Mamino (čarobno) jutro

Život je lijep i uglavnom ga tako doživljavam ali postoje i oni dani kad bih samo ćutala u samoći. Dani koje bih prespavala bez nekog posebnog razloga.

Otkad sam postala majka, teško sebi mogu priuštiti takve trenutke. Tada na scenu stupa ON koji tačno zna kada treba da me pusti. I strpljivo čeka da i ja naučim kada da pustim njega.

Jednog takvog dana nastali su i ovi stihovi za sva moja prećutana „hvala“…

Advertisements

Podsjetnik

Tu su, oboje. Ona sa njim, on sam. Ne vide jedno drugo, ne poznaju se. Negdje u zraku, miris se osjeti, miris proljeca, nadanja, novog zivota.

Put kojim su dosli, kamenit je, krivudav, pun rupa, bez popravke u najavi.

Pogledi se srecu u malom dijelu sekunde ali se ne prepoznaju. Tek ponekad, zaustave se. Ucini im se nesto a nisu sigurni sta. Nesto se desava.

Pogledi sve cesci, srce ubrzanije, dlanovi znojni. Prepoznali su se. On i ona. Koji ne smiju da se gledaju. Koji krisom posmatraju kad misle da ono drugo ne vidi. A oboje dobro vide. I znaju.
Vec sutra nece se poznavati. I nikada vise, nece se vidjeti. Put je zakrpljen, vrijeme je za polazak.