Prinudni odmor i uživanje u sitnicama

Iz jednog lijepog razloga kome ne želim unaprijed da se radujem, primorana sam da narednih nekoliko mjeseci provedem kod kuće. I teško mi je palo, uprkos potrebi da se malo odmorim, želji da radim stvari za koje nikada nemam vremena jer uvijek postoji nešto važnije. Opirala sam se, tvrdeći da nisam seka-persa koja se samo žali na nešto pa sam ćutala i kad mi se plakalo ali bilo je dovoljno jedno upozorenje pa da prihvatim svoja četiri zida. Prvih dana sam, kako sam i morala, samo ležala i gledala beskrajne reprize tv-serija i filmova, u jednom danu pročitala knjigu koja mi je bila dosadna. I onda mi je sve to dosadilo, mogla sam malo i da ustanem pa sam se u očaju upitala šta sad da radim a neki unutrašnji glas je govorio UŽIVAJ…

I uživaću. Pročitaću gomilu knjiga. Napraviću red u onoj ladici punoj papira. Konaćno ću prepisati sve one citate koji su mi se svidjeli a koje sam, shodno modernoj tehnologiji, slikala telefonom (da, slikala). Crtaću sa svojom djevojčicom, napravićemo kuhinju od kartona i lijepićemo sličice na vrata. Pisaću pjesme. Završiću priču. Uz topli čaj i pucketanje vatre kišu ću posmatrati iz topline svog doma. Pustiću mašti na volju i osloboditi svoju kreativnost. Vratiću se sama sebi. Složiću slike. Izraditi nove. Praviću ona komplikovana jela za koja mi treba više od sat vremena spremanja jer ću konačno imati vremena za to.

 

kreativnost-335x310

Sličicu sam posudila sa portala http://wannabemagazine.com

I vraćaću se ovim redovima kad god poželim da se vratim na posao, kad mi počnu nedostajati gomile papira i razočarane stranke.

Važno je ono što čekam, što nas troje zajedno čekamo. I dočekaćemo odmorni i sretni… 🙂

Advertisements

Gdje je nestala moja kreativnost!?

Šta se desilo sa mojoj kreativnošću – ne znam. Ili možda znam ali to nije dovoljno dobar razlog. Da mi neko drugi kaže da zbog jurnjave posao-vrtić-kuća nema nekoliko sati sedmično ili bar mjesečno da se posveti svom hobiju, ne bih mu vjerovala. Nije do vremena, više je do ljenosti i uljuljkanosti u svakodnevnicu života. Često uhvatim sebe kako, dok sam kući, čekam da krenem na posao i dok sam na poslu, čekam da krenem kući. Maštam kako ću  sutra sa  Njom lijepiti nove sličice, kako ćemo crtati i izmišljati nove igre. Maštam kako ću sutra na poslu bolje rasporediti obaveze, kako ću uraditi više i bolje nego danas. Maštam kako ću pitati svoju mamu gdje da idemo ovaj vikend samo da bih provela vrijeme sa njom. Maštam o svemu. A sjedim i čekam to neko sutra.

018_primary

slika preuzeta sa interneta

Prekorjevam se što je tako, ne prvi put. Toliko puta do sada sam pisala i pričala o tome. Ali čini mi se da nema efekta dok ne napišem. Valjda me bude stid same sebe što se ne znam organizovati. Što, ako mi jedna stvar krene kako ne treba, ne ispravljam ni druge već puštam da sve pada u vodu. A ne treba tako znam. Samo mi treba podrška same sebe, dogovor sa samom sobom da tako više ne ide i ne može.

I malo, samo malo više vremena za sve što bih htjela 😉

 

Kako odmaram dušu…

Kad počnu kiše, najlakše je „pasti u depresiju“ i kriviti ružno vrijeme za svoje loše dane. Zapravo, postoji li ružno vrijeme? Nije li prirodna smjena godišnjih doba ono što je lijepo, dešavaju se promjene, nije sve isto, monotono (mada, da se mene pita, ja bih zaustavila proljeće).

Imam i ja takvih, kišnih dana i čim sunce pokaže svoje zrake, eto i meni elana da uradim sve što sam odlagala tada, kad mi se ništa nije dalo. I odmah se osjećam lijepo. Ali, ne dam se, ne dam da mi život kvare sitnice poput kiše (koju volim gledati sa prozora u toploj sobi) koja pada danima. Tražim lijepo u malim stvarima, u prizoru koji odmara oči, u plodovima svog rada i tišini svog dragocjenog mira.

Male stvari me čine sretnom i kad mi dođe žuta minuta, posvetim se onom što volim i već mi je lakše. Tako su nastale ove sitnice, preuređene od običnih kutija i rokovnika. Malo papira i dovoljno volje i eto rezultata. U mom slučaju, sredstvo za opuštanje a kasnije i korisne stvarčice.

Pošto volim da pišem, prijateljice su mi poklonile naliv pero i olovku sa posvetom a ja sam bila uvjerena da takav poklon mora imati i lijepo mjesto za odlaganje pa je od ove kutije

DSCN1982

nastala ova

DSCN1984

 

Kasnije su one obične olovke počele da mi „bodu oči“ svojom jednoličnošću pa je od ovakvih

DSCN1989

nastalo ovo

DSCN1988

Ova kutija i rokovnici nisu stigli da se slikaju prije uljepšavanja ali važno je da su meni uljepšali vrijeme koje sam provela dok sam ih oblačila u novo ruho.

DSCN1991

To je bilo vrijeme kad je ova mala djevojčica još uvijek najavljivala svoj dolazak udaranjem u mamin stomak i pravljenjem akrobacija na svaki novi dodir. Sad nemam toliko vremena koliko bih željela da se posvetim tome ali bar znam šta ću raditi kad odem u penziju (ako je, uopšte, i dočekam ;))