Kako sam prestala biti svoja Ja a postala njena mama

Hladnoća siječe obraze dok biciklom jurim da što prije stignem kući – djetetu koje je već zaspalo, mužu koji radi, neispeglanom vešu i nedovršenom ručku. A neki glas doziva sa ramena: ‘Uspoooori’. Kako da usporim? Ko će nju pokriti, njemu spremiti večeru, veš srediti?

Ne tako davno, istim ovim biciklom sam dnevno prelazila i na desetine kilometara, stizala na sva dešavanja i imala kondicije da u jednom danu prepješačim cijeli grad. I nije mi bilo teško. Ugađala sam sebi i voljela sebe.

Večeras se spremam na pilates i skoro da odustajem jer je vani hladno a ja moram pješke ili biciklom. Smrznuću se, ne mogu ja to. Kad sam prestala biti avanturista a počela se plašiti zime? U isto vrijeme kad sam prestala biti svoja Ja a postala Njena mama! A nije moralo tako. Mogla sam pomiriti te dvije uloge dovoljno da obe budu zadovoljne. I ja i Ona kojoj sam mama.

U  poslednjem trenu odlučila sam da odem isključivo iz razloga što sam uplatila unaprijed a ionako idem na svaki drugi čas pa da mi ponovo ne propadne novac. A trebao  je razlog biti dobrobit za moje tijelo i duh, vrijeme provedeno sa samom sobom i odmorna glava za igru sa onom najdražom. Tada ne bih jurila da se što prije vratim. Usporila bih ili čak i zastala da pokupim koji kesten, udahnem onaj (ne tako hladan) vazduh, vidjela bih kako je jesen obojila grad predivnim bojama.

I zaista, zar se moramo odreći sebe kad postanemo majke, supruge? Ja sam se velikim dijelom odrekla ali ne krivicom drugih već isključivo svojim zaslugama i stavom da, ako se ne žrtvujem, nisam dobra majka. A jesam. Biću dobra i  kad odvojim sat vremena da čitam knjigu koja me opušta pa ću odmornija i raspoloženija biti bolja Njoj nego ona što sam bila juče – frustrirana i nezadovoljna jer nije oprala kosu zbog mnogo važnijeg posla. Usisavanja.

Nekada sam znala satima da čitam i pišem i to mi je hranilo dušu. Onda je došla Ona i knjige o bebama su neprimjetno ali odlučno zamijenile moj hobi. I tu sam negdje izgubila sebe.  U kupovini, trčeći od jedne police do druge, bez snage da probam majicu već je samo pokupim u nadi da neće biti prevelika. A zapravo, sve su postajale premalene dok sam se ja širila jer sam svoje nezadovoljstvo utapala u čokaladama u kasnim večernjim satima. Izgubila sam se i u ravnoj obući jer je tako udobnije i lakše trčati za Njom pa je postajala udobna i kad je Ona bila kući. Zajedno sa visinom pete spuštalo se i moje samopouzdanje.

Tek nakon njene navršene tri godine, počela sam da izvirujem iz hrpe igračaka i tražim put u svijet odraslih. Da obujem štikle i kad sam sa njom a trenerku ostavim za kućnu varijantu. Ostavila sam slikovnice i učlanila se u biblioteku. Prestala da se pitam šta će muž reći ako danas nema ručka, ionako ne ruča redovno i nikad ne prigovara. Pustila sam Nju da gleda crtani dok ja sama sa sobom pijem kafu i dogovaram se kako da se pomirimo.

I još uvijek nisam svoja Ja, još uvijek sam Njena mama i ta uloga mora biti na prvom mjestu. Ali onda kad odvojim jedan sat da budem svoja zašto da ga ne iskoristim najbolje što mogu umjesto da se pitam šta Ona sad radi, da li je gladna, žedna, pospana? Zašto se plašim zime u novembarskom predvečerju i oblačim kao da idem na sjeverni pol dok sjedam na bicikl a zapravo, vruće mi je i prije nego što sam krenula? Mogu biti i mama i svoja Ja samo da dopustim sama sebi da uživam u sitnicama i vremenu koje mi je dato. Njoj ću biti bolja, sebi sretnija a njemu ljepša.

Snježana G.M.

Kako (lako) smo se odvikli od dojenja?

Mislila sam da će odvikavanje od dojenja biti mnogo teže i dugotrajnije. Sa nepunih 18 mjeseci već je dovoljno velika da zna kako da manipuliše mojim osjećanjima pa se tako slatko umiljava kad traži svoju „Sissss“ pa je ljubi i grli i nešto joj priča tako da nema šanse da ne popustim. Dojila sam je toliko dugo jer sam imala dovoljno mlijeka da joj nikakva zamjena nije bila potrebna. Nisam se obazirala na komentare, bilo je i onih negativnih, veliko dijete pa sisa. Bože sačuvaj. A, da budem iskrena, imala sam i strah od prestanka te divne bliskosti. Šta kad joj „Sissss“ više ne bude bila potrebna, kad ne bude tražila utjehu na mojim grudima, kad ono što joj je potrebno bude mogla naći i kod drugih a ne samo kod mene. To je bilo jedino u čemu sam bila nezamjenjljiva.

Onda je mlijeka ponestajalo a razloga za prekidanje bilo je sve više, da ih ne nabrajam. Odluka je pala za jedan dan. Doček Nove godine planiran je u kućnoj varijanti (i Ona sa nama) ali -18 nas je pokolebao pa smo je ostavili kod moje mame. Plašila sam se kako će zaspati, pa ako i uspije, šta će ako se probudi, tražiće me, tražiće „Sissss“ a ja nisam tu. Došla sam u određeno vrijeme, ona budna. Probudila se i ne plače, kaže mama. A ne traži ni „Sissss“. Tek kad me je ugledala, počela je vriska „Dajjjj sissss, aaaaaa“ i naravno, zaspala za pola minute. Tad sam odlučila. Nije ona gladna kad se probudi usred noći, nije ni pred spavanje, ni odmah po buđenju. Jednostavno traži utjehu, navika, šta li…

Tog 01.01. dojila sam je kad god je poželjela i stalno joj govorila da sutra više nema. Uveče je spavala kod druge babe. Zaspala uz malo muke, budila se, kenjkala, u snu dozivala mamu i tatu ali „Sissss“ nije tražila. Sutradan, čim me je ugledala, ruke na mojoj majici, otima se, traži, plače. Plače ona, plačem ja. Odvedem je opet kod babe, jedva je ostavim. Spavaće i drugu noć kod nje. Lakše je zaspala nego prethodne. Probudila se samo jednom. Opet, kad me je ugledala, haos. Ali, svaki put kad je tražila „Sisss“, nudila sam joj flašicu sa mlijekom, nekad je uspjevalo, nekad ne. Kako je dan odmicao, bilo je podnošljivije. Uz malo suza, mnogo ljuljanja i pričanja, zaspala je. Bez flašice, bez dojenja. U toku noću se budila. Ne, nije tražila „Sissss“. Radila je ono čega sam se bojala da neće biti kad prestanemo sa tim. Sjedne pa me gleda nekoliko trenutaka a onda me iz sve snage zagrli i kaže: „Maaamaaaaaa“. I tako nekoliko puta u toku noći. A meni srce k’o Rusija.

Sutradan, dva, tri puta je tražila ali lako sam joj skrenula pažnju. Prošao je šesti dan odvikavanja a ona tek jednom dnevno, i to kad je gladna ili pospana, nasloni se na moje grudi pa kaže „Sisss“ i drži me za okovratnik. I to joj je dovoljno, bez suza, vriske ili stresa.

A ono „Mammmaaaaa“ i njeno odbijanje da nakon ta tri dana provedena van kuće, izađe vani (valjda u strahu da ću je opet ostaviti kod nekoga), samo mi dokazuju da je Mama ipak nezamjenjljiva, dojila ili ne, mama je Mama. Znala sam to iz perspektive djeteta a sad sam upoznala i drugu stranu, na čemu sam izuzetno zahvalna i sretna.

Njeno vrijeme

Ovo su oni dani kad samo želiš da se ušuškaš pod toplu deku, piješ čaj i čitaš neku opuštajuću knjigu ili gledaš dobru komediju. Kad je vani hladno dovoljno za prvu vatru i nekako si raspoložen samo za ljenčarenje jer, konačno, ne radiš za vikend.  Takvo je moje raspoloženje trenutno. I imam cijeli jedan sat da iskoristim samo za sebe jer Ona spava. Kad se probudi, mogu zaboraviti i na deku i na čaj, trčaću za njom ili ćemo se igrati zajedno, ležati sigurno neću.

Shvatam da je prošlo vrijeme djetinjstva. I mislim da ne prolazi sa godinama već sa dolaskom djeteta. Ne zato što prestajemo biti djeca, što smo kao ozbiljniji i zreliji već zato što tek tada počinju one odgovornosti za čije izbjegavanje nema opravdanja. Mogla sam ja ranije sve da ostavim i da radim ono što želim. Sada mogu da ostavim sve da bih se Njoj posvetila, Ona ne čeka, ne pita, ne moli. Ona zahtjeva a ja sa radošću odgovaram. Jer, sada je moje vrijeme njeno i tu nema pregovora.

 

Kao što je moja mama uvijek bila pored mene, pokrivala me kad zaspim, dočekivala me toplim doručkom, oslobađala me mnogih tereta zbog kojih danas osjećam sigurnost, tako i ja Njoj želim biti podrška. Biti Mama kao što je moja Mama meni.

A ušuškivanje pod toplom dekom neka sačeka još nekoliko godina.

Promocija knjige „Ulicama Blogograda“ i moj povratak na posao

Pisala sam o Blogogradu i Blogograđanima, spominjala promociju knjige i radovala joj se kao malo dijete. Unaprijed sam sve pripremila, sredila auto (dobro, muž je to odradio), izvadili pasoš za malu curu i obezbjedili smještaj jer putujemo iz Banjaluke u Beograd sa bebom od 11 mjeseci. Međutim, promocija je zakazana na datum mog prvog radnog dana koji ne mogu izbjeći. I mnogo mi je žao.

Za sve vas koji ste zainteresovani, 21.06.2014. u 19h, prostorije biblioteke „Milutin Bojić“, ogranak Hadžipopovac, Primorska 22.

 

————

Spomenuh svoj prvi radni dan. Da, počinjem da radim. Nakon što sam pola godine uživala (ali, bukvalno uživala) u trudnoći, pričala sa svojom bebom, mazila stomak, pisala, čitala… i još skoro godinu (još više) uživala sa svojom malom ljubičicom, gledala je kako raste, kako iz dana u dan postaje svjesnija svijeta oko sebe, kako uči, savladava prepreke, doziva mamu i tatu, pažljivo bira kojim putem će doći do željene igračke… nakon svih tih čari majčinstva, počinjem da radim. I ne znam kako ću.

Znam. Kao i sve ostale žene. Kako moram. Ali, kako da ostavim ovo svoje čedo kad mi se tako slatko smije. Ili, još gore, kad me tužno gleda dok se udaljavam iz vidokruga, pa krene za mnom ili se rasplače. Nema mi ljepšeg osjećaja nego kad se budi pa počne da kmezi a ja legnem pored nje, ona se blago nasmješi, zagrli me i nastavi da spava.

Svaki dan joj pričam koliko je volim, objašnjavam joj da ću raditi, da će joj biti lijepo sa bakom, da će mama doći brzo i ići ćemo u park. Nije baš da je zainteresovana ali nekako osjećam da znači to što joj pričam. Možda ne razumije riječi ali vjerujem da razumije osjećaj.

 

Šta se to promjenilo otkad sam mama!?

Sve. I ništa. Zavisi iz kog ugla gledate. Postala sam „mekša“ i plačljivija a istovremeno jača od hiljadu stjena. To je ono nevjerovatno u vezi majčinstva.

Neki pogledi na svijet, direktno vezani za ulogu roditelja, ostali su mi isti a mislila sam da neće biti. Moje dijete jeste moj smisao života ali i dalje mislim da je pogrešno shvatanje da je život ljudi koji ne žele ili ne mogu imati djecu, besmislen. Uvijek sam to tvrdila, tvrdim i dalje. Svi imamo svoju ulogu na ovom svijetu, neko je zaista glumi a neko i živi svim srcem. Nije nam Bog svima dao ono što želimo. Ali, oni kojima je dao, imaju pravo u tome da uživaju pa bio to idiličan porodični život ili karijera u usponu.

Brzina reagovanja. Nekada bih, pri pomisli da bi, npr. voda mogla da iskipi, ipak sačekala koju minutu pa tek onda provjerila. Sada, pri pomisli da bi Ona mogla dopuzati do zabranjene zone (ako sam je na minut ispustila iz vidokruga), za sekund sam pored nje. Nema onih utješnih misli „možda ipak neće“. Ili kad legnem spavati, utonem u san, onaj najslađi i čujem je kako se okreće. Pomislim, možda se otkrila, možda joj je hladno. Da je bilo šta drugo u pitanju, pa čak i dvoumljenje da li sam zaključala ulazna vrata, teško da bih ustala. Ali, misao o tome da njoj nije ugodno, začas me diže na noge.

Više vodim računa o sebi. Ranije sam se redovno vezala u autu, sve dok nisam ostala trudna i to mi stvaralo neugodnosti. Kad sam rodila (navika je čudo) i dalje mi je bilo neugodno pa sam nastavila sa praksom nesavjesnog vozača. Ali, kad je ona u autu, vežem se. Ne da zaštitim sebe već da, za ne-daj-Bože slučaj, zaštitim nju. Ako meni nešto bude, ko će nju spasiti!?

Tolerantnija sam. Prema dobrim ali napornim ljudima koje ranije nisam mogla slušati. Sad mi ih je žao. Ali, prema lošima uopšte nisam tolerantna. Nesavjesni vozači koji se parkiraju na trotoarima i primoravaju te da hodaš ulicom i ne zaslužuju toleranciju. Ljudi koji nemaju poštovanja prema majci i djetetu, još manje. Ali, priča o takvima je posebna tema.

I dalje volim svu djecu. To je ostalo isto. Imam poznanike, drugare, prijatelje koji jednostavno ne podnose tuđu djecu, smetaju im, motaju se oko nogu, razbacuju igračke i slično. A kad dobiju svoju, tu tuđu još više ne podnose ali njihova su zlatna. To me je uvijek nerviralo. Imam drugaricu koju zaista cijenim i poštujem ali zasmetao mi je njen komentar da joj (na izletu na koji smo se spremali) ne trebaju djeca da kvare dan i da je sreća što su XY ostavili svoje kod babe i dede. Nakon par godina, dobila je i ona dijete i naravno da ga vodi na zajednička druženja u prirodi ali sam 100% sigurna da bi se smrtno uvrjedila kad bi neko za nju rekao ono što je ona tada. Svako voli svoje dijete najviše na svijetu ali i ostala zaslužuju bar poštovanje ako ne ljubav.

slika preuzeta sa portala profil.hr

Ne smetaju mi razbacane igračke, pocijepane novine, šerpe, kašike i zdjele. Prije Nje, sve ovo sam mislila da nikada neću dopustiti. A dopuštam. Ne zato što sam slaba na nju niti zato da bi bila mirna već zato što je radost na njenom licu neuporediva sa časopisima koje redovno kupujem i čuvam. Zato što je važno da upozna što više predmeta, materijala, zvukova, oblika. Zato što ne želim da sputavam njenu radoznalost samo zato što „to nije igračka“. Igračka joj je sve što nije opasno.

Volim njenog tatu. Pričali su mi kako, kad dođe dijete, brak prestaje. Niste više muž i žena već otac i majka. I nisu bili u pravu. Sad smo i jedno i drugo. I grlimo se pred njom, nikad nije rano da joj pokažemo da ljubav ne treba kriti. Naši su roditelji odrasli u takvom vremenu gdje je bilo sramota pokazati nježnost, posebno pred djecom. A meni bi srce bilo puno kad bih, kad oni misle da ih ne vidim, vidjela kako tata drži mamu za ruku. Zašto bih svom djetetu uskraćivala osjećaj da se mama i tata vole. Vjerujem u onu izreku da djeca dobar brak čine još boljim a loš još gorim.

 

Ljuljanje pred spavanje – teško ali drago…

Uvijek je lako osuđivati i misliti da bismo mi drugačije uradili. I sama sam takva. Mnogo puta mi se desilo da pomislim (ali nikada ne bih rekla) kako ću ja drugačije postupati, konkretno, sa djecom. I isto toliko puta sam uradila baš suprotno.

Otkad se rodila, nismo imale velikih problema sa spavanjem. Prvih 40 dana je samo spavala i jela, toliko da mi je nedostajala. Kasnije, kad je već toliko ojačala da se više niko ne boji da je uzme, nastao je problem. Ljulja jedna baba, pa druga, pa deda, striko, tetka, ujko… mami i tati ostadoše pune ruke posla kad ostanu sami. Žalila sam se, navikli su je na uspavljivanje, nije više mogla ili htjela sama da spusti glavicu i zaspi već je zahtjevala čak i pjevanje.

Ljutila sam se, govorili su da sam u pravu ali i dalje je sve bilo isto. Pokušavala sam da je odviknem ali duša bi me boljela kad je čujem kako tužno plače. Za par sekundi, uzimala bih je u naručje. Mama mi je govorila da izdržim, proći će i to, i ona je sa mnom kroz isto prošla (još se sjećam kako me drži u rukama dok pravi ručak pa me stavi na radni sto da sjedim i gledam – toliko sam bila velika da pamtim). Dobro, mama ali ja neću tako – uvijek sam imala isti odgovor.

Do nedavno. Zapravo, do onog trenutka kad sam shvatila da ona više neće da se nosa (a dobijala sam upalu mišića od nosanja) već bi da hoda. Sad me bole leđa jer sam non-stop savijena i rado bih je nosila. Tada sam i shvatila kako sve brzo prođe, kako mi sad nedostaje da legnem pored nje a ona u istom položaju uživa dok je mazim. Sad se izvija i bježi, više je ne mogu ni presvući. Za nekoliko mjeseci će mi nedostajati i da je držim za rukice dok otkriva svijet, sama će ići gdje zamisli.

beba

Isto tako, nedostajaće mi i da je uspavljujem na rukama jednog dana kad obriše moj poljubac sa obraza jer će biti previše velika za to, vidjeće je drugari. Nedostajaće mi jutra kad se budi pored mene u krevetu pa me grebe po obrazima, vuče za nos, smije se najljepšim osmjehom…

Zato, baš me briga što je sada teško. Sve će to proći. Ali osjećaj kad mi se nasloni na grudi ostaće zauvijek. Ostaće i u njoj osjećaj sigurnosti, saznanje da je mama uvijek tu, imaće više samopouzdanja i srećnija će koračati kroz život. Znam to, jer i sama sam spavala u maminom krevetu, nosala me uvijek kad su me noge boljele, puštala me je da budem dijete u pravom smislu te riječi i oduvijek sam bila sretna. Čak i onda kad je bilo mnogo razloga za tugu.

Želim da jednog dana i moja djevojčica doživi isto. Zato je ne ispuštam iz naručja ni onda kad je već vrijeme.

 

 

Ja – mama!

Cijeli mjesec i još dva dana su prošla od trenutka kad je za mene počeo novi život. Nešto sasvim drugačije od svega što je do sad bilo, neprocjenjive vrijednosti i neopisivog osjećaja za one koji to još nisu doživjeli. I meni su pričali kako je, odobravala sam svaki komentar i pokušavala da se uživim u priču ali priča je jedno a sopstveno iskustvo nešto drugo.

U mjesecu iza mene sve se promjenilo. Neprospavane noći, cimanje na svaka dva sata, doručak ostavljen na pola, svakodnevne suze iz znanih i neznanih razloga, raščupana kosa i nedostatak vremena za sebe, kuća u haosu… Kako je vrijeme prolazilo, navikavala sam se na novonastalu “situaciju”, polako učila kako da se organizujem i svakim danom bilo je sve bolje i lakše. Već sad redovno doručkujem, ručam, večeram, mogu da se sredim tako da bar ličim na žensko, nekad i odspavam, hormoni su valjda došli na svoje pa više i ne plačem.

Sve se vraća u normalu i život mi sve više liči na onaj koji sam imala prije tog magičnog trenutka u kome su spojeni najveći bol i najveća radost jedne žene. Ovaj novi život ipak ima nešto zbog čega ne žalim neprospavane noći pa da traju i zauvijek. Pored mene je malo, bespomoćno biće koje zahtjeva potpunu pažnju i posvećenost, bezuslovnu ljubav i mnogo nježnosti.

Cijeli jedan mjesec i dva dana podsjećam sebe da sam ja mama, da je u mom naručju moja kćerka i da je sve ovo stvarnost a ne samo lijep san. Ja, zapravo, živim svoj san ali čini mi se da toga još uvijek nisam dovoljno svjesna.