Djevojčica i njena majka

Događaj koji ću vam ispričati, istinit je. Odigrao se pred mojim očima a oblikovala sam ga u priču kao podsjetnik da još postoje dobri ljudi koji ništa ne traže zauzvrat.

Djevojčica i njena majka bojažljivo su ušle u hodnik prepun namrgođenih lica, spremne na višesatno čekanje, suviše skromne da traže pomoć, uputstvo gdje da idu, kome da se obrate. Sjediće i čekaće. Neko će se već smilovati i objasniti im šta da prikupe od dokumenata. Ionako su odlučile da današnji dan potroše na tu jednu informaciju, naučene da svijet tako funkcioniše.

Crnokosa službenica je prošla dva puta. Majka se nije usudila da joj priđe. Valjda se plašila odbijanja, kako bi objasnila djetetu zašto teta nije htjela da odgovori. Treći put, osjetila je tračak svjetlosti, kad joj je ista ona prišla i upitala je šta im treba.

Ušle su u kancelariju. Nekoliko stolova, za svakim računar i svaka službenica dotjerana i nasmijana kao da je cijeli svijet njen. Djevojčica je oduševljeno posmatrala šta teta kuca na računaru, kako papir izlazi iz štampača. Teta je za nju bila mađioničar. A računar i sve ostale spravice za nju su bile samo san.

Onako sitna, u blijedoj, ispranoj jaknici većoj za dva broja, kose svezane u repić šnalama koje je, sigurno, dobila od nekoga, pobjedila je svoju stidljivost i strah pred tim nepoznatim, za nju, bogatim svijetom i rekla:  „Meni je bio rođendan. Dvanaesti“.

Službenica prekoputa, ne ostavši ravnodušna na njenu dječiju jednostavnost i majčinu bol u očima, sjetila se čokolade koju je kupila za nekoga. Ni trena nije oklijevala. Djevojčica je pokazala najljepši osmjeh koji može imati dijete njenih godina. Željela je tako malo. Samo razumjevanje okoline. Samo da bude kao ostala djeca.

Krenule su prema vratima. Dobile su ono zbog čega su došle. I to za deset minuta.

Čovjek, do tada, neprimjetan, naizgled nezainteresovan za sve oko sebe, druga stranka, koji je samo stajao sa strane, prišao je djevojčici i pružio joj novac. Ne malo, ne mnogo. Dovoljno za dvanaesti rođendan. Dovoljno da kupi nešto zbog čega bi se osjećala kao ostala djeca… Majka je pognula glavu, samo ona zna zašto.

I više od svih pogleda saosjećajnosti i posvećivanja pažnje, tog dana, najviše me je pogodio gest tog čovjeka. Mi smo samo ljudi. A tako malo je potrebno da budemo i više od toga.