Kako sam prestala biti svoja Ja a postala njena mama

Hladnoća siječe obraze dok biciklom jurim da što prije stignem kući – djetetu koje je već zaspalo, mužu koji radi, neispeglanom vešu i nedovršenom ručku. A neki glas doziva sa ramena: ‘Uspoooori’. Kako da usporim? Ko će nju pokriti, njemu spremiti večeru, veš srediti?

Ne tako davno, istim ovim biciklom sam dnevno prelazila i na desetine kilometara, stizala na sva dešavanja i imala kondicije da u jednom danu prepješačim cijeli grad. I nije mi bilo teško. Ugađala sam sebi i voljela sebe.

Večeras se spremam na pilates i skoro da odustajem jer je vani hladno a ja moram pješke ili biciklom. Smrznuću se, ne mogu ja to. Kad sam prestala biti avanturista a počela se plašiti zime? U isto vrijeme kad sam prestala biti svoja Ja a postala Njena mama! A nije moralo tako. Mogla sam pomiriti te dvije uloge dovoljno da obe budu zadovoljne. I ja i Ona kojoj sam mama.

U  poslednjem trenu odlučila sam da odem isključivo iz razloga što sam uplatila unaprijed a ionako idem na svaki drugi čas pa da mi ponovo ne propadne novac. A trebao  je razlog biti dobrobit za moje tijelo i duh, vrijeme provedeno sa samom sobom i odmorna glava za igru sa onom najdražom. Tada ne bih jurila da se što prije vratim. Usporila bih ili čak i zastala da pokupim koji kesten, udahnem onaj (ne tako hladan) vazduh, vidjela bih kako je jesen obojila grad predivnim bojama.

I zaista, zar se moramo odreći sebe kad postanemo majke, supruge? Ja sam se velikim dijelom odrekla ali ne krivicom drugih već isključivo svojim zaslugama i stavom da, ako se ne žrtvujem, nisam dobra majka. A jesam. Biću dobra i  kad odvojim sat vremena da čitam knjigu koja me opušta pa ću odmornija i raspoloženija biti bolja Njoj nego ona što sam bila juče – frustrirana i nezadovoljna jer nije oprala kosu zbog mnogo važnijeg posla. Usisavanja.

Nekada sam znala satima da čitam i pišem i to mi je hranilo dušu. Onda je došla Ona i knjige o bebama su neprimjetno ali odlučno zamijenile moj hobi. I tu sam negdje izgubila sebe.  U kupovini, trčeći od jedne police do druge, bez snage da probam majicu već je samo pokupim u nadi da neće biti prevelika. A zapravo, sve su postajale premalene dok sam se ja širila jer sam svoje nezadovoljstvo utapala u čokaladama u kasnim večernjim satima. Izgubila sam se i u ravnoj obući jer je tako udobnije i lakše trčati za Njom pa je postajala udobna i kad je Ona bila kući. Zajedno sa visinom pete spuštalo se i moje samopouzdanje.

Tek nakon njene navršene tri godine, počela sam da izvirujem iz hrpe igračaka i tražim put u svijet odraslih. Da obujem štikle i kad sam sa njom a trenerku ostavim za kućnu varijantu. Ostavila sam slikovnice i učlanila se u biblioteku. Prestala da se pitam šta će muž reći ako danas nema ručka, ionako ne ruča redovno i nikad ne prigovara. Pustila sam Nju da gleda crtani dok ja sama sa sobom pijem kafu i dogovaram se kako da se pomirimo.

I još uvijek nisam svoja Ja, još uvijek sam Njena mama i ta uloga mora biti na prvom mjestu. Ali onda kad odvojim jedan sat da budem svoja zašto da ga ne iskoristim najbolje što mogu umjesto da se pitam šta Ona sad radi, da li je gladna, žedna, pospana? Zašto se plašim zime u novembarskom predvečerju i oblačim kao da idem na sjeverni pol dok sjedam na bicikl a zapravo, vruće mi je i prije nego što sam krenula? Mogu biti i mama i svoja Ja samo da dopustim sama sebi da uživam u sitnicama i vremenu koje mi je dato. Njoj ću biti bolja, sebi sretnija a njemu ljepša.

Snježana G.M.

Knjige i časopisi, vrsta koja izumire?

Razočarala sam se. Mjesečni časopis koji kupujem nepune dvije godine, od sada će izlaziti jednom u dva mjeseca. Do prije godinu dana sam kupovala jedan drugi časopis koji je obrađivao sve teme koje su me interesovale i onda su prestali da ga štampaju, izlazi samo u elektronskom obliku. I ne pitam se koji je razlog, sigurna sam da su finansije u pitanju. Ljudi više ne kupuju štampu. Zašto bi kad imaju internet i na njemu sve što im je potrebno.

A onda pročitam i ovaj tekst (peti pasus-kome se ne čita sve) pa se šokiram. Zar zaista postoje takvi ljudi? Oni koji ne čitaju, ne vole da čitaju, to sam znala. Ali oni koji ismijavaju druge zato što čitaju, e to me šokiralo! Ne sjećam se kad sam poslednji put vidjela novine raširene na pola stola dok se pijucka kafa. Vidjela sam otvorenu internet stranicu sa svim aktuelnim vijestima.

Dok sam studirala (i istovremeno radila), bila sam član biblioteke. I na vrijeme vraćala knjige jer bih ih pročitala u roku od 15 dana. Mnogi su mi se čudili, otkud mi snaga još i da čitam pored posla i učenja. A meni je to bilo opuštanje nakon napornog dana. Topla soba, pidžama, kakao i knjiga. I sad mi je opuštanje ali sad imam mnogo manje vremena za takve stvari jer postoji Ona i njene bajke koje čitamo pred spavanje.

DSCN6333

Redovno kupujem knjige. Neke još nisam stigla ni da pročitam ali čekaju i dočekaće. Jednostavno volim čitati. Nisam protivnik interneta ali knjiga je knjiga i nikad je ne bih mogla čitati u elektronskom obliku. Tome učim i Nju, uspješno. Već zna gdje nam stoje knjige i sama otvara vrata komode i traži „babiiii“ (Bambija). A nevjerovatno je simpatična kad uzme neku od slikovnica koje su joj uvijek na dohvat ruke i kreće se unazad kako bi mi sjela u krilo i tražila da čitamo.

Uprkos smanjenju opšteg interesovanja za knjige, nekako vjerujem da je mnogo onih koji ipak imaju bar jednu pored kreveta i koja ih opušta. Ja ću i dalje širiti svoju malu biblioteku i kupovaću i knjige i novine. I maštaću o tome da neko (kad već ne mogu ja) otvori kafe-knjižaru-biblioteku u kojoj bismo uživali u opuštenoj atmosferi ispijajući kaficu ili čaj i čitajući knjige. Pa, možda se i neke srodne duše tu pronađu…

Njeno vrijeme

Ovo su oni dani kad samo želiš da se ušuškaš pod toplu deku, piješ čaj i čitaš neku opuštajuću knjigu ili gledaš dobru komediju. Kad je vani hladno dovoljno za prvu vatru i nekako si raspoložen samo za ljenčarenje jer, konačno, ne radiš za vikend.  Takvo je moje raspoloženje trenutno. I imam cijeli jedan sat da iskoristim samo za sebe jer Ona spava. Kad se probudi, mogu zaboraviti i na deku i na čaj, trčaću za njom ili ćemo se igrati zajedno, ležati sigurno neću.

Shvatam da je prošlo vrijeme djetinjstva. I mislim da ne prolazi sa godinama već sa dolaskom djeteta. Ne zato što prestajemo biti djeca, što smo kao ozbiljniji i zreliji već zato što tek tada počinju one odgovornosti za čije izbjegavanje nema opravdanja. Mogla sam ja ranije sve da ostavim i da radim ono što želim. Sada mogu da ostavim sve da bih se Njoj posvetila, Ona ne čeka, ne pita, ne moli. Ona zahtjeva a ja sa radošću odgovaram. Jer, sada je moje vrijeme njeno i tu nema pregovora.

 

Kao što je moja mama uvijek bila pored mene, pokrivala me kad zaspim, dočekivala me toplim doručkom, oslobađala me mnogih tereta zbog kojih danas osjećam sigurnost, tako i ja Njoj želim biti podrška. Biti Mama kao što je moja Mama meni.

A ušuškivanje pod toplom dekom neka sačeka još nekoliko godina.

Kako kradem vrijeme sama od sebe!?

Poslednji post je bio na temu prezaposlenosti. I kad sam ga pisala, mislila sam da ću nakon toga nastaviti, nakon dan, dva, opet nešto napisati ali nije išlo. Stalno se vrtim u nekom krugu sopstvenih obećanja, ludih radovanja i predrasuda. Mislim (ma čvrsto sam uvjerena) da sam ja drugačija od ostalih i da mogu sve. Sinoć sam, sva žalosna, konstatovala da sam postala prava žena. Pa ne mogu da odvojim vrijeme samo za sebe, kao da mi neko brani!!! Čak ni na godišnjem odmoru! Danas sam sve ostavila i evo me, u svom kutku koji me opušta.

Tražila sam načine da što manje vremena potrošim a što više posla uradim. I ide nekako ali potrošim toliko energije da nisam ni za gledanje TV programa koji ne iziskuje nikakav napor a kamoli za nešto zbog čega bih morala uključiti moždane vijuge. Kad je već tako onda pokušavam da između redova pronađem nešto samo svoje, nešto što me opušta. Da ste vidjeli moju sreću kad sam shvatila (nakon skoro godinu dana) da na telefonu mogu skinuti aplikaciju za wordpress i da mogu čitati (samo čitati, koliko sam za sad istražila) i kad nemam internet konekciju. Kako volim čitati uz doručak, ručak, večeru, pauzu na poslu koristim za hranu i blogove. Dok čekam muža da završi sa poslom, opet čitam. Čekam ga tačno ispred vrtića pa se istovremeno smijem dječijim biserima i onome što me je oduševilo na blogu, čega nije malo.

Ručak pravim za dva dana, ponekad i zaledim ono što je pogodno za to (hvala Jelena :)) pa dobro dođe. Zapisujem sve obaveze mada mi se mama uvijek smije kad to spomenem ali ne odustajem. I u školi sam isto to radila i dobro se osjećala kad prekrižim „zadaća iz matematike“. I sad se dobro osjećam kad prekrižim „peglanje“. Mislim da na taj način skraćujem poslove za ono vrijeme razmišljanja „šta ću prvo uraditi kad Ona zaspi“. Unaprijed osmislim i plan kuhanja za cijelu sedmicu.

Sad, kad sam počela raditi shvatila sam koliko znači slobodno vrijeme. Koliko sam zapravo vremena imala dok nisam radila i koliko nisam znala da ga iskoristim. Danas mi je četvrti dan godišnjeg odmora i tek danas sam prvi put čitala knjigu dok je Ona spavala (prvi dio) i pišem blog dok Ona opet spava (drugi dio). Ovo mi hrani dušu a sigurna sam da svaka od nas ima nešto što joj je važno i što je ispunjava a samo je njeno. Ne smijemo to izgubiti ako ne želimo da izgubimo sebe.

Pročitala sam nešto dobro i želim to da zapamtim: „Svi mi imamo neku definiciju koja nam omogućava da postojimo i ta definicija je naš splav na kome plovimo po uzburkanom vremenu, na kome možemo da stignemo do ušća a da ne poludimo“ (Suzana Tamaro, „Zauvek“). Ovo je moja. I zato, čitam vas svaki dan a bar jednom sedmično, naći ću vremena da pišem.

 

slika preuzeta sa interneta1

U Novoj godini…

Ne tako davno, obećala sam sebi (a obećao je i On) da ću imati svoj dan u nedelji i da će taj dan biti srijeda. Jedna došla, došli gosti, drugu iskoristila nekako, treća prošla u radu, četvrta u oporavku od dočeka i moje srijede nema pa nema. Obećanje ludom radovanje. I od niza novogodišnjih odluka (koje sam prvi put donijela ove godine) obećala sam sebi da ću ići na aerobik, pilates, bilo šta. Kad uplatim novac, valjda će mi biti žao da propadne pa ću biti redovna. Bar ću tu imati svojih sat vremena.

I tako, u nedostatku slobodnog vremena i višku umora i potrebe za osamom, On je izveo Nju napolje i pustio me da budem sama najmanje dva sata. Prošao je tek sat a ja već cupkam, gledam kako kazaljke „trče“ i očekujem ih svakog momenta. Tako dolazim do zaključka da je problem u meni a ne u vremenu. Ne znam da se opustim, da iskoristim ono što imam, sva sam u žurbi.

Ove godine obećavam sebi (opet ja i obećanja) da ću to da promjenim. Neću gledati na sat. Neću žuriti. Uživaću i u onih pet minuta dok se protežem u krevetu i tjeram se ustanem.

Vama želim isto. Uživajte u svakom trenutku ove 2014. godine.