Ukrasti trenutak za sebe

Kad je Ona bila beba, imala sam više i vremena i inspiracije da pišem o našoj svakodnevici. Svakodnevica sa Njim nije ništa manje zanimljiva nego sa Njom ali sam više usmjerena na druge stvari osim pisanja.

On ima već osam mjeseci i potpuno je drugačija beba od sestre. Do šestog mjeseca je ležao i igrao se sam, volio da se vozi kolicima, sa šest počeo da puza, sa sedam da stoji, sa osam hoda uz nameštaj i zahtjeva da se neko igra sa njim, traži društvo i poznatih i nepoznatih… apsolutna suprotnost Njoj. Cijela kuća a naročito dnevni boravak prilagođeni su Njemu i to mi uopšte ne smeta, vrlo brzo će odrasti.

Već neko vrijeme ne smijem da ga ostavim van vidokruga jer za nekoliko seknudi prelazi sve prepreke koje postavim i nađe se na drugoj strani dozvoljene granice. Naročito voli sestrine sitne igračke, taman su za grickanje. Tako, kad moram da obavim nešto neodložno, moram i da ga „zarobim“ u putnom krevetu koji nam služi za odlaganje igračaka jer On u njemu neće da bude. A pošto neće, ja moram da se snalazim kako da ga što duže zadržim unutra.

Nekad davno, koristila sam svoje veliko ogledalo da bih se spremala za izlazak, zatim da bih Njoj kišno vrijeme učinila kraćim a sada služi i Njemu. Još je mali da bi crtao po ogledalu pa čak ga i dodirivao ali snašla sam se.

I uspjela sam da napravim čak i ručak dok je on „pričao“ sam sa sobom.

Advertisements

Naša mala privatna izložba fotografija

Već sam pisala da volim da izrađujem fotografije. To mi je najvjerodostojniji i najdugotrajniji oblik uspomena. Kad prelistavam stare albume, kao da putujem kroz vrijeme i ponovo proživljavam te dane.

Isto to vrijeme odvuklo me na svoju stranu i desilo se da dugo nisam ni razvrstala a kamoli izradila te moje uspomene. Onda sam svaki dan odvajala pola sata, uz kafu, da ih razvrstam. Ako vas zanima kako sam to uradila, možete vidjeti u prethodnom postu. Kad sam ih konačno razvrstala, izdvojila sam najzanimljivije i najdraže i odnijela da se izrade. Donesem ih kući, Ona naravno želi da ih gleda i prije nego što sam ih stavila u albume. Pa čak i tad ih stalno traži. Na moju opasku da ih ne može svaki čas uzimati, postavila mi je jedno sasvim razumno pitanje: „A zašto si ih izradila kad ne daš da gledam“. Zaista sam ostala bez riječi i sama sebe upitala, zašto da ih izrađujem ako će biti u ladici.

Na zidu iznad ugaone imamo prazan prostor koji već nekoliko godina čeka neku dobru sliku da ga upotpuni. Ove godine sam, na Njen rođendan , na tom zidu razvukla konac tako da pravi polukrug i na njega smo kačili ukrase. Mama je bila malo lijena i nemarna pa je konac ostao i nakon nekoliko mjeseci, zajedno sa ukrasima i njenim crtežima.

A onda mi, naravno, pada na pamet da „izložim“ naše drage fotografije, ne u ramovima jer za njih nemam mjesta na polici i ne na zidove jer ne mogu da ih bušim već upravo na tom koncu na zidu koji čeka da bude upotpunjen.

Kupila sam male štipaljke u boji i Njoj dala zadatak da izabere desetak slika koje ćemo okačiti. Sad ih gledamo svaki dan i mjenjamo nakon nekog vremena pa na taj način dobijamo i novi ambijent u svom malom kutku i nove slike koje ćemo gledati i prisjećati se nekih trenutaka.