Prinudni odmor i uživanje u sitnicama

Iz jednog lijepog razloga kome ne želim unaprijed da se radujem, primorana sam da narednih nekoliko mjeseci provedem kod kuće. I teško mi je palo, uprkos potrebi da se malo odmorim, želji da radim stvari za koje nikada nemam vremena jer uvijek postoji nešto važnije. Opirala sam se, tvrdeći da nisam seka-persa koja se samo žali na nešto pa sam ćutala i kad mi se plakalo ali bilo je dovoljno jedno upozorenje pa da prihvatim svoja četiri zida. Prvih dana sam, kako sam i morala, samo ležala i gledala beskrajne reprize tv-serija i filmova, u jednom danu pročitala knjigu koja mi je bila dosadna. I onda mi je sve to dosadilo, mogla sam malo i da ustanem pa sam se u očaju upitala šta sad da radim a neki unutrašnji glas je govorio UŽIVAJ…

I uživaću. Pročitaću gomilu knjiga. Napraviću red u onoj ladici punoj papira. Konaćno ću prepisati sve one citate koji su mi se svidjeli a koje sam, shodno modernoj tehnologiji, slikala telefonom (da, slikala). Crtaću sa svojom djevojčicom, napravićemo kuhinju od kartona i lijepićemo sličice na vrata. Pisaću pjesme. Završiću priču. Uz topli čaj i pucketanje vatre kišu ću posmatrati iz topline svog doma. Pustiću mašti na volju i osloboditi svoju kreativnost. Vratiću se sama sebi. Složiću slike. Izraditi nove. Praviću ona komplikovana jela za koja mi treba više od sat vremena spremanja jer ću konačno imati vremena za to.

 

kreativnost-335x310

Sličicu sam posudila sa portala http://wannabemagazine.com

I vraćaću se ovim redovima kad god poželim da se vratim na posao, kad mi počnu nedostajati gomile papira i razočarane stranke.

Važno je ono što čekam, što nas troje zajedno čekamo. I dočekaćemo odmorni i sretni… 🙂

Advertisements

Kako sam prestala biti svoja Ja a postala njena mama

Hladnoća siječe obraze dok biciklom jurim da što prije stignem kući – djetetu koje je već zaspalo, mužu koji radi, neispeglanom vešu i nedovršenom ručku. A neki glas doziva sa ramena: ‘Uspoooori’. Kako da usporim? Ko će nju pokriti, njemu spremiti večeru, veš srediti?

Ne tako davno, istim ovim biciklom sam dnevno prelazila i na desetine kilometara, stizala na sva dešavanja i imala kondicije da u jednom danu prepješačim cijeli grad. I nije mi bilo teško. Ugađala sam sebi i voljela sebe.

Večeras se spremam na pilates i skoro da odustajem jer je vani hladno a ja moram pješke ili biciklom. Smrznuću se, ne mogu ja to. Kad sam prestala biti avanturista a počela se plašiti zime? U isto vrijeme kad sam prestala biti svoja Ja a postala Njena mama! A nije moralo tako. Mogla sam pomiriti te dvije uloge dovoljno da obe budu zadovoljne. I ja i Ona kojoj sam mama.

U  poslednjem trenu odlučila sam da odem isključivo iz razloga što sam uplatila unaprijed a ionako idem na svaki drugi čas pa da mi ponovo ne propadne novac. A trebao  je razlog biti dobrobit za moje tijelo i duh, vrijeme provedeno sa samom sobom i odmorna glava za igru sa onom najdražom. Tada ne bih jurila da se što prije vratim. Usporila bih ili čak i zastala da pokupim koji kesten, udahnem onaj (ne tako hladan) vazduh, vidjela bih kako je jesen obojila grad predivnim bojama.

I zaista, zar se moramo odreći sebe kad postanemo majke, supruge? Ja sam se velikim dijelom odrekla ali ne krivicom drugih već isključivo svojim zaslugama i stavom da, ako se ne žrtvujem, nisam dobra majka. A jesam. Biću dobra i  kad odvojim sat vremena da čitam knjigu koja me opušta pa ću odmornija i raspoloženija biti bolja Njoj nego ona što sam bila juče – frustrirana i nezadovoljna jer nije oprala kosu zbog mnogo važnijeg posla. Usisavanja.

Nekada sam znala satima da čitam i pišem i to mi je hranilo dušu. Onda je došla Ona i knjige o bebama su neprimjetno ali odlučno zamijenile moj hobi. I tu sam negdje izgubila sebe.  U kupovini, trčeći od jedne police do druge, bez snage da probam majicu već je samo pokupim u nadi da neće biti prevelika. A zapravo, sve su postajale premalene dok sam se ja širila jer sam svoje nezadovoljstvo utapala u čokaladama u kasnim večernjim satima. Izgubila sam se i u ravnoj obući jer je tako udobnije i lakše trčati za Njom pa je postajala udobna i kad je Ona bila kući. Zajedno sa visinom pete spuštalo se i moje samopouzdanje.

Tek nakon njene navršene tri godine, počela sam da izvirujem iz hrpe igračaka i tražim put u svijet odraslih. Da obujem štikle i kad sam sa njom a trenerku ostavim za kućnu varijantu. Ostavila sam slikovnice i učlanila se u biblioteku. Prestala da se pitam šta će muž reći ako danas nema ručka, ionako ne ruča redovno i nikad ne prigovara. Pustila sam Nju da gleda crtani dok ja sama sa sobom pijem kafu i dogovaram se kako da se pomirimo.

I još uvijek nisam svoja Ja, još uvijek sam Njena mama i ta uloga mora biti na prvom mjestu. Ali onda kad odvojim jedan sat da budem svoja zašto da ga ne iskoristim najbolje što mogu umjesto da se pitam šta Ona sad radi, da li je gladna, žedna, pospana? Zašto se plašim zime u novembarskom predvečerju i oblačim kao da idem na sjeverni pol dok sjedam na bicikl a zapravo, vruće mi je i prije nego što sam krenula? Mogu biti i mama i svoja Ja samo da dopustim sama sebi da uživam u sitnicama i vremenu koje mi je dato. Njoj ću biti bolja, sebi sretnija a njemu ljepša.

Snježana G.M.