Dobro jutro

Nedeljno jutro. Onakvo kakvo sam dugo čekala. Zima kuca na prozor a u toplom domu odzvanja dječiji smijeh, igračke razbacane na sve strane… Posmatram je i kao da tek sad vidim koliko je porasla, koliko vrijeme brzo prolazi a da to i ne primjećujemo.

Prošle godine u ovo vrijeme, nije još ni sjedila. Ni okretala se. Samo je tražila pažnju, da joj pričamo, da pjevamo. Sad brblja, trči, penje se gdje god stigne, traži da se igramo konjića (tata je, naravno, konjić), računar joj je omiljena (nedozvoljena) igračka, „sis“ joj je omiljena hrana, raduje se čim joj obučemo jaknu, zna gdje ćemo…

Iz dana u dan, učimo. Ona od nas i mi od Nje. Mislila sam da ću biti strožija. Da neću dozvoljavati mnoge stvari. Jutros je odmotala cijelu rolnu toalet papira. Smijeh i radost zbog tog novog otkrića bili su dovoljni da se i ja nasmijem. Da je ne prekidam. Otvara i zatvara ladice. Dopustim joj i to ali joj se pridružim, da čuvam te male prstiće.

Kažu mnogi da žena vremenom gubi strpljenje i da je bolje da djecu rađa mlađa. Ja sam rodila u 29. godini. I imam više strpljenja nego što sam imala sa dvadeset. Nisu godine važne već naša spremnost na obaveze i odricanja. Sa dvadeset sam imala neke druge preokupacije i ponovo bih isto uradila.

Prije dvije godine mogla sam da pišem kad god poželim. Sada ne mogu. Sada čekam pravi trenutak. I dočekah ga ovog lijepog, nedeljnog jutra dok se pored mene igraju dva najdraža bića.

Idem da im se pridružim…

Advertisements

Djevojčica i njena majka

Događaj koji ću vam ispričati, istinit je. Odigrao se pred mojim očima a oblikovala sam ga u priču kao podsjetnik da još postoje dobri ljudi koji ništa ne traže zauzvrat.

Djevojčica i njena majka bojažljivo su ušle u hodnik prepun namrgođenih lica, spremne na višesatno čekanje, suviše skromne da traže pomoć, uputstvo gdje da idu, kome da se obrate. Sjediće i čekaće. Neko će se već smilovati i objasniti im šta da prikupe od dokumenata. Ionako su odlučile da današnji dan potroše na tu jednu informaciju, naučene da svijet tako funkcioniše.

Crnokosa službenica je prošla dva puta. Majka se nije usudila da joj priđe. Valjda se plašila odbijanja, kako bi objasnila djetetu zašto teta nije htjela da odgovori. Treći put, osjetila je tračak svjetlosti, kad joj je ista ona prišla i upitala je šta im treba.

Ušle su u kancelariju. Nekoliko stolova, za svakim računar i svaka službenica dotjerana i nasmijana kao da je cijeli svijet njen. Djevojčica je oduševljeno posmatrala šta teta kuca na računaru, kako papir izlazi iz štampača. Teta je za nju bila mađioničar. A računar i sve ostale spravice za nju su bile samo san.

Onako sitna, u blijedoj, ispranoj jaknici većoj za dva broja, kose svezane u repić šnalama koje je, sigurno, dobila od nekoga, pobjedila je svoju stidljivost i strah pred tim nepoznatim, za nju, bogatim svijetom i rekla:  „Meni je bio rođendan. Dvanaesti“.

Službenica prekoputa, ne ostavši ravnodušna na njenu dječiju jednostavnost i majčinu bol u očima, sjetila se čokolade koju je kupila za nekoga. Ni trena nije oklijevala. Djevojčica je pokazala najljepši osmjeh koji može imati dijete njenih godina. Željela je tako malo. Samo razumjevanje okoline. Samo da bude kao ostala djeca.

Krenule su prema vratima. Dobile su ono zbog čega su došle. I to za deset minuta.

Čovjek, do tada, neprimjetan, naizgled nezainteresovan za sve oko sebe, druga stranka, koji je samo stajao sa strane, prišao je djevojčici i pružio joj novac. Ne malo, ne mnogo. Dovoljno za dvanaesti rođendan. Dovoljno da kupi nešto zbog čega bi se osjećala kao ostala djeca… Majka je pognula glavu, samo ona zna zašto.

I više od svih pogleda saosjećajnosti i posvećivanja pažnje, tog dana, najviše me je pogodio gest tog čovjeka. Mi smo samo ljudi. A tako malo je potrebno da budemo i više od toga.

Usput…

Sinoć sam htjela da pišem. I preksinoć. Svaki dan sam htjela ali sam čekala da sve sredim, uspavam najdraže biće i onda, onako odmorna, uz kafu i neki sokić, malo se posvetim sebi. Ali, ali… pusti snovi. Dočekati da budem odmorna u deset uveče, neću dugo. Željna sna, svakog jutra se budim i pitam se jel’ konačno vikend. A i kad dođe, briga Nju što bi mama da spava.

Stižete li vi sve? Ponekad se zamislim pa ne vjerujem sama sebi da se ne može sve stići. Ponedeljkom i utorkom još i imam snage i volje da održim red od nedelje ali već u srijedu zaspim obučena dok je uspavljujem i obećavam sebi da ću sutra sve ispočetka. I tako se vrtimo u krug do vikenda.

Imala sam mnogo tema na umu. Sad mi nijedna ne pada na pamet. Samo želim da pišem, bilo šta, da oživim taj dio sebe00,,. Ove nule i zarezi nisu slučajni. To Ona ne da mami da ne obraća pažnju na Nju.