„Mama, igraj se sa mnom…“

Dok kuham prvu jutarnju kafu, tema o kojoj sam htjela da pišem ovog toplog petka, dobija svoj definitivan oblik. Riječi se slažu same od sebe, treba ih samo prenijeti u pisanom obliku. Njoj mlijeko i kakao, meni kafa i sve bi bilo potaman. Meni, ne i Njoj.

Zove me da se igramo. Slaže figurice, postavlja doručak igračkicama i moli me da joj se pridružim. Priznajem, nevoljno to radim, pristajem da je ne bih odbila a sve gledam na sat i pitam mogu li ići. Naravno da ne mogu. Uzimam kafu, pijuckam je uz igru i prepuštam se. Ja sam Elza, ona je Ana. Pravimo doručak, oblačimo se, zovemo prijatelje u goste, zalijevamo cvijeće… i u potpunosti zaboravljam šta sam ono htjela da radim uz kafu. Posebno kad mi, onako umilno, kaže: „Baš je lijepo kad se zajedno igramo“.

DSCN8505

U tom trenutku nije važno šta sam htjela da radim već ono što radim zajedno sa Njom. Sve moje potrebe i htjenja nisu vrijedni propuštanja tog izraza sreće i zadovoljstva kad istog trenutka ostavim sve i dođem da se mazim sa Njom jer baš to traži. I ove redove pišem u prekidima jer uvijek ima nešto važno da mi pokaže, želi da mi pročita priču o Anđelini balerini a ja njoj o Maloj sireni.

Ne mislim da ću je razmaziti. To osluškivanje i udovoljavanje Njenim potrebama do sad me dovelo samo do toga da sam više puta od Nje čula: „Mama, ja tebe slušam jer i ti slušaš mene“, „Hvala ti što mi sve dopustiš“, „Ti si najbolja mama na svijetu“…

Znam taj osjećaj kad je baš tvoja mama najbolja mama na svijetu i ne želim da propustim priliku da budem tako velika u Njenim očima kao što je meni moja mama u mojim očima…

Advertisements