Osvrt

Vrijeme prolazi. Život nam neprestano dovodi jedne a odvodi druge ljude. I to je u redu ali ponekad se upitam, sjeti li se mene neko kome sam nekad bila važna, da li sam obiljeljižila nečiji dio života dovoljno snažno da poželi opet da me vidi, da poželi da se vrati u vrijeme i okolnosti koje su nas spojile.

Neke ljude nikad nisam upoznala a osjećala sam ih kao svoju porodicu. Neki su me zaboravili, neke sam zaboravila ja a neke možda i svakodnevno imam priliku sresti. Ali šta bismo rekli i kad bismo zastali? Da li smo isti oni od prije deset godina,  iste priče, iste sreće i tuge?

Možda će se neko i pronaći, možda je baš neko od vas nekada davno, prije deset godina, na blog.ba sagradio svoj blog i osjećao se dijelom neraskidive zajednice, tugovao sa svakim pucanjem istog i konačnim gašenjem krenuo nekim novim putevima, boljim ili ne, potpuno je svejedno ali više nikada istim.

Hvala onima koji su, ne samo čitali već davali bezrezervnu podršku u bolu koji me je tada tjerao  da pišem. Neki ljudi su ostavili neizbrisiv trag i voljela bih vratiti taj osjećaj nemoći i snage u isto vrijeme baš zahvaljujući njima.

Praznina

Prolazim kroz razna mjesta, posmatram one kućice sa baštom, prepune cvijeća, drvene ograde, ljetnje kuhinje… i čini mi se da mi nešto nedostaje. Postoji jedna praznina u meni o kojoj nikome ne pričam, za koju niko ne pita a svi znaju za njeno postojanje. Praznina koja je najglasnija ljeti, kad sunce najjače sija.

Postoji jedna kuća u cvijeću. Sjećanje toliko jako da još osjećam miris zrelog grožđa, prijatnu hladnoću trave kad se, poslije ručka, svi raskomotimo i gledamo u nebo. Hladna bunarska voda iz limene činije. Trešnje najslađe na svijetu. Lastavice u štali. Linda koja neumorno laje. Jedna klupa pod starom lipom. Jedna kapija za auto a jedna za pješake.

Nedostaje mi moje selo. Moja stazica do kuće, cvijeće od kojeg se ne može proći. Nedostaje mi ona reza na kapiji, obavezna za zatvaranje. Čak i ustajao vazduh u sobama, prašina iz jastuka. Nedostaje on koji je sve spajao. Nedostaje osjećaj koji nikada više neće biti isti.

Ostala bi praznina i kad bi se sve ponovilo sada, kao da je bilo tada. Neka sjećanja ostaju samo sjećanja. Lijepa i tužna.

Opipljive uspomene

Izrađujete li slike? Onako kako smo to nekad radili. Ili ih, u skladu sa vremenom, čuvate u brižljivo sortiranim ili, pak, nabacanim folderima. Otkako su se pojavili digitalni fotoaparati, rijetke su situacije da sam otišla kod nekoga a on mi pokazao album sa slikama svoje novorođene bebe ili sa ovogodišnjeg ljetovanja, proslave Nove godine… Ako sam i vidjela slike, to su bile one na računaru, možeš lijepo da ih uvećaš pa da vidiš čak i nepravilnosti na licu. A možeš iste te nepravilnosti i da ispraviš pa da budeš onakav kakav želiš. Ali, da li je u tome čar?

Lijepo ih je vidjeti, zar ne!?
Lijepo ih je vidjeti, zar ne!?

Meni nije. Sa svakog ljetovanja donesem po hiljadu slika. Hiljadu škljocanja fotoaparatom. Ako mi se ne sviđa slika, lako je ponovim, vidim šta ne valja. Biram osvjetljenje, pozadinu, popravljam osmjeh, nečije zatvorene oči i sve slično o čemu smo nekad mogli samo da sanjamo. I ima to svoje prednosti, priznajem.  Ipak, od hiljadu slika, trudim se da izradim bar trideset. Da sačuvam uspomene u kutiji jer takve su mi draže nego na ekranu.

Znam, slike se ne izrađuju same. Koštaju. Kad sam počela da radim, odlučila sam da napravim kolekciju svojih uspomena i danas, kad ih gledam, shvatam da su vrijedile svake pare.

Posebno su mi značajne sad kad imam dijete, želim da joj ostavim ono što su moji roditelji ostavili meni. Ne pretjerujem, ne izrađujem svaku i trudim se da izaberem one koje imaju neko značenje (prvo hvatanje igračke, prvi snijeg, prva šetnja, prvi odlazak kod bake i slično) kao i one sa prijateljima i rodbinom. Isto tako, znajući koliko im to znači, svakog mjeseca obradujem i obe bake a osmjeh na njihovom licu je nenaplativ. Posebno kad mi jedna nedavno reče: „Nisam je vidjela juče. Ali, nema veze, gledala sam slike“.

Kad sve saberem, mjesečno na slike potrošim oko 10 eura. Nekome je i to mnogo, znam i razumijem. Ali, ne mora biti ni toliko. Da izradite po deset slika mjesečno (ako imate djecu) ili deset sa nekog važnog događaja, to bi bilo 2 eura. A deset po deset, dovoljno za album. Ni ja nemam više iz svog djetinjstva ali to što imam, vrijedi mnogo.

 

Skroman čovjek ima sve što mu je potrebno

Zadovoljna sam onim što imam. Nije previše, nije malo. Sasvim dovoljno za pristojan život. Valjda su me tome učili. Da budem skromna.

Sjećam se priče mojih roditelja, znate one priče iz mladosti. Zabavljao se tata sa nekom djevojkom, u međuvremenu upoznao moju mamu i požalio joj se na ovu (nesuđenu ženu) kako traži od njega da kupi bar neku zemlju u gradu, da tu prave kuću pa bi se udala za njega. Ne bi gospođa da živi na selu. A moja mama (tačno mogu zamisliti kojim je tonom to rekla) mu reče da ako nekog voliš, voliš ga gdje god da živiš. I tako se jedna ljubav završi a druga se rodi.

I uvijek mi je u glavi mamina izjava: „Bolje da daješ drugima nego da oni tebi moraju davati“ i uvijek se toga držim, čak i onda kad imam najmanje. A tada, čini mi se, imam najviše.

I svog dragog kad sam upoznala, vidjela sam u njemu tu skromnost i dobrotu. Dok smo kovali planove za budućnost, govorila sam mu da bih sa njim živjela i u šupi od par kvadrata. Sada, kad imamo kuću od 60 i kad nam je prostora uvijek malo da svim stvarima nađemo mjesto i kad razmišljamo gdje ćemo sa djecom, tj. gdje ćemo mi spavati kad nas istjeraju iz sobe, isto razmišljam. I u šupi bismo se sasvim dobro snašli.

Kad pogledam unazad, vidim sliku nas dvoje u praznoj sobi, sjedimo na dvije plastične stolice i jedemo kiflu i paštetu baš na ovom mjestu gdje sada pišem. I plešemo uz taktove muzike sa telefona, nosi nas ljubav i osjećaj slobode. Vidim nas i nešto kasnije kako uživamo u prvim mjesecima braka pa onda kako prolazimo kroz prvu (finansijsku) krizu i dolazimo u fazu da bukvalno nemamo šta da jedemo a to krijemo od svojih. I preživjeli smo. Nije da nije bilo razmirica ali sve je to ništa kad padnemo jedno drugom u zagrljaj i počnemo se smijati sopstvenoj muci. I to je bilo lijepo.

Sada, kad oboje imamo posao, pristojno zarađujemo, maštamo o novom autu i parčetu zemlje pored rijeke, u netaknutoj prirodi, često se zapitam da li bismo bili još srećniji u onoj šupi o kojoj smo nekad sanjali. Možda bi nam sreća bila jednaka ali bismo je bolje vidjeli da nemamo sve što imamo, iako ni to nije mnogo.

Večeras smo se prisjetili početka i iskušenja koja su nas ojačala. I sretna sam. Želim više ali ne po svaku cijenu. Želim život i zdravlje. Za ostalo, pobrinućemo se sami. I ne plašim se krize u svijetu. Plašim se sile prirode.

Divan dan

Uživate li u ovim prelijepim danima, u ulicama prostrtim žutim tepihom, nebu bez ijednog oblačka. Iako se sitnim koracima bližim tridesetoj, jesen mi uvijek priziva školske uspomene. Ništa ljepše od ranijeg odlaska u školu kako bismo se igrali lastiša ili iz prikrajka posmatrali simpatije dok igraju fudbal. Tako bar izgleda sa ove vremenske distance.

Mislim da sam tada žurila da odrastem. Mislila sam da je „odrasti“ pojam, da će se nešto veoma važno desiti kad završim školu i postanem „svoj čovjek“. Mogu reći da sam to postala i prije završetka školovanja ali jedino važno što se desilo jeste mnoštvo obaveza i nedostatak slobodnog vremena.

Skoro svakodnevno prolazim pored zgrade u kojoj sam naučila prva slova, koja mi je usadila uspomene tako žive u sjećanju da još mogu da osjetim miris lipe ispod prozora učionice. Ali, ne vidim djevojčice koje igraju lastiš. Dječaci se još nekako i drže lopte. Ne vidim ih da žure prema školi niti da u grupama jedni druge zadirkuju na onaj dječiji, bezazlen način. Možda se samo meni tako čini, možda je to iz njihove perspektive isto kao što je bilo nekad. A možda, baš kao i mi, samo žure da odrastu.

I sad, kad sam odrasla (ma šta to značilo), šetam ulicom, namjerno idem po lišću da osjetim ono šuškanje, trudim se da čujem ptičicu koja uporno cvrkuće na drvetu u mom dvorištu i pitam se gdje je nestalo djetinjstvo. I kako to da tada nisam znala da uživam u onom u čemu bih sada sigurno svim srcem znala.

A možda se samo zavaravam. Živim i u ovom trenutku i trudim se da upijem svaki atom energije kojom zrači današnji dan ali, on prolazi. Trenutke ne možemo zadržati, ostaju samo sjećanja. Vjerovatno sam i tada uživala, samo to nisam znala. Kao što uživam i sad a tek sutra ću toga biti svjesna.

KIša

Pada i podiže prašinu, širi miris ljeta i vrelog asfalta. Iako ljeto još nije. I vraća uspomene…

Vrelo ljetno popodne, bezbrižna igra na ulici sa ostalom djecom, vika i galama. Ništa nije najavljivalo pljusak, onaj ljetni ionako dolazi nenajavljen. Nismo se skrivali ispod krovova, nismo bježali u kuće. Potpuno mokri, nastavljali smo da se igramo, plesali smo na kiši. Pamtim taj događaj kao nešto posebno iz djetinjstva. U tom trenutku, bilo je samo zanimljivo. Roditelji dozivaju, grde nas, neki se smješkaju, svjesni naše razdraganosti i bezbrižnosti. Valjda su znali da smo baš tad stvarali uspomene.

Da smo se sakrili od tog pljuska, bio bi to sasvim običan dan, brzo zaboravljen. Da se neko i prehladio, suzne oči bi se razbistrile vrlo brzo i nastavili bismo igru. Ovako, imamo nešto posebno za pamćenje.

I svaki put kad pljusak iznenadi grad, sjetim se tog dana i poželim da ih je bilo više. I u sebi se zahvaljujem svojoj mami što je dozvolila da ostanem vani…

slika preuzeta sa interneta