako već imaju dvoje, pa stvarno, šta će im treće? I ja se pitam!!! Mora da sam svojima višak 🙂

 

 

Mama detektiv

Uvijek sam bila ponosna na svoju mamu. Kao dijete sam mislila da ona sve zna i moze, uvijek je radila i muske i zenske poslove jednako dobro. I nikad joj nije bilo tesko niti je nesto boljelo. Sad, kad vise nisam dijete, znam da se zapravo nikada nije zalila na bol ili umor kao sto se ni sada ne zali. A itekako su prisutni.
I danas sam ponosna na nju. Pored svih poslova koje mora i ne mora da obavlja pronalazi vremena i za surfanje internetom. Kako redovno prati moj blog u Blogogradu, nisam se iznenadila kad je rekla da je citala nove tekstove, mada me zbunilo sto ne spominje pjesme. A ona je, zapravo, pronasla ovaj blog. Kako, to je misterija.
Kaze da je citajuci stil izrazavanja, pomisljala da sam to ja a onda su joj neke cinjenice u tekstovima to i potvrdile. Potvrdio je vjerovatno i moj izraz lica i zbunjenost kad mi je to rekla.
Ponosna sam na nju sto u 62. godini koristi racunar, laptop, mob.telefone kao da joj je 20. Bez teskoca prihvata novu tehnologiju i tempo zivota.

Draga mama, kad ovo budes citala, vjerovatno ces vec pojesti prve kiflice svoje najmladje cerke i najstarije unuke pa samo da ti porucimo da smo u kuhinji napravile haos ali nista nismo razbile niti prosule.

image

Recept za kiflice drugom prilikom.