„Radiš u Opštini!? Aaaa a sve se nema“

Citiraću jednu moju kolegicu i, moram priznati, u potpunosti se slažem sa njom. „Nisam ni znala koliko sam bila glupa i naivna dok nisam počela raditi“. A razlog tome je, vjerovatno, ono naivno vjerovanje da su svi ljudi dobronamjerni, pošteni i iskreni. Trebalo mi je mnogo vremena da se naviknem na razočarenja u one koje sam, ipak, izdvajala od drugih. I, vjerujem, vremenom sam i sama postala kao oni, nažalost ili srećom, zavisi od ugla posmatranja.

Ipak, to nije tema o kojoj sam htjela da pišem, nekako se i ove misli provukoše. Htjela sam pisati o predrasudama u vezi svog posla. Radim u Administrativnoj službi u svom gradu ili, narodski rečeno, u Opštini. I prvi komentar kad to kažem nekome koga sam tek upoznala ili se površno poznajemo, isti je: „Baš te briga, uvalila si se“. I ježim se kad to čujem. Čak sam imala neprijatnu situaciju u ambulanti Doma zdravlja gdje mi je med. sestra, nakon što mi je saopštila da ne može naći moj karton i ne želi da gubi vrijeme na to (te da dođem sama da ga tražim a ja u babinama), onim iritirajućim tonom rekla: „Uh, ne brinem se ja za vas, vi imate platu 2000 KM a moja kasni deset dana“.

Da ne pričam o pričama kako nema šanse da se zaposliš u državnoj ustanovi ako nemaš vezu. Ima. Ja sam se tako zaposlila i znam još nekoliko njih koji su isti kao ja. Nemam ni dobrostojeće roditelje, ni kumove ni prijatelje ali ipak sam počela da radim u Opštini bez ikakve veze (ali uz preporuku radnih kolegica šefici nakon pola godine volontiranja koje sam takođe počela obavljati bez veze, na osnovu dobrog uspjeha u školovanju) i ne pravdam se nikome ko tvrdi suprotno i ne vjeruje mi. Njihova stvar.

Istina je da imam platu 800 KM + minuli rad koji, u mom slučaju, iznosi 24 KM i to sa SSS iako sam završila Pravni fakultet (državni) ali ne žalim se. Istina je, takođe, da platu ne dobijamo prvog u mjesecu, kako mnogi misle, već nekad čak i 15. ali važno je da bude. Istina je da se u mom odjeljenju radi punom parom, svih osam sati u toku radnog vremena, ponekad bez pauze jer ne smijemo ostaviti stranke da čekaju, ljeti (zbog ljudi koji dolaze iz inostranstva i sređuju dokumente) radimo i vikendom za koji dobijemo slobodan dan a koji, opet, ne možemo iskoristiti kad želimo. Istina je da, ko god poželi, može doći da pljuje po nama i da nam psuje sve po redu jer, eto, mi radimo a oni ne i da pritom, smijemo samo da ćutimo i nadamo se da će uskoro izaći jer nemamo zaštitu na poslu.

Opština je sinonim za dobru platu, nimalo rada i mnogo neljubaznosti. Ne kažem da ne postoje oni koji su u takvoj situaciji ali ja ih ne poznajem. Poznajem neljubazne, to priznajem i viđam ih i ja ali to je zato što su takvi ljudi a ne zato što rade u Opštini. A sa druge strane, bitno je i ko je stranka. Dešavalo se da uđe „gospođa“, sva nadrndana, nervozna, već sa vrata me napada zato što joj se ne slažu podaci u ličnoj karti i rodnom listu (a već deset godina ima tu ličnu kartu i ne reaguje zbog pogrešnog mjesta rođenja dok joj negdje ne napravi problem) pa odlazi uz riječi kako niko ništa ne radi, ne zna svoj posao i da ima mnogo njih koji bi radili ako mi nećemo. A za njom ulazi druga gospođa (ovog puta prava), ima isti problem ali traži rješenje, pita kako da ispravi grešku i odlazi zadovoljna, raspoložena i uz osmjeh. Moram napomenuti da nisam od onih tipova koji na napad odgovaraju napadom tako da sam prema svima ista ali, zbog svog mira, trudiću se da to promjenim čim se vratim na posao.

Juče su mi bile dvije kolegice sa posla i shvatila sam da se ništa nije promjenilo. Stranke iste, radne kolege iste (o tome bi se tek moglo pričati) a ja se sve nadala nekim promjenama do mog povratka.

Posao na poslu ili posao u kuci

Kako vrijeme brzo prolazi. Moja curica danas puni šest mjeseci. To je tako brzo prošlo i samo me podsjeca da cu ubrzo poceti i da radim.
A meni je tako lijepo kod kuće. Nekako sam se organizovala da sve obaveze zapisujem kao da su ‘poslovne’ i kad ih obavim, ja sam  ‘slobodna’. A neću moći tako kad kući budem dolazila u 17 sati. Još imam tu sreću da, uglavnom, ne radim vikendom.
Razmišljala sam i o tome kako bi bilo da prestanem raditi. Moja mama je napustila posao da bi bila sa nama. Ali njena plata nije izdrzavala porodicu pa je mogla to da priusti. I hvala joj na tome. Uvijek je kuca bila topla i rucak spreman na vrijeme. Ja se ne usudjujem na taj korak. Da On ima platu koja je dovoljna za sve, ne bih dugo razmisljala.
Nije da bih se ja zatvorila u kucu i pretvorila se u zenu sa keceljom. Nisam ja taj tip. Samo bih imala vise vremena da radim ono sto zaista volim, nakon sto skinem kecelju. Ovako, radim za platu na poslu na kojem mi je, na neki nacin, lijepo. Dolazim kuci, pravim rucak, obavljam kucne poslove, posvetim se djetetu i vec dolazi vrijeme za spavanje. A gdje je moje vrijeme, prijatelji, rodbina? Gdje je ljubav, da ne kazem brak? I, sve zbog novca. Zbog potreba koje se moraju zadovoljiti, ne zbog luksuza.
Znam, one koje ne rade, sad ce me osuditi. A ja samo imam toliko toga sto zelim da radim a necu imati dovoljno vremena. Ne bih samo sjedila u kuci, radila bih puno radno vrijeme u kuhinji, dnevnom boravku, u sobi, u dvoristu. Plata bi mi bila zadovoljan osmjeh moje djevojcice kad nam, nakon tih poslova, ostane cijelo poslijepodne za igru. Pa i za ono sto samo mene cini sretnom.
Do tih vremena, koja ce doci vjerovatno tek ako docekam penziju, uzivacu u ovom ukradenom vremenu na porodiljskom odsustvu. I jos dva puta tako, ako Bog da.