O djeci bez roditelja

Život me je naučio da nikad ne treba reći „nikad“. Za sve što sam glasno ili sebi samoj rekla da to nikada neću uraditi ili sebi dozvoliti nešto slično, dobila sam veliki šamar i uradila baš to. I tek onda shvatila zašto je neko baš tako postupio prije mene.

Ali, postoji jedna stvar za koju mogu, ne reći, neko glasno, da svi čuju, vikati, da nikada ne bih uradila. Ostaviti svoje dijete. Ne ulazim u razloge žena koje su to uradile, njihova stvar. Ne pokušavam ni da ih shvatim jer ne mogu. Ali, znam da to ne bih mogla uraditi.

Imala sam, ovih dana, priliku da se sretnem sa dvoje djece (koja više i nisu djeca) koja su odrasla bez roditelja. Djeca koja znaju da su im roditelji živi. Roditelji koji znaju gdje su im djeca a ipak žive neki drugi život, prepuštajući ih sudbini. Donekle bih mogla da shvatim ženu koja ostavi dijete zbog loših životnih uslova pa zna da ga je ostavila u dobrim rukama sa nekim ko joj pruža mnogo više nego što bi ona ikad mogla. Ali ne mogu da shvatim onu koja živi u inostranstvu gdje je život od socijalnih davanja bolji od života sa prosječnom platom kod nas. Ostaviti dijete koje si nosila u sebi, za koje si pupčanom vrpcom bila vezana, znati gdje je i u kakvim uslovima živi, koliko se porodica koja se o njoj brine muči da zaradi za školski pribor i da joj nedostaje sve osim ljubavi, a ne potruditi se da pošalješ ni 100 KM u toku jedne godine, zar se možeš nazvati majkom? Nije svaka koja rodi stvorena da nosi tu titulu. Ali, kako je savjest ne grize da joj bar materijalno ne pomogne ako nema osjećanja za nju?

djeca2

I na stranu ta materijalna strana. Ljudi koji se o njoj brinu vole je. Vidi se to u suznom pogledu kad on, koga zove djedom, priča kako mu se supruga razbolila, kako on već gubi vid uslijed dijabetesa, kako su se snalazili, cijepali drva da bi zaradili za nju ali više ne mogu ni to, stari su, bolesni su. I ne treba njima novac njenih roditelja, treba im da znaju da će i poslije njihove smrti ona biti bezbjedna. Ona koja je povučena u sebe, koja samo pred njima plače i pokazuje svoju bol. Ne nedostaje njoj ni novac ni ljubav. Nedostaje joj osjećaj da je prihvaćena. A ako nas naši roditelji ne prihvataju i ne vole, kako će onda drugi? Kakvo je samopouzdanje toj, već djevojci? Koliko vjeruje u sebe? Koliko voli sama sebe?

A on, koji je odrastao u domu, čija majka živi nekoliko desetina kilometara dalje, koji nema nikoga osim nje koja ga ne želi a zbog punoljetstva ni pravo na dom, kome on da ide? Od koga je mogao učiti kako se stvara porodica, šta znači živjeti skladnim životom? Zamjere mu što nema radne navike, osjećaj za odgovornost, što ne zna zadržati posao. A ja mu u pogledu vidim tu nestalnost i nesnalažljivost. Pametan je on momak. Ali ne zna iskoristiti svoje sposobnosti. Prepušten je sam sebi. Može li mu se zamjeriti što nekoliko puta postavlja isto pitanje na koje dobija isti odgovor kao da prethodno nije ni pitao? Može li mu se zamjeriti što ne zna kako svijet funkcioniše? Lako je reći, treba se boriti. Treba ali nismo svi dobili jednake šanse za borbu. Neki naoružani znanjem, neki lukavošću a neki ogoljeni i neiskusni pa se svi upuštamo u iste sukobe. Nije teško pogoditi ko izlazi kao pobjednik.

Zato, sledeći put kad budete imali priliku da prokomentarišete nečije ponašanje, nečiju odgovornost ili neodgovornost, zapitajte kakve je šanse taj mladi čovjek imao u životu, od koga je učio i koliko ljubavi mu je pruženo od roditelja ili bilo koga iz svoje okoline.

Nisu nam šanse svima jednake. U startu smo nejednaki i ne možemo djeci pružiti sve. Ali možemo ljubav, bar mi koji smo u ljubavi odrastali i koji znamo kako da je damo. Od ljubavi sve počinje. Ne želim da osuđujem žene koje su ostavile svoju djecu, ne znam u kakvim okolnostima su one odrastale. Ali, ne mogu, savjest mi ne dozvoljava niti da pokušam da ih razumijem.