Posao na poslu ili posao u kuci

Kako vrijeme brzo prolazi. Moja curica danas puni šest mjeseci. To je tako brzo prošlo i samo me podsjeca da cu ubrzo poceti i da radim.
A meni je tako lijepo kod kuće. Nekako sam se organizovala da sve obaveze zapisujem kao da su ‘poslovne’ i kad ih obavim, ja sam  ‘slobodna’. A neću moći tako kad kući budem dolazila u 17 sati. Još imam tu sreću da, uglavnom, ne radim vikendom.
Razmišljala sam i o tome kako bi bilo da prestanem raditi. Moja mama je napustila posao da bi bila sa nama. Ali njena plata nije izdrzavala porodicu pa je mogla to da priusti. I hvala joj na tome. Uvijek je kuca bila topla i rucak spreman na vrijeme. Ja se ne usudjujem na taj korak. Da On ima platu koja je dovoljna za sve, ne bih dugo razmisljala.
Nije da bih se ja zatvorila u kucu i pretvorila se u zenu sa keceljom. Nisam ja taj tip. Samo bih imala vise vremena da radim ono sto zaista volim, nakon sto skinem kecelju. Ovako, radim za platu na poslu na kojem mi je, na neki nacin, lijepo. Dolazim kuci, pravim rucak, obavljam kucne poslove, posvetim se djetetu i vec dolazi vrijeme za spavanje. A gdje je moje vrijeme, prijatelji, rodbina? Gdje je ljubav, da ne kazem brak? I, sve zbog novca. Zbog potreba koje se moraju zadovoljiti, ne zbog luksuza.
Znam, one koje ne rade, sad ce me osuditi. A ja samo imam toliko toga sto zelim da radim a necu imati dovoljno vremena. Ne bih samo sjedila u kuci, radila bih puno radno vrijeme u kuhinji, dnevnom boravku, u sobi, u dvoristu. Plata bi mi bila zadovoljan osmjeh moje djevojcice kad nam, nakon tih poslova, ostane cijelo poslijepodne za igru. Pa i za ono sto samo mene cini sretnom.
Do tih vremena, koja ce doci vjerovatno tek ako docekam penziju, uzivacu u ovom ukradenom vremenu na porodiljskom odsustvu. I jos dva puta tako, ako Bog da.

Advertisements

Čoko lips kolač

Otkad sam rodila, gosti se samo smjenjuju. A red je da se gosti lijepo počaste. Slani dio je prepušten muškoj glavi kuće a onaj slatki, naravno, meni. U početku sam, kao (pretpostavljam) svaka mlada mama kupovala torte i kolače (zapravo, zaduživala muža za to) i prečesto se dešavalo da ih ostane i više od pola. Dijelila sam sve što bi ostalo. Da se razumijemo, nisam škrtica ali neko bi uzeo jedan ili nijedan komad i onda vidim da ta kupovina uopšte nije bila isplativa. Pa radije bih onda dala novac za nešto drugo, što bi se sigurno pojelo ili iskoristilo.

Tek kad sam malo „ojačala“ i savladala prepreke na koje jedna mlada majka nije ni računala, počela sam sama da pravim kolače. Znam šta i od čega pravim, hoće li se pojesti za dan ili više i (ne tako nevažno) košta 3, 4 puta manje nego kupovne torte (najčešće prepune šlaga koji prva ja ne jedem).

Kako vremena nemam mnogo a gosti se često najave za sledeći dan, neki čak i za nekoliko sati unaprijed, našla sam savršen kolač koji se do sada pokazao kao najbolji. Dan jedan i nema ga. Čak me je i svekar danas podsjetio da se, citiram „Poželio onog, onog kolača što ti praviš. Ne znam koji je al najbolji je“.

Pa evo, da ne budem škrtica, podijeliću sa vama recept. Brzo se pravi, sastojke uglavnom imate u kući i jako je lijep, posebno za čokoladoljupce 🙂

ČOKO-LIPS KOLAČ

 

KORA:

2 šolje brašna

1,5 kašičica sode bikarbone

1 kesica cimeta

1,5 šolja šećera

1,5 šolja mlijeka

1 šolja ulja

4 kašike marmelade po želji

 

PREMAZ:

nekoliko kašika marmelade po želji

 

GLAZURA:

100 gr čokolade

3-4 supene kašike mlijeka

malo šećera, po želji

10 gr putera

 

Prosijati brašno sa sodom bikarbonom, dodati cimet i dobro sjediniti a zatim i šećer. U ovu suhu smjesu dodavati postepeno mlijeko i ulje uz konstantno mješanje. Na kraju dodati marmeladu.

Peći na 200 stepeni. Ispečenu i vrelu koru premazati marmeladom i ostaviti da se ohladi.

Hladno preliti čokoladnom glazurom (mlijeko ugrijati do ključanja, dodati izlomljenu čokoladu i šećer ako želite, mješati neprekidno na blagoj temperaturi dok se ne dobije glatka i sjajna smjesa). Skloniti sa ringle i umješati puter).

 

– ja sam pekla u tepsiji 25×35 cm, pokazala se kao najbolja za ovu mjeru sastojaka

– koristim marmeladu od šipka, meni je super

– pod šoljom ne znam šta se podrazumjeva ali ja koristim onu od jogurta, 180 grama (dugo mi je trebalo da nađem koja je prava)

– prije nego što izlijem smjesu u tepsiju, namažem je uljem i malo zagrijem (tepsiju, naravno) u rerni da se kolač ne lijepi

– prije nego što premažem koru marmeladom, izbockam je viljuškom da se bolje upije

 

Danas sam pravila i posnu verziju ovog kolača, nešto slično po sastojcima i izgledu a po ukusu… vidjećemo sutra.

Sliku sam pozajmila sa portala coolinarka.com,  tek da imate uvid kako izgleda. Čim budem pravila, ide moja slika.

Sliku sam pozajmila sa portala coolinarka.com, tek da imate uvid kako otprilike izgleda. Čim budem pravila, ide moja slika.

U Novoj godini…

Ne tako davno, obećala sam sebi (a obećao je i On) da ću imati svoj dan u nedelji i da će taj dan biti srijeda. Jedna došla, došli gosti, drugu iskoristila nekako, treća prošla u radu, četvrta u oporavku od dočeka i moje srijede nema pa nema. Obećanje ludom radovanje. I od niza novogodišnjih odluka (koje sam prvi put donijela ove godine) obećala sam sebi da ću ići na aerobik, pilates, bilo šta. Kad uplatim novac, valjda će mi biti žao da propadne pa ću biti redovna. Bar ću tu imati svojih sat vremena.

I tako, u nedostatku slobodnog vremena i višku umora i potrebe za osamom, On je izveo Nju napolje i pustio me da budem sama najmanje dva sata. Prošao je tek sat a ja već cupkam, gledam kako kazaljke „trče“ i očekujem ih svakog momenta. Tako dolazim do zaključka da je problem u meni a ne u vremenu. Ne znam da se opustim, da iskoristim ono što imam, sva sam u žurbi.

Ove godine obećavam sebi (opet ja i obećanja) da ću to da promjenim. Neću gledati na sat. Neću žuriti. Uživaću i u onih pet minuta dok se protežem u krevetu i tjeram se ustanem.

Vama želim isto. Uživajte u svakom trenutku ove 2014. godine.