Kako ( i da li) sve stižem?

Često od svojih drugarica i poznanica, novopečenih mama (ili mama sa stažom koje tek trebaju početi raditi), čujem retoričko pitanje: „Kako sve stižeš“, misleći na osmočasovno radno vrijeme i još sat izgubljen u odlasku na i dolasku sa posla, obaveze koje svaka žena neminovno ima u kući, vrijeme provedeno sa djetetom i vrijeme posvećeno sebi ( i partneru).

Kada bih bila potpuno iskrena, očajno bih odgovorila pitanjem: „Otkud ti to da sve stignem!?“. Ali, neću  da budem iskrena jer zašto plašiti ženu koja je već i sama dovoljno uplašena. A i, realno, ko nam je nametnuo da moramo sve stići?

Draga mama koja si tek dobila ili očekuješ dijete, mama koja imaš malu ili odraslu djecu pa se pitaš kako ćeš obaveze prema poslodavcu uskladiti sa obavezama koje imaš prema porodici, kući, sebi i svima oko sebe, iskrena da budem, ne možeš sve stići. Ali, i ne moraš. 

Stigneš ono što ti je važno i ono što moraš. Ponekad ne stigneš ništa. Ponekad nakon napornog dana na poslu, samo želiš da se zatvoriš u sobu, pokriješ po glavi i plačeš. Jer sve se skupi, neispeglani veš se gomila, djeca te stalno vuku za rukav, prijatelji ti zamjeraju jer za njih nikad nemaš vremena, ne pamtiš kad si poslednji put posvetila sebi pola sata. A ipak, ne možeš sebi priuštiti ni da se pošteno isplačeš jer moraš pripremiti ručak za sutra, najavili su se iznenadni gosti a kuća je u blagom haosu (ili dopuni bilo šta drugo). Možda ćeš se često pitati šta ti je to trebalo, bilo ti je sasvim dobro i kući po cijeli dan provodeći vrijeme sa svojom djecom. A kad bi prestala raditi, ponovo bi se pitala šta ti je to trebalo, zar nije bolje da malo izađeš iz kuće, razgovaraš sa odraslim ljudima, isključiš se iz svakodnevnice (ovo je iz ličnog iskustva).

Isto ovo pitanje postavljali su mi i u vrijeme kad nisam imala porodicu ali sam studirala i istovremeno radila. Čudili su se oni koji su znali da nakon osmočasovnog radnog dana odlazim u gradsku čitaonicu da učim još četiri sata pa usput navratim u biblioteku da pročitam i neku knjigu. Kako još imam snage da čitam knjige!? A mene je zapravo to opuštalo. I bolje sam se organizovala i više učila nego u vrijeme kad nisam radila. Znala sam da imam samo ta četiri sata na raspolaganju i da sam ih morala iskoristiti da učim ako želim da završim to što sam započela. Ranije, dok sam imala cijeli dan na raspolaganju, znala sam odlagati zavaravajući se da imam vremena, kasnije ću, moram sad odmoriti, pogledati seriju, vidjeti se sa prijateljima…

Tako je i sada. Radnim danima mnogo bolje funkcionišem nego vikendom. Znam da nemam mnogo vremena da operem suđe, ispeglam veš, sredim sobe pa onda malo ubrzam te svakodnevne aktivnosti. Isto tako, znam da je druženje sa Njom važnije od toga da li sam ispeglala veš danas ili ću to uraditi sutra ili prekosutra pa na taj način slažem prioritete. Kad vidim da se zaigrala sama, da joj ne trebam, požurim da uradim ono što inače uvijek odlažem. Ručak moram napraviti i, kako uvijek radim prvu smjenu, pripremam ga uveče, nekad za dva dana, nekad zaledim, nekad nešto brzinsko spremim poslije posla ali nikada ne ručamo prije šest sati. I trebalo mi je vremena da to prihvatim kao činjenicu i neminovnost jer nemoguće je prestići sam sebe.

Bila sam organizovana jedno vrijeme ali poslije sam ispala iz te rutine i nisam joj se ni vraćala. Svašta sam pokušavala da bi sve bilo savršeno dok nisam shvatila da je savršeno nemoguće ( a i dosadno ). Da je savršeno zapravo puštati zmaja, trčati, igrati se u pjesku, oblačiti lutkice, lijepiti kolaž na vrata i sve ono u čemu uživamo zajedno sa svojim djetetom.

Nekako sve može sačekati. Ne smeta mi dušek koji stoji na sred dnevnog boravka jer su bebe u bolnici i Ona mora da se brine o njima. Preskočim ga svaki put sa osmjehom. Kad poželim red, napravim ga u svojoj glavi. I ne, ništa nije prljavo, nismo neuredni samo smo posložili šta se mora i šta nas čini sretnima. Spremićemo ručak na vrijeme, opraćemo veš, posteljinu, ispeglaćemo isti dan ili po potrebi, usisaćemo, obrisati prašinu, uredno održavati higijenu ali nećemo robovati igrački ili šerpi koju nismo odmah vratili na svoje mjesto. Nećemo prati prozore svakih sedam dana niti praviti scene zato što je jedna mrvica pala minut nakon usisavanja. Pa i kad nešto od onog što se mora ne možemo stići, nije kraj svijeta.

Čak i za sebe nađem vremena u cijelom tom haosu. Nađem jer moram, to mi je izduvni ventil jer ako nemam vremena za sebe kako će Ona, kad odraste, znati da sebi mora biti važna. Time što joj pokazujem da je važna meni ne pokazujem joj kako treba biti važna i sebi. To može naučiti samo iz mog primjera.

Jer mama koja želi da radi ili, bolje da se izrazim, ide na posao za koji je plaćena novcem, to treba i da uradi. Za kuću će se naći vremena. Neće pobjeći nijedna obaveza, sve će nas čekati ali ćemo znati kako prema njima da se postavimo i koju da stavimo na prvo a koju na poslednje mjesto. Poneku i da izbacimo ili čak dodamo. 

Jer, ovo je važnije od svega…

DSC_0049.JPG

 

Advertisements

Nova godina za dobar početak

Dobro je počela. Ova 2017. godina koja nije obećavala ništa i od koje nisam očekivala ništa. Izgleda da se najbolje stvari dešavaju baš tada, kad digneš ruke od svega, uživaš u onom što imaš i puštaš da stvari idu svojim tokom.

Od 01.01.2017. rješenje za posao u struci. Toliko dugo čekano i željeno, i zbog plate i zbog lične satisfakcije. Zbog osjećaja da nije uzalud sav trud i učenje, napori da dokažem da znam, da mogu, da zaslužujem.

Objavljen tekst u Lolinom konkursu „Ljudi s olovkama“. Napisan u dahu, nastao u toku vožnje biciklom, prijavljen bez ikakvih očekivanja a ipak objavljen. I donio osmjeh, radost i još jedan razlog za sretan početak ove godine.

Ona raste, uči, postaje „prava cura“ kako voli da kaže. Iz vrtića donosi nova znanja, nove vještine pa me nasmije kad kaže: „Mama, znaš li da krtica kopa zemlju“ a i iznenadi sa masom novim pitanja: „Zašto mi nisi rodila brata ili djevojčicu da žive u našoj kući? A kad ćeš? A kako će doći u stomak? A kako je Aleksa dobio sestru a ja nisam?“.

Ja sam postala mirnija i spokojnija. Nekako se sve odvija tokom koji priželjkujem. Ne tražim mnogo i imam dovoljno. Dovoljno ljubavi, sreće i zdravlja za svoje najdraže. Isto želim i vama…

(Pre)zaposlena mama

Nisam vjerovala da necu imati vremena za blogovanje. Pocela sam da radim i mislila sam da sam ja ta koja sve moze. Mjesec dana ranije ispitivala sam drugaricu o nacinu organizacije i rekla mi je da na kraju kuca trpi. Kod mene je sve islo glatko prve sedmice. Kuci sam u pola pet, rucamo ono sto sam spremila prethodne veceri, igramo se, setamo, mazimo do devet. Kad Ona zaspi, ja spremam kucu, ves, rucak i sve ostalo i to je uglavnom do iza ponoci. I trajalo je punih sedam dana. Puna energije, volje, elana…
A onda me polako stizao umor. Cesto sam posezala za racunarom u zelji da citam i pisem ali nisam imala snage. Kad sve obavim, glava sama pada. Shvatila sam sta je htjela da kaze moja drugarica. Ako kuca ne bude trpila, trpjeces ti.
Onda sam sebi zacrtala da sve sto imam uraditi mogu do deset pa  od devet do deset malo pozurin i opet stignem. Do pola jedanaest da budem spremna za krevet a onda pred TV, racunar, knjigu ili stvarno u krevet, kako mi odgovara. I mnogo bolje funkcionisem i osjecam se bolje otkad to praktikujem.
Kuca trpi ali Ona je zadovoljna, mama je stalno uz nju a to mi je najvaznije.
Pozdravljam vas do iduceg slobodnog vremena.

Promocija knjige „Ulicama Blogograda“ i moj povratak na posao

Pisala sam o Blogogradu i Blogograđanima, spominjala promociju knjige i radovala joj se kao malo dijete. Unaprijed sam sve pripremila, sredila auto (dobro, muž je to odradio), izvadili pasoš za malu curu i obezbjedili smještaj jer putujemo iz Banjaluke u Beograd sa bebom od 11 mjeseci. Međutim, promocija je zakazana na datum mog prvog radnog dana koji ne mogu izbjeći. I mnogo mi je žao.

Za sve vas koji ste zainteresovani, 21.06.2014. u 19h, prostorije biblioteke „Milutin Bojić“, ogranak Hadžipopovac, Primorska 22.

 

————

Spomenuh svoj prvi radni dan. Da, počinjem da radim. Nakon što sam pola godine uživala (ali, bukvalno uživala) u trudnoći, pričala sa svojom bebom, mazila stomak, pisala, čitala… i još skoro godinu (još više) uživala sa svojom malom ljubičicom, gledala je kako raste, kako iz dana u dan postaje svjesnija svijeta oko sebe, kako uči, savladava prepreke, doziva mamu i tatu, pažljivo bira kojim putem će doći do željene igračke… nakon svih tih čari majčinstva, počinjem da radim. I ne znam kako ću.

Znam. Kao i sve ostale žene. Kako moram. Ali, kako da ostavim ovo svoje čedo kad mi se tako slatko smije. Ili, još gore, kad me tužno gleda dok se udaljavam iz vidokruga, pa krene za mnom ili se rasplače. Nema mi ljepšeg osjećaja nego kad se budi pa počne da kmezi a ja legnem pored nje, ona se blago nasmješi, zagrli me i nastavi da spava.

Svaki dan joj pričam koliko je volim, objašnjavam joj da ću raditi, da će joj biti lijepo sa bakom, da će mama doći brzo i ići ćemo u park. Nije baš da je zainteresovana ali nekako osjećam da znači to što joj pričam. Možda ne razumije riječi ali vjerujem da razumije osjećaj.

 

Posao na poslu ili posao u kuci

Kako vrijeme brzo prolazi. Moja curica danas puni šest mjeseci. To je tako brzo prošlo i samo me podsjeca da cu ubrzo poceti i da radim.
A meni je tako lijepo kod kuće. Nekako sam se organizovala da sve obaveze zapisujem kao da su ‘poslovne’ i kad ih obavim, ja sam  ‘slobodna’. A neću moći tako kad kući budem dolazila u 17 sati. Još imam tu sreću da, uglavnom, ne radim vikendom.
Razmišljala sam i o tome kako bi bilo da prestanem raditi. Moja mama je napustila posao da bi bila sa nama. Ali njena plata nije izdrzavala porodicu pa je mogla to da priusti. I hvala joj na tome. Uvijek je kuca bila topla i rucak spreman na vrijeme. Ja se ne usudjujem na taj korak. Da On ima platu koja je dovoljna za sve, ne bih dugo razmisljala.
Nije da bih se ja zatvorila u kucu i pretvorila se u zenu sa keceljom. Nisam ja taj tip. Samo bih imala vise vremena da radim ono sto zaista volim, nakon sto skinem kecelju. Ovako, radim za platu na poslu na kojem mi je, na neki nacin, lijepo. Dolazim kuci, pravim rucak, obavljam kucne poslove, posvetim se djetetu i vec dolazi vrijeme za spavanje. A gdje je moje vrijeme, prijatelji, rodbina? Gdje je ljubav, da ne kazem brak? I, sve zbog novca. Zbog potreba koje se moraju zadovoljiti, ne zbog luksuza.
Znam, one koje ne rade, sad ce me osuditi. A ja samo imam toliko toga sto zelim da radim a necu imati dovoljno vremena. Ne bih samo sjedila u kuci, radila bih puno radno vrijeme u kuhinji, dnevnom boravku, u sobi, u dvoristu. Plata bi mi bila zadovoljan osmjeh moje djevojcice kad nam, nakon tih poslova, ostane cijelo poslijepodne za igru. Pa i za ono sto samo mene cini sretnom.
Do tih vremena, koja ce doci vjerovatno tek ako docekam penziju, uzivacu u ovom ukradenom vremenu na porodiljskom odsustvu. I jos dva puta tako, ako Bog da.