Ljuljanje pred spavanje – teško ali drago…

Uvijek je lako osuđivati i misliti da bismo mi drugačije uradili. I sama sam takva. Mnogo puta mi se desilo da pomislim (ali nikada ne bih rekla) kako ću ja drugačije postupati, konkretno, sa djecom. I isto toliko puta sam uradila baš suprotno.

Otkad se rodila, nismo imale velikih problema sa spavanjem. Prvih 40 dana je samo spavala i jela, toliko da mi je nedostajala. Kasnije, kad je već toliko ojačala da se više niko ne boji da je uzme, nastao je problem. Ljulja jedna baba, pa druga, pa deda, striko, tetka, ujko… mami i tati ostadoše pune ruke posla kad ostanu sami. Žalila sam se, navikli su je na uspavljivanje, nije više mogla ili htjela sama da spusti glavicu i zaspi već je zahtjevala čak i pjevanje.

Ljutila sam se, govorili su da sam u pravu ali i dalje je sve bilo isto. Pokušavala sam da je odviknem ali duša bi me boljela kad je čujem kako tužno plače. Za par sekundi, uzimala bih je u naručje. Mama mi je govorila da izdržim, proći će i to, i ona je sa mnom kroz isto prošla (još se sjećam kako me drži u rukama dok pravi ručak pa me stavi na radni sto da sjedim i gledam – toliko sam bila velika da pamtim). Dobro, mama ali ja neću tako – uvijek sam imala isti odgovor.

Do nedavno. Zapravo, do onog trenutka kad sam shvatila da ona više neće da se nosa (a dobijala sam upalu mišića od nosanja) već bi da hoda. Sad me bole leđa jer sam non-stop savijena i rado bih je nosila. Tada sam i shvatila kako sve brzo prođe, kako mi sad nedostaje da legnem pored nje a ona u istom položaju uživa dok je mazim. Sad se izvija i bježi, više je ne mogu ni presvući. Za nekoliko mjeseci će mi nedostajati i da je držim za rukice dok otkriva svijet, sama će ići gdje zamisli.

beba

Isto tako, nedostajaće mi i da je uspavljujem na rukama jednog dana kad obriše moj poljubac sa obraza jer će biti previše velika za to, vidjeće je drugari. Nedostajaće mi jutra kad se budi pored mene u krevetu pa me grebe po obrazima, vuče za nos, smije se najljepšim osmjehom…

Zato, baš me briga što je sada teško. Sve će to proći. Ali osjećaj kad mi se nasloni na grudi ostaće zauvijek. Ostaće i u njoj osjećaj sigurnosti, saznanje da je mama uvijek tu, imaće više samopouzdanja i srećnija će koračati kroz život. Znam to, jer i sama sam spavala u maminom krevetu, nosala me uvijek kad su me noge boljele, puštala me je da budem dijete u pravom smislu te riječi i oduvijek sam bila sretna. Čak i onda kad je bilo mnogo razloga za tugu.

Želim da jednog dana i moja djevojčica doživi isto. Zato je ne ispuštam iz naručja ni onda kad je već vrijeme.

 

 

Blogograd, mjesto pod suncem lijepih riječi

Volim da pišem otkad znam za sebe, to je moj način da se izrazim. Nekad i nema smisla sve što napišem, nekad je tako očigledan a nekad ga shvatam samo ja. Možda to i ne radim tako dobro ali radim iz srca.

Postoji jedno mjesto u ovom virtuelnom svijetu na kojem znam da sam kod kuće ili, kako bi neki rekli, svoj na svome. Kako sam se našla u tom društvu, ni sama ne znam ali sam ponosna što mogu reći da pripadam krugu ljudi koje smatram vrhunskim pjesnicima i piscima (iako sebe takvom ne doživljavam).

„Šta to Blogograd čini posebnim u odnosu na ostale? Nije li to samo kap u moru sličnih blogova?“ – pitaćete se. I ja bih se pitala. Poseban je odnos koji postoji među njegovim članovima, stanovnicima ovih ulica. Mnogi se poznaju lično ali su ta poznanstva nastala iz Blogograda a ne Blogograd iz njih. Kod nekih se rodila i ljubav. Poseban je i rezultat rada ovog grada. Ovih dana radi se na knjizi „Ulicama Blogograda 2014“ dok je u toku štampanje knjige „Hotel izgubljenih misli“. „Ulicama Blogograda 2014“ je treća knjiga takve vrste koja je nastala zajedničkim trudom i ulaganjem (neki su, naravno, mnogo više uradili od drugih i hvala im na tome).  Promocija obe knjige biće održana (vjerovatno) u maju, u Beogradu, lokaciju i sve detalje ću objaviti čim budu dogovoreni.

 

Blogograd-korica

Korice knjige „Ulicama Blogograda 2012“

Zato mi je Blogograd poseban. Koliko virtuelnih mjesta posjećujete a da od njih dobijete realne rezultate? Nije lako stvoriti knjigu. Posebno ne na ovaj način, na daljinu i bez materijalne koristi. Ipak, korist koju dobijamo je mnogo veća od one koju možete platiti, nju osjećate.

Ovaj blog, Kutak za misli, mi je upravo to. Mjesto gdje se nalaze moje misli. Moja ulica u Blogogradu je mjesto gdje izražavam svoja osjećanja, trenutna, prošla, buduća…

 

Pozivam vas da se uvjerite koliko velikih ljudi ima na jednom mjestu, ljudi koji imaju šta da kažu na najljepši mogući način…

 

BLOGOGRAD

 

Šta to smeta roditeljima u vezi bebe?

Dok nemamo svoju djecu, ne razmišljamo mnogo o sitnicama koje život znače. Nekako mislimo, sve će to ići spontano (i hoće!), znaću ja šta treba i ne treba. I kad vidimo prijatelje sa djecom, prilazimo im i ne pitajući da li ćemo ga možda razbuditi, da li će plakati. Nerijetki su i oni koji tako prilaze nepoznatim ljudima i obraćaju se bebi. Dok je granica samo obraćanje, dobro je. A evo zašto ovo pišem.

Prije dva, tri mjeseca Ona je imala osip za koji smo prvo mislili da je od hrane, da bi nam pedijatrica postavila dijagnozu atopijski dermatitis. Za one koji ne znaju, koža bebe je isuviše suva i podložna je iritaciju pa zahtjeva posebnu njegu. Između ostalog, da je niko ne ljubi i ne dira po licu. Od tada ja, kao sumanuta, samo sklanjam ruke drugih ljudi sa njenog lica, glave i po ko zna koji put objašnjavam da nisam nikakva pomodarka niti cjepidlaka već da je dijete jednostavno osjetljivo i da je ne smiju dirati.

Pa zar ja uopšte moram ikome da objašnjavam zašto ne dozvoljavam nešto u vezi svog djeteta? Nema još ni devet mjeseci a u sedam dana sam dva puta dobila krem bananu za nju od dvije različite osobe i, na moju konstataciju da joj to još ne dajem, dobila sam isti odgovor: „Davala, ne davala, ješće ona to sama. Joj, kakve ste vi, mlade mame, kako su naša djeca odrasla na slatkom pa im ništa nije bilo.“ Pa, kad sama bude znala da traži, dozvoliću joj. Zašto bih sada zasipala dijete nezdravom hranom kad ne moram!?

Kad me pitaju kakva je, da li je naporno, ja odgovaram da nije ali nije ni lako jer u ovom periodu zahtjeva apsolutnu pažnju i posvećenost, ne sviđa joj se više da sjedi, ne želi da puza već bi gospođica odmah da hoda. I čim je spustim da sjedne, hoće da ustane i svom snagom vuče moju majicu i ne da mi da je ostavim. Kad sve to ispričam, kažu mi da je stavim u hodaljku. Ja kažem da neću i dobijem drski odgovor: „Pa onda se pati i nemoj da se žališ“. Nemam ja ništa protiv hodaljke niti roditelja koji su za nju ali ja neću i kraj priče.

 

Mogla bih danima pisati ali nemam vremena pa u nekoliko crtica želim da se podsjetim šta sigurno neću raditi (a neke nikad i nisam) kad su druga djeca u pitanju (a što meni redovno rade):

– ljubiti ih, čak ni u glavu

– razbuđivati ih dok ih roditelji uspavljuju

– objašnjavati mami djeteta koje plače, šta treba da uradi

– pitati mamu „da nije beba gladna/žedna?“

– dirati ih po ručicama jer ih svaka beba stavlja u usta pa vam to dođe kao da ste svoje ruke (koje su svašta dirale) stavili u ta mala usta

– kritikovati roditelje zato što se ophode prema bebi onako kako ja ne bih

– sa čuđenjem postavljati pitanja kao što su „zar još ne priča?“ „a gdje joj je kosa?“ „zašto je tako mršava/debela?“

– prilaziti nepoznatim ljudima i unositi se bebi u facu sa onim izrazom „bući, bući“

– smijati se bebećem plaču zbog prethodne stavke i govoriti kako je to slatko (a otići i ostaviti mamu da se bori sa prestrašenom bebom)

– i mnogo drugih stvari kojih ne mogu da se sjetim…

Predrasude u ljudima…

Slušam nekidan ženu kako se žali, sin joj se ne ženi. Ne znam koliko sin tačno ima godina ali procjenjujem, između 35 i 40. Dobro, razumijem je, to je želja svake majke. U jednom trenutku mi je bilo i žao jer, posmatrajući sina, reklo bi se da mu se više sviđa momački život. A onda je rekla nešto zbog čega je nisam žalila više ni sekunde: „Ma samo da ne nađe neku raspuštenicu sa djetetom pa da hrani tuđa usta“.

Sam izraz „raspuštenica“ je neprikladan, šta to uopšte znači? Razvedena žena je raspuštena? Samohrana je majka i kao da to nije dovoljno, u društvu je označena kao „raspuštenica“ i ne bi trebala da ima pravo da se ponovo uda, da nađe svoju sreću.

Tako sam se sjetila svoje komšinice. Sin joj se oženio sa 25 godina. Dobio je dijete sa 27. A žena mu ima dijete iz prvog braka, djevojčicu koja je tada imala 4 godine. Ta djevojčica majku svog očuha zove baka. A ona, kad je spominje, govori: „Moja unuka“. A na baki nikad nisam primjetila da pravi razliku između njih dvoje. Jednako je i stroga i pažljiva prema oboma i oboje ih čuva dok su mama i tata na poslu.

Oduševljavaju me takvi ljudi. Ljudi bez predrasuda, dobri, pošteni i saosjećajni.

I ne podnosim one druge, one koji bi htjeli ali onako kako njima odgovara, kao što je prva žena iz ovog teksta. Sigurna sam da, i kad joj se sin oženi nekom koja nije „raspuštenica sa djetetom“, ni ta joj neće valjati, smisliće ona već zašto.