Jedno mamino poslijepodne

Da mi je malo da se odmorim. Dok sam na poslu, i zaboravim šta me sve čeka kod kuće pa samo maštam kako ću prileći pa nastaviti laganim tempom. A onda dođem kući, dijete već na putu od vrtića prema kući plače zato što joj ništa nismo kupili, pa je gladna i nije gladna, hoće babi a babe nema kući pa opet u plač. Hoće da se igra ali nema s kim. I opet plače, ni sama ne zna zašto. A ja ne znam gdje bih prije, da li da se presvučem, osvježim, podgrijem ručak (ako ga, eto sreće, imam od juče), zategnem krevet ili pokupim sa poda sve ono što smo u trku jutros pobacali. I kad postavim sto, već pregladnila, Ona neće da jede, naravno da opet nije gladna. Ustvari, gladna je ali ne toga već čokolade koju mama ne da. Ni muž-puž nije gladan, kaže, bolje da nam skuham jednu kaficu da se malo opustimo. Opet Ona vrišti, hoće i ona kafu. Stavljam vodu i mlijeko, trčim u kupatilo, dok sam se vratila, sve iskipilo. I sve ispočetka.

Konačno smo vani, ručak se ohladio, pijemo kafu, sunce zalazi i na trenutak pomislim da sam u raju. Samo na trenutak. Dok Ona ne prospe mlijeko i kakao i ne zna da li više plače zbog majice sa likom Else i Ane ili zbog toga što će se mama ljutiti. Mama ustaje i naravno, pravi novu „kafu“ pored koje, ovaj put stoji. Sva je srećna jer će konačno sjesti i nastaviti sa odmorom ali Njoj se više ne pije kafa. Gladna je. I to makarona. Dobiće i makarone samo da bi mama dobila minut vremena. Dok su gotovi, mamina kafa se već ohladila, tata je svoju popio, ide malo leći, umoran je, zaboga.

Podgrijani ručak se vraća u frižider. Ponovo. Korpa puna veša a onaj od juče se još nije ni osušio. A tako mi treba da se malo posvetim sebi, da napišem nešto na ovom svom blogu koji me je i zaboravio. Tako mi treba da je sve čisto i uredno pa da krenem ispočetka. Da se resetujem. Ali, već je devet sati, borba sa tuširanjem, nipošto se ne smije prati kosa. Ali mora se brčkati i kupati bebe. Krevet je još pun onog veša od prekjuče, neispeglanog pa neka opet spava sa nama. Ionako nam u toku noći sama dođe.

Pidžama, priča i slatki snovi. Tako joj zavidim. Najviše je muči da li će sutra obući suknjicu ili helanke. Da li će se teti svidjeti njena nova barbika. I da li će mama ostati pored nje dok ne zaspi. Naravno da hoće.

A mama se budi, misli kako će na brzinu ispeglati veš i pokupiti igračke, spremiti se za spavanje i leći. Pogleda na sat, ne bi trebalo biti više od jedanaest, ali se šokira jer su tačno tri sata. Čemu sad da se sprema kad uskoro mora ustajati.

I tako vrijeme prolazi. Koliko sam samo puta poželjela da ne radim, da budem kod kuće sa svojim djetetom. I drži me to sve dok ne pričam sa mamama koje su kod kuće. Mamama koje su željne razgovora sa odraslima a koji se ne dotiču pelena, uspavljivanja, ručka i večere. Ni njima nije lako. Na istoj smo medalji samo sa dvije strane. Kad bismo kako mogle jedan mjesec da radimo pa mjesec da budemo kod kuće. Bile bismo idealne, i sebi i djeci…

Advertisements

Posao na poslu ili posao u kuci

Kako vrijeme brzo prolazi. Moja curica danas puni šest mjeseci. To je tako brzo prošlo i samo me podsjeca da cu ubrzo poceti i da radim.
A meni je tako lijepo kod kuće. Nekako sam se organizovala da sve obaveze zapisujem kao da su ‘poslovne’ i kad ih obavim, ja sam  ‘slobodna’. A neću moći tako kad kući budem dolazila u 17 sati. Još imam tu sreću da, uglavnom, ne radim vikendom.
Razmišljala sam i o tome kako bi bilo da prestanem raditi. Moja mama je napustila posao da bi bila sa nama. Ali njena plata nije izdrzavala porodicu pa je mogla to da priusti. I hvala joj na tome. Uvijek je kuca bila topla i rucak spreman na vrijeme. Ja se ne usudjujem na taj korak. Da On ima platu koja je dovoljna za sve, ne bih dugo razmisljala.
Nije da bih se ja zatvorila u kucu i pretvorila se u zenu sa keceljom. Nisam ja taj tip. Samo bih imala vise vremena da radim ono sto zaista volim, nakon sto skinem kecelju. Ovako, radim za platu na poslu na kojem mi je, na neki nacin, lijepo. Dolazim kuci, pravim rucak, obavljam kucne poslove, posvetim se djetetu i vec dolazi vrijeme za spavanje. A gdje je moje vrijeme, prijatelji, rodbina? Gdje je ljubav, da ne kazem brak? I, sve zbog novca. Zbog potreba koje se moraju zadovoljiti, ne zbog luksuza.
Znam, one koje ne rade, sad ce me osuditi. A ja samo imam toliko toga sto zelim da radim a necu imati dovoljno vremena. Ne bih samo sjedila u kuci, radila bih puno radno vrijeme u kuhinji, dnevnom boravku, u sobi, u dvoristu. Plata bi mi bila zadovoljan osmjeh moje djevojcice kad nam, nakon tih poslova, ostane cijelo poslijepodne za igru. Pa i za ono sto samo mene cini sretnom.
Do tih vremena, koja ce doci vjerovatno tek ako docekam penziju, uzivacu u ovom ukradenom vremenu na porodiljskom odsustvu. I jos dva puta tako, ako Bog da.